Biskup Athanasius Schneider: Neokatekumenski put je židovsko-protestantska hereza
Pročitajte također i prethodni post:
Neokatekumenski put je protestantsko-židovska zajednica
Mr. Fülep: Dok se tradiciju progoni, jako se podupire neke nove moderne pokrete. Jedan od njih je Kikova zajednica. Kakvo je vaše mišljenje o Neokatekumenskom putu?
Biskup Schneider: To je vrlo kompleksan i žalostan fenomen. Otvoreno govoreći: To je trojanski konj u Crkvi. Poznajem ih jako dobro jer sam bio biskupski delegat za njih nekoliko godina u Kazahstanu u Karagandi. Asistirao sam također na njihovim misama i susretima te sam pročitao Kikova djela, njihova utemeljitelja, tako da ih dobro poznajem. Govoreći otvoreno, nediplomatski, moram kazati: Neokatekumenat je protestantsko-židovska zajednica unutar Crkve samo s katoličkom dekoracijom. Najopasniji aspekt tiče se euharistije, jer je euharistija srce Crkve. Kad je srce u lošem stanju, cijelom tijelu je loše. Euharistija je za neokatekumene prvotno bratska gozba. To je protestantski, tipično luteranski pristup. Oni odbacuju ideju i naučavanje o euharistiji kao istinskoj žrtvi. Oni čak smatraju da tradicionalno učenje i vjerovanje o euharistiji kao žrtvi nije niti kršćansko nego pogansko. To je potpuni apsurd, to je tipično luteranski, protestantski. Tijekom njihovim euharistijskih liturgija, oni tretiraju Presveti Oltarski Sakrament na tako banalan način da to ponekad postaje užasno. Oni sjede dok primaju Pričest, i onda gube čestice hostije jer ih nije briga za njih te nakon Pričesti plešu umjesto da se klanjaju Isusu u tišini. To je stvarno svjetovno i poganski, naturalistički.
Mr. Fülep: Problem možda nije samo praktični…
Biskup Schneider: Druga opasnost je njihova ideologija. Glavna ideja neokatekumenata prema njihovom utemeljitelju Kiku Arguellu je sljedeća: Crkva je imala idealan život samo do Konstantina u 4. stoljeću, samo to je bila učinkovito prava Crkva. I s Konstantinom je Crkve počela propadati: doktrinarno, liturgijski i moralno. U svom propadanju dno je dotakla s dekretima Tridentskog sabora. Međutim, suprotno njegovom mišljenju, upravo je obrnuto istina: to je bio jedan od najsjajnijih trenutaka u povijesti Crkve zbog jasnoće nauka i stege. Prema Kiku, mračno doba Crkve trajalo je od 4. stoljeća do II. vatikanskog sabora. Tek je s II. vatikanskim saborom svjetlo došlo u Crkvu. To je hereza jer se time kaže da je Duh Sveti napustio Crkvu. I to je stvarno sektaški i jako na liniji Martina Luthera, koji je rekao da je do njegovog pojavka Crkva bila u mraku i da je samo kroz njega došlo svijetlo u Crkvu. Kikova pozicija je fundamentalno identična s Lutherovom, samo što Kiko postulira mračno doba Crkve od Konstantina do II. vatikanskog sabora. Tako su dakle oni krivo interpretirali II. vatikanski sabor. Oni kažu da su apostoli II. vatikanskog. Tako opravdavaju sve svoje heretičke prakse i učenja s II. vatikanskim saborom. To je teška zloporaba.
Mr. Fülep: Kako je ta zajednica mogla biti službeno priznata od strane Crkve?
Biskup Schneider: To je još jedna tragedija. Oni su uspostavili snažni lobi u Vatikanu najmanje prije trideset godina. Postoji još jedan prijevara: na mnogim susretima s biskupima oni predstavljaju mnoge plodove obraćenja i mnoštvo duhovnih zvanja. Mnogi biskupi su zaslijepljeni tim plodovima te ne vide pogreške i ne istražuju ih. Oni imaju velike obitelji, imaju mnogo djece te imaju visoke moralne standarde u obiteljskom životu. To je, naravno, dobar rezultat. Međutim, tu postoji neka vrsta pretjerivanja tako da vrše pritisak na obitelji kako bi dobili maksimalni broj djece. To nije zdravo. I oni kažu, mi prihvaćamo Humanae Vitae, i to je naravno dobro. Ali u konačnici to je iluzija, jer postoji također jako puno protestantskih grupa danas u svijetu s vrlo visokom moralnim standardima, koje također imaju veliki broj djece te koji također idu na proteste protiv rodne ideologije, homoseksualnosti i koji isto tako prihvaćaju Humanae Vitae. Ali, za mene, to nije odlučujući kriterij istine! Postoji također mnogo protestantskih zajednica koje obraćaju mnoge grešnike, ljude koji su živjeli u ovisnosti kao što je alkoholizam i droge. Dakle, plodovi obraćenja nisu odlučujući kriterij za mene i ja neću pozvati takvu dobru protestantsku grupu koja obraća grešnike i ima mnogo djece u moju biskupiju kako bi se angažirala u apostolatu. To je iluzija mnogih biskupa koju su zaslijepljeni takozvanim plodovima.
Mr. Fülep: Koji je zaglavni kamen nauka?
Biskup Schneider: Nauk o euharistiji. To je srce. Pogrešno je prvo gledati na plodove i ignorirati ili ne brinuti za nauk i liturgiju. Siguran sam da će doći vrijeme kad će Crkva objektivno, dubinski istražiti tu organizaciju bez pritiska lobija Neokatekumenskog puta, te da će se onda istinski pokazati njihove pogreške u nauku i liturgiji.
Kad smo vec kod protestantskog lobija u okviru Katolicke Crkve, evo prve naznake da “maske pocinju padati”. Najistaknutiji clan medju “Bergoglievih devet”, kardinal Reinhard Marx konacno je priznao da je zataskavao seksualno nasilje: https://www.onepeterfive.com/cardinal-marx-finally-admits-negligences-abuse-cases/
Podsjetit cu da je ovaj kardinal najglasniji pobornik uvodjenja opcije “viri probati” i redjenja zena jer, zamislite molim vas, u njegovoj biskupiji ima tek 1 kandidat za sjemeniste. Ovo je skolski primjer biskupa koji, nesvjestan svoje odgovornosti i propusta, krivnju prebacuje na druge: vjernike koji vise ne dolaze u crkvu, mlade koji nisu zainteresirani za svecenstvo i Crkvu koja je prekonzervativna pa ju treba reformirati.
Istina je dakako nesto sasvim drugo: ne treba reformirati Katolicku Crkvu kako bi ona postala protestantska, nego se treba rijesiti ovakvih biskupa nedostojnih da budu Kristovi Vikari, i kvalitetnijim obrazovanjem mijenjati mentalitet ljudi kako bi se doista pocelo zivjeti prema tradiciji i doktrini autenticne Katolicke Crkve.
A fora je da je za rijesavanje problema seksualnog zlostavljanja u Katolickoj Crkvi zaduzen jedan drugi clan skupine “Bergoglievih devet”, dakle Marxov kolega i suradnik, Neo-kardinal Sean O’Malley.
I sada se dogadja upravo ono sto sam govorila : Bergoglianci i Kikoisti dolaze u po duznosti u medjusobni sukob. Naravno, za Sveopcu Crkvu to moze zavrsiti vise nego dobro u smislu da ce se prije ili poslije zlo samo prokazati i unistiti, da bi nakon toga uslijedila obnova autenticne Crkve.
Sveti Alojzije Stepinac, moli za nas!
P.S. – Smile, ok je citati sluzbena glasila Katolicke Crkve ali to ti je kao da listas slikovnicu. Ukoliko si privrzen takvom formatu, slobodno nastavi.
Draga/dragi Kora
Definitvno ostajem pri slikovnicama.
A ti samo nastavi sa ovim “ozbiljnim” stivom. I tako je svima.odavno sve jasno sto se ove stranice tice.
Odjava….zadnji post
Dragi Smile, tvoj izbor-tvoja stvar. Samo, ako smijem primijetiti, imas puno veci problem od nemogucnosti nosenja s Istinom i chaterima na ovoj stranici: Naime, Bergoglio je postao vrlo nezadovoljan nacinom na koji Vatikan medijski komunicira pa ih je, izmedju ostaloga, poceo pritiskati da se i u sirenju Evandjelja “digitalno konvertiraju” uz dozu “dobrog nasilja koje reformira stvari.” Tesko da Bergoglio moze pojasniti sto pod tim tocno podrazumijeva, no u svakom slucaju ocito je da “slikovnice” ni njega vise ne zanimaju.
http://www.catholicnewsagency.com/news/pope-urges-vatican-communications-to-go-digital-amid-ongoing-reform-20220/
Na tragu intervjua s odvažnim i vjernim katoličkim biskupom Athanasiusom Schneiderom, htjela bih iznijeti još jednu opasku vezano uz domete Kikova utjecaja u okviru Katoličke Crkve. Naime, ovih dana u Zagreb bi trebao stići američki kardinal Edwin Frederick O’Brien, Veliki Meštar Viteškoga Reda Svetog Groba Jeruzalemskog, kako bi zajedno sa kardinalom Josipom Bozanićem promovirao devet hrvatskih laika u vitezove (https://www.pressreader.com/croatia/vecernji-list-hrvatska/20170511/281496456201451). Ova vijest vjerojatno ne bi bila tako zanimljiva da među budućim vitezovima nije i naš neustrašivi predsijednik Sabora, Željko Reiner, koji se junački bori s izazovima mlađahnog konjanika Ivana Pernara. S obzirom na medijsku pažnju koju cijela priča ima, zanimljivo je pogledati profil samoga Velikoga Meštra.
Kardinal Edwin O’Brien godinama je u Americi bio nadbiskup za Vojne Službe (1997-2007) te je služio kao kapelan na Vojnoj Akademiji West Point, da bi nakon toga bio imenovan nadbiskupom Baltimorea (2007-2011). Godine 2012. postao je Velikim Meštrom Viteškoga Reda Svetog Groba Jeruzalemskog, odnosno članom Kongregacije za Orijentalne Crkve te Pontifikalnog Vijeća Cor Unum. Iako ističe da je želio postati katoličkim svećenikom otkada zna za sebe, čini se da je O’Brien prilično ekumenski orijentiran: stjecajem okolnosti kao dječak je privremeno bio udomljen u jednoj židovskoj obitelji, tijekom službovanja u vojsci bio upućen na terensko društvo protestantskog svećenika, a svoju doktorsku disertaciju pisao je na temu “Izvor i razvoj moralnih principa Paul Ramseya” (američkog metodističkog etičara koji se bavio teorijom pravednog rata).
Inače, kardinal O’Brien glasan je kritičar abortusa, smrtne kazne te vjerske sekte Kristove Legije, kojoj spočitava cijeli niz stvari: slijepu vjernost članova, nedostatak poštovanja za ljudsko dostojanstvo prema svakom članu, vršenje agresivnih pritisaka na mlade članove u smislu svećeničkog poziva, te općenito neprihvatljivo ponašanje i obmanu Marciala Maciela. Nadalje, osim što se zalagao za “pravedni rat” te pružao podršku američkim vojnicima u Vijetnamu, Iraku i Afganistanu, O’Brien je motivirao američke vojnike katoličke vjeroispovijesti izjavom da njih obvezuje poslušnost prema njihovom naredniku, a ne Papi koji se protivi ratnim intervencijama Amerikanaca na Bliskom Istoku (tadašnji papa je bio Ivan Pavao II), a moguću vojnu intervenciju Obame u Siriji 2013. godine komentirao je rečenicom: “štogod da ondje učinimo doprinijet će miru u tom dijelu svijeta” (https://en.wikipedia.org/wiki/Edwin_Frederick_O%27Brien). K tome, O’Brien je zajedno s Neo-kardinalom Seanom O’Malleyem prije biskupske sinode 2015. godine “proročki najavljivao” pojednostavljenje procedure proglašenja braka ništavnim kao pomak koji donosi veliku dobrobit za Katolike (https://www.bitno.net/vijesti/vatikan/kardinal-obrien-papa-zeli-da-sinoda-protrese-stvari-bit-ce-promjena-u-proceduri-proglasavanja-braka-nistavnim/).
Iako na prvi pogled kardinalova službena biografija djeluje solidno, postoji i naličje cijele priče koje otkriva popriličnu nepromišljenost i nedosljednost kardinala O’Briena te neobičnu bliskost s izrazito anti-katoličkim krugovima:
1) Poticanje američkih vojnika katoličke vjeroispovijesti na slijepu poslušnost američkom vojnom zapovjedništvu tijekom Obamine vlade kako bi sudjelovali u ratu na Bliskom Istoku, a usprkos unutarnjem glasu savijesti koji se tome protivio i koji su očito mnogi vjernici osluškivali, nije čin kakav bismo očekivali od istinskog katoličkog svećenika. Usporedbe radi, tradicionalni kardinal Raymond Burke Obaminu je demokratsku stranku smatrao “strankom smrti” te je isticao da Katolik ne može glasati za Obamu čiste savijesti.
2) Izjava da bilo kakva intervencija Amerikanaca pa tako i vojna pridonosi miru na Bliskom Istoku jednako je apsurdna koliko i šovinistička. Treba uzeti u obzir da nijedan kršćanin na Bliskom Istoku ne podržava tamošnji rat i apsolutno svi Orientalni katolici uporno ponavljaju da je ostanak Bashara Al-Asada na vlasti jedina garancija vjerske slobode i mirnog suživota na tim prostorima. Činjenica da su vjerski vođe, kao primjerice sirijski parijarh Ignatius Joseph III Younan (http://www.catholicnews.com/services/englishnews/2017/catholic-leaders-in-syria-criticize-us-missile-strikes.cfm), izravno osudili nedavni američki napad na Siriju te da konstantno upozoravaju na rapidno smanjenje kršćanske populacije na Bliskom Istoku uslijed višegodišnje političko-vojne igre svjetskih velesila, samo potvrđuje deplasiranost izjave kardinala O’Briena. Štoviše, čini se da su O’Brienova opsjednutost teorijom pravednoga rata i uloga koju je imao u američkoj vojsci na osobit način pridonijele današnjoj teškoj situaciji Orijentalnih katolika i kršćana.
3) Ako je vjerovati istraživanju koje je proveo Church Militant (https://www.churchmilitant.com/news/article/source-ny-vicar-general-leader-of-gay-ring-in-archdiocese), kardinal O’Brien dio je snažnog homoseksualnog i korumpiranog lanca Newyorške nadbiskupije te osobni zaštitnik jednog od tamošnjih ključnih gaya svećenika. Cijela priča vrti se oko nemalog skandala koji zahvaća niz imena, uključujući generalnog vikara Grega Mustaciuoloa i Newyorškog nadbiskupa Timothya Dolana (inače izrazito naklonjenog američkim demokratima), te sugerira da je kardinal O’Brien i sam homoseksualne orijentacije.
4) Nakon što je postao Veliki Meštar Viteškoga Reda Svetog Groba Jeruzalemskog, kardinal O’Brien 2013. godine obratio se pismom američkom blogeru Timu Rohru, osuđujući sljedećim riječima njegov istup protiv Neo-nadbiskupa Anthonya Apurona: “Kao Veliki Meštar Viteškoga Reda Svetog Groba Jeruzalemskog, osuđujem takvu aktivnost s Vaše strane koja stvara ozbiljne podjele u Crkvi na Guamu, što zasigurno nije u skladu s ponašenjem vjernog člana našega Reda. Kao što vrlo dobro znate, članstvo u Redu nije pravo nego privilegija. Član koji javno osuđuje svoga nadbiskupa zasigurno će izgubiti taj privilegirani status.”
(http://www.junglewatch.info/search/label/Equestrian%20Order%20of%20the%20Knights%20of%20the%20Holy%20Sepulcher%20of%20Jerusalem) Iako je Tim Rohr izrazio sumnju da je pismo sročio osobno kardinal O’Brien, pismo jest potpisano od strane kardinala i poslano ispred Viteškoga Reda Svetog Groba Jeruzalemskog. Iz tog razloga s pravom se mogu postaviti pitanja zbog čega kardinal O’Brien ne osuđuje sektu Neokatekumenski Put istom žestinom kao Kristovu Legiju, odnosno kako je moguće da se isključenjem iz Reda prijeti onom članu koji prokazuje neopravdan progon jednog tradicionalnog katoličkog svećenika na Guamu od strane Neo-nadbiskupa optuženog za pedofiliju, herezu i korupciju (nad kojim je trenutno u tijeku kanonska istraga), a da se od strane Velikog Meštra prethodno nisu provjerile sve činjenice vezane uz izloženi problem? S kojim pravom kardinal O’Brien uporno potiče laike na bespogovornu i slijepu poslušnost autoritetima kakvi su, primjerice, američki vojni zapovijednici ili (nad)biskupi? Zbog čega nije ništa odgovorio na dva pisma koja mu je Tim Rohr uputio kako bi pojasnio situaciju na Guamu? Zar se kardinali, pardon vitezovi ne bi trebali barem dostojanstveno ispričati ukoliko učine kakvu krupnu pogrešku?
Iako Papa Benedikt XVI drži da Katolička Crkva treba odbaciti naviku promuovere per rimuovere, postavljanje kardinala O’Briena za Velikoga Meštra Viteškoga Reda Svetog Groba Jeruzalemskog ustvari je nastavak ove dobro uhodane vatikanske prakse kojoj je Papa Benedikt XVI vjerojatno morao pribjeći kako bi bar malo oslabio razgranatu homoseksualnu i pedofilsku mrežu unutar Katoličke Crkve u Americi. Istim postupkom, ali zbog drugih razloga, poslužio se i Jorge Mario Bergoglio: postavši vršiteljem dužnosti pape, imenovao je tradicionalnog kardinala Raymonda Burkea za pokrovitelja Suverenog Malteškog Vojnog Reda kako bi ga razriješio s utjecajnih pozicija i ograničio mu djelovanje, ali je na svoje iznenađenje dobio neočekivani kontraefekt. Nadalje, osim što je razvidno da pojedini članovi Viteškog Reda Svetog Groba Jeruzalemskog nemaju niti katoličkih niti viteških vrlina, još više upada u oči činjenica da je Neokatekumenski Put mogao toliko djelovati na Velikog Meštra kardinala O’Briena da je ovaj ispred Viteškog Reda pokušao braniti Neo-nadbiskupa i notornog pedofila Anthonyja Apurona. Ako uzmemo u obzir da je Kiko Arguello (pravim imenom Francisco Jose Gomez de Arguello y Wirtz) ustvari Španjolski Židov, utjecaj koji protestantsko-židovska i liberalna struja trenutno imaju na Viteški Red Svetog Groba Jeruzalemskog više je nego zabrinjavajuć.
Otpusno pismo autentičnih hrvatskih Katolika sljedbenicima Neokatekumenskog puta
Dragi sljedbenici Neokatekumenskog puta,
Nakon što vas je Katolička Crkva više od pola stoljeća opominjala i uvjeravala da je ona Jedna Sveta i Apostolska, da postoji samo jedan poglavar zvan Papa, da trebate prihvatiti Sina Božjega kao svoga jedinoga Spasitelja ukoliko želite biti dio istoimene Crkve, da je Gospodin Isus Krist stvarno prisutan u Svetoj Euharistiji i Presvetom Oltarskom Sakramentu, odnosno da je osobna sloboda Božji dar čovjeku koji mu nitko nema pravo oduzeti – došao je trenutak da otvoreno priznamo kako vaša integracija u Tijelo Kristovo jednostavno nije uspjela. To ne znači da mi uopće ne vjerujemo u neokatekumensku priču o tome kako ste, među svim vjerskim pokretima, baš vi najpoželjniji, najdruštveniji, najpametniji, najbolji, najpozvaniji, najbrojniji, najplodniji, najraspjevaniji, najrasplesaniji, najkreativniji, najlažljiviji, najkorumpiraniji, najnasilniji, i sve ostalo što počinje s vašim omiljenim prefiksom “naj”. Tako nešto tvrditi bilo bi daleko od istine. Radi se samo o tome da vas više nikako ne želimo ometati u vašoj odluci da ustrajete u svetogrđu, herezi, sinkretizmu i otpadništvu, niti vas usporavati na vašem progresivnom putu ka samouništenju. Ono što želimo, budući da ste toliko posebni i drugačiji, jest da se konačno odvojite od nas u zasebnu denominaciju i potom radite štogod i gdjegod vas volja, dakako o vlastitom trošku. Ustvari, ne samo da vam savjetujemo da to mirne savjesti učinite – mi vas u slobodi otpuštamo!
Što se tiče bijednih neokatekumenskih pastira koji su potaknuli narod da na hrvatsku državnu zastavu napišu “Neokatekumenski put” i tako ju pronose Vukovarom tijekom nedavnog Susreta hrvatske katoličke mladeži (dio 2:41-2:44, snimak https://www.youtube.com/watch?v=59OMlrbXPus), imamo samo jednu poruku: Anathema sit! Ta što bolesni um kao Kiko Arguello ima s Katolicizmom, s Katoličkom Crkvom u Hrvatskoj, s hrvatskom mladeži, s Domovinskim ratom i s gradom-herojem kakav je Vukovar? Zar ste u hrvatskim svetinjama tražili priliku za promidžbu njegove sotonske sekte?! Sram vas može biti koliko ste agresivni, podmukli i samodopadni! Nemate poštovanja prema nikome osim prema sebi i niste predani ničemu osim ostvarivanju vlastitih ambicija preko leđa naivnih i nezaštićenih ljudi. Zato se otkrivate pseudo-Katolicima u svakoj situaciji gdjegod da se pojavite! Kako vam nije palo napamet preko hrvatske državne zastave napisati “Sveti Alojzije Stepinac – moli za nas!” i takvu sliku odaslati svijetu iz Vukovara sa susreta 30 000 mladih Hrvata koji upravo ovom uzoritom čovjeku duguju to što danas jesu Katolici?! Evo odgovora kako: tako što vama u istinske katoličke i hrvatske svece nije dozvoljeno vjerovati. Štoviše, vi ni nemate vjere! Vi samo imate doživotnu obvezu bespogovorno se pokoravati nadređenim Kikoistima, biflati napamet laži koje vam Kiko neprimjetno podastire zahvaljujući svojim plaćenicima te slijediti izmanipuliranu masu nerazmišljajući ni malo vlastitom glavom, a kamoli osluškujući poticaje Duha Svetoga.
Vrijeme je da vam autentični Katolici u Hrvatskoj kažu – dosta! Ovim putem jasno i glasno ističemo: da nas nikada nećete odvojiti od Živoga Krista i Tradicionalne Latinske Mise; da vam nećemo dozvoliti da našu djecu i brojne nevine ljude indoktrinirate, porobljavate, iskorištavate i obmanjujete; da nasljedujemo duhovnu baštinu Svetog Alojzija Stepinca koji je naš moćni zaštitnik; i da ostajemo zauvijek vjerni Jednoj Svetoj Katoličkoj i Apostolskoj Crkvi. Stoga vam, u ime Gospodina našega Isusa Krista, odlučno izjavljujemo: Odbijte od nas sada, i vazda, i u sve vijeke vjekova!
Sveti Alojzije Stepinac, budi nam u pomoći!
Hvaljen Isus i Marija
Očito je da Kikovi svjedoci (neosi) ne komentiraju izjave Biskupa Athanasiusa Schneidera. Pa kako će kad im je zabranjeno van neo sekte i kulta i crkve neo kiko katekumenskog puta iznositi nauk te neo kikove crkve. A ta zabrana iznošenja je jedna od mnoštva kikovih zapovijedi, a koje su u neo kultu proglašene božjim (nove objave). Ponavljam, to bog želi od neosa (a ne kiko ili katehisti koji su kikovi papagaji). Dakako, pri tome je neosima zabranjeno “primijetiti” kako niti ta “božja zapovijed”, niti ostale kikove “božje zapovijedi” nisu nigdje zapisane u Bibliji ili Katekizmu KC. Oni neosi koji bi se to usudili “primijetiti” i javno reći, u neo sekti bi bili brutalno milom ili silom ušutkani, kao i izvrijeđani. Pa čak bi im i spasenje došlo u pitanje jer se u neo crkvi iznošenje svega što se protivi neo kultu uspoređuje s grijehom protiv duha svetog.
I ne samo da im je zabranjeno van neo crkve iznositi neo dogme, nego im je i zabranjeno znati što je biskup Schneider rekao o njima. U neo sekti neosima prenose samo “pozitivno” što drugi govore o njima. Ili vade neke riječi iz konteksta i to tumače onako kako im odgovara. Primjer: u njihovom “vatikanu”, odnosno u neo hramu iznad galilejskog jezera (domus galilei) u ulaznoj dvorani piše da je papa Ivan Pavao II kad je dolazio u posjet tom neo hramu rekao: “Bog te oduvijek čekao da tu dođeš”. A to možda Papa nije nikad rekao, možda je rekao nešto slično a onda su to neosi krivo prenijeli, možda je to rekao nekom drugom prilikom a neosi su to umislili da se to odnosi na njihov hram. Pa da je Papa to i rekao, tko zna što je mislio pri tome. Na kraju krajeva, Papa je prilikom posjeta svetoj zemlji mnogo toga rekao, ali neosi su od svega toga uzeli samo ono što njima paše, i interpretirali kako njima paše. Dakako, kako u neosima nije grijeh lagati za boga (čitaj: za neo zajednicu), najvjerojatnije je da neosi lažu da je to Papa rekao. Lažu na isti način kao što lažu da je upravo na tom mjestu gdje je taj neo hram Isus držao svoj govor na gori.
Bilo je smiješno, a i žalosno, kad su neosi hodočastili po svetoj zemlji, te pri tome posjetili i goru blaženstava, koja se nalazi par stotina metara ispod njihovog neo kiko hrama (neo vatikana). Sutradan su se išli “pokloniti” u svoj neo hram (domus galilei). Tada im je neo vodič u tom hramu rekao kako se upravo taj njihov neo hram nalazi na gori blaženstava na kojem je Isus držao govor na gori. Preciznije, držao je govor ispod jednog stabla u sklopu neo hrama. Nakon toga su neosi pitali svog katehistu zašto im je on rekao da je ono jučer bili gora blaženstava, a da im sada ovi u neo hramu tvrde kako je ovaj neo hram na gori blaženstava. Katehist se u prvoj sekundi malo zbunio, ali onda je odlučno odgovorio: “Sve dok mi neokatekumeni nismo došli Isus je tamo dolje držao govor na gori (pokazujući rukom dolje prema galilejskom jezeru), ali od sad zapamtite da je mjesto na kojem je Isus držao govor na gori upravo ovdje (pri tome je pokazivao na to stablo u sklopu neo hrama).”
Link na neo goru blaženstava je slijedeći http://www.domusgalilaeae.org/index.php/en/the-mount
Uh, moja informacija o tome je malo zastarjela. Koliko vidim, po novoj kiko neo zapovijedi, upravo je i na njihovoj neo gori Isus “nakon uskrsnuća imenovao apostole prije nego ih je poslao da evangeliziraju sve narode”. Da, da. Vidjevši da im prolazi laž da je to gora blaženstava, sad idu i prema drugoj laži. Sve s ciljem da dokažu da su oni nova evangelizacija, štoviše, da su oni novi spasitelji.
Napomena: valjda da ne bi došlo do neke zabune, neosi su na zemljištu u sklopu neo hrama posjekli sva stabla, te ostavili samo to jedno. Molim one koje se razumiju u stabla, da vide koje je to stablo. Link je isti http://www.domusgalilaeae.org/index.php/en/the-mount Pa, ako zaključe da na primjer to stablo živi najduže 500 godima, onda neka pitaju neose kako je Isus držao govor baš ispod tog stabala prije 2000 godina kad to stablo živi maximalno 500 godina. No, to ipak ne bi ništa vrijedilo, jer ako kiko (i njegovi papagaju katehisti) kažu da je to stablo staro 2000 godina, onda je toliko staro. Zapravo, to ne tvrdi kiko nego to tvrdi bog jer sve što kiko kaže po kikovoj zapovijedi to bog kaže.
Dakle, ne samo da se neosi ne žele udavati/ženiti s onima koji nisu neosi, ne samo da neosi ne žele biti pokopani na groblju s onima koji nisu neosi, ne samo da neosi ne žele slati svoje sljedbenike u dijacezanska ili redovnička sjemeništa RKC, ne samo da ne žele biti na uskrsnom bdijenju s onima koji nisu neosi, ne samo ovo…, ne samo ono… (dugo bi trajalo to nabrajanje), nego neosi ne žele da brdo blaženstava na kojoj je Isus držao govor na gori bude dosadašnje, nego su izmislili novu neo kiko katekumensku lokaciju na kojoj je Isus držao govor na gori.
Da stvar bude zanimljivija, a po neose nepovoljnija, to zemljište su im fratri dali na korištenje na 50 godina. Dakle, da su fratri kupili zemljište nekoliko stotina metara ili koji kilometar dalje, te to dali neosima na korištenje, neosi bi i tada na tom “novom” zemljištu odabrali neko stablo, posjekli sva ostala stabla, te tvrdili da je to stablo: “stablo ispod kojeg je Isus držao govor na gori”.
Neosi, ja mislim da vam Kiko u svojoj skromnosti, istini i poniznosti nije rekao najvažnije. A to najvažnije je da su Isus i Marija i sveti Petar bili proroci koji su navješćivali slijedeće. A to slijedeće jest da je pravi Isus: Kiko, prava Marija: pokojna Carmen, pravi Petar: otac Pezzi, a prava Isusova crkva jest neokatekumenski zajednica. A tko je Bog? Bog je: neokatekumenski put. (Ja bih pričekao da kiko umre, pa ako uskrsne, onda je bog: i bog kiko i bog neokatekumenski put. Sveto dvojstvo.)
Blagoslovio nas svemogući Bog, sačuvao nas od svakoga zla i doveo u raj sve duše, osobito one kojima je najveća potreba Isusovog milosrđa.
Hvaljen Isus i Marija
Vraćam se na izjave Biskupa Schneidera o neosima. Neosima je van neo sekte i kulta i crkve neo kiko katekumenskog puta zabranjeno iznositi nauk te neo kiko crkve. Stoga ću ja umjesto neosa reći što neosi (kikovi svjedoci) misle o tim izjavama biskupa Schneidera, odnosno što im kikove zapovijedi nalažu da misle o onima koji se njima protive, uključujući i biskupe.
Dakle, po neo kiko božjim zapovijedima, biskup Schneider je:
prevaren od đavla
ništa ne razumije, a ono što razumije krivo razumije
ne vrši volju božju
ne vidi da ga bog ljubi
ne želi se obratiti
ne želi se davati za druge
nije otvoren za duha svetog
tradicionalni vjernik
bolesnik
protivnik drugog vatikanskog koncila
jednoga dana će ga bog pitati zašto je to govorio (napomena: prijetnja bogom)
i tako dalje
i tako dalje
A, ako se biskup Schneider za života “ne pokaje i obrati”, nego ostane pri tim izjavama, te premine “prirodnom” smrću, tada će neosi izmisliti da se biskup Schneider nekoliko trenutaka prije smrti pokajao za sve ono što je “negativno” izjavio o neosima. Odnosno da je par sekundi prije smrti promijenio mišljenje. Tako su i za oca Zoffolia izmislili tu laž. Više o tome na linku http://www.paxtibi.net/?page_id=3 “Kiko i Zoffoli”.
A ako biskup Schneider naglo premine (moždani, srčani, prometna nesreća), tada će neosi reći da je to bila božja kazna jer je o neosima “loše” govorio. Više o tome na slijedećem linku http://www.paxtibi.net/?page_id=665 “Svjedočanstva – Enrico Zoffoli – ISTINA O NEOKATEKUMENSKOM PUTU”.
A iz te knjige citiram dio iz svjedočanstva broj 14: “U povijesti Crkve takve drskosti još nije bilo. Međutim, to nije neka izolirana činjenica, već se ona temelji na njihovoj koncepciji Crkve. Monsinjor (…) je prepričavao pred 5 svećenika što se dogodilo monsinjoru (…), nadbiskupu iz (…), kojemu su Kiko i Carmen na jednoj audijenciji prijetećim tonom rekli da nikad ne bi postao dobrim nadbiskupom da nije bilo Neokatekumenskog pokreta, tj. da godinama nije bio pristaša Pokreta. Na to im je biskup pokazao vrata. Isti taj biskup umro je od infarkta u veljači ili ožujku. Saznalo se da je te večeri kad je umro imao sastanak i okršaj s neokatekumenima. Oni su, kao što vrlo često rade, za tu smrt rekli da je kazna Božja jer se protivio Neokatekumenskom pokretu”.
Blagoslovio nas svemogući Bog, sačuvao nas od svakoga zla i doveo u raj sve duše, osobito one kojima je najveća potreba Isusovog milosrđa.
Hvaljen Isus i Marija
Potpisujem Korino otpusno pismo sljedbenicima neo sekte. A mogao bi nam i sveti Padre Pio biti u pomoći jer je on davno za neose rekao da su novi lažni proroci.
Blagoslovio nas svemogući Bog, sačuvao nas od svakoga zla i doveo u raj sve duše, osobito one kojima je najveća potreba Isusovog milosrđa.
Novo marijansko čudo: Gospa od Međugorja prokazala zablude i obmane protestantizma!
Čitam danas na portalu Telegram.hr u rubrici “Politika i kriminal” sljedeći naslov: “Papa je za Međugorje rekao ono što svatko razuman zna. No, to ne znači da Međugorje treba omalovažavati.” (http://www.telegram.hr/politika-kriminal/okej-papa-je-za-medugorje-rekao-ono-sto-svatko-razuman-zna-no-to-ne-znaci-da-medugorje-nije-vazno-ili-da-ga-treba-omalovazavati/). Autor članka konstatira kako je “Papa napokon rekao očiglednu istinu o Međugorju”, jer je izjavio da “žena koja se ukazuje u Međugorju nije Majka Božja”, a ta bi izjava trebala “napokon približiti kraju rasprave o pravoj prirodi međugorskog čuda.” Tako je postalo “sasvim normalno da više nitko razuman ne može vjerovati u Božju narav ‘Gospe’ koja, kako kaže Papa, funkcionira poput poštanskog ureda.” U nastavku članka iznosi se teza da fenomen Međugorja počiva na komercijalnom interesu mnogih ljudi koji su na tome “napravili golemi biznis”, no usto postoji i “širi politički kontekst” koji podrazumijeva “franjevački i hercegovački otpor komunizmu”. Posebno je zanimljiva opaska vezana uz “lokalno-crkveni kontekst”: “Provincija Marijina Uznesenja, kako glasi pravo ime hercegovačke franjevačke organizacije, u dugogodišnjem je sukobu s mostarskim biskupima oko prevlasti u pojedinim hercegovačkim župama. Međugorsko čudo dovelo je franjevce u donekle superiornu poziciju prema biskupu, pa stoga nije neobično da je mostarski biskup jedan od najoštrijih kritičara međugorskih događaja.” Autor zaključuje da su zbog “Papine izjave” i hercegovački franjevci i Međugorje, kao svjetska atrakcija, sada kompromitirani, no da ostaje činjenica kako se u Međugorju događalo mnogo toga dobroga te da je pravi smisao Međugorja u doživljaju “osjećaja autentične vjere”.
Prvo, ovo je vjerojatno jedina Bergoglieva izjava koja mi se ne čini sporna kad su u pitanju Katolici iz Hrvatske i BiH, odnosno katoličke vjerske istine: poticaj koji gotovo svakodnevno dolazi vidjelicima nije Božanske nego ljudske naravi i nastaje vjerojatno zbog njihove čežnje za nadnaravnim emotivno-duhovno-psihološkim iskustvom vezanim uz Majku Božju. S obzirom da se službena Crkva još nije izjasnila oko onih ukazanja koja su vidjelice imale dok su bile djeca jer se trebaju još istraživati, moguće je da je početni impuls ipak imao Božansku narav. Ta se vjerojatnost povećava ukoliko fenomen Međugorja promatramo s dva druga aspekta: politički kontekst stvaranja ovog marijanskog svetišta te njegovi duhovni plodovi. Dakle, stravične progone i stradanja katoličkih svećenika i vjernika u doba komunizma te neprekidne pokušaje zatiranja Hrvata kao naroda ne možemo svesti na puki “otpor Katolika političkom režimu” jer to je zamagljivanje očiju javnosti i iskrivljavanje Istine, jednako kao što se duhovni plodovi Međugorja (čitanje Biblije, molitva Krunice, Sveta ispovijed, Sveta Misa, utjeha, vjera, nada, post, obraćenje i izlječenje) mogu smatrati potvrdom sačuvanog autentičnog Katolicizma kakav se danas malogdje može pronaći.
Drugo, čini mi se da je u sveopćem šušuru oko sasvim slučajnog poklapanja portugalske pobjede na Eurosongu s proslavom 100. obljetnice Gospe Fatimske, svekolikoj javnosti promaknulo novo marijansko čudo: Gospa je u Međugorju upravo prokazala zablude i obmane protestantizma, posebice famoznog pentakostalnog pokreta te raznih karizmatskih susreta i duhovnih obnova koje su se kao epidemija proširili Katoličkom Crkvom nakon Drugog Vatikanskog Sabora. Nemala je u tome bila uloga psihoanalize i bezbrojnih metoda manipulacije sviješću ljudi. Bergoglianski rečeno, ukoliko “Gospa nije poštarica”, onda bome ni “Duh Sveti nije plesač sambe”, ne komunicira s Božjom djecom kao “shizofrenično trkeljalo” koje se poput sluge poniznog odaziva gospođi Michelle Moran kad god se velevažnoj dami prohtje, a pogotovo nema funkciju “dvorske lude” koja zabavlja masu labilnih vjernika željnih pjesme, plesa i neuobičajenih ekstatičnih iskustava. Taj duh također nema Božansku narav!
Treće, kad je u pitanju odnos vjernika, svećenstva, biskupa i visokih crkvenih autoriteta, Međugorje je očito jedinstven slučaj u novijoj povijesti moderne Katoličke Crkve: Unatoč kontinuiranoj sumnji Vatikana i lokalnog biskupa u autentičnost ukazanja te njihovom višegodišnjem indirektnom upozoravanju na “nevjerodostojnost poruka”, vjernici su nastavili hodočastiti i izgrađivati svetište Majke Božje u Međugorju. Razlog tomu je taj da su hercegovački svećenici, uz poneke iznimke, ondje održavali pastoralnu praksu koja učvršćuje temelje autentične katoličke vjere za razliku od protestantske koja ih razara, a s čime je u vezi i najvažnija poruka koju vjernici primaju u Međugorju: “Dajem vam oružje protiv vašeg Golijata. Evo vaših kamenova: 1) Molitva Krunice, 2) Euharistija, 3) Biblija, 4) Post, 5) Mjesečna ispovijed.” Činjenica da se nakon Drugog Vatikanskog Sabora rapidno smanjio odlazak naroda u Katoličku Crkvu dok je broj posjetitelja marijanskom svetištu u Međugorju bio u stalnom porastu, odnosno da se mostarski biskup danas ne može samodopadno bahatiti pred međugorskim vjernicima i svećenicima (franjevcima) upućuje zapravo na veliku pobjedu autentične vjere malih ljudi nad korumpiranim sustavom moderne crkvene hijerarhije prepune povampirenih (nad)biskupa i protestantske hereze.
Četvrto, ako ćemo iskreno o temi “politike i kriminala”, osim protestantskih zabluda i obmana, Gospa od Međugorja zasigurno ne odobrava niti trgovanje Svetim sakramentima u koje se Jorge Mario Bergoglio nonšalantno upušta kako bi sebi priskrbio što veći broj obožavatelja-sljedbenika izvan Katoličke Crkve te promovirao novu bezbožnu svjetsku religiju koja obuhvaća (za početak) kršćane, židove i muslimane. Primjerice, trgovanje sakramentom Svete Euharistije (sjetimo se dokumenta Amoris Laetitia) učinjeno je kako bi se u Katoličkoj Crkvi mogli u budućnosti pričešćivati one denominacije koje se mogu do mile volje ženiti i rastajati ili prakticirati poligamiju (protestanti, pravoslavci, anglikanci, muslimani); trgovanje (neslužbenim) posthumnim sakramentom Kanonizacije u slučaju Svetog Alojzija Stepinca učinjeno je kako bi autokefalna Srpska Pravoslavna Crkva u budućnosti priznala primat Pape; dok se trgovanje sakramentom Krštenja učinilo kako bi Kopti dobili zaštitu Vatikana po kojoj odnedavno priznaju primat Pape. Od sva tri slučaja, jedino se postupak prema Koptima privremeno može opravdati Stepinčevim principima. Naime, Egipatski Kopti izloženi su konstantnom krvoproliću u vlastitoj zemlji te su od Katoličke Crkve zatražili zaštitu, na što je Bergoglio u stilu Johna Waynea otišao na Divlji Istok izgladiti situaciju i prekinuti terorističke napade muslimana na Kopte. Dakako, milosrdno je i katolički svakome priteći u pomoć, a s obzirom na njihovu situaciju, u ovom trenutku zahtijevati prekrštavanje bilo bi nekatolički i ravno prozelitizmu, što čak ne voli ni Bergoglio; njemu su populizam i diktatura puno prihvatljiviji oblici “evangelizacije” i “pastorstva”. Međutim, vjerska situacija slična ovoj s Koptima postojala je i u Stepinčevo doba (tada se radilo o Židovima i Pravoslavcima) te je svima jasno da, nakon što mine “doba kontroliranog kaosa”, Kopti neće moći biti dio Katoličke Crkve bez da ne prime sakrament Krštenja, odnosno da će im se vratiti autonomija ukoliko tako budu htjeli.
Ono što autentične Katolike puno više zabrinjava jest općenito Bergoglieva uloga u kreiranju kontroliranog kaosa i njegovo nekontrolirano trgovanje sa Svetim sakramentima Katoličke Crkve. Naime, dotični puno priča o miru i evangelizaciji ali ne teži istinskom uspostavljanju mira niti obraćenju duša koje pripadaju brojnim kršćanskim denominacijama, nego samo njihovom “formalnom upisu” u Katoličku Crkvu, odnosno priznavanju njega kao vrhovnog vjerskog poglavara neovisno o njihovim vjerskim uvjerenjima i načinu na koji žive svoj život. Tu nešto opako ne štima! Upečatljiva je pritom Bergoglieva velika naklonost Martinu Lutheru, duhovnom ocu brojnih protestantskih pokreta i crkava koje već 500 godina šire ne samo herezu i otpadništvo od Katoličke Crkve, nego i bezbožne ideologije te društveno-političke sustave koji su izrazito nasilni i antikatolički. Povrh svega, sve više postajemo svjesni da se u proteklim desetljećima upravo Njemačka pokazala glavnim akterom moderne eurobije i promotorom postjugoslavenskog komunizma na “brdovitom Balkanu” (http://www.sloboda.hr/ivica-sola-njemacka-uz-pomoc-srbije-obnavlja-jugoslaviju/).
Imajući na umu sve prethodno spomenuto, zar se itko više – osim Jorge Maria Bergoglia i Angele Merkel – može čuditi što je Sveti Alojzije Stepinac u protestantizmu vidio izvor najvećih zala modernoga doba, a u Martinu Lutheru lažnog proroka kojega je oštro osudio? Zar itko nakon svega može sumnjati u istinitost autentične Katoličke Crkve ili reći da Gospa ne bdije nad Međugorjem?
Hvala Ti, Gospo od Međugorja! Hvala Ti, Sveti Alojzije Stepinac!
Za one koji prate sto se dogadja s “Bergoglievih devet”, najnovija vijest je da bi se i Kardinal George Pell u svojoj rodnoj Australiji mogao suociti s optuznicom za seksualno zlostavljanje (https://cruxnow.com/global-church/2017/05/16/reports-suggest-pell-face-sex-abuse-charges-australia/).
Kardinal tvrdi da nije kriv i da nije nikoga zlostavljao, no nazalost to isto tvrdi i Guamski Nadbiskup Anthony Sablan Apuron, koji je takodjer dio Neo-sekte ali i uvazeni clani Viteskog Reda Svetog Groba Jeruzalemskog. Naravno, Neo-nadbiskupu Apuronu se ne moze vjerovati jer postoji previse svjedoka koji su javno progovorili o njegovim homoseksualnim i pedofilskim aktivnostima, bas kao i u slucaju homoseksualnosti Velikog Mestra Viteskog Reda Svetog Groba Jeruzalemskog, Kardinala Edwina O’Briena. S druge strane, s obzirom da cijeli Neokatekumenski Put pociva na obmani i lazi, Kardinal George Pell tesko ce uvjeriti javnost u svoju nevinost iz jednostavnog razloga sto se nijednom Neokatekumenu ne moze vjerovati. Zalosno, ali dokazano diljem svijeta!
“Bergoglievih devet” se sve više zapliću u svoju progresivnu nihilističku mrežu (https://onepeterfive.com/nihilism-essence-new-left-interview-roberto-de-mattei/). Ovih dana tim se povodom oglasio i kardinal Oskar Andres Rodriguez Maradiaga. Podsjetimo, dotični kardinal dolazi iz Hondurasa, a dužnosti koje je dosada obnašao vezane su, između ostaloga, uz međunarodni Karitas, Međunarodni monetarni fond i Svjetsku banku. Kardinal je inače iznimno obrazovan: osim što govori šest jezika i ima tri doktorata (iz filozofije, teologije i moralne teologije), u Austriji je primio i diplomu iz kliničke psihologije i psihoterapije. Tako možemo slobodno reći da je kardinal Rodriguez Maradiaga povrh svega “certificirani manipulator”. Zašto baš takva titula? Hm, pa… ima puno razloga.
Ponajprije, kardinal Rodriguez Maradiaga smatra da apostolska konstitucija Pastor Bonus iz 1988. godine više nema nikakvu vrijednost te da ju treba zamijeniti nečim potpuno novim, a što bi olakšalo provedbu tzv. Bergoglieve reforme. Uslijed intenziteta ovakvih shvaćanja od strane progresivista i liberala, mnogi su si velikodostojnici u vrhu Katoličke Crkve već počeli uzimati prava koja nemaju i djelovati autonomno “prema vlastitom ukusu”. Ova pošast nije zaobišla ni državnog tajnika, kardinala Pietra Parolina, koji inače igra značajnu ulogu pri Svetoj Stolici kad je riječ o zataškavanju spletki biskupa Camilla Ballina i milih mu Neokatekumena u Apostolskom Vikarijatu Sjeverne Arabije. Uglavnom, kad je Bergoglio uvidio da je vrag u Rimskoj kuriji odnio šalu, brže bolje je uputio pismo vatikanskom državnom tajniku (ne možemo reći je li ono bilo poslano kao prioritetna preporučena pošiljka ili prioritetna vrijednosna pošiljka), naglašavajući da još nije došlo vrijeme totalnog bezakonja i samoupravljanja te da se do daljenjega treba pridržavati uredbi sadržanih u konstituciji Pastor Bonus (http://put-istina-zivot.com/uredbe-iz-pastor-bonus-i-dalje-su-na-snazi/). Koliko je tek kardinal Rodriguez Maradiaga bio razočaran ovim pismom, možemo samo nagađati.
Nadalje, premda se izrijekom protivi abortusu i korištenju kontraceptivnih sredstava, kardinal Rodriguez Maradiaga je sve samo ne konzervativan. Posebno mu je na piku američki kardinal Raymond Leo Burke, kojega u nedogled vrijeđa i ponižava samo zbog toga što kardinal Burke razmišlja svojom glavom i ne libi se izreći kritiku onima koji ju zaslužuju. Tako je Rodriguez Maradiaga ovih dana ponovno napao cijenjenog kardinala, govoreći da Burkeove izjave nisu magisterijalno učenje, nego tek riječi “jadnog čovjeka” koji je razočaran jer je izgubio svoj status i moć, odnosno da je “Sveti Otac magisterijalan i da on podučava cijelu Crkvu”; misleći na Burkea, dodao je još i da “ovaj drugi govori samo svoje misli koje ne zaslužuju daljnji komentar” (https://cruxnow.com/vatican/2017/05/19/cardinal-watch-maradiaga-bashes-burke-benedict-lauds-sarah/).
Nakon što je pošteno izvrijeđao kardinala Burkea, Rodriguez Maradiaga u nastavku se okomio na konzervativce i “Crkvenu desnicu” koja: “traži moć a ne istinu”; “čini grešku” kada kaže da je u riječima Franje prisutna hereza, jer “razmišlja kao ljudi, a ne ne kako Gospodin želi”; “ništa ne postiže” kada kritizira Franju i kada je “zatvorena za neke točke” jer je “svugdje sasvim očito da je običan narod uz papu”; ponosni su i arogantni intelektualci i zato su “jadni ljudi”, itd. Pritom Rodriguez Maradiaga, poput kakvog Neokatekumena, priča totalne gluposti vrteći riječi i značenja: primjerice, kardinali bi bespogovorno morali biti lojalni Bergogliu jer “Petar vodi Crkvu”. Dakako, to što su Petar i Bergoglio “antonimi” bi se u ovom slučaju trebalo zanemariti. Kardinal Burke na to je uzvratio pozivom vjernicima da djeluju kako bi se Rusija posvetila Bezgrešnom srcu Marijinu (https://onepeterfive.com/breaking-cardinal-burke-calls-consecration-russia-immaculate-heart-mary/).
U cijeloj priči ima, međutim, jedna paralelna situacija: naime, Papa Benedikt XVI u predgovoru novoj knjizi kardinala Roberta Saraha upravo je izrazio optimizam, rekavši da nema straha za liturgiju jer je u dobrim rukama kardinala Saraha, “majstora tišine i unutarnje molitve”. Ukoliko se uzme u obzir činjenica da “Sveti Otac podučava cijelu Crkvu”, te kada prizovemo u misli bezbrojna poniženja i “utišavanja” kojima je kardinal Sarah izložen već barem godinu i pol od strane Bergoglia, možemo komotno reći da nam Papa Benedikt XVI diskretno pokazuje koga trebamo slijediti te se, na neki način, zahvalom mudro suprotstavio Bergoglievom režimu: “Trebali bismo biti zahvalni Papi Franji što je imenovao takvog duhovnog učitelja za voditelja kongregacije koja je odgovorna za proslavu liturgije u Crkvi”.
Ovo je vrlo značajan potez Pape Benedikta XVI, pogotovo kada se zna da je upravo antikonzervativni kardinal Rodriguez Maradiaga bio ključni vezni igrač na liniji Vatikan – Hilary Clinton – Georg Soros u doba kada je Clintonova javno govorila da se “vjerska uvjerenja moraju mijenjati”, odnosno da je Rodriguez Maradiaga neupitno surađivao sa progresivnom skupinom PICO – People Improving Communities through Organizing (https://onepeterfive.com/vatican-clinton-soros-axis/). Taj je projekt inspiriran poznatim “Pravilima za radikale” autora Saula Alinskog, koji je inače veličao Lucifera kao “najvećeg radikala” te je bio politički mentor Hilary Clinton (s tim u vezi preporučujem film “A Wolf in Sheep’s Clothing”, dostupan na sljedećem linku https://www.youtube.com/watch?v=CGOPJwf78wg). Drugim riječima situacija u Vatikanu mogla bi se opisati i ovako: alea iacta est! Stoga spremno bdijmo kako bismo u svakom trenutku mogli stati u obranu autentičnog Katolicizma.
P.S. – Vazno je zapaziti da Papa Benedikt XVI s ovakvom otvorenom podrskom kardinalu Robertu Sarahu istupa iz svoje “tisine”, i to neposredno nakon sto su se Jorge Mario Bergoglio i Michelle Moran prihvatili organizacije ekumenske proslave Duhova, koja bi trebala biti vjerski inkluzivna do te mjere da prestane biti – katolicka. Hereza i ekumanija u Vatikanu uzele su toliko maha da se nekako morao oglasiti i sam Papa Benedikt XVI, premda ex officio. Podrska kardinalu Sarahu, koji se bori protiv ovakvog i slicnog nasilja nad Bozanskim kultom i liturgijom, doslovno predstavlja posljednji glas razuma pred prijetnjom nepredvidljivih zbivanja, ciji krajnji ishod moze biti i novi crkveni raskol.
Evo jos malo i o posljedicama teorije pravednoga rata i ulozi koju u ovoj prici ima Veliki Mestar kardinal O’Brien ( http://geopolitika.news/vijesti/zapovjednik-americkih-specijalaca-u-kongresu-vojnici-su-umorni-raste-broj-samoubojstava/). Podsjetimo, umjesto da pozove vojnike-katolike da slusaju svoju savjest i povuku se iz ratnog kaosa, kardinal O’Brien ignorirao je molbe americkih Katolika i poticao vojnike na poslusnost americkim vojnim zapovjednicima, uvjeravajuci ih da tako pridonose svjetskom miru. U medjuvremenu, dok su ljudi psihicki, emotivno, duhovno i fizicki stradavali, kardinal O’Brien se kitio kojekakvim ordenjem, titulama i pocasnim naslovima u ciju vrijednost jos samo on vjeruje. I pokoji naivni Hrvat, kao recimo, Zeljko Reiner, koji ne pomaze niti Katolicima u vlastitoj zemlji, a kamoli da moze pomagati onima na Bliskom Istoku. Stovise, s obzirim na visegodisnje stradavanje vjernika na tim prostorima i inertnost zapadnih politickih elita u rijesavanju situacije, vise je nego ocito da je prica koju vrte ovi “vrli vitezovi” tek bajka za javnost koja nema veze ni s katolicizmom ni s altruizmom ni s civilnim aktivizmom; tu se radi iskljucivo o njihovom egu i jos jednoj “prestiznoj clanskoj iskaznici”.
A kad smo vec kod globalne drustveno-politicke situacije, zalosno je gledati kako su Katolici i Muslimani upali u zamku koju im je pripremio globalni protestantsko-zidovski lobi. Naime, dok su u Katolicku Crkvu tijekom 20. stoljeca poubacivali “tudjince” (homoseksualce, pedofile, marksiste i protestante) na osnovu cijih nedjela danas optuzuju cijelu Katolicku Crkvu za seksualna zlostavljanja djece, od Muslimanskih su vjernika pocetkom 21. stoljeca u ocima svijeta napravili bezumne ubojice, usput kreiravsi takav drustveno-politicki razdor uslijed kojega su Katolici (i Krscani) postali meta Muslimana. U sveopcem strahu koji politicke elite siju kroz medije na globalnoj razini, malotko zapravo obraca pozornost na cinjenicu da ovakav razvoj situacije odgovara jedino Nijemcima i Izraelcima. Za sve druge vjere i nacije, on je poguban… ukljucivsi i Amerikance.
Sveti Alojzije Stepinac, budi nam u pomoci!
I tako su Nijemci poceli iznositi rezultate svoje dosadasnje politike prema “brdovitom Balkanu” (http://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/velika-analiza-uglednog-njemackog-instituta-identificirali-su-izvore-napetosti-u-bivsoj-jugoslaviji-i-izvukli-13-tocaka-sukoba/6097098/). Naravno, kad je rijec o potencijalnim sukobima i napetostima na tom prostoru, dezurni krivac su ili desnicari ili Rusi ili pak Turci, dok je europskoj (Briselskoj) liberalno-lijevoj struji redovito namijenjena samo spasiteljska uloga.
Inace, prema ovoj analizi, Hrvati izgledaju kao najratoborniji katolicki narod u Europi. Naime, nema s kime nisu u konfliktu: na morskoj granici sa Slovencima, u BiH s Bosnjacima, a u vlastitoj zemlji sa Srbima. Losa vijest pritom je da Bruxelles bas u ovom povijesnom trenutku “nema ljudskih kapaciteta ni energije” da bi smirivao situaciju na Balkanu, pa ce se ona vjerojatno rijesavati “sama od sebe”.
Zanimljivo je da uvazeni analiticari nedavne francuske izbore i pobjedu socijalno-liberalne marionete Emmanuela Macrona vide kao pozitivan primjer u “preokretanju trendova na bolje”. To sto je Macron “fiktivan politicki lik” koji je postavljen za francuskog predsjednika na slican nacin kako je Tim Oreskovic postao hrvatski premijer, nikome ne smeta. Naime, Francuzi ce radje i dalje samouvjereno nastaviti razarati svoje vec skoro sasvim bezbozno drustvo uzvikujuci “liberté, égalité, fraternité” nego priznati da zive u zabludi jos od Francuske revolucije. Da paradoks bude veci, odmah po zavrsetku predsjednickih izbora (iako je korektnije reci namjestaljke), i Jorge Mario Bergoglio upucuje svoje molitve ljevicaru Macronu, vjerujuci kako ovaj ima moc uskrisiti krscanstvo u Francuskoj
(https://cruxnow.com/global-church/2017/05/17/pope-urges-macron-strengthen-frances-christian-roots/). E tu tek covjek ne zna vise sto bi mislio, buduci da Macron izjavljuje kako “pravo francuske republike” mora biti “iznad vjerskih prava” gradjana, a Bergoglio nadodaje ostale “socijalisticke vrijednosti” koje bi novopeceni francuski predsjednik trebao promicati. Stoga ni ne cudi sto je Macron brze bolje objavio kako ce “u ime krscanske Francuske” krenuti u borbu s Muslimanima na Maliju pri cemu ce mu glavni partner biti – Njemacka (http://www.dailymail.co.uk/news/article-4522786/President-Macron-fight-against-jihadists-Mali.html).
Sveti Alojzije Stepinac, budi nam u pomoci!
Koji put slušam muziku koja je napravljena za filmove i moderne igre. Muzika je iznimno inspirirajuća. Slušajući tu muziku dođem u jedno psihičko stanje više enrergije gdje zamišljam da sam dio nečeg većeg… Da se za nešto borim…
Ovo jest jedna od temeljnih ljudskih psiholoških potreba , da budu dio nečeg većeg od sebe…
Međutim da bi bio dio nekakve borbe za nekakav pravedan cilj moraš imati nekakav sukob, nekakvog neprijatelja, nekakav cilj za koji ćeš se boriti ili protiv kojeg ćeš se boriti.
Kada nema ovih stvari ljudi ih izmisle da bi zadovoljili svoju potrebu
Izmisle probleme da bi sebe gledali kao lijek.
Zbog ovog neokatekumenski Put i slične organizacije privlače mnoge ljude… jer izmisle pakao života od kojeg će ljudi bježati i nepostojeći raj u zajednici prema kojem će bježati. Jer im na tom putu iz pakla u raj od kojih niti jedan ne postoji daju obećanje da će njihov život nešto značiti. Ova obećanja najviše rezoniraju ljudima bez svrhe i smisla. Na Putu oni mogu biti netko i nešto međutim na kraju se ne radi ni o Isusu ni o bližnjem nego je to sve izgradnja njihovog ega i lažnog osjećaja svrhe i smisla. Ega koji se napuše toliko da katehist koji nakon 10 godina puta nezna ništa o svojim sljedbenicima i koji im nije niti prijatelj zahtjeva da se na njemu vidi Isus krist te kaže da govori u ime gospodina.
Hvaljen Isus i Marija
“Biskup Schneider: Postoji također mnogo protestantskih zajednica koje obraćaju mnoge grešnike, ljude koji su živjeli u ovisnosti kao što je alkoholizam i droge. Dakle, plodovi obraćenja nisu odlučujući kriterij za mene i ja neću pozvati takvu dobru protestantsku grupu koja obraća grešnike i ima mnogo djece u moju biskupiju kako bi se angažirala u apostolatu. To je iluzija mnogih biskupa koju su zaslijepljeni takozvanim plodovima.”
Postoji još jedna iluzija kojom neosi (kikovi svjedoci) zasljepljuju kako ostale tako i svoje vlastite sljedbenike. A to su “plodovi obraćenja” zato što su oni rijetki u neo kiko katekumenskoj crkvi. Ali se zbog neo kiko propagande doimaju puno puno puno puno većim. Objasniti ću to na slijedećem primjeru.
Na primjer, neo kiko propaganda će godinama “trubiti (ispirati mozak)” o nekom alkoholičaru koji je prestao piti kad je ušao “u zajednicu (u neose)” ili o nekom narkomanu koji se prestao drogirati kad je ušao “u zajednicu”. Ali, neo kiko propaganda ne samo da neće nikada trubiti (ispirati mozak) o stotinama neosa alkoholičara koji niti godinama od ulaska “u zajednicu” još nisu prestali s alkoholom, nego će tu činjenicu i “skrivati kao zmija noge”. Pogotovo neo kiko propaganda neće govoriti o onim neosima koji su bili u bolnicama na liječenju od alkohola, i to na više mjeseci. Štoviše, neo crkva će čak će i dobru vijest da je nekom neosu uspjelo bolničko liječenje od alkohola skrivati kako od vlastitih sljedbenika tako i od onih van neo crkve. Od svojih sljedbenika će skrivati zato što se može dogoditi da neki neos zaključi slijedeće: “Gle, tom nije pomogla zajednica da se izliječi od alkohola nego mu je pomogao neki liječnik tijekom bolničkog liječenja.” A kako je u neosima proglašeno da je samo neo zajednica raj a sve ostalo pakao, da je samo neo zajednica dobro a sve ostalo loše, tada bi se priznanjem da nekom neosu alkoholičaru nije pomogla zajednica nego liječnik istovremeno priznalo kako dobro postoji i van neo zajednice. Drugim riječima, bila bi hereza kad bi neki neos rekao ili pomislio da van neo zajednice ima boga, raja, dobra i slično. Dakako, van neo kulta i sekte se neće govoriti da su se neki neosi izliječili u bolnici od alkohola zato što bi to bilo “javno priznanje” da u neosima ima alkoholičara. K tome, to bi bilo narušavanje neo iluzije kao novim “spasiteljima”. Zamislite koji šok: neosa alkosa nije “spasila” neo zajednica nego ga je “spasio” neki “pogani doktor” u “poganskoj instituciji zvanoj bolnica”.
Isto tako, neo propaganda neće “trubiti” (ispirati mozak) o onim narko ovisnicima koji se ulaskom i boravkom u neosima nisu riješili te ovisnosti. Takvi čak prolaze agoniju u neo sekti sve dok se sami ne odluče “izaći” iz neosa i otići u neke druge “zajednice” ili institucije u kojima imaju puno veće šanse da se izliječe od ovisnosti. Može se dogoditi da se nakon nekog vremena katehisti “smiluju” nekom neosu narko ovisniku i predlože mu da ode u neku drugu “zajednicu” na liječenje. Ali, do toga rijetko kada dolazi zato što jedna od neo dogmi glasi “mrtvi ili živi ali morate dolaziti u zajednicu (neose)”. Dakle, tako nešto predložiti nekome u neo kultu je dvostruka hereza. Prva hereza je mogućnost postojanja dobra i van neo sekte a druga hereza je “dozvoliti” nekome da ode iz neosa jer svi “mrtvi ili živi ali moraju dolaziti u zajednicu (neose)”.
I, još nešto u vezi neo propagande da se netko prestao drogirati ulaskom u neose. A to je da je to u najvećem broju slučajeva iluzija i pretjerivanje. Kad bi bila istina da se ovisnici mogu riješiti droge tako što će odslušati par kiko kateheza i/ili ulaskom u zajednicu (neose), to bi bila predivno. Ali, to nije tako. Nego, kako u neosima postoji zapovijed da svatko mora svjedočiti kako je prije ulaska u zajednicu bio “loš” a nakon ulaska postao “dobar”, tako se može dogoditi da je netko rekao: “Ja sam se prije zajednice drogirao ali sam se ulaskom u zajednicu prestao drogirati.” A, to takozvano “drogiranje” prije ulaska u zajednicu je značilo da je jednom u životu probao marihuanu (i to na primjer 20 godina prije nego je ušao u neose). Znam, reći će neo propaganda da ima i onih koji su bili “heroinski” ovisnici. No, možda oni jesu koji put probali heroin, ali da su bili ovisnici, to nisu. Još jednom, lijek koji će izliječiti sve heroinske ovisnike još nije izumljen, a pogotovo taj lijek nije “slušanje par kiko kateheza nakon kojih prestaneš s heroinom”.
Blagoslovio nas svemogući Bog, sačuvao nas od svakoga zla i doveo u raj sve duše, osobito one kojima je najveća potreba Isusovog milosrđa.
Malikekec, pogadjas ravno u srz problema! Sad se ne stizem nadovezati, ali budem kasnije. Naime, za Neokatekumene je sve “show” ili “fikcija”, jer su se Istine odrekli i sebi dodjelili ulogu gospodara ljudskih sudbina. U tomu se ujedno potvrdjuje da nisu dio Katolicke Crkve, nego eksperimentalni projekt globalne politicke elite koja toliko manipulira stvarnoscu da se vec i sama pocinje polako utapati u moru lazi, obmana i fiktivnih uloga koje igraju pred “obicnim smrtnicima”. Njihov glavni pulen u nasim crkvenim krugovima je Marko Milosrdni Glogovic, koji je ujedno i skolski primjer specificnog poremecaja osobnosti kakav “dusu daje” za potrebe nedodirljivih autokrata, bas kao sto su to na politickoj sceni Andrej Plenkovic i Kolinda Grabar-Kitarovic. Pritom ne kazem da oni nisu obrazovani, kulturni, vrijedni, sveprisutni, uspjesni, “dobri”, i sl. Radi se o tome da nemaju osobnu slobodu izbora: njihovo ponasanje, razmisljanje i djelovanje potpuno je kontrolirano i upravljano iz nekih drugih sfera. Takvi ljudi funkcioniraju po “mentalnom programu” koji ih drzi u stanju podredjenosti visoj hijerarhiji. Najcesca dva razloga podloznosti su ili bezgranicna osobna ambicija i zelja za ulaskom u “top klub” ili grijesi iz proslosti s kojima ih se “drzi u saci” jer “big brother” sve zna.
P.S. – Na ovaj nacin treba se promatrati i “nicim izazvana” Plenkoviceva odluka da na glasanje dodje s trogodisnjim sinom. Tu se ne radi o spontanoj odluci, nego o puno vecem ulogu i od samog populistickog cina, a kojim je pokazao odanost bolesnim umovima i spremnost da barem do neke mjere cak i svoju obitelj “iskoristi” (u nekom krajnjem smislu “prinese znacajniju osobnu zrtvu” ili “zrtvu djeteta”) za ostvarenje njihovih nauma i svojeg daljnjeg uspinjanja po vjerojatno najkorumpiranijoj i najbezboznijoj hijerarhijskoj drustvenoj ljestvici otkad je svijeta i vijeka.
Pregled vijesti iz svijeta
1) Papa Benedikt XVI
“Nedavno sam čitao – ne znam je li statistika pouzdana, no ipak ima nekakvu jezgru istinitosti – da u cijeloj Njemačkoj 50% pučanstva ne vjeruje više u Boga, a u bivšoj komunističkoj Njemačkoj ima 86% onih koji ne vjeruju u Boga. Možda je pretjerano, ali je istina da svjedočimo jednoj vrsti masovnog otpada: broj krštenih se drastično smanjuje. Isto se, premda u drugim oblicima, događa, primjerice, i u Francuskoj. Neosporiv napredak sekularizma, kako smo već rekli, prepoznatljiv je, s različitim značajkama, i u Sjedinjenim Američkim Državama. Ukratko, u zapadnom se svijetu rastače gotovo potpuna istovjetnost koja je postojala između europske i američke kulture i kršćanske kulture.” (Joseph Ratzinger. 2008. Novi izljevi Duha: Pokreti u Crkvi. Split: Verbum, str. 107). Ovako je vjersku sliku Zapada još prije desetak godina opisao Papa Benedikt XVI, a današnje prilike ne pružaju apsolutno nikakav argument koji bi išao u prilog tvrdnji da se ona mijenja na bolje. Naprotiv, kako vrijeme odmiče, tako sve više postajemo šokirani brojnim “kosturima koji ispadaju iz ormara”.
Naime, katolički online mediji (https://onepeterfive.com/italian-geo-strategist-fuels-debate-over-pope-benedicts-resignation/) posljednjih mjeseci sve glasnije izražavaju sumnju u legitimitet konklave iz 2013. godine, na kojoj je Jorge Mario Bergoglio kao Papa Franjo postavljen za poglavara Katoličke Crkve, zbog bojazni da je posrijedi zavjera protiv Crkve i Pape, odnosno da se Papa Benedikt XVI povukao s dužnosti uslijed raznih pritisaka iza kojih su stajale Sjedinjene Američke Države i islamistička organizacija Muslimanska braća. Podsjetimo, Muslimanska braća rasprostranjena su širom svijeta te imaju utjecaj na mnoge globalne političke i vjerske organizacije ujedinjene zajedničkom ideologijom političkog islama, koja je sažeta u sloganu: “Kuran je naš ustav”. Organizaciju financiraju i logistički potpomažu njezini članovi, posebice bogataši iz Katara i Saudijske Arabije. S druge strane, sporna konklava održala se dok je na čelu Sjedinjenih Američkih Država bio Afro-Amerikanac Barack Obama, koji je ispred američke demokratske stranke vladao od siječnja 2009. do siječnja 2017. godine. Promatrajući intenzivna liberalna nastojanja tzv. Obamine administracije, nije čudno da je Papa Benedikt XVI zaštitu Katoličke Crkve tražio u približavanju Europe Rusiji posredstvom Moskovskog Patrijarha Kirilla (https://mospat.ru/en/2011/11/23/news53200/). Pretpostavlja se da je upravo otpor Svetoga Oca vladavini moralnog relativizma rezultirao izazivanjem koordiniranih skandala vezanih uz Katoličku Crkvu (homoseksualnost, pedofilija, financijske malverzacije, i sl.) u okviru nasilne ljevičarske kampanje koja je kulminirala ucjenom Baracka Obame i u konačnici dovela do abdikacije Pape Benedikta XVI.
U predstavljanju deklaracije Dominus Iesus 2000. godine, Papa Benedikt XVI, tada još uvijek kardinal Ratzinger, problematizirao je kulturni trend koji prevladava na Zapadu i koji se može označiti pojmom relativizma: “Koje načelne posljedice ima ovaj način mišljenja za središte i jezgru kršćanske vjere? Kratko rečeno: posrijedi je odbacivanje identifikacije jedincata povijesnoga lika Isusa iz Nazareta sa stvarnošću Boga, živoga Boga, budući da se Apsolutno ili Apsolutni nikada ne može potpuno i konačno valjano objaviti u povijesti. […] Na ovaj se način, objektivno govoreći, iznosi pogrješna ideja da su religije svijeta komplementarne kršćanskoj objavi. To znači da dogma, Crkva, sakramenti ne mogu imati apsolutnu, nužnu vrijednost. […] Naočigled ovih predodžaba tvrditi da postoji univerzalna, obvezujuća, valjana Istina u povijesti, koja se utjelovila u Isusu Kristu i koja se dalje prenosi po vjeri Crkve, promatra se kao neka vrsta fundamentalizma, kao napad na moderan duh i kao prijetnja toleranciji i slobodi. […] Nova, ideološka forma dijaloga, koja je nažalost prodrla i u unutrašnjost Katoličke Crkve i u određena teološka i kulturalna područja, smjera na relativiziranje “dogme” – i suprotnost je “obraćenju” i “poslanju”. Dijalog za relativističko mišljenje znači: vlastitu poziciju ili vlastitu vjeru i uvjerenja drugih podići na istu razinu tako da se sve svodi na razmjenu načelno jednakovrijednih, relativnih mišljenja, s ciljem da se postigne najveća moguća mjera suradnje i integracije između različitih religijskih shvaćanja. […] Posljedica je toga da lik Isusa Krista gubi svoje jedincato i sveopće spasenjsko značenje. Okolnost da se relativizam u znaku susreta s kulturama predstavlja kao istinska i ljudima naklonjena filozofija, koja je jedina u stanju jamčiti toleranciju i demokraciju, u konačnici vodi k marginalizaciji onih koji i dalje brane kršćanski identitet i zahtjev za univerzalnošću istine i spasenja u Isusu Kristu.” (Joseph Ratzinger. 2008. Nazvao sam vas prijateljima: zajedništvo na putu vjere. Split: Verbum, str. 7-9).
Američke novine The Remnant uputile su stoga otvoreno pismo sadašnjem američkom predsjedniku, republikancu Donaldu Trumpu, u kojem zahtijevaju istragu o mogućoj intervenciji SAD-a protiv Pape Benedikta XVI u doba predsjednika Baracka Obame (http://remnantnewspaper.com/web/index.php/articles/item/3001-did-vatican-attempt-to-influence-u-s-election-catholics-ask-trump-administration-to-investigate). Skupina autentičnih katolika-novinara vjeruje da je radikalna promjena politike Katoličke Crkve i uvođenje Bergoglievog režima bilo planski provedeno od strane Obamine administracije te da je Hillary Clinton poticala revoluciju untar same Katoličke Crkve. Citiram: “Nalazimo da je Papa Benedikt XVI odstupio u vrlo neuobičajenim okolnostima, a zamijenio ga je Papa čija je očigledna misija pružiti duhovnu komponentu radikalnom ideološkom planu međunarodne ljevice. Pontifikat Pape Franje naknadno je dovodio u pitanje vlastiti legitimitet u brojnim prigodama. Ostajemo zbunjeni ponašanjem ovog ideološki opterećenog Pape čija je misija, čini se, jedino unaprijeđenje sekularnih programa ljevice umjesto usmjeravanje Katoličke Crkve u njezinoj Svetoj misiji. Jednostavno, nije prava uloga Pape da se uključi u politiku do točke da se smatra vođom međunarodne lijeve opcije.”
Pitanja u vezi kojih bi se predmetna istraga trebala provesti jesu sljedeća:
– S kojom je svrhom Agencija za nacionalnu sigurnost pratila konklavu koja je izabrala Papu Franju?
– Koje su druge tajne operacije izvršili američki vladini operativci vezano uz ostavku Pape Benedikta ili konklavu koja je izabrala Papu Franju?
– Jesu li američki vladini operativci imali kontakt s “Mafijom kardinala Danneelsa”?
– Međunarodne monetarne transakcije s Vatikanom obustavljene su posljednjih nekoliko dana prije ostavke Pape Benedikta. Jesu li u to bile uključene neke američke vladine agencije?
– Zašto su međunarodne novčane transakcije nastavljene 12. veljače 2013. godine, dan nakon što je Benedikt XVI najavio ostavku? Je li to bila čista podudarnost?
– Kakve su akcije, ako ih je bilo, zapravo poduzeli John Podesta, Hillary Clinton i drugi vezani za Obaminu administraciju, a koji su bili uključeni u raspravu predloga o poticanju “Katoličkog Proljeća”?
– Koja je bila svrha i priroda tajnog susreta između potpredsjednika Josepha Bidena i Pape Benedikta XVI u Vatikanu 3. lipnja 2011. godine, ili oko toga datuma?
– Koje su uloge igrali George Soros i drugi međunarodni financijeri koji možda trenutno borave na teritoriju Sjedinjenih Država?
Otvoreno pismo američkom predsjedniku Donaldu Trumpu zaključeno je ovim riječima: “Ukoliko bi ovakva istraga otkrila da je američka Vlada neprimjereno upletena u poslove Katoličke Crkve, tražimo i objavu rezultata tako da Katolici mogu zatražiti odgovarajuće djelovanje onih elemenata naše hijerarhije koji ostaju odani učenjima Katoličke Crkve. Molimo Vas da shvatite kako ne tražimo istragu Katoličke Crkve; jednostavno tražimo istragu o nedavnim aktivnostima Vlade SAD-a koje ste sada glavni izvršni dužnosnik.” Novinari The Remnanta u svome nastojanju dobili su podršku nekoliko utjecajnih katoličkih glasova (https://onepeterfive.com/ongoing-discussion-pope-benedict-xvis-resignation-receives-new-fuel/), koji potvrđuju da i sami vjeruju u sabotažu pontifikata Pape Benedikta XVI kroz potpirivanje unutarnjih sukoba među crkvenom hijerarhijom od strane Hillary Clinton i Georgea Sorosa, jer globalnim liberalima nije odgovaralo pomirenje Katolika i Pravoslavaca. Strpljivi i ponizni Sveti Otac – Papa Benedikt XVI, koji je na sve još morao obećati i da se neće mješati u posao “svoga nasljednika”, otada provodi vrijeme u tišini i molitvi unutar vatikanskog samostana. “Skriven od svijeta”, u međuvremenu je proslavio svoj 90. rođendan (http://dnevnik.hr/vijesti/svijet/benedikt-xvi-u-novoj-knjizi-priznao-da-mu-je-slaba-tocka-bilo-upravljanje-vatikanom—449512.html).
2) Bog Abrahamov
Kad je riječ o Hrvatskoj, zbivanja kojima svjedočimo na društveno-političkom planu najčešće potkopavaju ionako sve slabiju nadu da nas “jednom mora krenuti”. Iako se već malo glasnije čuju glasovi koji upozoravaju da živimo u pseudo-demokratskom društvu jer od 1990-ih nemamo regularno održane izbore (http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/nijedni-izbori-u-hrvatskoj-od-90-ih-do-danas-nisu-bili-legalni-1028816/), poneko iznenađenje uspjeva narodu barem privremeno podići raspoloženje. U tom smislu ovih je dana pažnja bila usmjerena na skroman ali nipošto beznačajan pomak koji su na lokalnim izborima napravili Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović uz podršku generala Željka Glasnovića (https://narod.hr/hrvatska/marko-ljubic-hasanbegovic-esih-pred-presudnim-izazovima). Nakon izbornog uspjeha ovog neobičnog političkog dua, koji bi mogao imati značajniju misiju negoli bismo se na prvu nadali (http://www.24sata.hr/news/u-bih-kljuca-dodik-huska-na-rat-poziva-se-i-nabavu-oruzja-507874), osebujni je general u svom provokativnom stilu dodatno “dolio ulje na vatru” obznanivši preko facebooka da u Hrvatskoj još ima ljudi koji znaju rukovati oružjem (http://direktno.hr/domovina/glasnovic-objavio-fotografije-oruzja-nikad-vise-srbocetnicka-armada-86647/), iako se činilo kako je to isključivo privilegija NATO-a i Kolinde Grabar-Kitarović (https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/grabar-kitarovic-u-splitu-opet-uhvacena-s-oruzjem-20150423). S obzirom da joj je general sasvim neočekivano “ukrao show”, naša se svestrana predsjednica u potrazi za novim “komadićem slave” odlučila potom na strogu dijetu i utegnuti “outfit” kako bi nastavila karijeru u glazbenim vodama (http://dnevnik.hr/vijesti/svijet/predsjednica-kolinda-grabar-kitarovic-zapjevala-tompsonov-hit—477261.html), s povremenim uplivima u visoku politiku u stilu Marilyn Monroe (http://www.dnevno.hr/vijesti/komentari/druga-strana-istine-evo-zasto-predsjednica-uvijek-necim-strsi-to-je-ili-vrlima-ili-mana-1028720/). Imajući na umu da je predsjedniku Donaldu Trumpu uskoro rođendan, nije isključeno da je konačno i postigla kakav dogovor oko “dobre gaže”.
Udarna se prošlotjedna vijest odnosila, međutim, na susret Donalda Trumpa i “Pape Franje” u Vatikanu. Američki se predsjednik s obitelji kratko zadržao u Rimu pred odlazak na NATO Summit 2017 , obećavši siromašnima u Africi 300 milijuna dolara pomoći za borbu protiv gladi (http://direktno.hr/svijet/donald-trump-obecao-novcanu-pomoc-borbu-protiv-gladi-africi-86755/), a prethodno sklopivši unosan business u Saudijskoj Arabiji (http://vijesti.hrt.hr/388965/sad-i-s-arabija-dogovorile-kupoprodaju-oruzja-od-110-mlrd-dolara). Ni ne želeći znati protiv koga će silno naoružanje biti usmjereno, katolički čovjek ostaje u nedoumici jer si teško može predočiti vrijednost od 380 milijardi dolara i objasniti kupoprodaju oružja za 110 milijardi dolara, a još manje opravdati njegovu povezanost s “pronositeljem mira” (http://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/papa-franjo-zamolio-trumpa-da-bude-pronositelj-mira-ne-zna-se-o-cemu-su-pricali-u-cetiri-oka-ali-je-trump-obecao-da-to-nikad-nece-zaboraviti/6122939/) i “glasnicima nenasilja” (https://www.theguardian.com/world/2016/aug/01/pope-francis-says-it-not-right-to-identify-islam-with-violence). Nažalost, ratovanje izmanipuliranih etničkih ili vjerskih skupina oduvijek je bilo omiljena igra političke elite kroz koju po krvnim žrtvama nevinih duša odmjeravaju međusobni odnos snaga. Srca takvih ljudi i dalje su tvrda, premda je s dolaskom Sina Božjega i Njegovom krvnom žrtvom trebalo prestati daljnje krvno žrtvovanje Božjih stvorenja, pogotovo među sljedbenicima Boga Abrahamova koji je svima jednako zapovjedio: “Ne ubij!”
Svjesni smo, naravno, da postoje razne vrste i načini ubojstva duše, pri čemu se ne mora nužno koristiti oružje. S tim u vezi uočava se neobična suradnja Neo-biskupa Anthonya Apurona s pripadnicima Guamske policije u cilju prikrivanja i neprocesuiranja kažnjivih djela Neokatekumena (http://www.junglewatch.info/2017/05/was-there-investigation.html), kao i najnovije pismo Kika Arguella u kojem od svojih sljedbenika traži nove donacije za misijsko djelovanje u sjevernoj i istočnoj Europi, uključujući i Hrvatsku http://www.junglewatch.info/2017/05/exclusive-news-kiko-arguello-needs-more.html). Narodski rečeno: “Tko o čemu – Židovi o novcu i moći!” Kad smo se već dotaknuli Judinih škuda, vrijedno je podsjetiti se što o “židovskom pitanju” naučava Katolička Crkva. Spominjući proces protiv Sina Božjega, kojega su na zahtjev Židova rimske vlasti na Golgoti pogubile smrću kojom su običavale kažnjavati političke pobunjenike, Papa Benedikt XVI zaključuje da ne postoji kolektivna krivnja cijelog židovskog naroda te citira sljedeći navod iz Nostra aetate (Deklaracija Drugoga vatikanskog sabora o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama): “ono što je u Njegovoj Muci počinjeno ne može se uračunati niti svim Židovima bez razlike koji su tada živjeli, niti današnjim Židovima… Neka se Židove ne prikazuje kao da su od Boga odbačeni i prokleti, kao da bi to proizlazilo iz Svetog pisma”. U istom dokumentu izričito se naglašava da su svi grješnici skrivili Kristovu Muku, da je “Isus predan po nepromjenjivom Božjem naumu”, i da nasilna smrt Isusova nije bila plod slučaja u nesretnu stjecaju okolnosti” jer “ona pripada otajstvu nauma Božjeg” (Joseph Ratzinger. 2007. Crkva, Izrael i svjetske religije. Split: Verbum, str. 31). Dakle kad je riječ o Muci i Križu Gospodina našega Isusa Krista, Židovi nisu skupno odgovorni za grijehe pojedinaca ili skupina iz njihovog naroda povezane s izdajom i smrću Sina Božjega.
Proizlazi tako da ni poticanje međuetničkih i međuvjerskih sukoba na globalnoj razini ne može biti skupni čin svih naroda i religija, nego samo čin globalno utjecajnih pojedinaca ili manjina koji imaju mogućnost odlučivanja i djelovanja kroz razne organizacije kao što su, primjerice, Komitet 300, Trilateralna komisija, Družba Bildeberg, Ujedinjeni narodi, Europska komisija, NATO, itd. Iako se čovjeku određuje da za mjerilo svojega života prihvati Božje mjerilo i njegovu savršenost, na osnovu svega što doživljavamo možemo zapaziti da globalni moćnici Boga priznaju tek nominalno: nakon što su se zbog vlastitih ambicija odrekli Božje Riječi, uslijed krnjih vjerskih shvaćanja i sklonosti (samo)obmanjivanju praktički su počeli živjeti prema Protagorinoj tezi da su ljudi (i njihov novac) mjerilo svega. Stoga ih nitko i ništa, pa čak ni iskra vlastite savjesti, ne spriječava u tome da globalni društveno-politički sustav nastave izgrađivati po liberalnom nacrtu, nastalom prema željama nemoralnih, ambicioznih, oholih, pohlepnih i sebičnih pojedinca koji druge prisiljavaju na suradnju ili na šutnju i podređeni položaj. Iako se svakodnevno zaklinju na društvenu jednakost, poštivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda te poduzimanje mirovnih i dobrotvornih akcija, istinska sloboda življenja, stvaranja, vjerovanja, djelovanja, mišljenja, preispitivanja, prosuđivanja, kritiziranja i izražavanja u takvom sustavu nije moguća osim ako ne služi intenziviranju kontroliranog kaosa koji ide u prilog ovim elitnim autokratima. To će reći i da je Neokatekumenski poglavica Kiko Arguello ustvari prototip idealnog protestantsko-židovskog junaka.
3) Scenska posla
Budući da “vladari ovoga svijeta” Trojedinoga Boga poimaju gotovo “mitskim likom” iz davne prošlosti čiji pozivi na obraćenje poradi spasenja koje vodi ka Vječnom Životu nemaju nikakve veze s našim dobom, oni doslovno poput Shakespearea ljudsku svakodnevicu promatraju kao zabavnu predstavu, svijet kao veliku pozornicu, a ljude kao poslušne glumce koji igraju dodijeljenu im ulogu. Dakako, neizmjerno samoljublje i vlastohleplje ne dopuštaju im više uvidjeti kamo vodi njihova teška zabluda niti se bez razvijenog osjećaja empatije mogu poistovjetiti s patnjom koju uzrokuju ostatku čovječanstva, dok istovremeno bilo kakav oblik kritike na svoj račun perfidno tumače “netolerancijom”, “govorom mržnje”, “progonstvom” ili “antisemitizmom”. Promatrajući ovu globalnu fikciju u kojoj svaki lik ima osobito važnu društvenu funkciju – primjerice, Sveti Otac je “Papa Emeritus”, Jorge Mario Bergoglio “Papa Franjo”, Angela Merkel “Mutti”, Kiko Arguello “spasitelj”, Amerikanci “mirotvorci”, homoseksualci i pedofili “vitezovi”, francuska ljevica “moderni križari”, muslimanski vjernici “teroristi samoubojice”, Sveti Alojzije Stepinac “ustaški vikar”, Majka Tereza “svetica”, anemični Superman i razigrana Marilyn Monroe “premijer i predsjednica Republike Hrvatske”, a rezultat međusobnog djelovanja svih protagonista “Božja volja” – nameće se pitanje: “Ima li kraja ljudskom bezumlju?”
Premda se stječe dojam kako se dominantna elita ne zamara “trivijalnošću nazadnih katoličkih uvjerenja”, nemoguće je neprimjetiti koliko im ona smetaju već i na primjeru samog Jorge Maria Bergoglia: dotični ne propušta nijednu priliku za cipelarenje tzv. “konzervativnih fanatika”, koji baš kao njemu za inat nekim čudom još uvijek dišu u okviru današnje Katoličke Crkve (https://www.lifesitenews.com/news/pope-slams-conservative-fanatics-who-make-doctrine-an-ideology). Naime, dosada je već mnogima postalo jasno kako se iza Bergoglievog umilnog glasa, lažnog milosrđa i političke korektnosti nalazi opsesivna težnja potpunog zatiranja Katolicizma, čime progresivno-liberalna struja (tzv. Crkvena ljevica koja širi nebuloznu ideologiju katoličkog/kršćanskog socijalizma) samo dodatno pokazuje da doista ne poznaje Riječ Božju niti mari za svoj strašni propust (https://onepeterfive.com/popes-marxist-head-jesuits/). Osim lansiranja brojnih vjerskih i političkih pokreta koji svojim sektaštvom nastoje razoriti jedinstvo Svete Katoličke Crkve, uvođenja rabulističke interpretacije Biblije kako bi se izmijenio autentični vjerski nauk te izobličavanja Bogoslužja do neprepoznatljivosti kako bi nas odvojili od Živoga Krista, još jedna strategija kojom se koriste u svrhu postizanja svoga glavnog cilja – uništenja Tijela Kristovog – jest ustrajno čuvanje vjerskih razlika između Muslimana i Katolika te uskraćivanje duhovnog poticaja koji bi muslimanske vjernike približio Isusu kao Spasitelju i Sinu Božjem (https://www.lifesitenews.com/opinion/pope-to-teen-girl-proselytism-is-the-strongest-poison-against-the-ecumenica).
Kako to da se vrh nedodirljive hijerarhije užasava mogućeg mirnog suživota dviju spomenutih vjerskih skupina?! Odgovor je jednostavan: unatoč tolerantnosti Islama prema nasilju (https://onepeterfive.com/the-root-cause-of-islamic-violence/), Muslimani istinski čeznu za Bogom i pridaju mu veliku važnost u svojoj svakodnevici. Kako Katolici vjeruju u obraćenje u bilo kojem životnom trenutku, postoji “trajna realna prijetnja” da uslijed odsutnosti međusobnih sukoba Muslimani prihvate dogmu o Svetom Trojstvu. Pritom nije toliko važno hoće li se to dogoditi po izravnom djelovanju Svemogućega ili posredstvom Blažene Djevice Marije, odnosno katoličkih svetaca ili običnih vjernika. Ono što jest važno tiče se krajnje posljedice: obraćenjem Muslimana urušio bi se kompletan društveno-politički sustav tzv. “novog svjetskog poretka” koji se gradio na protagorejskom poimanju vrijednosti i shakespearijanskom pristupu životu. Uslijed toga bi u zemljama s većinskim katoličkim stanovništvom došlo do uvođenja zakona utemljenog na autentičnim vjerskim načelima, što bi ujedno označilo kraj stoljetnim političko-društvenim nastojanjima globalne elite.
4) Katolicizam i Islam
“Sve što je dobra i istinita u religijama, ne smije biti izgubljeno, nego mora biti priznato i uvaženo. Ono što je dobro i istinito, bez obzira gdje se nalazilo, dolazi od Oca i ostvaruje ga Duh Sveti. Sjemenke Logosa posvuda su razasute. No, ne smije se ni zatvoriti oči pred zabludama i pogrješkama koje su prisutne u religijama.” (Joseph Ratzinger. 2008. Nazvao sam vas prijateljima: zajedništvo na putu vjere. Split: Verbum, str. 11). Uzgred budi rečeno, Hrvati bi mogli štošta naučiti od suvremenih Muslimana barem kad je riječ o ramazanskom postu, zaštiti obiteljskih vrijednosti, življenju prema vjerskim načelima, iskazivanju domoljublja, organizaciji vlastite države i obrani nacionalnih interesa, a što “hrvatski samomrsci” (kako ih naziva Ivo Banac) sigurno ne bi lako primili, jednako kao što im nije sjela niti suradnje Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića (http://www.jutarnji.hr/komentari/ivo-banac-medijske-harpije-okanite-se-brune/5838667/). Zanimljivo je stoga promatrati silne podvale kojima se medijski potpomognuta globalna elita neumorno koristi kako bi spriječila za sebe poguban “scenarij”. Primjerice, unatoč zastupanju sveopće slobode govora, kad je riječ o Hrvatima gotovo silom se nameće društveni stav da starinski pozdrav “Za dom spremni” ne seže dalje od nacističkih konotacija, a kad je riječ o Muslimanima poduzelo se sve kako bi zaziv “Bog je Veći” (na arapskom “Allahu akbar”) zadobio ništa manje neugodan teroristički prizvuk. Ovakva nastojanja dolaze uglavnom od lažnih kršćanskih medija kao, recimo, britanski Daily i Sunday Express koji s jednakom revnošću na svojim stranicama promoviraju pravedno ratovanje i pornografski sadržaj, unatoč uočljivom logu koji bi trebao simbolizirati neustrašivog viteza pri zaštiti temeljnih vjerskih načela (http://www.express.co.uk/news/world/703390/allahu-akbar-what-does-it-mean-why-terrorists-muslim-arabic). Ukratko, niti istinska ljubav muškarca i žene, niti istinska ljubav prema vlastitoj obitelji, niti istinska ljubav prema bližnjemu, niti istinska ljubav prema domovini i nacionalnom biću, niti istinska ljubav Svemogućega Boga u današnjem svijetu nije dozvoljena pa se sustavno suzbija provjerenim metodama manipulacije u cilju izazivanja problema, konfuzije, panike, podjele, mržnje i kaosa. Ukoliko se netko na bilo koji način usprotivi diktaturi relativizma – primjerice, svećenik koji čuva Svetost Euharistije (https://www.quovadiscroatia.com/vaznosti-euharistije-pravima-djece/svećenik) – “medijske harapije” u trenu će vas uništiti bez ostavljanja ikakvih tragova da ste ikada postojali i činili nešto dobro.
U cijeloj priči oko odnosa Katolicizma i Islama uočava se i značajna uloga lažnih kršćanskih zemalja kao što je Njemačka, koja je odavno prepoznala “skriveni potencijal terorističkih napada” kad je posrijedi uspostavljanje kontroliranog kaosa (http://www.encyclopedia.com/politics/encyclopedias-almanacs-transcripts-and-maps/germany-counter-terrorism-policy) te ga u donedavnoj suradnji sa Sjedinjenim Američkim Državama uspješno okrenula u korist zapadne liberalne elite: međusobna borba Palestinaca i Izraelaca oslabljena je provođenjem agresivne globalne kampanje “protiv antisemitizma” i “za edukaciju o holokaustu”, a politički i geostrateški problem stvaranja Izraelske države neprimjetno se prebacio na Muslimane, koje se podjednako iscrpljuje poticanjem unutarvjerskih problema između Šijita i Sunita (http://www.advance.hr/vijesti/analiza-koje-su-stvarne-razlike-izmedu-sunita-i-sijita-a-koje-su-razlike-stvorene-u-svrhu-politicke-manipulacije/), kao i međuvjerskih napada na Katolike i Pravoslavce, uslijed čega se onda aktiviraju “zapadne sile”, a sukobi prerastaju u univerzalnu “borbu dobra i zla” (http://www.economist.com/news/middle-east-and-africa/21722418-american-president-keeps-quiet-about-human-rights-muslim-world-donald). Ova se suradnja sada našla na kušnji: nakon nedavnog sastanka zemalja G7, njemačka kancelarka Angela Merkel izjavila je kako Sjedinjene Američke Države “više nisu pouzdan partner Europljanima” (http://dnevnik.hr/vijesti/svijet/angela-merkel-na-ameriku-se-vise-ne-moze-osloniti—478093.html). Stoga bi se Europljani odsada naglo trebali “uzdati u se i u svoje kljuse”, iako nije baš sasvim jasno zbog čega Sjedinjene Američke Države, na čelu s Donaldom Trumpom, ne bi mogle biti pouzdan partner Hrvatima, ukoliko Amerikanci ne odobravaju politiku njemačke kancelarke Angele Merkel. Čime smo se to u Njemačkoj toliko zadužili da moramo prihvatiti ovu ulogu kolateralne žrtve njezine promašene politike?
Novonastala situacija s predsjednikom Donaldom Trumpom nije, međutim, omela Njemačku u suradnji s Francuskom, koja zbog “zabrinjavajućeg stanja” u Maliju poseže za jokerom zvanim “križarski rat” uz blagoslov “Pape Franje”. Ne treba posebno isticati da francuski predsjednik liberalno-lijeve orijentacije, Emmanuel Macron, inače nema ama baš nikakve veze s autentičnim Katolicizmom, ali su zato snažne one s globalnim bankarskim moćnicima (https://onepeterfive.com/president-macron-jacques-attali-influence-hidden-oligarchies/). Razumijem da prosječnom čovjeku koji živi u svijetu “fake newsa” nije lako povezati ključna društvenopolitička događanja s famoznom bankarskom osovinom SAD-Njemačka-Izrael ni zbog pogleda koje je moderno društvo nekim čudom gotovo jednoglasno usvojilo kad je posrijedi interpretacija holokausta (hebrejski “žrtva paljenica”) kao genocida koji se tiče ponajviše židovskog pitanja. Naravno, nije mi ni na kraj pameti negirati ili umanjivati ičije krajnje žrtve niti braniti bilo kakvo društveno nasilje, ali moram dodati da su se masovna stradanja nedužnih ljudi na liniji ideoloških, vjerskih, etničkih i rasnih sukoba događala i prije i poslije Drugog svjetskog rata. U smislu polaganja vlastitog života kao potpune krvne žrtve kakva je i “žrtva paljenica”, možemo reći da je za mnoge “holokaust” nikada nije prestao biti na snazi, pogotovo u zemljama Južne Amerike, Istočne Europe, Bliskog Istoka i Sjeverne Afrike.
S druge strane, Zapadni Katolici nikako da se probude iz svoga bunila i uhvate korak s događanjima. Umjesto toga, oni trče od jedne do druge duhovne obnove, pjevaju u crkvenom zboru protestantske popularne pjesme neprimjećujući da to nije ni sakralna ni liturgijska glazba Katoličke Crkve, ne poznaju strukturu latinskog obreda pa im je svejedno hoće li se pobožno klanjati pred oltarom ili veselo plesati oko njega, ne razmišljaju baš o svemu svojom glavom jer smatraju da dobri Katolici trebaju biti poslušni autoritetima, drže da je moguće biti i Katolik i marksist, promiču ideju da su sve religije manje-više iste, nikoga ne osuđuju osim zlobnika koji im govori da ne poznaju katoličko učenje, homoseksualnost ne doživljavaju kao duhovni problem, vjeruju u jednakost žena i muškaraca, bezbrižno žive u izvanbračnim zajednicama raznih vrsta, ne vide ništa loše u abortusu ili potpomognutoj oplodnji “donacijama besprijekornih donatora” iz banke sjemena, nemaju se potrebu nikome ispovijedati jer su dobri i ne griješe, nastoje ponajviše oko zbrinjavanja sebe i svojih najbližih nezamarajući se time što će biti “u onom životu”, protestiraju što ulazak u sakralni prostor uvjetuje umjerenost koja ograničava njihovo pravo na slobodu odjevanja, ne osjećaju obavezu odlaska na Svetu Misu jer je “Crkva puna pedofila i lopova”, a političku korektnost daleko više cijene nego pareziju.
Imajući na umu stvarno stanje Katolicizma “na terenu”, zar ikoga čudi što smo prečuli davna upozorenja Kršćana s Bliskog Istoka da su za društvene probleme u Siriji odgovorne Sjedinjene Američke Države, Europska unija i zemlje Perzijskog zaljeva (http://www.asianews.it/news-en/For-Syriac-Catholic-patriarch-of-Antioch,-US,-EU-and-Gulf-states-stir-hatred-in-Syria-26896.html)? Nije li vrijeme da pokušamo shvatiti ulogu Rusije u cijeloj priči? Zar imamo opravdanje što dosada nismo organizirali nijednu značajniju javnu manifestaciju potpore našoj braći i sestrama na Bliskom Istoku, unatoč njihovim konstantnim apelima za pomoć kako bi se ponovno uspostavio mir na njihovom životnom prostoru? Mislim da nemamo. K tome, mnogi ispadaju jako naivni kada si laskaju kako su Hrvati dobri i angažirani Katolici: na Susretu u Vukovaru bilo je 25 000 mladih, u Hodu za život sudjelovalo je 20 000 ljudi, koncert kršćanske glazbe u Ciboni slušalo je 6 000 ljudi, dok se na nadolazećem prosvjedu “izbavljanja kurikularne reforme iz Muzeja prekinutih reformi” očekuje barem 50 000 ljudi (https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/novi-prosvjed-izbavimo-kurikularnu-iz-hrvatskog-muzeja-prekinutih-reformi-20170526). Malotko ovdje primjećuje latentnu društvenu igru u kojoj se kurikularni prosvjed u Zagrebu, koji u stvarnosti nema veze s profesionalnom reformom nacionalnog školskog kurikuluma, obavezno organizira dan-dva nakon najvažnijeg vjerskog događaja u hrvatskoj metropoli, s nastojanjem da brojčano nadmaši, vrijednosno umanji, medijski zasjeni i općenito što prije potisne iz sjećanja godišnju proslavu u čast Majke Božje od Kamenitih Vrata. Zar je tako teško oduprijeti se ovakvim perfidnim zamkama i pronaći upečatljiv način da se barem jedno masovno okupljanje hrvatskih Katolika jasno i glasno ostvari na nakanu pomirenja Kršćana i Muslimana?
5) Približavanje religija
Čini se kako je Katolička Crkva danas više nego ikada angažirana na području ekumenizma i međuvjerskog dijaloga. Govoreći o samom procesu približavanja religija, Papa Benedikt XVI ističe tri ključne niti vodilje: A) nema odricanja od Istine, B) kritika mora postojati i spram vlastite religije, i C) naviještanje se treba odvijati kroz dijaloški proces.
Ad A) Unatoč jasno zacrtanom smjeru kojim bismo se trebali kretati kad je riječ o približavanju religija, sve se češće naziru nedopustiva zastranjivanja koja udaraju u temelj katoličkoj vjeri. Jedno od njih očituje se u pokušaju napuštanja nauka o hipostatskom jedinstvu, kojim se objašnjava nerazdvojivost Isusovih dviju naravi: ljudske i božanske. Prešućujući da je Isus Sin Božji i naš Spasitelj koji djeluje u najdubljem jedinstvu s Bogom Ocem, Gospodina se počinje prikazivati kao Marijinog sina, tesara, učitelja, prijatelja, dobrog pastira, slugu Božjeg, proroka, iscjelitelja, čudotvorca ili političkog pobunjenika. Ovakvo tumačenje utire put sumnji u dogmu o transupstancijaciji, odnosno dovodi do negiranja stvarne prisutnosti Isusa Krista u Svetoj Euharistiji te Svete Mise kao nevidljivog i nekrvnog obnavljanja žrtve Novoga i Vječnoga Saveza. Kada bismo trebali navesti primjer svećenika koji u Hrvatskoj sustavno podmeće poimanje Isusa Krista koje negira njegovu Božansku narav, onda je to nesumnjivo Marko Milosrdni Glogović. Stoga nikada ne smijemo zaboraviti da je Isus oduvijek bio Bog, ali da je prilikom utjelovljenja postao bezgrešno ljudsko biće. Na taj način Isus u jednoj osobnosti ima dvije naravi, što ga čini Bogočovjekom koji je beskonačno drugačiji od samoga čovjeka. Papa Benedikt XVI ovako opisuje zamku oduzmanja svjetla koje nam donosi Isusova Božanska narav: “Ako se ugasi Kristovo svjetlo, gasi se i Božje svjetlo koje smo prepoznali na njegovu licu, svjetlo Boga u koga vjerujemo s ‘Abrahamom i njegovim potomstvom’.” (Joseph Ratzinger. 2007. Crkva, Izrael i svjetske religije. Split: Verbum, str. 7). Ukratko, susret religija moguć je samo dubljim ulaženjem u Istinu i promicanjem poštovanja pred vjerom drugoga, pri čemu se zahtijeva spremnost traženja Istine u onomu što je za nas strano, ali što nas se tiče, što nas može korigirati i odvesti dalje.
Ad B) Obraćenje koje Božjom milošću zahvaća i mijenja cijelo ljudsko biće ne može se zamijeniti i nadomjestiti međureligijskim dogovorima. Isto tako, “tko očekuje ujedinjenje religija kao rezultat religijskog dijaloga, može doživjeti samo razočaranje” (Joseph Ratzinger. 2007. Crkva, Izrael i svjetske religije. Split: Verbum, str. 100). Stoga se jedni drugima trebamo približavati tako da u drugomu tražimo ono pozitivno, što nas nužno vodi ka stvaranju kritičkog odnosa prema samom sebi i vlastitoj religiji. Kritički element ne smije manjkati kad je posrijedi vlastita religija jer, bivajući u opasnosti da promaši svoju stvarnu bit, ona “može oboljeti i postati fenomen koji uništava”. Premda bi trebala voditi k Istini, ona također može čovjeku presjeći put do Istine i pretvoriti se u praznovjerje. Primjer takvog oboljenja u Katoličkoj Crkvi zasigurno jesu sektaški laički pokreti koji su osobito poslije Drugog vatikanskog sabora počeli nekontrolirano nicati kao “gljive ludare poslije kiše”. Njihova se bolest očituje u malignom razaranju Jedinstva i Svetosti Crkve, kako to majstorski čine, primjerice, Opus dei (“crkvena desnica”) i Neokatekumenski put (“crkvena ljevica”). Kad je posrijedi hijerarhija i proroštvo, Papa Benedikt XVI zaključuje: “Naposlijetku, važno je da je proročko poslanje uvijek udijeljeno pojedinim osobama, a nikada nije fiksirano u neki ‘stalež’ ili osobito stanje. […] Dijeliti Crkvu na ‘ljevicu’ i ‘desnicu’, na proročko stanje redovničkih redova ili pokreta, s jedne strane, te hijerarhiju, s druge, djelatnost je na koju nas ništa u Pismu ne ovlašćuje. Obratno, to je nešto umjetno i posve suprotno Pismu. Crkva je izgrađena ne dijalektički, nego organički. Dakle, u njoj postoje različite funkcije, a Bog neprestano podiže proročke duhove – bilo laike ili redovnike, bilo biskupe i svećenike – koji Crkvi upućuju onaj poziv koji u normalnu tijeku institucija ne bi zadobio nužnu snagu” (Joseph Ratzinger. 2008. Novi izljevi Duha: Pokreti u Crkvi. Split: Verbum, str. 27-28). Stoga religiju, u kojoj se vjera živi, “neprekidno mora pročišćavati Istina koja se pokazuje u vjeri”, a otkrivanje njezine tajne i beskonačnosti omogućava nam se i kroz religijski dijalog.
Ad C) Svrha misijskog djelovanja i religijskog dijaloga jest pronalaženje Istine. Ono se, međutim, ne smije svesti na isključivo traženje onoga što je kod drugih najbolje kako bismo u konačnici vodili dijalog kojem nije stalo do Istine, nego do poticanja usavršavanja onoga što nam se čini najbolje u nama i u drugima. U tom smislu nije prihvatljivo popularno shvaćanje Majke Tereze da “svaka religija slijedi Boga na sebi svojstven način” pa “hindusu treba pomoći da bude bolji hindus, muslimanu da postane bolji musliman, katoliku da postane bolji katolik” (http://nova-akropola.com/covjek-i-svijet/volonterstvo/majka-tereza/). Prema Papi Benediktu XVI, to je “posvemašnji manjak uvjerenja” uslijed čega se odričemo Istine bez koje nema ni Katolicizma. S obzirom da je Majka Tereza 2016. godine “kanonizirana” od strane “Svetog Oca – Pape Franje”, pomalo je neobično da se konstatacija o manjku autentičnog vjerovanja kad je riječ o suštinskoj problematici (kao što to jest vjersko poslanje Katolika!), danas može primijeniti čak i na “svete ljude”. Jedino objašnjenje za ovakvu situaciju jesti da Majka Tereza zbog svoga angažmana s potrebitima može biti blažena, ali ne i sveta. Tomu je tako ne samo zbog konfuzije i hereze koju je ova misionarka širila uslijed vlastitog krivovjerja, nego i stoga što je njezina “kanonizacija” nelegitimna budući da nije odobrena od vjerodostojnog Svetog Oca – Pape Benedikta XVI; odobrio ju je vršitelj dužnosti pape Jorge Mario Bergoglio iliti lažni papa zvani Franjo, koji je u neuobičajenim okolnostima nepravovaljano postavljen na mjesto poglavara Katoličke Crkve. Uglavnom, ukoliko u svijetu religija “ljudi uočavaju Boga i pokušavaju živjeti u odnosu s njime”, misijsko djelovanje ne može se odvijati “kao komunikacija s nekim tko je dosada bio bez ikakva znanja o Bogu i komu sada konačno treba reći u što mora vjerovati”, kako to inače čine misionari iz Neokatekumenskog puta. Misijsko djelovanje i religijski dijalog u budućnosti se ne smiju suprotstavljati nego se trebaju međusobno prožimati, pri čemu “navjestitelj nije samo davatelj nego i primatelj”. Dakle važno je podvući da ispravan ljudski dijalog podrazumjeva otvorenost novim spoznajama, odsutnost hijerarhijskog odnosa, aktivno slušanje i uvažavanje različitosti, a ne isključivo nametanje osobnih vjerovanja i poimanja kako bismo “navukli vodu na svoj mlin”. Time bi i dijalog religija trebao postati “osluškivanje Logosa koji nam pokazuje jedinstvo usred naših podjela i razlika” (Joseph Ratzinger. 2007. Crkva, Izrael i svjetske religije. Split: Verbum, str. 102-103).
6) Politička korktnost vs. kršćanska parezija
Poslije ovog malog vodiča kroz približavanje religija koji nam je uredio Papa Benedikt XVI, htjela bih se osvrnuti na dva važna termina u domeni dijaloga: politička korektnost i kršćanska parezija. Prvi izraz odnosi se na izbjegavanje svih elemenata komunikacije (riječi, izraza, gesta, mimike, ponašanja) koji bi se mogli protumačiti kao etiketiranje, diskriminiranje, vrijeđanje ili omalovažavanje određene osobe ili društvene skupine. Iako se čini oblikom borbe konzervativaca protiv pretjeranog liberalizma, politička korektnost zapravo je marksističke provenijencije i povezana je uz političku ljevicu: malo tvrđi kritičari smatraju da je “novogovor” osmišljen kako bi se neprimjetno nametnula određena ideologija, uvela cenzura i ograničila sloboda govora. Suprotnost političkoj korektnosti jest parezija, koja se ogleda u specifičnom načinu otvorenog govorenja nelagodne istine o pojedincu ili društvu, što nosi određeni rizik kojeg je govornik svjestan. “Parezijastička istina je prepoznavanje zbilje kakva jest i govor o njoj unatoč tomu što se onima koji sudjeluju u toj zbilji to može ne sviđati. Pritom parezijast ima poseban odnos prema istini govoreći ju iskreno i otvoreno, poseban odnos prema vlastitu životu, zbog izgovaranja istine često izloženu opasnosti, poseban odnos prema sebi ili drugim ljudima kroz kritiku ili autokritiku te poseban odnos prema moralnom zakonu kroz slobodu i dužnost.” (Jadranka Brnčić. 2014. “Foucault o pareziji i parezija u kršćanstvu”, Holon, 4(2): str. 2).
Analizirajući Platonove i Dionove govore, Jadranka Brnčić uočava da je temeljna karakteristika parezije ne samo podudarnost osobnog uvjerenja parezijasta i istine onoga što govori, nego i posvemašnja prožetost čovjeka istinoljubljem: “Parezija je, zapravo, bipolaran pojam: u jednom slučaju ‘kazivanje istine’ podrazumijeva formu samopotvrđivanja i usmjereno je na ‘estetiku življenja’ kakva uključuje i moralnu dimenziju brige i za druge stanovnike polisa, a u drugom slučaju podrazumijeva hrabrost građana da javno istupi i stavi na kocku svoju sigurnost. U oba slučaja ‘kazivanje istine’ je demonstrativna distanca prema općem: distanca od društvenih rutina mišljenja, od uobičajenosti, oportunizma i mišljenja većine. ‘Kazivanje istine’ ometa laž i prijetvornost, bori se protiv jeftinog prilagođavanja i predrasuda. Istinit čin – čin diferencije kojom se građanin otima društvenoj konvenciji – važniji je od iskazane kritike. Život je ‘istinit’ već onda kada je sam sebe iskreno doveo u pitanje te postavio pitanje o istini. Svjestan život nije samo drukčiji, sasvim drugi, nego i bolji život. Parezija je stoga vrhunski način upravljanja sobom što se očituje u odnosu prema drugima.” (Op. cit, str. 6).
Uspoređujući govore proroka i parezijasta, Michael Foucault zaključuje da prorok govori istinu u vezi s budućnošću i da je njegova uloga posrednička, iz čega proističu četiri razlike u odnosu na parezijasta: 1) sama okolnost da prorok govori o budućnosti, 2) prorok ne govori u svoje ime, 3) prorok govori o onome (budućnosti) što je ljudima nužno nedostupno i skriveno, i 4) prorok kazuje istinu na dvosmislen ili zagonetan način. Nasuprot tome, parezijast ima sljedeće odlike: 1) govori o sadašnjosti, 2) ne posreduje nego govori u svoje ime, 3) govori ono što je dostupno onima kojima se obraća i što je vezano uz njih same, ali što oni ne vide, i 4) govori jasno i nedvosmisleno (vidi u Brnčić, Op. cit, str. 10). Isusova parezija povezana je s njegovim poslanjem kao Sina Božjega i beskompromisnom kritikom ljudi iz vlastita naroda zbog njihova licemjerja, površnosti i neodgovornosti, no Njegova Božanska narav dozvoljava mu isto tako i prorokovanje. Promatrajući Isusov primjer, Brnčić ističe: “Istinski se život glede prijetvornosti ostvaruje kao parezija, kao otvoren, slobodan i hrabar govor. Isus, poput kinika, ne samo da slobodno, neopterećeno i hrabro govori pred drugima nego govori tako da je svojim životom u cjelini angažiran u tomu govoru te poziva na takvu angažiranost i svoje slušatelje. Njegov je govor neodvojiv od njegova života. Biti za njegov govor znači biti za njega samog, kao što i biti protiv njegova govora znači biti protiv njega samog. Jednako tako, njegov se neprijetvoran govor očituje u izravnosti. Poput kinika, on ne okoliša, ne koristi birane riječi i retoričke stilske figure. Svojim izravnim govorom provocira, želi uznemiriti te stoga ne izbjegava paradoksalan i skandalozan govor. Što želi jest – reakcija slušatelja. Pritom je, dakako, pripravan i na moguću negativnu reakciju, na mržnju, nasilje, pa i na smrt. Svoju neprijetvornost izriče samim svojim životom.” (Op. cit, str. 20).
Kad je riječ o Katolicima i zadaćama Crkve, Papa Benedikt XVI napominje: “Pozivanje na razum velika je zadaća Crkve upravo danas jer kada se vjera i razum razdvoje, oboje postaje bolesno. Razum postaje hladan i gubi svoja mjerila, postaje okrutan jer ništa više nije iznad njega. Ograničen čovjekov razum sam odlučuje što treba dalje činiti sa stvorenjem, tko smije živjeti, a tko treba biti isključen sa stola života: tada je, kako smo vidjeli, otvoren put u pakao. Ali i vjera postaje bolesna bez široka prostora razuma. Kakvo pustošenje i razaranje može proizaći iz bolesne religioznosti, obilato možemo vidjeti u današnjemu vremenu. […] Da bismo upoznali Krista, moramo ići onim putem kojim nas vode evanđelja. Velika i središnja zadaća Crkve danas je, kao i uvijek, pokazivati taj put i nuditi zajedništvo na tome putu.” (Joseph Ratzinger. 2008. Nazvao sam vas prijateljima: zajedništvo na putu vjere. Split: Verbum, str. 104-105.). S obzirom na to da parezija uvijek podrazumjeva rizik, koji se kreće od manjih neugodnosti preko krupnijih ucjena i oduzimanja slobode pa sve do gubitka vlastitog života, važno je uvijek imati na umu da sa svakim od nas Bog ima osobit plan i vjerovati u ono što Božja Riječ govori o evangelizaciji: “Kad je Pavao bio u Korintu, reče mu Gospodin jedne noći u viđenju: ‘Ne boj se, nego govori i ne daj se ušutkati! Ta ja sam s tobom i nitko se neće usuditi da ti naudi. Jer mnogo je naroda mojega u ovome gradu’.” (Djela apostolska 18, 9-10).
7) Luciferska kušnja i crkvena reforma
Na ovom bi se mjestu trebalo osvrnuti na Jorge Maria Bergoglia i njegovo viđenje “nove evangelizacije” u svjetlu političke korektnosti, neobraćenja duša i odsutnosti Logosa. Papa Benedikt XVI ovako pojašnjava misijsku zadaću Crkve: “Uvažavanje i poštivanje religija i kultura svijeta, koje su donijele objektivno obogaćenje u promicanju ljudskog dostojanstva i u razvoju civilizacije, ne umanjuju izvornost i jedincatost objave Isusa Krista niti oslabljuju misijsku zadaću Crkve: ‘Ona bez prekida naviješta i dužna je naviještati Krista, koji je ‘Put, Istina i Život’ (Iv 14, 16), u kome ljudi nalaze puninu religioznoga života, u kome je Bog sa sobom sve pomirio’ (Nostra aetate, 2). Ove jednostavne riječi istodobno pokazuju nutarnji razlog i poticaj za uvjerenje da je punina, univerzalnost i konačna valjanost Božje objave prisutna samo u kršćanskoj vjeri. Korjeni toga razloga nisu u nekoj umišljenoj i uobraženoj prednosti koju bi se pripisalo vjernicima Crkve niti u povijesnim događajima za vrijeme zemaljskog hodočašća Crkve, nego u otajstvu Isusa Krista, koji je pravi Bog i pravi čovjek. Zahtjev jedincatosti i spasenjske univerzalnosti kršćanstva bitno proizlazi iz otajstva Isusa Krista, čija se prisutnost u Crkvi, njegovu Tijelu i njegovoj Zaručnici, nastavlja i dalje. Stoga Crkva drži da je njezina konstitutivna zadaća evangelizacija svih naroda. I u današnje doba, koje je obilježeno religijskim pluralizmom i zahtjevom za slobodom odlučivanja i mišljenja, Crkva se osjeća pozvanom ‘na spašavanje i obnovu svega stvorenja, da se sve obnovi u Kristu i da u njemu ljudi sazdaju jednu obitelj i jedan Božji narod’ (Ad gentes, 1).” (Joseph Ratzinger. 2008. Nazvao sam vas prijateljima: zajedništvo na putu vjere. Split: Verbum, str. 12-13). :
Jorge Mario Bergoglio, nažalost, ne drži pretjerano ni do učenja Crkve, ni do djela Kardinala Ratzingera pa nastoji ljude odvojiti od Božje Riječi i dogme o Svetom Trojstvu. Stoga na razne načine, primjerice govorima protiv “prozetilizma”, zatire istinsku (“staru”) evangelizaciju kako na razini osobne potrebe duša koje traže Boga, tako i na razini preduvjeta za život u Istini Katoličke vjere. Time (“novu”) evangelizaciju poistovjećuje s globalnim političkim nastojanjima oko kohabitacije vjerski dezorijentiranih ljudi u “blaženom neznanju”, poslušnosti, skromosti, jednakosti, bratstvu i jedinstvu, i to pod krovnom institucijom koju se zasada još uvijek naziva Katoličkom Crkvom. U prilog ovoj tezi ide činjenica da se u Apostolskom Vikarijatu Sjeverne Arabije nastoji izgraditi tzv. “Bahrainska katedrala” – univerzalno vjersko zdanje u koje bi trebali dolaziti zajednički moliti sljedbenici raznih crkava, organizacija i pokreta neovisno o tome tko u što vjeruje, a čiji je glavni projektant Kikoist Mattia Del Prete (http://www.avona.org/ol_arabia/blessing_of_the_first_stone.htm). Riječ je, dakako, o Neokatekumenskom centru za koji Neo-biskup Camillo Ballin unatrag nekoliko godina sakuplja izdašne novčane donacije diljem svijeta, prešućujući (katoličkoj i muslimanskoj) javnosti “mali detalj” da se ovdje uopće ne radi o autentičnoj Katoličkoj Crkvi, odnosno o arhitekturi koja vanjštinom i unutrašnjošću odgovara katoličkom poimanju katedrale, nego o luciferskom projektu stoljeća. Jedan od intervjua s Neo-biskupom Camillom Ballinom u kojem se ova “katedrala” predstavlja kao “mjesto bratstva Katolika i Nekatolika”, “mjesto susreta u kojem se neće pričati o vjeri niti se ikoga preobraćati” i “model koji bi se trebao oponašati u drugim zemljama”, dok je njezina izgradnja “povijesni događaj” za “globalnu crkvu”, nalazi se na sljedećem linku: https://www.youtube.com/watch?v=Rx3yoN86qvs.
Nastojeći definirati pojam “crkveni pokret”, Papa Benedikt XVI kaže sljedeće: “Bitni kriterij je već posve spontano proizašao: to je ukorijenjenost u vjeri Crkve. Tko ne dijeli apostolsku vjeru, ne može iziskivati da obavlja apostolsku djelatnost. Budući da je vjera samo jedna za čitavu Crkvu, ona je ona koja tvori njezino jedinstvo. S apostolskom vjerom nužno je povezana želja za jedinstvom, želja da se bude u živoj zajednici čitave Crkve ili, da to kažemo što je moguće konkretnije: biti s apostolskim nasljednicima i s Petrovim nasljednikom, na kome leži odgovornost integracije između mjesne Crkve i opće Crkve, kao jedincata naroda Božjega.” (Joseph Ratzinger. 2008. Novi izljevi Duha: Pokreti u Crkvi. Split: Verbum, str. 49). Čini se tako da samodopadni prevaranti Kiko Arguello, Jorge Mario Bergoglio, Pietro Parolin, Fernando Filoni, Sean O’Malley i Camillo Ballin, nisu nadvladali “najsuptilniju lucifersku kušnju”, kako bi rekao Jacques-Albert Cuttat, uslijed koje čovjek pretvara Boga u služitelja svojim ciljevima. Time čovjek obeščašćuje i Boga i sebe sama te ponovno uspostavlja, kako kaže Papa Benedikt XVI, “religiozno zamaskiranu vladavinu čovjeka nad čovjekom”. Da bi se ona izbjegla, treba moliti za povezivanje svih ljudi u ljubavi prema istome (Trojedinome) Bogu, a ne težiti za time da se povezivanjem religija čovječanstvo učini sretnijim i boljim. Papa Benedikt XVI dalje pojašnjava da “ovo odbijanje da se religija pretvara u politički moralizam ne mijenja činjenicu da odgajanje za mir, pravednost i ljubav prema Stvoritelju i stvorenju pripada najbitnijim zadaćama kršćanske vjere i svake religije, i da ovdje s pravom možemo primijeniti riječi: po njihovim ćete ih plodovima prepoznati” (Joseph Ratzinger. 2007. Crkva, Izrael i svjetske religije. Split: Verbum, str. 93).
Kako je razvidno iz svega prethodno napisanog, autentični Katolici na Arapskom poluotoku suočeni su s nezamislivim unutarvjerskim problemom pri čijem rješavanju ne mogu očekivati ama baš nikakvu pomoć Vatikana, jednako kao što ju ne mogu očekivati ni autentični Katolici na Levantu i u Kini. Dok se Katolike i Ortodoksne Kršćane na Levantu svjesno izlaže ratnim stradanjima i progonima, kineski vjernici intenzivno proživljavaju ono što se događalo u Hrvatskoj po dolasku Josipa Broza Tita na vlast, uz razliku što su Hrvati i kardinal Alojzije Stepinac prilikom svoga otpora “komunističkoj crkvenoj reformi” imali podršku Svete Stolice (http://www.catholicherald.co.uk/commentandblogs/2016/11/07/cardinal-zen-is-right-to-be-wary-about-the-vaticans-approach-to-china/). Nažalost, na Bliskom i Dalekom Istoku situacija je još kompleksnija. Uslijed medijskog kaosa kojim vladaju politički interesi, korupcija i fake news, Zapadni Katolici nemaju prave informacije i zapravo ni ne mogu shvatiti kakav je sveobuhvatni rat u tijeku. Iako mnogi Katolici i Kršćani s Bliskoga Istoka, pogotovo uvaženi patrijarsi crkava, godinama upozoravaju da je za njihov opstanak i slobodno ispovijedanje vjere na svom tradicionalnom životnom prostoru nužan ostanak sirijskog predsjednika Bashara al-Assada na vlasti, Zapadni vjernici niti ih slušaju niti reagiraju u okvirima svojim mogućnosti djelovanja i utjecaja. S druge strane, patrijarsi koji se usuđuju kritizirati “zapadne sile”, kao i postupke “Pape Franje” bivaju na razne načine ubrzo ušutkani ili smijenjeni (https://orthodoxethos.com/post/patriarch-of-constantinoples-letter-to-the-archbishop-of-greece-defrock-and-excommunicate-those-opposed-to-our-council-in-crete).
U Kini je pak situacija sljedeća: osim što je Neo-kardinal Fernando Filoni među njih već ubacio Neokatekumene (http://neocatechemunal.blogspot.co.uk/2014/10/seminarians-and-mission-families-in.html), borba kineskog kardinala Josepha Zena za ostanak tzv. “podzemne Crkve” u jedinstvu sa Svetom Stolicom čini se kao “nemoguća misija” jer je liberalno-lijevi trojac Bergoglio-Parolin-Filoni autentične kineske Katolike zapravo spreman prepustiti manipulaciji lokalnih vlastodržaca (http://www.catholicherald.co.uk/news/2017/02/22/cardinal-zen-i-fear-vatican-will-sell-out-chinas-underground-church/). Tako se pred očima cijelog svijeta potvrđuje da ono čemu modernisti teže nije očuvanje Katolicizma i Jedinstva Svete Apostolske Crkve nego masovno pristupanje ljudi Bergoglievom kultu oko kojeg se stvara “nova svjetska religija” konkretizirana u protestantsko-židovskoj sekti zvanoj Neokatekumenski put. Najveću cijenu zbog toga plaća Sveopća Katolička Crkva, a igra toplo-hladno predstavlja jednu od zabavnijih strategija iscrpljivanja autentičnih Katolika i Ortodoksnih Kršćana kojom se komunisti učestalo koriste. Unatoč tome, upada u oči da kineski kardinal Joseph Zen, koji je inače skloniji pareziji negoli političkoj korektnosti, iznenada neobično ublažava svoju retoriku (http://www.catholicherald.co.uk/issues/may-19th-2017/cardinal-zen-it-seems-the-vatican-china-deal-is-not-proceeding-thats-good/).
8) Neokatekumenski put
Uslijed burne rakcije pojedinaca na aktualna Neokatekumenska nastojanja u Apostolskom Vikarijatu Sjeverne Arabije te spoznaje da se “Bahrainska katedrala” – koju je Neo-biskup Ballin u jednom pisanom dokumentu nazvao i “vlastitom rezidencijom” – još nije počela graditi premda je trebala biti završena 2017/2018. godine, objavljen je na Youtube-u kraći videozapis u kojem se donosi “ispravak netočnog navoda” i pojašnjenje razloga kašnjenja radova (https://www.youtube.com/watch?v=U1_ntU8iwMQ). Inače, Neokatekumenski centar u Bahrainu trebao bi imati funkciju središnje crkve čime bi ujedno cijeli Apostolski Vikarijat Sjeverne Arabije preko Neo-biskupa Camilla Ballina potpao pod kontrolu Kika Arguella. Treba napomenuti da je broj neokatekumenskih “hodača” u usporedbi s ostalim katoličkim zajednicama doista zanemariv, no unatoč tome Kikoisti žive u višestrukoj zabludi da predstavljaju “crème de la crème Katoličke Crkve”. Kako se ovdje ne radi o klasičnoj Biskupiji nego o Apostolskom Vikarijatu, to znači da se cijeli Neokatekumenski projekt u Bahrainu nalazi pod izravnom odgovornošću “Pape Franje” i vatikanskog državnog tajnika Pietra Parolina, odnosno Kongregacije za evangelizaciju naroda čiji je prefekt od 2011. godine Neo-kardinal Fernando Filoni.
Kad je riječ o plodovima Neokatekumenskog puta, žao mi je što moram kazati da je pojava Neokatekumena i njihovo dosadašnje djelovanje u Sjevernoj Arabiji prava sablazan svakom vjerodostojnom Katoliku i Muslimanu: osim što su unijeli podjelu među župljanima uvjeravajući ih kako se moraju obratiti i slijediti Neokatekumenski Put da bi postigli vječno spasenje, njihovi “svećenici” nisu ništa doli jeftina radna snaga koja ima malo ili nimalo veze sa svećenićkim pozivom i slobodom izbora, ali zato učestalo pokazuje simptome raznih poremećaja osobnosti. Ova konstatacija podjednako se odnosi na one koji su hijerarhijski pri dnu sekte kao i na Kikovu mafijašku oligarhiju. U suprotnom bi teško mogli objasniti njihovu stalnu potrebu za obmanama, lažima i poluistinama te upletenost u cijelu mrežu poprilično čudnih postupaka, kao primjerice: potajna gradnja Neokatekumenskog centra u Bahrainu na zemljištu koje je Bahrainski Emir dodijelilo Katolicima za izgradnju Katedrale; neobazrivo prihvaćanje spomenute bahrainske darovnice u vidu zemljišta koje je prethodno konfiscirano od strane sunitskog Kralja na štetu tamošnjeg većinskog šijitskog stanovništva; ignoriranje apela “Papi Franji” da Katolička Crkva još jednom promisli je li ovo jedini i najispravniji način da se u Bahrainu izgradi “veća katolička crkva”; produbljivanje vjerskog antagonizma preko projekta “Bahrainske katedrale” kako između Muslimana i Katolika, tako i unutar spomenutih vjerskih zajednica (Šijita i Sunita, autentičnih Katolika i Neokatekumena); neobjašnjiva izmjena projektnog nacrta “bijele katedrale” u “kružno-pramidalnu građevinu”; dovođenje Neokatekumenskog svećenika Luisa Camacha u Dohu pod misterioznim okolnostima i njegov neočekivani nestanak; angažiranje Neokatekumenskog svećenika Luisa Camacha pri duhovnoj obnovi za mlade u Dohi iako je na Guamu napustio svoj pastoral zbog seksualnog prijestupa sa 17-godišnjakinjom; izostanak pravilnog procesuiranjaja slučaja Luisa Camacha i njegov bijeg sa Guama; javno i službeno optuživanje župljana u Dohi za klevetu i laž jer su ukazivali na sramotne manipulacije nezaštićenim vjernicima od strane Neo-biskupa Camilla Ballina; sumnjiva kanonska istraga oko Luisa Camacha provedena od “Svete Stolice” u samo tjedan dana od upućenog zahtjeva Apostolskoj Nuncijaturi u Kuwaitu; dovođenje Neokatekumenskog svećenika Pedra Antonia Berriosa u Dohu i njegov iznenadni nestanak pod misterioznim okolnostima; šutnja Apostolskog Nuncija, Rimske Kurije i Apostolske Signature kao potpuno neprihvatljivi i krajnje neshvatljivi odgovori na žalbe i prijave autentičnih vjernika vezano uz pojavu nekatoličkih fenomena u Apostolskom Vikarijatu Sjeverne Arabije; i općenito neobično učestalo spominjanje “šutnje i trpljenja” ili “moći šutnje” od strane brojnih autentičnih Katoličkih svećenika.
Iako moram iskreno priznati da mi Kikoisti kao “moderni spasitelji” uslijed svoje naivnosti, traljavosti i gluposti povremeno djeluju čak i smiješno, zbog realnosti života u regiji gdje je na snazi šerijatski zakon te sklonosti Neokatekumena seksualnim egzibicijama pod vedrim nebom na javnim parkiralištima, krajnje je vrijeme da netko urazumi Neo-biskupa Camilla Ballina prije nego njegovom zaslugom kakva nesmotrena “Kršćanska duša” uslijed svojih sirovih strasti na Arapskom poluotoku bespotrebno ostane bez glave. Istina je da su katarske službene vlasti dosada pokazale veliko razumijevanje za probleme Katolika s Neokatekumenskim sljedbenicima, no svačijem strpljenju jednom dođe kraj pa ga nije mudro u nedogled iskušavati. S druge strane, nevjerojatno je ponašanje i visokih crkvenih dužnosnika kad je riječ o izgradnji “Bahrainske katedrale” koja doslovno ide protiv Božje Riječi, ali baš nitko ne reagira! Papa Benedikt XVI pojašnjava da kao Katolici znamo kako nasilje nije dio evanđelja, odnosno da se evanđelje ne širi nasiljem nego slobodnim pozivom ljudskoj slobodi. Stoga “ne možemo prihvatiti oblike navještaja evanđelja koji bi mogli prouzročiti rat među religijama ili mržnju. […] Gospodin pobjeđuje samo s uvjerenjem, a ne s nasiljem. Treba dakle imati na umu da je uvjerenje vrata na koja ulazi Gospodin, a ono se stvara odgovornim svjedočanstvom koje podupire ljubav prema Kristu. Potrebno je pružiti svjedočanstvo na način koji odgovara istini evanđelja i istinskom humanizmu evanđelja.” (Joseph Ratzinger. 2008. Novi izljevi Duha: Pokreti u Crkvi. Split: Verbum, str. 97-98). Ako je tomu tako, ako svi imamo osobnu slobodu kao Božji dar, ako smo svi pozvani na kinički život, ako svi trebamo u svemu oponašati Trojedinoga Boga… zašto u Katoličkoj Crkvi baš nitko ništa ne vidi, ne čuje i ne govori o slučaju “Bahrainske katedrale”?!
9) Marijanska svetišta
Svibanjske pobožnosti ovaj su mjesec u središte vjerskih rasprava, između ostaloga, stavile i marijanska svetišta. Uslijed stalnog problematiziranja ukazanja, tajni i poruka kako Gospe od Međugorja tako i Gospe od Fatime, odnosno sveopće konfuzije oko uspješnosti ili neuspješnosti posvete Rusije Bezgrešnom Srcu Marijinu, pojavile su se i otvorene sumnje koje se mogu sažeti u sljedećem pitanju: “Je li Fatima odvraćanje pažnje ili je relevantnija nego ikada?” (https://onepeterfive.com/is-fatima-a-distraction/). Osobno smatram kako zbog ovakvih nedoumica, vezanih uz europska marijanska svetišta, ne bismo smjeli smetnuti s uma da je cijeli Arapski poluotok odavno posvećen Našoj Gospi od Arabije – Kraljici mira. Njezin prikaz napravljen je po uzoru na Gospu od brda Karmela te je 1948. godine donešen u Kuwait povodom proslave blagdana Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije: Gospa od Arabije na glavi ima krunu, u krilu drži Dijete Isusa, a u ruci škapular i/ili krunicu.
Povezanost Arapskog poluotoka s Majkom Božjom nekoliko puta je na razne načine potvrđena od Svete Stolice: Papa Pio XII odobrio je štovanje Naše Gospe od Arabije 1949. godine da bi 1957. godine cijeli Arapski poluotok stavio pod zaštitu Blažene Djevice Marije; Papa Ivan XXIII odobrio je 1960. godine kanonsku krunidbu slike Naše Gospe od Arabije – Kraljice mira, a Papa Benedikt XVI odobrio je 2011. godine Našu Gospu od Arabije kao pokroviteljicu Apostolskog Vikarijata Sjeverne Arabije. Ono što pojedini Katolici ne znaju jest da Muslimani štuju Blaženu Djevicu Mariju kao Majku Božjeg proroka i čudotvorca Isusa. Štoviše, smatraju ju najuzvišenijom među ženama, dakle važnijom od Fatime (kćeri proroka Muhameda), te joj hodočaste u marijanska svetišta usput prebirući molitvena zrnca nalik našoj krunici (na arapskom “Subha”). S obzirom da je jedno od najposjećenih svetište Naše Gospe od Libanona u Harissi (http://www.ololb.org/), a da je libanonskim Katolicima nedavno odobrena izgradnja Crkve Svetog Šarbela u Dohi, primjereno je uslijed velike vjerske potrebe obratiti se Našoj Gospi od Arabije – Kraljici mira ovom kratkom maronitskom molitvom: “Blagoslovljena budi, o Marijo, i neka bude blagoslovljena tvoja duša predostojna Slave, jer u svom Blaženstvu nadvisuješ sve Svete! Blagoslovljena budi jer Ti si Njega nosila, milovala i ljubila, kao malo Dijete, Njega Svemogućega, koji u svojoj Ruci drži cijeli svijet.”
Prema podacima o posjetiteljima marijanskih svetišta na Bliskom Istoku, može se zaključiti da u ona mjesta iskrenog dijaloga Katolika, Kršćana (dominiraju Ortodoksne Crkve) i Muslimana. Veliki broj muslimanskih hodočasnika posjećuje ih u potrazi za Istinom, zagovorom Blažene Djevice Marije, duhovnim smirenjem, čudesnim ozdravljenjem, Božanskom ljubavlju ili pomirenjem s bližnjima. Primjećuje se tako da muslimanski vjernici, unatoč svojoj iskrenoj čežnji za Bogom, u okviru Islama ne dosežu puninu Istine i Božje prisutnosti, jer se ona niti ne može spoznati osim po muci Sina Božjega. Njegovim riječima pojašnjeno: “Ja sam Put i Istina i Život; nitko ne dolazi k Ocu, osim po meni.” (Ivan 14, 6) ili “Ja i Otac smo jedno.” (Ivan 10, 30). Govoreći o poslušnosti Božjoj volji koja se odnosi na Riječ koju nam On upućuje, Papa Benedikt XVI ovako kaže: “Trojstvo vjere, nade i ljubavi u određenom se pogledu podudara s tri dimenzije vremena: poslušnost vjere prihvaća Riječ koja dolazi iz vječnosti i koja odzvanja u povijesti, preobražava je u Ljubav, u sadašnjost, i tako otvara vrata Nadi. Posebnost je Kršćanske vjere u tome što su sve tri dimenzije skupljene i nošene u Kristovu liku te u njemu istodobno bivaju nošene i u vječnost. U njemu vrijeme i vječnost postoje zajedno, u njemu je premošćena beskonačna provalija između Boga i čovjeka. Jer Krist je onaj koji je došao, a da pri tome nije prestao biti kod Oca. On je prisutan u zajednici vjernika, a istodobno je još uvijek onaj koji dolazi.” (Joseph Ratzinger. 2007. Crkva, Izrael i svjetske religije. Split: Verbum, str. 96).
Životno poslanje svakog Katolika očituje se u ustrajnom ukazivanju na Božju Riječ kako bi postala uprisutnjena u poslušnosti, znajući da istinsko obraćenje zahtijeva cjelovitost našeg bića: uma, volje i srca. U Svetoj Tišini, osluškivanje Njegovog Glasa vodi do spoznaje jedinoga Boga i razumijevanja dogme da je Krvna žrtva našega Gospodina i Spasitelja Isusa Krista proizašla iz neizmjerne ljubavi za svakoga čovjeka, ljubavi koja je toliko sveobuhvatna i snažna da ne može biti samo ljudske naravi, nego mora biti i Božanska. Govoriti svijetu o Božanskoj ljubavi nije prozelitizam nego odaziv na poticaje Duha Svetoga, Branitelja Tijela Kristovog koji se nikako ne može zbuniti, zaplašiti, cenzurirati, tlačiti ili uništiti budući da proizlazi od Oca i Sina koji su Svemogući i Vječni, dakle doista Veći u odnosu na sve koji Boga naočigled izazivaju. “Jer, koji bi paradoks mogao biti veći od ovoga da je Bog ranjiv i da može biti ubijen? Riječ, koja je Utjelovljeni i Raspeti, uvijek neizmjerno nadilazi sve ljudske riječi i upravo je Božja kenoza mjesto na kojemu se religije mogu susresti bez zahtjeva prevlasti” (Ratzinger, Op. cit, str. 99).
Na kraju bih htjela još spomenuti kako je vrlo izgledno, premda službeno još neistraženo, da se u Crkvi Naše Gospe od Krunice u Dohi po zagovoru Svetoga Šarbela dogodilo ozdravljenje djeteta nakon Svete Mise održane na tu nakanu prema obredu Sirijske Maronitske Crkve krajem 2015. godine, a koje je trenutno u postupku prijave Svetištu Svetoga Šarbela u Libanonu. Hrvatskim vjernicima malo je ili nimalo poznato duhovno bogatstvo koje nalazimo sačuvano u Orijentalnim Katoličkim Crkvama, usprkos sustavnim nastojanjima “vladara ovoga svijeta” da uništi svaki trag Katoličanstva na Bliskom Istoku. Nažalost, Neo-biskupu Camillu Ballinu ne vrijedi govoriti o iznimnim milosnim događajima kakvo je, primjerice, spomenuto ozdravljenje dječaka, jer dotični nije kadar shvatiti važnost bilo čega što se nalazi izvan njegove sotonske sekte, čime se pokazuje sasvim nedostojnim titule Kristovog Vikara. K tome, iako vjernici u Vikarijatu financijski pridonose raznim programima i projektima sukladno svojim mogućnostima, Neo-biskup Camillo Ballin, u maniri posljednjeg marksističkog bijednika, inzistira da donacije vjerskih zajednica koje pripadaju Zapadnoj Katoličkoj Crkvi (cca 80% populacije) idu isključivo za izgradnju “Bahrainske katedrale”, dok se Orijentalni Katolici za “svoje potrebe” trebaju sami snalaziti, gotovo kao da ni nisu dio Jedne Svete Katoličke i Apostolske Crkve. Znajući da je Sveti Alojzije Stepinac, u ime Gospodina Našega Isusa Krista, u Hrvatskoj ostvario vjersku pobjedu nad ovakvim hereticima, otpadnicima i tiranima, uzdam se kako neće dozvoliti ni da na Arapskom poluotoku isti zapriječe milijunima duša jedini mogući Put prema prijeko potrebnom pomirenju, ozdravljenju, obraćenju i vječnom spasenju. Sveti Alojzije Stepinac, budi nam u pomoći!
10) Kanonizacija Svetog Alojzija Stepinca
Onima koji poštuju Svetost Katoličke Crkve, poznaju Njezin nauk i tradiciju, imaju prirodnu težnju za jasnoćom i smatraju kako “nije prikladno ikoga zvati ‘svetim’ koga nije kanonizirala Crkva, tj. garantirala Svojim autoritetom da je neka osoba u Raju i da treba oponašati njezin primjer svetosti” nemam namjeru, poput “Pape Franje”, prilijepiti etiketu da su “konzervativni fanatici”, nego ću kao pojašnjenje ponuditi svoje viđenje cjelokupne situacije.
Slažem se da treba biti vrlo oprezan kada su u pitanju fenomeni kao ukazanja, osobne objave, čudesna ozdravljenja i kanonizacije svetaca, no u slučaju kardinala Alojzija Stepinca nema više nikakvih nedoumica iz nekoliko razloga:
1) Kardinal Stepinac svojim je životom i djelima svjedočio autentičnu Katoličku vjeru, bio vjerni Sluga Božji i istinski Dobri Pastir povjerenom mu Stadu, zbog kojega je u konačnici položio i vlastiti Život. S obzirom da na današnjoj društvenopolitičkoj sceni svjedočimo tek epidemiji bezličnih mlakonja (http://direktno.hr/svijet/eu/europa-danas-treba-strateske-lidere-posvecene-svojim-ciljevima-86773/), koji nemaju dovoljno ni vjere ni znanja ni odvažnosti da bi se borili za ideale, domovinu, Istinu i Spasenje bližnjih pa se kukavički bore samo za svoj što viši položaj unutar crkvene ili društvene hijerarhije, lik kardinala Stepinca time dodatno dobiva na plemenitosti.
2) Kardinal Stepinac pomagao je svima u potrebi koliko je mogao s obzirom na nezamislivo kompleksne društveno-političke okolnosti, a neovisno o vjeri, narodnosti i rasi potrebitih. Ukoliko uzmemo u obzir samo činjenicu da je spriječio stvaranje nacionalne crkve i odvajanje hrvatskih Katolika od Petrove Stolice, možemo reći da je svojom osobnom žrtvom i naporima osigurao pristup Putu spasenja po Gospodinu Isusu Kristu za najmanje 3,5 milijuna hrvatskih duša i njihovih potomaka.
3) Papa Pio XII, dakle isti Sveti Otac koji je cijeli Arapski poluotok stavio pod zaštitu Blažene Djevice Marije, u svoje je doba Alojzija Stepinca smatrao najvažnijim Katoličkim svećenikom. Na upit vjernika kada će ga imenovati kardinalom, Papa Pio XII je odgovorio: “Nemate, doduše, kardinala, ali imate sveca.” Kao suvremenik Alojzija Stepinca, Papa Pio XII bio je ujedno najveći mjerodavni svjedok ispravnosti djelovanja i važnosti zasluga našega kardinala kad je posrijedi Sveopća Crkva. Stoga ova izjava nije rečena ni u šali ni bez razloga, nego s proročanskom najavom onoga u što Sveti Otac nije ni najmanje sumnjao.
4) Kardinal Stepinac bio je uzoran katolički vjernik, a da bi postao takav morao je, između ostaloga, stalno preispitivati svoju savjest. Činjenicu da je i uslijed najvećih pritisaka osjećao kako je Njegova savjest čista – što je javno izrekao tijekom montiranog procesa suđenja – ne može promijeniti niti “srpsko politički korektno nastojanje” oko nametanja kolektivne krivnje hrvatskim Katolicima kako zbog želje za vlastitom nacionalnom državom, tako i zbog grijeha pojedinaca ili organiziranih skupina koji su iz ideoloških pobuda počinjeni na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske i Titove Jugoslavije. Naime, ne samo da Hrvati kao narod nisu kolektivno podržavali i negirali nacističko i komunističko nasilje, nego ni u doba najžešćeg nacizma i komunizma Katoličku Crkvu u Hrvatskoj nisu vodili ni globalni ni lokalni političari nego Duh Sveti koji proizlazi od Oca i Sina. Na tim se osnova temelji i čistoća savjesti kardinala Stepinca: kao svaki istinski rodoljub sanjao je suverenu katoličku državu Hrvatsku i nastojao oko toga sna, no čak i onda kada su nacisti i komunisti pokušavali manipulirati Stepinčevim patriotizmom zbog utjecaja koji je imao na hrvatski narod ili kako bi ostvarili svoje političke ambicije, kardinal Stepinac nikada nije bio “ustaški vikar”.
5) Zaključak provedenog ispitivanja eventualnih osobnih ljudskih propusta u smislu privremenih stavova ili jednokratnih postupaka kardinala Stepinca prilikom masovnih stradanja prije, za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata – istraga na kojoj su inzistirali današnji Gnostici, Pravoslavci, Protestanti i Židovi – nalazi se u Rimskom katekizmu iz 1566. godine: “Ako netko pita za uzrok zašto je Sin Božji pretrpio tako gorku muku, naći će da su to osim grijeha kojega baštinimo od prvih roditelja, poglavito bili poroci i grijesi što su ih ljudi počinili od početka svijeta do danas, i oni koji će se još počiniti do konca vremena… Ova krivnja naročito pogađa one koji stalno padaju u iste grijehe. Jer, ako su naši grijesi skrivili Gospodinovu smrt na Križu, onda i oni koji se valjaju u grijesima i porocima, koliko je do njih, iznova razapinju Sina Božjega i izlažu ga poruzi” (Ratzinger, Op. cit, str. 32). Drugim riječima, bez grijeha nije nitko jer je samo jedan Sin Božji Isus Krist, a čiji su grijesi veći i teži uslijed tvrdoglavog ustrajanja ljudi na širenju zabluda koje stoljećima vode u propast milijune duša, više je nego jasno.
6) Prethodna točka ujedno upućuje na nevjerojatno licemjerje i sebičnost onih koji negiraju uzvišena djela hrvatskog kardinala, a dodjeljuju nagradu “Pravednik među narodima” pojedincima koji svoj život polože isključivo za Židove. S obzirom da židovski narod još uvijek kolektivno osporava Krvnu žrtvu Sina Božjega za spasenje Čovječanstva, možemo samo istaknuti kako smo, kao Katolici i Hrvati, neopisivo ponosni na činjenicu da je Sveti Alojzije Stepinac, oponašajući Gospodina našega Isusa Krista, kao Dobri Pastir svoj život položio za sve kojima je na bilo koji način osobno mogao pomoći, umjesto da je slijedio “židovske standarde” kako bi danas primio tek jednu od nebrojenih ljudskih nagrada upitne etičke vrijednosti.
7) Kako me upravo Naša Gospa od Arabije potaknula da se kardinalu Alojziju Stepincu obraćam kao Svecu i Mučeniku u trenucima kada sam tražila način kako se oduprijeti vjerskom i strukturnom nasilju koje Neokatekumeni pod zaštitom “uglednih vatikanskih dužnosnika” slobodno provode nad Katolicima diljem svijeta pa tako i u Apostolskom Vikarijatu Sjeverne Arabije, smatram da se sensus fidei fidelium autentičnih hrvatskih Katolika, specifični aspekti osobnosti kardinala Stepinca i dalekosežnost Njegovog utjecaja kad je posrijedi Sveopća Crkva, nisu dovoljno uzimali u obzir u dosadašnjem procesu utvrđivanja svetosti. Naprotiv, prednost se davala isključivo nečijim osobnim ambicijama, međuvjerskom dijalogu, političkoj korektnosti, selektivnoj faktografiji, financijskim stavkama i čudima ozdravljenja kao kriterijima sine qua non. Posljedica svega jest otužna slika potpuno pogrešno vođenog postupka kanonizacije “oko kardinala Alojzija Stepinca”, a koja vjerno dočarava ne samo diletantizam i nesposobnost odgovornih za Kongregacije za kauze svetaca, nego i kaotičnost i dekadenciju u današnjem radu Svete Stolice. S obzirom da je već nekoliko puta najavio svoj odlazak, bilo bi sasvim primjereno da Jorge Mario Bergoglio nakon svih skandala konačno i podnese ostavku na funkciju vršitelja dužnosti pape.
8) Uvjeti za vjerodostojnu kanonizaciju Alojzija Stepinca odavno su ispunjeni, što uključuje i zahtjev za čudima. Razlog zbog kojega se Stepinčeva kanonizacija odgađa jest sramotan propust Vatikana koji je nastao uslijed izdajničkog čina političke naravi i to se više ne može skrivati. Štoviše, postalo je sasvim razvidno da je lustracija nužna ne samo za ozdravljenje hrvatskog društva nego i cjelokupnog Tijela Kristovog, odnosno da se spomenuti postupak čim prije treba provesti i među aktualnim vladajućim strukturama u okviru same Katoličke Crkve.
9) Čvrsto vjerujem da je naš uzoriti kardinal blaženi još samo na papiru “sitničavih malovjernih formalista” i u glavama promašenih političkih aktivista; u očima Majke Božje i Majke Jedne Svete Katoličke i Apostolske Crkve, u poimanju Svetog Oca – Pape Pia XII te u srcima autentičnih katoličkih vjernika, kardinal Alojzije Stepinac već odavno je postao svecem. Stoga luciferijanci kao Jorge Mario Bergoglio (aka Papa Franjo) i Miroslav Gavrilović (aka Patrijarh Irinej) nemaju apsolutno nikakve vjerodostojne mandate za donošenje relevantnih sudova o hrvatskom svecu, svidjelo se to njima ili ne. Iz razumljivih razloga formalni postupak dovršenja kanonizacije i svečanost javnog proglašnja svetosti kardinala Alojzija Stepinca ispravno može predvoditi jedino Sveti Otac – Papa Benedikt XVI.
10) U ime Sina Božjeg i Spasitelja našega – Gospodina Isusa Krista te Majke Božje i Kraljice mira – Gospe od Arabije, hitno zahtijevam za Svetoga Oca oslobođenje iz višegodišnjeg vatikanskog zatočeništva, kao i povratak Svetomu Ocu svih nelegalno oduzetih papinskih ovlasti, obilježja i simbola, kako bi Sveti Otac, kao Papa Benedikt XVI i jedini vjerodostojni nasljednik Svetoga Petra, mogao nastaviti voditi Jednu Svetu Katoličku i Apostolsku Crkvu na veću slavu Trojedinoga Boga: Oca, Sina i Duha Svetoga.
11) U interesu je ne samo Katoličke Crkve nego i cijeloga Čovječanstva da se pojasne zabune i obmane te riješe sve postojeće nedoumice oko tajni i poruka Naše Gospe od Fatime. Proslava stote obljetnice ukazanja više je nego dovoljan povod za konačnu objavu Istine.
12) Zbog ustrajnih nastojanja pojedinaca oko širenja sumnji u svemogućnost, ljubav i pravednost Boga Abrahamova, na kraju ću dodati samo još ovo: Allahu akbar!
29. svibnja 2017. godine
ode Kora u kvasinu :):):):):)
Totalno
Hip hip hura… za “kvasinu i blogersku bandu”
U prijašnjim postovima spomenula sam “vatikansko običajno pravo” i postupak “promuovere per rimuovere” koji se ogleda u smjeni crkvenog dužnosnika na način da ga se unaprijedi, ali s ciljem da se umanji njegov utjecaj i štetno djelovanje po širu zajednicu. Smatrajući da je kardinal Raymond Burke izuzetno “štetan” kako za Bergoglia i njegovih devet, tako i za ostatak modernističkog klana, Bergoglio se odmah po svoj “okupaciji ureda pape” poslužio tim običajem s namjerom da kardinala Burkea gurne u zapećak i onemogući mu bilo kakvo značajnije djelovanje. K tome, Bergogliev izbor za “papu” pratilo je sveopće oduševljenje mainstream medija: ne samo da su pljuštale same pohvale čak i od Katoličkoj Crkvi nesklonih osoba (mahom ljevičara), nego su samo dvije godine pontifikata bile dovoljne da se o “milosrdnom papi” snimi veličajući film “El Padre Jorge” (http://www.imdb.com/title/tt3165636/), baš kako se to inače činilo sa svjetski poznatim diktatorima. Stoga ne čudi što je Bergoglio, poput kakve holivudske zvijezde, postao čvrsto uvjeren da je već “Boga uhvatio za bradu”.
Izgleda, međutim, da se Gospodin odlučio samo malo poigrati s Bergogliom te ga sada polako vraća na njegovo pravo mjesto. Naime, ne samo da je kardinal Burke u međuvremenu postigao popularnost kojoj se naivni Bergoglio nije nadao, nego je iza kardinala spontano stala cijela vojska autentičnih vjernika koja ga podupire u borbi za očuvanjem tradicije i doktrine Katoličke Crkve koju modernisti nemilosrdno devastiraju. Uviđajući da je Bergoglio, kako bi Amerikanci rekli, “guilty as sin”, vjernici su spontano počeli izražavati svoje negodovanje kroz razne intenetske kanale, uglavnom pišući blogove i razmijenjujući provjerene informacije koje se baš ne mogu pronaći u Bergogliu nakonjenim mainstream medijima. Kako je cijela situacija postala poprilično nezgodna za Bergoglia, sve se češće može čuti “režanje” modernista podjednako na kardinal Burkea i na “konzervativne fanatike” iliti “jadnike”, u čemu prednjači kardinal Maradiaga (aka “Najglupaviji zlikovac”) (https://onepeterfive.com/cardinal-maradiaga-the-vaticans-silliest-villain/). Spomenuti bjesni ispadi događaju se uglavnom kao reakcije na opravdane kritike autentičnih vjernika, što će reći da ekipa lagano gubi živce i svijetu otkriva svoje pravo (ne)milosrdno lice. Navodno da Bergoglio teško podnosi kritiku pa ga jednako iritiraju tzv. “konferencije otpora” koje se organiziraju u Rimu, kao i “blogerska banda” koja ga “napada” putem interneta. Štosan komentar na Bergogliev neočekivani problem napravila je Hilary White, a možete ga pogledati na sljedećem linku (http://whatisupwiththesynod.com/index.php/2017/05/31/we-few-we-happy-few-we-band-of-bloggers/). Na kraju krajeva, što je Bergoglio na početku pontifikata tražio (nered i kaos), to je konačno počeo i dobivati, zar ne?
P.S. – Opus… drago mi je da si se vratio natrag. To znači da još ima nade za tebe 😉
Hvaljen Isus i Marija
U nevjerojatno jadnom stanju su ti neosi, ti fanatici ispranog mozga i obrezanog razuma, ti kikovi papagaji (kikovi govorni automati) koji danonoćno slijepo i bez razmišljanja ponavljaju neo kiko fraze, ti robovi i roboti koji ne vide ništa drugo osim svoje neo crkve. Zapravo, nije da ne vide. U svemu i svima što nije neo crkva vide samo loše, zlo i đavla. A svoj neo kult i sektu su proglasili rajem, dobrom i bogomdano. Dakle, tim neo sotonistima koji su u vlasti neokatekumenskog zloduha možeš satima i danima iznositi više ili manje uvjerljive činjenice koje ne idu u prilog njihovoj neo crkvi, a od svega toga na kraju kao komentar dobiješ: “ode Kora u kvasinu :):):):):). Totalno” Dakle, njihov argument kojim dokazuju da su oni u pravu jest vrijeđanje i ponižavanje osobe koja ne želi misliti, govoriti, raditi i vjerovati kako je to kiko zapovijedio.
Riječ Mt 28,19 “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga 20 i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!” u neo crkvi provode kao “Pođite dakle i učinite neokatekumenima (sljedbenicima neo kiko crkve) sve narode tako što će činiti put i slušati katehiste 20 i učeći ih čuvati sve što je Kiko zapovjedio!”
Riječ iz Iv 14,6 “Ja sam Put i Istina i Život” u neo kiko sekti i kultu provode kao “neokatekumenski put je Put i Istina i Život”.
Sad, zamislite kako je onim neosima u neo sekti koji “ne čini put”, koji “nisu redoviti u zajednici”, koji “nisu u poslušnosti prema katehistima”. Naime, tada će takve neposlušne neose prvo pokušati obraditi uvjeravanjem da sve što katehisti kažu, (to jest kiko, to jest pravila puta) da je to od boga a da je sve ono što je suprotno tome da je to od đavla. Pa, ako to ne prođe, onda slijede prijetnje. Pa ako ni to ne prođe, onda slijedi napad na osobnost i integritet onih koji im se ne žele pokoriti.
A sad pozivam potpisanog s Opus da postupi po neo kikovoj dogmi koja traži od njega da zatraži oprost od svih onih koje je sudio. Konkretno, neka zatraži oprost od Kore slijedećim riječima: “Molim oprost od Kore zato što sam je sudio rekavši joj da je otišla u kvasinu.” A, ako to ne učiniš, onda ću te pokušati “obraditi” na način kojim bi te pokušali obraditi tvoji neosi u tvoj neo sekti da učiniš što oni žele od tebe. Dakle, prvo ti kažem da to moraš učiniti jer to bog traži od tebe, jer je to volja božja. A ako to ne učiniš, onda ti kažem da ti je otac đavao, slijediš đavla i činiš što đavao želi od tebe. Zatim, ako te to ne natjera da zatražiš oprost, onda ti poručujem da će te zadesiti neko zlo, neka nesreća, da ti bog neće dati milosti koje ti želi dati i slično. Zatim, ako i dalje odbijaš zatražiti oprost od Kore, tada ti poručujem da nisi ponizan, da si pun idola, da si ohol, da ne vidiš da te bog ljubi, da se ne želiš obratiti, da si govno od čovjeka i slično.
PS: još jednom ponavljam, ovih zadnjih par rečenica nisu moje, nego su to iste ili slične rečenice kojima se u neo crkvi obrađuju one koji im se protive.
PS: ajde Opus ili neki drugi neos. Dajte bar jedan smisleni komentar na izjavu Biskupa Schneidera da je: Neokatekumenski put židovsko-protestantska hereza.
Blagoslovio nas svemogući Bog, sačuvao nas od svakoga zla i doveo u raj sve duše, osobito one kojima je najveća potreba Isusovog milosrđa.
Kvasina
Kad smo se već dotakli kvasine, nije naodmet rezimirati događanja proteklih dana.
Dva dana nakon moga posta na stranici pax tibi osvanuo je na portalu dnevno.hr jedan intersantan članak vezan uz aktualna društvena zbivanja s naglaskom na geopolitiku Bliskoga Istoka (http://www.dnevno.hr/7dnevno/dr-sc-jadranka-polovic-terorizam-sponzoriran-od-svjetskih-mocnika-o-glavu-se-obija-onima-koji-su-neduzni-0-1029654/). Iako mi ovdje dr. sc. Jadranka Polović pomalo izgleda kao “general poslije bitke”, a usto je još i vrlo pristrana jer prešućuje da Andrej Plenković (https://www.vecernji.hr/vijesti/plenkovic-bio-u-audijenciji-kod-pape-franje-moramo-se-malo-izdici-iznad-povrsnosti-1158617) i Kolinda Grabar-Kitarović (http://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/foto-rame-uz-rame-s-trumpom-hrvatska-predsjednica-na-pocetku-summita-celnika-zemalja-clanica-nato-a-stajala-odmah-uz-najmocnijeg-covjeka-na-svijetu/6128416/) već godinama “plešu u istom kolu” s ekipom koja predlaže i amenuje političke odluke vezane uz NATO, Europu i Bliski Istok, a koje Polović smatra “odgovornima za prolivenu krv”, članak je izuzetno korisno uvodno štivo za shvaćanje problematike društvenih, vjerskih i političkih sukoba na Bliskom Istoku, osobito preporučljivo za lakomislene osobe kao što je naš Opus.
Osim što je opisala stanje na terenu i međusobne odnose svjetskih sila, Polović je istaknula i ključni problem: “Europska unija odbija razgovor o politikama i odgovornosti vodećih zapadnih zemalja: Sjedinjenih Američkih Država, kao i njenih saveznika, poglavito Francuske, Velike Britanije, i Njemačke, koje vođene svojim specifičnim geopolitičkim interesima, godinama snažno destabiliziraju područje Sjeverne i Subsaharske Afrike, te Bliskog istoka.” Naime, ovdje se radi o istim zemljama čiju su politiku davnih dana kritizirali i Papa Ivan Pavao II i Papa Benedikt XVI, izražavajući usto zabrinutost zbog sve većeg otuđivanja njihovog stanovništva od Katoličke Crkve i njezinog učenja. Time su navukli na sebe popriličan bijes i SAD-a, i Njemačke, i Izraela, koji i teritorijalno i financijski najviše profitira od nastalog bliskoistočnog kaosa. Kako je svjetskim liderima smetao “glas savjesti” koji je dolazio od strane Katolika, konkretni pokušaji utišavanja ometajuće kritike u konačnici su rezultirali zavjerom protiv Katoličke Crkve, koja se realizirala 2013. godine kroz okupaciju Vatikana od strane međunarodne ljevice: prisilno iznudivši povlačenje od strane Svetoga Oca – Pape Benedikta XVI, preko progresivne crkvene hijerarhije na mjesto v.d. pape postavili su Jorge Maria Bergoglia koji ide na ruku globalnoj eliti. Taj se uspjeh trebao okruniti postavljanjem Hillary Clinton za predsjednicu SAD-a, no upleo se Božji prst koji je preusmjerio tijek zbivanja: 1) Turska je napravila zaokret prema politici EU-a, a Rusija se uključila u obranu režima Bashara Al-Assada u Siriji; 2) postalo je razvidno da se Europljanima prešućuju pravi razlozi migracije stanovništva s Bliskog Istoka te da Njemačka i Francuska vode politiku isključivo u skladu s njihovim interesima iza kojih stoji globalni bankarski lobi, zbog čega je cijeli politički projekt zvan EU počeo gubiti na vjerodostojnosti; 3) desant na Katoličku Crkvu nije u potpunosti proveden jer su Merkel i Bergoglio u završnici ostali bez podrške SAD-a, čijim je predsjednikom umjesto očekivane Hillary Clinton postao Donald Trump; 4) unutar crkvenih redova otvoreno su se pobunili odvažniji prelati za koje se očekivalo da se “pokriju ušima i šute”, a koje dodatno podržavaju sve glasnije snage “katoličkog pokreta otpora” i “blogerska banda”.
Uslijed novonastalih političkih okolnosti, dolazi do preraspodjele snaga što se može ovako sažeti kroz ovotjedne događaje: 1) SAD se odmiče od politike EU; 2) Saudijska Arabija otkupljuje od SAD-a oružje u vrijednosti 110 milijardi dolara (http://www.advance.hr/vijesti/noam-chomsky-sad-i-njihovi-zapadni-saveznici-znaju-da-saudijska-arabija-podupire-teroristicke-organizacije/); 3) susret Bergoglia i Trumpa odaje vidljivo čudno ponašanje i nelagodu Bergoglia u prisutnosti američkog predsjednika (https://www.youtube.com/watch?v=R13eRB5QHoQ); 4) Trump je Nijemce nazvao “lošima” i zahladio odnose SAD-a i Njemačke (https://www.vecernji.hr/vijesti/trump-odgovorio-merkel-prestaje-suradnja-sad-a-i-njemacke-1173179); 5) Merkel je izjavila da SAD nije pouzdan partner Europljanima i da se odsada oslanjaju sami na sebe (https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/njemacka-kancelarka-merkel-na-ameriku-se-vise-ne-moze-osloniti-20170528); 6) Njemačka se istovremeno okrenula pregovorima o suradnji Njemačke s Indijom (http://www.politico.eu/article/eu-india-trade-germany-pushes-for-post-brexit-deal/); 7) eksplodirala je bomba u Kabulu u blizini Njemačke, Francuske, Indijske i Turske ambasade (http://www.24sata.hr/news/u-snaznoj-eksploziji-u-kabulu-40-mrtvih-ili-ozlije-enih-ljudi-526744); 8) neslana šala CNN-a vezana uz obezglavljenje Trumpa završava otkazom komičarki Katty Griffin (http://www.telegraph.co.uk/news/2017/05/31/donald-melania-trump-condemn-comedians-disturbing-photo/); 9) Trump odgađa odluku o premještanju ambasade SAD-a u Jeruzalem (http://balkans.aljazeera.net/vijesti/trump-odgodio-odluku-o-premjestanju-ambasade-u-jerusalem); 10) “blogerska banda” uočava ne samo zablude “Pape Pelagija” (http://remnantnewspaper.com/web/index.php/articles/item/3219-pope-pelagius) nego i prepuštanje kontrole crkvenog novca Njemačkim bankarima (http://remnantnewspaper.com/web/index.php/fetzen-fliegen/item/3208-the-path-to-rome-and-the-ascendency-of-pope-peter-ii) te općenito povezanost modernista s Georgom Sorosem.
Što se pak same Crkve tiče, autentičnim vjernicima najšokantnije od svega jest propovijed Jorge Maria Bergoglia koja ide protiv Božje Riječi da “dobar pastir život svoj polaže za ovce”. Naime, propovijed koju je Bergoglio držao tijekom Svete Mise u Domu Svete Marte prošloga utorka ima poruku da pastir nije u središtu ni povijesti, ni Crkve nego je tek nebitan sluga, koji mora biti spreman napustiti vođenje Crkve u potpunosti, a ne parcijalno te da je najveći grijeh pastira okretati se unatrag i zadržavati vezu s nekim “lošim ovcama” (http://en.radiovaticana.va/news/2017/05/30/pope_francis_shepherds_are_not_the_centre_of_the_church/1315676). S obzirom na nedavnu podršku Pape Benedikta XVI kardinalu Robertu Sarahu i “prekid tišine” koji je uslijed toga pisanog osvrta nastao, cijela homilija zvuči kao bolesno upozorenje i prijetnja Svetom Ocu – Papi Benediktu XVI od strane sadistički raspoloženog Bergoglia, koji usput konstatira kako je vrijeme da pastiri krenu na putovanje u nepoznato prepuštajući se Božjoj volji za njih, kako ne bi više vjerovali da su u centru povijesti i kako bi naučili kako (ispravno) odstupiti (s mjesta pastira).
Bože sačuvaj nas ovakvih sumnjivih propovijedi i zaštiti sve pastire Katoličke Crkve!
Vidi se da su pocele vrucine…..Pehar se aktivirao i Kora je pojacala clanke?????
Bome, vidi se… jer neki se smiju kao lud na brasno iako situacija s Katolickom Crkvom ama bas nikom normalnom vise nije smjesna.
Vatikanska (talačka) kriza
Prošlotjedna Bergoglieva homilija o pastiru Katoličke Crkve (http://www.news.va/en/news/shepherds-are-not-the-centre-of-the-church-says-po) podigla je poprilično prašine u katoličkim vjerskim krugovima, baš kao i najnoviji intervju njegovog “jezuitskog rođe” Artura Sose Abascala (https://www.quovadiscroatia.com/poglavar-druzbe-isusove-stvorili-smo-simbolicne-figure-davla-pojasnili-zlo/), uslijed čega je pompozno najavljivana ekumenska proslava blagdana Pedesetnice gotovo pala u drugi plan. Iz Bergoglievog tumačenja Svetog Pisma nazire se odašiljanje sasvim neobične poruke Katoličkim vjernicima, koja se može raščlaniti na tri dijela: 1) izravno suprotstavljanje Božjoj Riječi koja kaže da dobri pastir život svoj polaže za ovce; 2) omalovažavanje Katoličke Crkve i njezine važnosti u povijesti čovječanstva s obzirom na spasenje koje dolazi samo po Njezinom utemeljitelju, Sinu Božjem i Gospodinu našem Isusu Kristu; 3) latentne prijetnje Svetom Ocu – Papi Benediktu XVI zbog “loših veza” koje kao pastir održava s pojedinim ovcama, što ukazuje da ih nije sasvim napustio iako je prema Bergogliu to odavno trebao učiniti. Naime, Bergoglio se dosada pokazao prilično ljubomornim tipom, koji vlada autokratski i želi za sebe svu moć nad vjernicima neovisno o kojoj se religiji radi jer sebe percipira kao “svjetskog duhovnog vođu” koji nadilazi samu instituciju Katoličke Crkve.
S druge strane, Sveti Otac – Benedikt XVI nikada nije otkrio pravi razlog zbog kojeg je odstupio s mjesta katoličkog poglavara. Spominjao je tek “mistično iskustvo” nakon kojeg je bio uvjeren da treba odstupiti za “dobrobit Katoličke Crkve” prigovarajući sebi kako ju “nije znao dovoljno odlučno voditi” (http://www.index.hr/vijesti/clanak/papa-benedikt-xvi-skriven-od-svijeta-slavi-90-rodjendan/963668.aspx), no isključio je mogućnost da se to iskustvo odnosi na kakav nadnaravni događaj kao što je osobno ukazanje ili lokucija u smislu unutarnjeg javljanja Božjeg Glasa. Kao razloge iznenadnoj odluci navodio je svoju fizičku slabost zbog poznijih godina i “mistično iskustvo” kojim mu je Bog pobudio “apsolutnu želju da se posveti molitvi” umjesto vođenju Crkve (https://www.theguardian.com/world/2013/aug/21/pope-benedict-god-resign-mystical-experience). S obzirom da je prava narav presudnog “mističnog iskustva” ostala zapravo nerazjašnjena, teško je procijeniti je li odstupanje Pape Benedikta XVI doista učinjeno u potpunoj slobodi, pogotovo kada znamo da se Muslimanima i Židovima nije sviđala njegova retorika i da živimo u doba kada su mogućnosti manipulacije istinom kao i prijetnje slobodi izbora gotovo neograničene.
Pogledajmo samo primjer Velike Britanije koja se već dugo pokušava izvući iz Europske unije: nakon što je Brexit postao gotovo sigurna stvar (https://www.logicno.com/ekonomija/theresa-may-eu-duguje-britaniji-milijarde-funti-i-za-izlazak-necemo-platiti-nista.html), odjekuju vijesti o terorističkom napadu u Manchesteru i Londonu (https://www.logicno.com/politika/britanska-premijerka-zna-financijere-terorizma-u-zemlji-ali-su-podaci-preosjetljivi.html), a Velika Britanija ponovno izražava podršku Europskoj uniji (http://dnevnik.hr/vijesti/svijet/nakon-ukora-angele-merkel-velika-britanija-porucila-da-ostaje-snazan-partner-eu—478150.html) Slično se dogodilo i Donaldu Trumpu u vezi planiranog preseljenja američke ambasade u Jeruzalem: nakon prošlotjednog “komičnog prikaza” Trumpovog obezglavljenja putem medijskog kanala CNN, taj se korak ipak odgodio za neka bolja vremena, a Trump se priključio “ustanku protiv terorizma” (http://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/trump-zestoko-napao-gradonacelnika-londona-kako-nakon-ovakvog-napada-mozes-davati-takve-izjave/6182596/) Jednostavno rečeno – s terorizmom nema šale! To je jasno i našoj Marilyn Monroe (aka Predsjednica RH), koja je izražavajući sućut Britancima između svojih classy putovanja i kozmetičkih tretmana (http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/ispovjest-tjelohranitelja-predsjednica-provodi-sate-i-sate-kod-kozmeticara-ministrica-dalic-voli-skupa-vina-a-saucha-nocne-izlaske-1030560/) usput ponovila po tko zna koji put već prežvakanu i krajnje ispraznu izjavu kako “moramo poduzeti konkretne akcije protiv terorističkih napada” (https://narod.hr/hrvatska/predsjednica-grabar-kitarovic-moramo-poduzeti-konkretne-akcije-teroristickih-napada). Na to se nadovezala britanska premijerka Theresa May, pozivajući na izmjenu protuterorističke strategije i zaključujući kako “terorizam hrani terorizam” (https://narod.hr/eu/sad-bilo-dosta-porucila-may-pozvala-izmjenu-protuteroristicke-strategije). E, dragi moji… da ste znali i htjeli odavno biste već tome stali na kraj, a s obzirom da sada zapravo više niti ne možete – nema smisla da se dalje zavaravamo.
Kad je pak riječ o Velikoj Britaniji i tradiciji ucjenjivanja – koje nijednom narodu, zajednici ili osobi nije ugodno – ovdje želim podsjetiti da je upravo iz te zemlje svojevremeno vođena snažna kampanja protiv Pape Benedikta XVI. Radi se o najperfidnije provedenom medijskom pritisku koji se na Svetoga Oca vršio preko poznatog autralsko-britanskog odvjetnika Geoffreya Robertsona, inače vrhunskog stručnjaka za područje ljudskih prava (http://geoffreyrobertson.com/). Osim što je autor knjige The Case of the Pope (Penguin, 2010), Robertson je utemeljitelj i supredsjednik najveće britanske odvjetničke kompanije za kazneno, građansko i međunarodno pravo, nazvane Doughty Street Chambers (http://www.doughtystreet.co.uk/barristers/profile/geoffrey-robertson-qc). Dakle, riječ je o jednoj od najutjecajnijih osoba u svjetskim odvjetničkim krugovima. Uglavnom, za vrijeme pontifikata Svetog Oca – Pape Benedikta XVI (2005. – 2013.) upravo je Geoffrey Robertson bio taj koji se najglasnije borio da se “pred lice pravde” izvede poglavar Katoličke Crkve kako bi preuzeo na sebe odgovornost za propuste koje je Vatikan u prošlosti činio. Pritom je Robertson išao toliko daleko da je osuđivao Papu Pia XII (naziva ga “Hitlerov Papa”) za suradnju s nacistima zbog koje je učinio premalo za spasenje Židova od holokausta (https://www.youtube.com/watch?v=ONopjDxqZLw), no osobito se okomio na Papu Benedikta XVI zbog brojnih slučajeva pedofilije i transfera svećenika-pedofila unutar crkvenih institucija zahvaljujući kojem su isti izbjegavali procesuiranje.
Autentični Katolici, međutim, dobro znaju iz kojih su društvenih sfera i s kojim namjerama potekla nastojanja oko planskog ubacivanja raznovrsnih “tuđinaca” u Katoličku Crkvu započetog između dva svjetska rata, pa neće olako nasjesti na priče Geoffreya Robertsona. Osim toga, katolički su vjernici najbrojnije ciljane žrtve organiziranog lanca pedofilije i vrijeme je da se sami s time konačno suoče na jedini mogući način, kako to i čine Katolici na Guamu. Naime, posljednji “slavni primjer” skrivanja notornog pedofila u svećeničkom habitu odnosi se na Neo-nadbiskupa Anthonya Sablana Apurona, kojemu zaštitu još uvijek pružaju Neokatekumeni Kiko Arguello i Fernando Filoni. Nakon što Vatikan nije reagirao na višestruke apele vjernika vezano uz svećenike pedofile koji su desetljećima djelovali u okviru katoličkih ustanova na Guamu, pojedinci su počeli javno svjedočiti o seksualnim zlostavljanjima uslijed čega je Jorge Mario Bergoglio navodno zatražio od Neo-nadbiskupa Apurona da odstupi, ali je ovaj to odbio. U međuvremenu se na Guamu donio zakon o nezastarijevanju seksualnog zlostavljanja maloljetnika na osnovu kojega stradalnici mogu tužiti svećenike i Crkvu. Otada su prošli mjeseci, no Bergoglio Apurona još uvijek nije uklonio s pozicije nadbiskupa unatoč svojim “papinskim ovlastima”, nego je odobrio kanonsku istragu… kojom su Neokatekumeni dobili na vremenu da Apurona sklone na sigurno mjesto. Stoga guamski Katolici već punih godinu dana s istom nakanom svake nedjelje mole krunicu, hodajući s transparentima “Defrock Apuron” ispred guamske Katedrale (http://www.junglewatch.info/2017/06/make-this-sundays-picket-bigger-than.html). K tome, kad je riječ o transferu neokatekumenskih svećenika, još uvijek nije riješen slučaj Luisa Camacha koji je pod čudnim okolnostima s Guama nestao u proljeće 2015. godine da bi ga Neo-biskup Camillo Ballin udomio u Dohi između siječnja i srpnja 2016. godine, nakon čega je ponovno iznenada netragom nestao iako je Neo-biskup Camillo Ballin tvrdio da je upravo on biskup koji odgovara za Camacha. S obzirom da Neo-biskup Camillo Ballin ima funkciju Apostolskog Vikara, ovaj slučaj – koji čak ukazuje na mogućnost prisilnog vjerskog rada i oduzimanja osobne slobode svećeniku Luisu Camachu od strane Neokatekumenske sekte – također je izravno povezan s propustima Jorge Maria Bergoglia i Fernanda Filonija.
Zanimljivo je da se Robertson o jedinstvenom i javnosti izloženom slučaju otvorene i ustrajne borbe Katolika s pedofilijom na Guamu nije značajnije oglašavao, dok je ideju privođenja Pape Benedikta XVI (krivnja se odnosi na navodnu “zaštitu pedofila” od strane Pape Benedikta XVI) nemilosrdno promicao u gotovo svim svojim televizijskim nastupima; jedan od njih možete pogledati na Youtube-u pod naslovom “Arrest the Pope – Case Against the Pope – Geoffrey Robertson – Antitheist” (https://youtu.be/1uWdZkclGPE). Nakon što je Papa Benedikt XVI otišao u mirovinu, Robertson je u srpnju 2013. godine izjavio: “Upiti odbora neizbježno će dovesti do zaključka da je Vatikan višestruko grubo prekršio razne članke Konvencije u mnogim zemljama. Rezultat u smislu ljudske patnje je neizmjerljiv. Franjino papinstvo moglo bi biti definirano svjetskom osudom njegovog odgovora – više pisanih isprika ili poziva da se povuče crta razdvajanja prošlosti neće dalje prolaziti. On neće uspjeti osim ako ne inicira smjele opipljive poteze, kao na primjer uklanjanje vela tajnosti kojim je zaštićeno toliko mnogo klerističkih silovatelja, angažiranje svjetovnih vlasti i dodjeljivanje umjesto odbijanja odgovarajućih naknada.” (https://en.wikipedia.org/wiki/Geoffrey_Robertson). Kako su to dobro zaključili Katolici na Guamu, kad su u pitanju odvjetnici i odvjetničke tvrtke te njihova “zabrinutost” zbog pedofilije unutar Katoličke Crkve – It’s all about money! (http://www.junglewatch.info/search/label/S.N.A.P.).
Međutim, otkako je za “Papu” postavljen Bergoglio, Robertson je praktički prestao s intenzivnim javnim kritikama i inzistiranjem na tužbi protiv poglavara Katoličke Crkve. Osobno sam prije par mjeseci i sama uputila prijedlog za suradnju Robertsonovoj odvjetničkoj kompaniji, temeljen na mojoj dobroj volji da Jorge Maria Bergoglia – zbog stukturnog nasilja koje provodi nad autentičnim katoličkim svećenicima i vjernicima te drugih nečasnih djela na liniji kršenja temeljnih ljudskih prava, uključujući i slučaj Luisa Camacha – izvedem pred suce Međunarodnog suda za ljudska prava u Strasbourgu. Iako je Robertson u doba Pape Benedikta XVI tvrdio da Vatikan nije suverena država i da osoba pape nije imuna na progon, moja je inicijativa do dan danas ostala bez Robertsonova odgovora. Bit će da se odvažni i utjecajni odvjetnik u međuvremenu predomislio i odustao od tužakanja Pape… ili se možda pod stare dane čak i preobratio na Katoličanstvo s obzirom da je to postao trend među Gnosticima, Antiteistima, Protestantima i Anglikancima. Ako je tako, oprošteno mu je!
Moram, međutim, iskreno priznati da mi spomenuta napadna i nekontrolirana (pre)obraćenja kojima danas svjedočimo sve više izgledaju kao druga strana medalje u vezi organizirane migracije stanovništva koja je zahvatila Sjevernu Afriku, Levant i Europsku uniju: s jedne strane, Muslimani teritorijalno migriraju u Europu, dok s druge strane heretici vjerski migriraju u Katoličku Crkvu s osobitim pikom na visoke hijerarhijske položaje. Obje migracije pritom su savršeno usklađene s promocijom temeljnih ljudskih sloboda i prava, multikulturalizma, političke korektnosti, tolerancije, humanizma, ekumenizma i međuvjerskog dijaloga. Dakle, više je nego očito na koji se način podriva kako kršćanska kultura u Europi tako i sama Katolička Crkva. Autentične Katolike, naravno, nitko ništa ne pita jer oni odavno nemaju pravo glasa, a pogotovo sudjelovanja u kreiranju suvremene europske politike, unatoč tome što su na europskom prostoru nekada populacijski dominirali. Katolici smiju samo još vjerovati “autoritetima i stručnjacima” koji uporno uvjeravaju javnost kako se unatrag posljednjih sto godina nije Katolicima radilo o glavi unatoč nepobitnim nastojanjima oko permanentnog egzistencijalnog, duhovnog, psihološkog, materijalnog, financijskog i političkog uništavanja ove vjerske skupine od strane globalnih (vladajućih, pravnih i financijskih) moćnika. Drugim riječima, neovisno o aktualnim pokazateljima u vezi stanja Katolicizma “nekad i danas”, holokaust Židova i dalje ostaje najpoznatiji genocid koji se službeno računa.
Bravo za biskupa Michaella Cambella iz Lancastera! Nek ga Gospodin cuva i blagoslovi!
http://catholicherald.co.uk/news/2017/06/06/bishop-of-lancaster-restricts-neocatechumenal-way-liturgy/
Vatikanska reforma à la coup d’état
Jedan od razloga zbog kojeg redovito posjećujem internetsku stranicu Catholic Heralda jest kolumna britanskog svećenika i doktora moralne teologije, Oca Alexandera Lucie-Smitha. U njegovim interesantnim objavama nedavno sam imala priliku čitati kratki osvrt na davnu dijacezansku sinodu, kojom su, kako kaže Otac Alexander, “dominirali heretici i ekscentrici s lošim idejama” (http://www.catholicherald.co.uk/commentandblogs/2017/05/29/the-synod-dominated-by-heretics-and-eccentrics-with-bad-ideas/). Riječ je o tzv. Pistojskoj sinodi koja se održala 1786. godine u istoimenom toskanskom gradu (https://en.wikipedia.org/wiki/Synod_of_Pistoia), a iza koje su stajala dva tada vrlo utjecajna čovjeka: Scipione de Rici (Pistojski biskup) i Veliki Vojvoda Leopold od Toskane (sin Marije Terezije i car Svetog Rimskog Carstva). Njegova Kraljevska Visost uputila je Pistojskom biskupu dopis s pregrštom osobnih ideja o tome kako unaprijediti pobožnosti, liturgiju i učenje Katoličke Crkve, a koje je Pistojski biskup svojim pismom dalje proslijedio crkvenim krugovima. Među izmjenama za koje se ovaj dvojac zalagao nalazile su se i odredbe o uvođenju vernakularnog jezika u Rimski obred, povećanju biskupskih ovlasti nauštrb papinih, ukidanju svih vjerskih redova osim Benediktinaca, osudi pobožnosti Presvetom Srcu i zabrani proglašenja novih crkvenih dogmi (http://www.newadvent.org/cathen/12116c.htm). Nakon Pistojske sinode, Leopold od Toskane sazvao je 1787. godine sabor u Firenci nastojeći nametnuti svoje odredbe cijeloj Toskani, no ishod je bio sljedeći: kler koji je činio većinu odbio je suradnju s carem, a Pistojski biskup napustio je Toskanu i svoje crkvene dužnosti zbog neslaganja naroda s predloženom reformom. Cijela “prosvjetiteljska inicijativa” završila je tako da je Papa Pio VI izdao bulu “Auctorem fidei” (1794), u kojoj je razvrstao i osudio 85 članaka vezanih uz Pistojsku sinodu, a taj je dokument potom postao ključna referenca na koju su se pozivali kasniji pape u borbama protiv doktrinalnih pogrešaka (https://w2.vatican.va/content/pius-vi/it/documents/bolla-auctorem-fidei-28-agosto-1794.html).
Kako zaključuje Otac Alexandar, sama Pistojska sinoda nije nešto posebna jer predstavlja jedan u nizu pokušaja da se Crkva podvede pod kontrolu države i podvrgne “racionalizaciji ili modernizaciji”, no ističe važne poučke koje iz nje proizlaze: reforma odozgor prema dolje ne funkcionira, ideje kojima se niže svećenstvo i Božji narod odupiru ne donose Crkvi prosperitet, potpuno loše ideje prije ili kasnije završavaju u ropotarnici prošlosti, a Crkva i dalje opstaje kao Obitelj koja živi svojim životom neovisno o “ekscentričnim ujacima i osebujnim rođacima” kakvi su (bili) Leopold od Toskane i Pistojski biskup. Iako je ova sinoda izvrsna škola mnogima koji vjeruju da strukturnim nasiljem crkvene hijerarhije nad vjernicima i svećenstvom mogu pošto-poto nametnuti nekakvu svoju “reformu”, belgijski kardinal Godfried Danneels (https://en.wikipedia.org/wiki/Godfried_Danneels), nesuđena američka predsjednica Hillary Clinton i argentinski kardinal Jorge Mario Bergoglio iz povijesti ništa nisu uspjeli naučiti. Stoga su marljivo razrađivali način kako preuzeti upravljanje nad Vatikanom i preusmjeriti Katoličku Crkvu “na put bez povratka” (https://rorate-caeli.blogspot.com/2015/01/cardinal-rodriguez-maradiaga-pope-wants.html), kako to s guštom naziva “najgluplji vatikanski zlikovac”, kardinal Maradiaga (https://onepeterfive.com/cardinal-maradiaga-the-vaticans-silliest-villain/). Naime, uslijed višegodišnje specijalizacije spletkarenja s užim krugom bezumnika, belgijski je kardinal u konačnici stvorio tzv. “Mafiju kardinala Danneelsa” iliti “St. Gallensku mafiju” (https://fromrome.wordpress.com/2016/08/06/swiss-bishops-confirm-existence-of-st-gallen-mafia/), pomoću koje je 2013. godine preko papinske konklave uvedeno nešto što bismo mogli nazvati “Vatikanska reforma à la coup d’état”.
Švicarska biskupska konferencija u međuvremenu je potvrdila postojanje dvadesetogodišnje urote protiv Katoličke Crkve, koja je bila vidljiva i na konklavi iz 2005. godine kada je za Papu odabran njemački kardinal Joseph Ratzinger, čiji je utjecaj i ugled spomenuta mafijaška skupina nastojala umanjiti još tijekom pontifikata Pape Ivana Pavla II, a pogotovo nakon što je kardinal Ratzinger imenovan Papom Benediktom XVI. U moru udaraca koji su se Papi Benediktu XVI iz raznih razloga nemilosrdno zadavali sa svih strana, čini se da su oni koje je primao od visokog klera katoličkim vjernicima bili najneuočljiviji, ali Svetom Ocu zasigurno najbolniji. Pritisak koji je nastao kombinacijom unutarnjeg otpora heretika i nasilnog djelovanja vanjskih političkih, društvenih, vjerskih i medijskih krugova, kulminiralo je totalnim strukturnim nasiljem nad Papom Benediktom XVI kao “mističnim iskustvom” uslijed kojega se Sveti Otac morao povući u izolaciju i prepustiti vođenje Crkve “Papi Franji”. Činjenica da se patnja Pape Benedikta XVI nastavlja u tišini i izolaciji vatikanskog samostana samo ide u prilog tezi da se “mistično iskustvo” još uvijek nije privelo kraju te da vjernici, koliko god sumnjaju i uviđaju nelogičnosti, još uvijek ne shvaćaju stvarni položaj Svetoga Oca https://fromrome.wordpress.com/2016/05/24/archbishop-georg-gansweins-revelations-point-to-conclave-pact-to-elect-bergoglio/). Inače, “St. Gallenska mafija” je homoseksualno-heretički klan koji je, između ostaloga, grubo povrijedio crkveni zakon o zabrani prethodnog lobiranja i međusobnog dogovaranja kardinala oko izglasavanja budućeg pape, a što se na konklavi iz 2013. godine uvelike činilo među talijanskim glasačkim tijelom koje je potpalo pod utjecaj Neo-kardinala Fernanda Filonija, kako bi se za poglavara Crkve postavio Jorge Mario Bergoglio. Bergogliev je pak zadatak (bio) da pomoću tzv. “Bergoglievog tima”, koji mahom čine “protestantsko-židovski uskoci” i “jezuitski hajduci”, kroz pontifikat u trajanju od četiri-pet godina gotovo do neprepoznatljivosti izobliči upravljanje Crkvom, katoličku vjeru i liturgijsku praksu te uspostavi novu lažnu svjetsku religiju pod maskom Katoličke Crkve. Pritom se isti nastavljaju obilato služiti strukturnim nasiljem kako bi učvrstili svoju dominaciju i utjecaj, usmjeravajući djelovanje podjednako prema autentičnim katoličkim prelatima i vjernicima (https://onepeterfive.com/return-sankt-gallen-mafia-loyal-opposition/).
Ukratko, za one koji na Vatikan gledaju kao na suverenu državu – riječ je o državnom udaru; za one koji drže da je Katolička Crkva financijska korporacija – riječ je o protuzakonitoj pretvorbi i privatizaciji; za one koji situaciju doživljavaju kao crkvenu reformaciju – riječ je o još jednom izazivanju šizme; za one koji vjeruju da je Crkva Obitelj – riječ je o pokušaju novog ubojstva Sina Božjega. Gledano, međutim, iz perspektive povijesti Katoličke Crkve, “St. Gallenska mafija” i “Bergogliev tim” samo su najnovija među već viđenim pojavama samodopadnih beskičmenjaka koje su izostanak vjere u Trojedinoga Boga, negiranje postojanja Sotone, valjanje u teškim grijesima i neutaživa želja za moći potaknuli na subverzivno djelovanje s bolesnim ciljem nanošenja rana do krajnjeg uništenja Tijela Kristovog, previđajući činjenicu da ga ni oni ni vrata paklena nikada neće nadvladati.
Sveti Alojzije Stepinac, budi nam u pomoći!
A propos moje teze da su katolička djeca ciljana skupina organiziranog lanca pedofila koji je stvoren i osobito razgranat širom Katoličke Crkve tijekom 20. stoljeća, evo i najnovijeg izvješća s područja Australije: riječ je o više od 4400 zabilježenih slučajeva svećeničkog zlostavljanja djece
(http://www.junglewatch.info/2017/06/these-stats-give-down-under-new-meaning.html?m=1).
S tim u vezi trebamo razlikovati tri ključna problema koja se tiču Katolika:
1) Zlostavljanje katoličke djece s ciljem nanošenja dubokih i trajnih psihičkih, emotivnih i duševnih rana, a koje se veže uz pojam “Katoličke vjere” i vodi u otuđenje od Crkve ili Trojedinoga Boga.
2) Fiksacija pedofila na dječake-ministrante kao potencijalne svećenike kako bi ih se bolnim iskustvom i lošom slikom katoličkog svećenika odvratilo od svećeničkog poziva, što je kroz par generacija izazvalo manjak svećenika u Katoličkim Crkvama.
3) Stvaranje “plodnog tla” za današnje financijsko uništenje Katoličke Crkve uslijed brojnih skupih sudskih sporova i odšteta za nenešenu bol žrtvama pedofilije počinjene od strane “katoličkih svećenika”, a koji bi trebali biti vođeni od posebnih odvjetničkih ureda koji se bave zaštitom djece i mladeži, odnosno ljudskim i drugim pravima, kakva je primjerice spomenuta britanska komora Doughty Street Chambers.
Ukratko, silovanja djece u katoličkim institucijama (crkvama, sirotištima, školama, i sl.) godinama su se organizirano provodila kao dio strategije uništenja Tijela Kristovog, baš kao što se silovanje žena koristi kao strategija ratovanja. Nužno je među Katolicima posvijestiti postojanje ovog problema i njegovu nezamislivu raširenost da bismo se odlučno suprotstavili daljnjem provođenju ove bolesne prakse od strane crkvenog pedofilskog lobija, kako zbog sigurnosti budućih generacija katoličke djece tako i zbog Svetosti Katoličke Crkve. Vjerujem da je to jedan od važnijih preduvjeta kako bi nam Gospodar žetve poslao nove radnike koji će u budućnosti obnoviti lice Katoličke Crkve.
Sveti Alojzije Stepinac, budi nam u pomoći.
Novi svjetski poredak (malo drugačiji nego se planiralo)
1) Kriza u Perzijskom zaljevu
Prošlo je više od dva tjedna otkako se na opće iznenađenje svijeta pojavila kriza u Perzijskom zaljevu uslijed nametanja političke, ekonomske i prometne izolacije inače poprilično utjecajnoj državi Katar. Zbog mnogih brzopletih izjava, neumjerenih postupaka i oprečnih stavova koji su dosada doprijeli u javnost od strane njezinih inicijatora i protagonista, razmjer, opseg i uzrok ove krize zbunjujuć je čak i dobrim poznavateljima arapske političke scene (http://balkans.aljazeera.net/vijesti/zaljevska-kriza-kraljevske-ambicije-i-klimavi-savezi). Iako se u početku glavnim razlogom blokade smatrala optužba izrečena na račun Katarana zbog povezanosti s radikalnim islamističkim pokretima i financiranjem terorizma, kasnije se pokazalo da u pozadini leži regionalna geopolitička borba (http://balkans.aljazeera.net/vijesti/sad-lista-zahtjeva-kataru-treba-biti-razumna). U prvom redu ističe se pitanje opstanka na vlasti pojedinih arapskih dinastija i njihov politički strah od Irana, a potom pokušaj smanjivanja medijskog utjecaja katarske Al Jazeere te prekidanja nepoželjne (poslovne) suradnje Katarana s Iranom (http://balkans.aljazeera.net/vijesti/da-li-je-katar-zaista-prijetnja-za-zaljev). Nakon što su se Kuvajt i Oman odmah ogradili od ovih nastojanja, a Libanon, Turska i Iran pružili višestruku podršku Kataru, neki su analitičari zaključili da je cijela kampanja iz više razloga osuđena na propast (https://www.thepeninsulaqatar.com/opinion/10/06/2017/Why-the-campaign-against-Qatar-is-doomed), dok su ju drugi doživjeli kao podmuklu i etički dekadentnu (https://www.thepeninsulaqatar.com/opinion/13/06/2017/Smear-campaigns-against-Qatar-and-ethical-decadence) s obzirom na činjenicu da veliku većinu katarskog stanovništva ustvari čine strani državljani i da se blokada nametnula tijekom muslimanskog svetog mjeseca Ramadana (https://www.thepeninsulaqatar.com/opinion/12/06/2017/Founded-on-fault-lines). Štoviše, postoje tvrdnje da su protivnici podcijenili duhovnu snagu Katarana i optimistična predviđanja da će Katar, unatoč svemu, iz ove diplomatske krize izaći još snažniji (https://www.thepeninsulaqatar.com/opinion/15/06/2017/Qatar-can-survive-ongoing-diplomatic-crisis), budući da je ista na globalnoj razini izazvala suprotan učinak u odnosu na ono što su Saudijska Arabija, Egipat, UAE i Bahrain nastojali postići (https://www.thepeninsulaqatar.com/editorInChief/18/06/2017/Qatar-succeeds-and-blockade-fails).
Gledajući insajderski, diplomatski raspoloženi Katarani nizom poduzetih koraka doista su se uspješno izdignuli iznad poprilično niskih udaraca: 1) od prvog trenutka katarska vlada odlučno tvrdi da se ovdje ne radi o borbi protiv terorizma nego napadu na suverenost njihove države; 2) zračni promet koji im se doslovno preko noći našao u kaosu kroz par dana uspješno su preusmjerili i organizirali u suradnji s drugim aviokompanijama, a lokalni su poslodavci dali sve od sebe da se riješi problem prijevoza zaposlenika i članova njihovih obitelji koji su proteklih dana trebali nekamo putovati; 3) prema izjavama katarskih ministara, čini se da izolacija nije polučila rezultat koji su protivnici očekivali jer su se ključni katarski poslovi (plin, nafta, ulaganja) nastavili nesmetano odvijati bez značajnijih gubitaka; 4) sumnjiva panika koju su zapadni mediji nastojali proizvesti gotovo isti tren po objavi blokade nije zaživjela jer zalihe hrane i vode u nijednom trenutku nije nedostajalo; 5) svi produkti koji su se uvozili iz GCC zemalja nadomješteni su uvozom istih iz drugih zemalja, tako da su ramadanski iftar i sehur u Kataru bili uobičajeno raznovrsni i bogati; 6) na nekorektna podbadanja pojedinaca vezano uz “neprobavljivost turskih jogurta” Katarani su odgovorili humorom, a potom se dodatno odlučili zabaviti na svoj račun postavljajući po svoj prilici novi Guinnessov rekord u avionskom prijevozu krava u pustinju kako bi započeli vlastitu proizvodnju mliječnih proizvoda; 7) nisu produbljivali nesuglasice sa susjedima nego ostali trezveni, što se očituje u tome da su nastavili isporuku plina Ujedinjenim Arapskim Emiratima unatoč tome što su ovi sudjelovali u obustavi isporuke hrane Kataru, odnosno dopustili su građanima Egipta, Bahraina, UAE i Saudijske Arabije da normalno nastave svoj život u Kataru neovisno o tome što su Katarani protjerani iz njihovih zemalja; 8) svoje su građane upozorili da se suzdrže od neprimjerenih komentara na društvenim mrežama te pokažu kulturno ponašanje sukladno važećim katarskim zakonima i vjerskim uvjerenjima; 9) smireno podnose napade medija i pojedinaca na društvenim mrežama, koji uključuju ne samo ponižavanje nego i izdavanje fetve kojom se kampanji protiv Katarana nastoji dati vjerski legitimitet; 10) nakon preočite upletenosti Donalda Trumpa u ovaj incident, američka ambasadorica u Kataru objavila je kraj svome mandatu i u potpunosti napustila američku diplomatsku službu; 11) katarski emir Tamim u međuvremenu je postao “nacionalni heroj” kojem se na razne načine izražava podrška, i od strane njegovog naroda i od strane ekspatrijata, tako da je narod i politički vrh Katara pokazao jedinstvo; 12) pružanjem zaštite Kataru i uspostavljanjem vojne baze na njegovom teritoriju, Turska je na konkretan način započela širiti svoj utjecaj na području Perzijskog zaljeva; 13) priznali su da su svoju političku pogrešku u smislu potpore islamskim radikalima u Siriji koji su nastojali skinuti s vlasti Bashara Al-Assada; 14) smirenim diplomatskim postupcima Katarani su i nehoteći svojim političkim protivnicima, a bome i “Papi Franji”, dali vrlo zanimljiv primjer kako pregovarati i komunicirati s neistomišljenicima; 15) pojednostavnjivanjem viznoga režima u Kataru, odobrena je opcija “visa on arrival” za tridesetak novih zemalja, među kojima su također Libanon i Hrvatska; 16) preusmjeravajući svoje zračne linije i respektirajući Hrvatsku kao turističku zemlju, Qatar Airways nedavno je uveo i nevjerojatnih 14 letova tjedno za Zagreb. Kako kaže stara narodna: svako zlo za neko dobro.
2) Neuračunljivost zapadnog političkog establišmenta
Zbivanja u Europi upućuju na zaključak kako ljudi sve uočljivije reagiraju na spoznaju da su pretvoreni u taoce zapadnih političara i medija. U našoj je zemlji uništenje višestranačkog sustava i nagla transformacija premijera Plenkovića u novopečenog diktatora socijalističkih svjetonazora pokrenula zasada tek verbalno negodovanje prežitaka tzv. hrvatske desnice, no bolje išta nego ništa (https://narod.hr/hrvatska/ivo-banac-transformativni-proces-hubris-razotkrivanja). U susjednoj Srbiji narod je već danima na ulicama, protestirajući protiv ustoličenja Aleksandra Vučića kao vrhovnog autoriteta (premijera i predsjednika) u službeno još uvijek demokratskoj zemlji (http://rs.n1info.com/a239781/Vesti/Vesti/Vucic-o-protestima-u-Beogradu.html). S druge strane Jadrana na pomolu je pak ustanak protiv migracijske politike: unatoč tome što je najveći zagovornik slobodne migracije upravo “milosrdni papa”, koji se tijekom svoga pontifikata unutar vatikanskih zidina također transformirao u vrhunskog tiranina, u Italiji se oglasila gradonačelnica Rima upozoravajući Ministarstvo unutrašnjih poslova na stvaranje dodatnih društvenih tenzija zbog velikog priljeva migranata s kojim se postaje nemoguće nositi u svakodnevnom gradskom životu (https://rorate-caeli.blogspot.com/2017/06/illegal-immigration-mayor-against.html). Ni u Velikoj Britaniji kriza nimalo ne jenjava, što zbog Brexita i nesigurne vladavine Therese May, što zbog stravičnog požara koji je zahvatio stambenu zgradu u Londonu. Zanimljivo je da se kao uzrok požara spominje loša izolacija te eksplozija frižidera s neobičnom podudarnošću zakazivanja protupožarnog alarma, a premda nitko još zapravo ne zna što se točno dogodilo, ovaj puta nema ni spomena da bi uzrok mogao biti terorističke naravi. U tom je smislu zavladala doslovno unisona tišina i medija i političara. Čak se ni “Pobješnjeli Trump” nije puno izjašnjavao, očito i sam previše zabrinut oko istrage i navodne urote koja se u Americi odvija protiv njega (http://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/dramatican-insajderski-izvjestaj-iz-bijele-kuce-trump-izvan-kontrole-suradnici-nemocni-hoda-zgradom-i-urlice-na-svaki-televizor-na-koji-naleti/6253656/), i to do te mjere da se ondje doista više ne zna “ni tko pije ni tko plaća” (https://www.express.hr/top-news/trumpov-odvjetnik-trump-se-zabunio-on-nije-pod-istragom-10983). Zbog toga se i britanski narod poprilično uznemirio, osjećajući da država i vlada neobjašnjivo gube tlo pod nogama (https://www.dnevno.hr/vijesti/svijet/prosvjednici-upali-u-vijecnicu-u-londonu-trazeci-pravdu-zbog-pozara-u-zgradi-1034375/).
Prema mojoj slobodnoj procjeni, razlog je ovomu taj što je “kontrolirani kaos” neočekivano izmaknuo kontroli vlastodržaca koji su njime donedavno samouvjereno manipulirali kako bi uspostavili vladavinu globalne elite koordiniranom transformacijom zapadnih političara u autokrate. Erdoganov performans u Turskoj bio je ustvari tek ogledni primjer preobrazbe demokratski izabranog vladara u samodostatnog doživotnog suverena, koju bi ostali državnici uključeni u ovu “igru” uskoro trebali provesti u vlastitim zemljama (http://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/erdogan-postao-sultan-na-prevaru-dok-je-glasanje-o-ustavnim-promjenama-bilo-u-tijeku-izborna-komisija-iznenada-promijenila-pravila-na-biralistima/5917664/). Biskup Vlado Košić i analitičar Nino Raspudić u tom su smislu doista dobro procjenili hrvatskog premijera Andreja Plenkovića i razotkrili njegov krajnji cilj (https://narod.hr/hrvatska/nino-raspudic-plenkovic-veliki-vladar-nenaoruzani-prorok). Njegova pak mentorica, Angela Merkel, po svoj se prilici niti ne treba preobražavati jer su nju mediji već ustoličili kao neprikosnovenu vladaricu ne samo Njemačke, nego i Europske Unije, unatoč tome što se u gotovo svim europskim zemljama sve glasnije javlja otpor njezinoj politici (http://balkans.aljazeera.net/vijesti/dobro-dosli-u-svijet-evropske-ekstremne-desnice). Međutim, sada kada u Perzijskom zaljevu ništa nije pod ničijom potpunom kontrolom (http://balkans.aljazeera.net/vijesti/turska-u-srzi-racunica-o-blokadi-katara), preostali koliko-toliko “odgovorni političari” čovječanstvu se ne usude otkriti cijelu zavjeru, tim više što na iznenadne događaje sa smrtnim posljedicama ne mogu uvijek ponuditi odgovore zbog sigurnosnih razloga, kao što je to slučaj sa neobičnim sudarom američkog razarača i filipinskog trgovačkog broda ispred japanske obale (https://www.vecernji.hr/vijesti/tijela-mornari-sudar-americki-razaraci-nesreca-brod-1177277). Povijest nas uči da se ovakve nepredviđene situacije obično dogode kad si ljudi umisle da su Bogovi, što Bogu nikako nije drago: “Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran.” (Izlazak 20, 4-5). Stoga ne čudi da su britanski prosvjednici ušli u gradsku vjećnicu s velikim očekivanjima, a izašli razočarani jer im se nitko nije obratio pa su na vjerskom obredu za nastradale u požaru britanskoj premijerki otvoreno dovikivali da je “ubojica” (http://www.index.hr/vijesti/clanak/kaos-u-londonu-bijesni-prosvjednici-napali-premijerku-ubojice-odgovori-narodu/977346.aspx). Epilog svega je da je premijerka “riješila problem” tako što je još veći broj ljudi izvela na ulicu, ispraznivši 800 stanova u pet zgrada zbog sumnje u lošu izolaciju (http://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/hitna-evakuacija-u-londonu-vlasti-iznenada-ispraznile-800-stanova-spominju-nekakvu-losu-izolaciju-a-mi-ne-znamo-gdje-cemo-spavati/6297796/). Ne čudi što je ljudima cijela priča sumnjiva.
Glavna kvaka jest u tome što današnji politički establišment, iz normalnom čovjeku neshvatljivih razloga, vjeruje kako se nalazi na božanskom pijedestalu visoko iznad narodne mase te da istoj nema obavezu “polagati račune”, odnosno odgovarati na njezine upite i preuzimati odgovornost za svoje nerazumne poteze čije posljedice upravo narod izravno osjeća i sve češće plaća vlastitim životom. Zapadni moćnici teže krajnjem apsolutizmu unatoč tome što, za razliku od nekih drugih civilizacija, ni narod ni oni nemaju odgovarajuća iskustva koja bi im omogućila da se s tim oblikom vladavine u današnje vrijeme ispravno nose, a što je više nego očito iz cirkusa koji je na Bliskom i Srednjem Istoku izazvao Donald Trump. Dakle oni nastoje sve društvene poluge potpuno preuzeti u svoje ruke i razvlastiti narod bilo kakvog utjecaja kako bi donosili samostalne odluke, sasvim nesvjesni da nisu toliko vješti koliko su korumpirani i ambiciozni te da zadnja riječ ne pripada njima nego Bogu. Stoga si umišljaju kako za njih ne vrijede ni isti zakoni kao za narod, što je vidljivo, primjerice, u slučaju pranja novca kroz Novu Ljubljansku Banku za potrebe nuklearnog naoružavanja Irana tijekom 2009. i 2010. godine, koji je u to doba bio sankcioniran zbog proizvodnje oružja za masovno uništavanje te sumnje u povezanost s terorizmom (http://www.dnevno.hr/kolumnisti/bostjan-turk/nlb-i-nuklearno-naoruzavanje-irana-1034316/). Iako je prijenos novca putem Nove Ljubljanske Banke bio predmet barem jedne istrage FBI-a, cijeli slučaj ostao je bez pravnog epiloga i pao u zaborav, a oni koji su u toj operaciji sudjelovali do danas nisu sankcionirani. Osobno vjerujem da Slovenci danas najbolje razumiju abnormalni strah koji obuzima Saudijsku Arabiju na spomen njezinog političkog takmaca Irana, strah koji je neusporedivo veći nego što su ga Slovenci dosada imali na spomen Hrvatske (https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/odluka-arbitraznog-suda-o-granici-za-hrvatsku-ce-biti-mrtvo-slovo-na-papiru-20170429). Aludirajući općenito na uzuse vladajuće elite koja se prilagođava okolnostima i vremenima poput kameleona (uistinu, ideja da našim društvom vladaju “gušteri” i ne čini se toliko nevjerojatnom), dr. Boštijan Mark Turk ovako zaključuje: “Ljudi iz Udbe ne polažu račune: najmanje onima koji im služe kao pijuni ili pionirčići. Najvjerojatnije će igra koju moćnici igraju s građanima ići naprijed, a mi nećemo moći drugo nego – statirati. Ljudi su se umorili od politike, ne samo u Hrvatskoj, nego u čitavoj Europi. Više od pola birača – od Pariza do Zagreba – više ne izlazi na izbore. Očekuju nešto drugo, nešto bolje, bitnije. Taj će trend ići naprijed ali – nada zadnja umire.”
3) Papa Franjo ili Papa Štrumpf?
Kad smo kod davanja (lažne) nade, proteklih dana “Bergoglievih devet” raspravljalo je o decentralizaciji upravljanja Crkvom i sustavnijem uključivanju laika i osoba posvećenog života u imenovanje biskupa te prijenosu donošenja određenih odluka sa kongregacija na mjesne biskupe ili biskupske konferencije (https://www.quovadiscroatia.com/kardinali-papini-savjetnici-nastoje-ukljuciti-laike-odabir-biskupa/). Ova bi nastojanja još i imala smisla da su Bergoglianci u dosadašnje četiri godine okupacije Vatikana pokazali bar malo sluha za mišljenje uvaženih laika kao što su, primjerice, Sandro Magister ili Roberto de Mattei (https://rorate-caeli.blogspot.com/2016/08/de-mattei-imams-in-church-grave-offence.html), odnosno da u Crkvu nije već uveden Bergogliev diktatorski režim koji putem kuture nasilja autentičnim Katolicima želi potpuno oduzeti ne samo pravo glasa nego i pravo na vječni život. Naime, nakon desetljeća biskupovanja najistaknutijeg Bergoglievog pulena, kardinala Reinhardta Marxa, u najstarijoj njemačkoj katoličkoj biskupiji Trier, njegov je nasljednik upravo objavio da se uslijed “krize” mora zatvoriti 96% župa jer nema više vjernika (https://onepeterfive.com/oldest-german-diocese-close-96-parishes/). Stvar postaje jasnija kada se malo bolje pogleda agenda kardinala Marxa i prošlost spomenute biskupije: liberalizacija Katoličke Crkve u Njemačkoj i povezanost pojedinih njemačkih prelata s tzv. Sankt Gallenskom Mafijom dovela je ovu biskupiju do toliko “progresivne reforme” da u njoj više nema ni vjere ni vokacije, a sam Reinhardt Marx potrudio se da ju dokrajči kako svojim otpadništvom tako i prikrivanjem svećeničkog seksualnog zlostavljanja. Paradoksalno je da čovjek s takvim “profesionalnim rezultatima” danas sjedi u Vijeću kardinala papinih savjetnika (“Bergoglievih devet”), no s obzirom da je službena ceremonija otvaranja “vatikanskog gušteraja” pod izgovorm “klimatskih promjena” održana još 2015. godine, ništa nas više ne treba čuditi (https://www.lifesitenews.com/news/vatican-climate-change-light-show-more-than-meets-the-eye).
Osim toga, koliko se dosada moglo zaključiti na osnovu provedenih reformi, “uključivanje laika i osoba posvećenog života” izrazito je selektivno jer se odnosi na dodjelu ključnih pozicija ponajviše sljedbenicima antikatoličkih sekti (Opus Dei, Neokatekumenski put i Pentekostalci), dok oni koji drže do tradicije i učenja autentične Katoličke Crkve imaju pravo tek na šutnju i povlačenje. To potvrđuje i slučaj Irkinje Marie Collins, koja je zbog nemogućnosti aktivnog djelovanja nedavno napustila komisiju za borbu protiv svećenićkog seksualnog zlostavljanja djece, i to ubrzo nakon što je “Papa Franjo” za predsjedatelja te komisije postavio Neo-kardinala Seana O’Malleya. Collins je priznala da se uz postojeću crkvenu hijerarhiju nemoguće boriti protiv čvrsto povezane pedofilske mreže te dodala da, iako je i sama žrtva svećeničkog zlostavljanja, tijekom tri godine svoje prisutnosti u komisiji nikada nije dobila priliku o ovom velikom problemu porazgovarati s “milosrdnim poglavarom” Katoličke Crkve (https://www.theguardian.com/world/2017/mar/01/abuse-victim-marie-collins-quits-vatican-child-protection-body#img-1). Toliko ujedno i o vjerodostojnosti zalaganja “Pape Franje” za veću prisutnost žena u crkvenom i društvenom životu te njegovom iznimnom uvažavanju njihove uloge i doprinosa na vjerskom području (https://narod.hr/kultura/papa-franjo-potrebna-prisutnost-zena-drustvenom-crkvenom-zivotu).
S druge strane, sve i da nije tek privid, laicizacija i decentralizacija Katoličke Crkve u doba sveopćeg urušavanja trulog demokratskog sustava s tendencijom kretanja prema modernoj autokraciji socijalista ni najmanje se ne čini logična i opravdana. Sve postaje još prozirnije ukoliko pažljivije obratimo pozornost na uznapredovali stadij senilnosti i/ili hipokrizije “Pape Franje”: nedavno je u svojoj homiliji govorio o tome kako ima ljudi koji jedno rade, drugo govore, a treće misle, što ne odgovara profilu Katolika, odnosno da je hipokrizija jezik prevare i da Katolici uvijek moraju jasno odgovarati sa “da, da – ne, ne” jer sve drugo dolazi od Zloga. Kako primjećuje talijanski publicist Marco Tosatti (https://onepeterfive.com/pope-hypocrisy-yes-yes-no-no-amoris-laetitia-dubia-synod-bishops-pre-cooked-ending/), “milosrdni papa” očito je smetnuo s uma da Sveopća Crkva već mjesecima trpi posljedice konfuznog dokumenta “Amoris Laetitia” te da četiri uvažena kardinala od njega ništa drugo ni ne očekuju nego da na njihovih pet pitanja (tzv. Dubia) odgovori sa “da” ili “ne” (https://onepeterfive.com/dubia-cardinals-audience-request-pope-francis-gone-unanswered-months/). U međuvremenu su pojedini biskupi počeli dijeliti Svetu Pričest onim parovima koji bračni savez ne smatraju neraskidivim, iako Prefekt Kongregacije za nauk vjere uporno ponavlja kako se učenje Crkve nije promijenilo (https://www.quovadiscroatia.com/biskupi-proturjecju-s-prefektom-kongregacije-nauk-vjere/). Umjesto ishodišta katoličkog učenja, Vatikan je danas, nažalost, centralno mjesto političkog hodočašća međunarodnih liberala kojima se “Papa Franjo” kud i kamo srdačnije obraća nego autentičnim katoličkim vjernicima; s potonjima se valjda ne isplati gubiti vrijeme u razgovoru kad se prema crkvenim pravilima od njih ionako zahtjeva potpuna podložnost i poslušnost “poglavaru Katoličke Crkve” (https://rorate-caeli.blogspot.com/2017/06/vatican-police-state-pope-wants-to-know.html). U svjetlu prethodne konstatacije može se promatrati i globalna uloga koja je namjenjena “milosrdnom papi”: osim što su Vatikan transformirali u policijsku državu, otkako su Jorge Mario Bergoglio i Pietro Parolin kročili u ured Svete Stolice obojica djeluju prema Katoličkoj Crkvi doslovno kao slonovi u staklani, pretvarajući cijeli pontifikat “Pape Franje” u svojevrsni requiem za Katolicizam. Još samo da svoje stolovanje iz Rima presele u “proslavljeni” Trier, koji je inače rodno mjesto Karla Marxa, pa će konačno nestati sve nedoumice oko dubie koga ustvari modernisti štuju.
Kad smo već kod toga, postoji interesantna teorija da slavni animirani lik Papa Štrumpf ustvari predstavlja Marxov ideal snažnoga vođe, a Štrumpfovi zajedinicu uređenu prema socijalističkim principima. Budući da se smatra najmudrijim od svih Štrumpfova, Papa Štrumpf ujedno uživa i najveći ugled u zajednici. Gledano na Vatikan iz te perspektive, ne čudi što mu je uznemirena Štrumpfeta bez vela na glavi po šesti put došla u posjetu kako bi riješila najnoviji diplomatski problem. Naime, kud je američki predsjednik nedavno sve Nijemce nazvao “lošima”, tu se ni ona sama nije uspjela na engleskom jeziku s njime usuglasiti oko gorućih političkih pitanja kao što je “Pariški ugovor o ograničenju globalnog zatopljavanja”, a drugog načina za dijalog nema jer “Pobješnjeli Trump” za razliku od Papa Štrumpfa ne govori njemački (http://www.globalcir.com/2017/06/18/nakon-posjete-argentini-i-meksiku-njemacka-kancelarka-u-vatikanu-papi-donijela-slatko-od-mlijeka-i-pozalila-se-na-donalda-trumpa/). Papa Štrumpf ju je dakako pažljivo saslušao i ohrabrio da nastavi dalje hoditi putem kojim je krenula, poklonivši joj suvenir u obliku maslinove grane zbog njezinih zasluga za mir (https://www.hayat.ba/vijest.php?id=75686). Čini se da je riječ o još jednom od simboličnih ali varljivih priznanja koje vladajuća elita toliko voli međusobno razmjenjivati (http://www.novilist.hr/Vijesti/Svijet/Papa-Franjo-dobitnik-europske-nagrade-Karlo-Veliki).
4) Hrvatska politička paranoja i pranje ruku
Čini se kako je “milosrdnom papi” podosta toga promaknulo jer hrvatski građani imaju sve manje i mira i ljudskih prava. Posljednji pokazatelji govore da bi “premijerovanje” Andreja Plenkovića u široj javnosti moglo ostati zapamćeno po eskalaciji nasilja u hrvatskom društvu, budući da nema tko kome trenutno ne prijeti: jugonostalgičari hrvatskoj desnici (http://www.dnevno.hr/uncategorized/jos-jedan-hrvat-uhicen-zbog-pisanja-na-facebooku-prijetio-esih-i-hasanbegovicu-bit-ce-krvi-i-padat-ce-glave-1035153/), branitelji biskupu (https://narod.hr/hrvatska/prijetio-biskupu-kosicu-zaklat-cemo-te), Muslimani Katolicima i Pravoslavcima (http://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/islamska-drzava-preko-propagandnog-casopisa-prijeti-hrvatima-nismo-vas-zaboravili-samo-smo-bili-malo-prezauzeti-sad-ste-vi-na-redu/6208121/), navijači sportskim menadžerima (https://www.vecernji.hr/sport/napad-na-mamica-bio-je-planiran-a-glavni-inicijatori-ostali-su-van-domasaja-pravde-1175577), nezadovoljni narod političarima (http://www.jutarnji.hr/vijesti/crna-kronika/umjesto-na-moru-zavrsio-u-remetincu-mladica-uhapsili-jer-je-na-facebooku-objavio-sadrzaj-koji-su-sluzbe-ocijenile-kao-ozbiljnu-prijetnju-plenkovicu/6256056/), baš kao i političari nezadovoljnom narodu (http://direktno.hr/direkt/franciskovic-do-70-posto-bolesnika-u-psihijatrijskim-ustanovama-je-zdravo-16410/). Primjećuju se također i sve češće nesuglasice premijera Plenkovića s pojedinim društvenim kritičarima i novinarima (http://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/plenkovic-se-malo-naljutio-na-novinare-premijer-potvrdio-da-hdz-ima-vecinu-u-saboru-molim-vas-sve-da-prestanete-pricati-o-politickoj-trgovini/6211351/), te učestalije privođenje blogera i korisnika društvenih mreža na tzv. obavijesne razgovore (https://hrvatska-danas.com/2017/06/22/dragovoljac-i-vojni-invalid-zavrsio-u-policiji-zbog-objava-o-plenkovicu-na-drustvenoj-mrezi/). Pritom je zabrinjavajuća spoznaja kako se, prema inače u svemu “strogo poštivanim hrvatskim zakonima”, u zatvor ili psihijatrijsku ustanovu izgleda najlakše dospijeva zbog osobne procjene domaćih političara i drugih javnih osoba da ih netko ugrožava “ozbiljnim prijetnjama putem društvenih mreža”. Time je ovaj čin, koji se može okarakterizirati i kao “navodni misaoni delikt diskutabilne naravi”, uvršten među najteže zločine u službeno još uvijek demokratskoj Republici Hrvatskoj, iako se čini da je i kod nas ustvari stupilo na snagu “Ministarstvo ljubavi”, baš kako je to predvidio George Orwell u znamenitom romanu “Tisuću devetsto osamdeset četvrte” (https://hr.wikipedia.org/wiki/Zlomisao).
Mudri vladari, međutim, znaju da cenzura, prijetnja, ucjena, nasilje i terorizam nikako ne mogu biti “sredstvo komunikacije” ni vladara ni naroda, niti se njihova primjena u bilo kojem smjeru treba zanemarivati ili poticati s obzirom na činjenicu da se prije ili kasnije nekome obije o glavu. No najveći problem zapada i jest kronična nestašica mudrih vladara uslijed epidemije visokoobrazovanih i elokventnih ali duhovno siromašnih i korumpiranih diktatora (http://misija.slobodnadalmacija.hr/urbi-et-orbi/clanak/ID/30583/Justitia-et-pax-Kontrolirani-kaos-u-BiH-opasnost-je-za-svjetski-mir). Stoga i hrvatski politički establišment, po uzoru na zapadnoeuropski, uglavnom ponavlja klasičnu pogrešku: usredotočena isključivo na sebe, a nesposobna shvatiti da se iza nečijih “po život prijetećih riječi” zapravo nalazi neprepoznat realni društveni problem koji pojedincu ili narodu uzrokuje nepodnošljivu agoniju, politička elita sama intenzivira društvene nemire u strahu od vlastite savjesti i gubitka visokih pozicija, pribjegavajući manipulaciji zakonima, prekoračenju službenih ovlasti i upotrebi represivnih mjera. Na taj je način i izbila kriza u Perzijskom zaljevu. Ipak, zbog dobrobiti hrvatskih građana, krajnje je vrijeme da naši vladajući priznaju da su izgubili nepoštenu bitku koju su poveli s narodom i da se maknu kako bi svoje mjesto ustupili sposobnijim snagama koje u prvom redu mogu prepoznati i razumjeti svakodnevne probleme običnih ljudi, a potom i iznaći rješenje bez prakticiranja nasilja nad političkim neistomišljenicima. K tome, ukoliko narod želi nepoželjnim vladarima da se što prije maknu s dužnosti to nikako ne znači da se želi zlo samom vladaru niti se to smije poistovjetiti s pojmom osobne prijetnje vladaru. Ljudi su jednostavno nezadovoljni postojećim društvenim stanjem i imaju pravo svoje nezadovoljstvo iskazati tako da jasno kažu kako dotičnog vladara više ne žele ni na vlasti ni u svojoj blizini, pogotovo ako još i argumentiraju svoje mišljenje (http://www.dnevno.hr/domovina/zapovjednik-tigrova-o-koaliciji-to-su-ljudi-hemeroidi-uvijek-u-crijevu-velikog-vode-1032923/). Prema još uvijek važećim pravima vezanim uz slobodu govora, to nikoga (normalnog) ne bi trebalo smetati, budući da se nitko od naših vladajućih ni nije “rodio na tronu” pa sukladno tome niti ne može prisvajati ovlasti s kakvima raspolažu, recimo, vladari bogatih petromonarhija.
U spomenutoj priči oko ušutkavanja, zatvaranja, izoliranja, maltretiranja i drugih načina onemogućavanja djelovanja političkih neistomišljenika, kod nekih se političara uočava tzv. “Macbethov sindrom”: potreba za ispiranjem ruku kako bi se uklonio osjećaj krivnje, sramote, zabrinutosti ili nelagode nakon već donešene ozbiljne odluke i poduzetih koraka, a koje se posteriorno percipiraju kao lošiji odabir u odnosu na bolju alternativu. Kod ovakve povezanosti tjelesne i moralne čistoće, u pozadini izrazite potrebe pročišćenja na moralnom planu nalazi se fizičko pranje ruku kojim se uklanja mučni osjećaj, što u konačnici rezultira metaforičkim “stanjem čistoće”. Sindrom se otkriva kroz povećanu tendenciju konceptima povezanim s čišćenjem, potrebu za proizvodima za čišćenje i posezanjem za antiseptičkim maramicama. Tjelesno pranje tako ublažava uznemirujuće posljedice prethodnog neetičkog ponašanja i smanjuje osjećaj ugroze na razinu urušavanja moralne predodžbe o samome sebi. Time jednostavna i benigna higijenska rutina postaje moćan lijek protiv ugroze moralnosti koji takvim ljudima omogućuje da ispiranjem ruku sa sebe ujedno i isperu svoje grijehe, iako je to u suprotnosti s tradicionalnim katoličkim učenjem. Ovaj sindrom dobio je naziv prema Lady Macbeth, liku iz “najkrvavije tragedije” velikog britanskog dramatičara Williama Shakespearea, u kojoj dotična dama zbog vlastite želje za vlašću potiče svoga muža na tiransko i ubilačko ponašanje, zbog čega na kraju i sama počinje osjećati na svojim rukama mrlje od tuđe krvi te izvršava samoubojstvo (https://hr.wikipedia.org/wiki/Macbeth).
Jedan psihološki eksperiment pokazao je da osobe koje pate od Macbethovog sindroma obično imaju tendenciju sve situacije promatrati s aspekta čišćenja: od dvije skupine ispitanika zatražilo se da se prisjete svojih dobrih ili loših djela iz prošlosti, nakon čega su ispitanici trebali ispuniti slovčane praznine triju nepotpuno napisanih engleskih riječi “w_ _ h”, “sh_ _ er” i “s _ _ p”. Oko 60% onih koji su u sjećanje prizivali svoja loša djela ispunili su praznine tako da su riječi povezali s čišćenjem – “wash”, “shower” i “soap”, nasuprot ponuđenim alternativama – “wish”, “shaker” i “stop” (https://en.wikipedia.org/wiki/Lady_Macbeth_effect). Sindrom je navodno toliko lokaliziran da oni koji lažu u pisanom obliku imaju potrebu pranja ruku, dok oni koji usmeno lažu imaju potrebu za sredstvom oralnog čišćenja, kakvim se u krajnjoj nuždi može smatrati domaća ljuta rakija. Je li tomu doista tako, trebalo bi provjeriti s Vladimirom Šeksom (http://www.index.hr/vijesti/clanak/seks-mrtav-pijan-uzrokovao-incident/194667.aspx) i Jean Claudeom Junckerom (https://www.euractiv.com/section/politics/news/polish-mp-accuses-juncker-of-alcohol-dependency/). U svakom slučaju, s obzirom na visoku zastupljenost moralno upitnih osoba među populacijom hrvatskih političara te sve snažniju društvenu kampanju koja ih podsjeća na njihove prethodne loše odluke i djela, kao i snažnu ideološku podijeljenost hrvatskog društva, nije ni čudo što su hrvatskom političkom scenom zavladali neviđena paranoja i pranje ruku uslijed čega vladajući svako malo pritvore ili politički unište po njihov (nepolitički) život ustvari sasvim bezopasnog čovjeka.
5) Strukturno (društveno) nasilje, medijska denuncijacija i Sveti Alojzije Stepinac
Ukoliko terorizam hrani terorizam, kako je to nedavno kazala Theresa May, onda u konačnici govorimo o dvije vrste negativnog utjecaja – nasilje-sredstvo i nasilje-simptom (http://www.sezamweb.net/hr/nasilje/). Njihova se razlika očituje u krajnjoj svrsi primjene nasilja: nasilje-sredstvo veže se uz pojmove uzroka i napada te napadača koji ga slobodno (planski) koristi kao sredstvo za postizanje zadanog cilja, dok se nasilje-simptom veže uz pojmove posljedice i obrane te žrtve koja ga najčešće u afektu (neplanski) počinjava kao iskaz osobne ugroze ili nelagode. S obzirom na prepoznatljivost počinioca, važno je razlikovati izravno nasilje s prepoznatim posljedicama i počiniocem od neizravnog nasilja bez prepoznatog počinioca i uzročno-posljedične veze između onih koji trpe nasilje i nasilnog čina, a iza kojeg obično stoje ekonomske, društvene i/ili političke strukture. Isto tako, reakcija na nasilje-sredstvo ne mora uvijek biti nasilje-simptom, nego se može manifestirati kroz nenasilni aktivizam. Tada se žrtve nasilja-sredstva dugoročno i ustrajno angažiraju na tom području s namjerom da se uklone uzroci ili barem ublaže posljedice negativnog utjecaja. Nenasilna borba protiv nasilja zahtjeva dakako puno vjere, samokontrole, strpljenja, odricanja i promišljanja, no Hrvatima katoličke vjeroispovijesti to nikako ne bi trebalo predstavljati problem jer im je na poticaj Majke Božje za vječnog uzora i nebeskog zagovaratelja od Boga darovan Sveti Alojzije Stepinac.
Namjerna obmana i manipulacija također su suptilni oblici nasilja nad narodom ili pojedincem, koji se u društvenim znanostima vežu uz pojam denuncijacije: riječ je o svjesnom potkazivanju koje se realizira kroz “objavljeni tekst ili javno izgovorenu riječ u obliku prividno objektivnog osvrta, stručne kritike i dr. sa svrhom da se nekoga prokaže pred vlastima, utjecajnim skupinama ili u javnosti kao neprijatelja, osobu štetnu za javni interes, dominantne ideološke, političke ili moralne vrednote” (http://proleksis.lzmk.hr/17390/). Toga su Katarani itekako svjesni te im ne pada napamet pregovarati oko opstanka Al Jazeere kako bi udovoljili nekorektnim prohtjevima vladara Egipta, Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Bahraina (https://www.thepeninsulaqatar.com/opinion/17/06/2017/Censorship-and-chilling-effect-will-not-work). Nažalost, Hrvati drugačije razmišljaju: dok udruga “U ime obitelji” protestira zbog porasta lijevo-komunističkog ekstremizma u našoj zemlji (https://narod.hr/hrvatska/ime-obitelji-informirala-medunarodne-institucije-porastu-lijevog-komunistickog-ekstremizma-republici-hrvatskoj), a predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović očekuje poboljšanje odnosa Hrvatske i Srbije na osnovu njezine i Vučičeve sličnosti koja se ogleda u njihovoj predanosti ostvarivanju napretka u vlastitoj (političkoj) karijeri (https://narod.hr/hrvatska/grabar-kitarovic-ocekuje-poboljsanje-odnosa-hrvatske-srbije-vidi-spremnost-vucica-da-tomu-pridonese), članica HNS-a Marija Dekanić upravo je kupila portale Dnevno.hr, Geopolitika.news i Povijest.hr (https://narod.hr/hrvatska/hns-ova-marija-dekanic-preuzela-portal-dnevno-hr). Već najnoviji bizarni članak objavljen na portalu Dnevno.hr na srpskom jeziku (http://www.dnevno.hr/magazin/lifestyle/prica-mladenke-u-kojoj-ce-se-mnogi-vidjeti-nisam-dobila-prazne-koverte-u-njima-je-bilo-nesto-gore-od-toga-plakala-sam-1036239/) ukazuje na izgledan smjer kojim će se kupljeni portali dalje kretati te ujedno podgrijava glasine da većina medija u Hrvatskoj prije ili kasnije završi u rukama jugonostalgičara. Stoga jamac čuvanja hrvatskog nacionalnog i kulturnog identiteta nije ulickani curriculum vitae nekog kvazi-hrvatskog državnika niti koalicija klimavih kvazi-hrvatskih stranaka pod pokroviteljstvom (pot)kupljenih kvazi-hrvatskih medija, nego sinergija pro-hrvatski orijentiranih intelektualaca i iskrenih domoljuba koji imaju predispozicije pomoći ne samo Hrvatskoj nego i BiH (http://balkans.aljazeera.net/vijesti/hocemo-li-svjedociti-sramoti-epskih-razmjera), odnosno iznaći načine društveno-političkog približavanja Katolika i Muslimana kojima je krajnje vrijeme da shvate kako se jedino zajedničkim snagama i funkcionalnom suradnjom mogu oduprijeti težnjama zapadnih moćnika koje se u Jugoistočnoj Europi realiziraju posredstvom (narodu gotovo beskorisnih) domaćih političkih marioneta. U tom smislu, očuvanje suvereniteta Katara i njihove Al Jazeere od velike je važnosti kako za tzv. Zaljevske zemlje i Bliski Istok, tako i za Hrvatsku i BiH.
Poznato je da za nasiljem-sredstvom, kao medijem postizanja zadanih političkih ciljeva, ustvari posežu nemoralne, nekompetentne, nestabilne i nesigurne osobe, koje se za vrijeme nasilnog procesa osjećaju nedodirljivima i moćnima, ali se prema potrebi znaju i preobraziti u žrtvu ukoliko im se neočekivano uzvrati istom mjerom. Besprijekornim javnim nastupom, izvanrednom obrazovanošću, elokvencijom i skupocjenom odjećom ovakvi pojedinci puno puta uspješno prikrivaju svoju nasilnu narav i karakterne nedostatke. Važno je, međutim, uočiti razliku između strukturnog (društvenog) zlostavljanja i strukturnog (društvenog) nasilja (https://en.wikipedia.org/wiki/Structural_abuse). Kod strukturnog zlostavljanja riječ je o procesu za vrijeme kojega se pojedinac nepravedno suočava sa specifičnim i uglavnom trajno škodljivim sustavom bez mogućnosti učinkovite zaštite: ne može se sam nositi s intenzitetom iskazanog nasilja, ne može se izbaviti iz nastale situacije, ne može se mobilizirati protiv toga, ne može dobiti naknadu zbog nastalih štetnih posljedica, ne može iznaći način za popravak štete, ne može učiniti ništa da izbjegne daljnje provođenje nasilja, ne može promijeniti svoj položaj, ne može preusmjeriti tijek zbivanja, i ne može dosegnuti pravdu u tom trenutku ili posteriorno u nekomu kraćem periodu. Ovakvo je nasilje neizravno i iscrpljuje žrtvu na duhovnoj, emotivnoj, mentalnoj, psihološkoj i tjelesnoj razini, a manifestira se u specifičnim situacijama unutar zadanog kulturnog, društvenog, korporativnog i obiteljskog okvira. Inače, strukturno zlostavljanje ima četiri trajna utjecaja na pojedince koji su im podvrgnuti: 1) kognitivno zlostavljanje, kojim se zauvijek mijenja poimanje i smisao svijeta; 2) seksualno zlostavljanje, kojim se nepovratno mijenja identitet žrtve i tijek njezina života; 3) emocionalno zlostavljanje, kojim je oslabljena ili smanjena žrtvina sposobnost funkcioniranja na ljudski način; i 4) tjelesno zlostavljanje, koje pojedinac ili grupa nameće osobnim, društvenim, komercijalnim ili kulturnim sustavom dominacije. Sve kategorije strukturnog zlostavljanja uključuju manipulativnu kontrolu vremena, energije, usredotočenosti i povezanosti između ljudi, grupa i organizacija, koja se pojavljuje u službi jedne strane, a na štetu druge. Konačan ishod jest osjećaj zarobljenosti od kojega osoba izložena strukturnom zlostavljanju teško može pobjeći. Ovo se stanje produbljuje ako se zlostavljanje veže uz radnje koje je počinilo šire društvo, čime cijeli slučaj zadobiva konture strukturnog nasilja neovisno o tome jesu li protagonisti svjesni ili nesvjesni svojih postupaka s kojima imaju udio u strukturnom nasilju, odnosno što isto šire društvo deklarativno ne odobrava počinjene radnje. Dakle, kod strukturnog nasilja može se razgovarati o hotimičnoj ili nehotimičnoj nasilnoj radnji te s tim u vezi utvrđivati nečiju odgovornost i sudioništvo u provođenju strukturnog nasilja, no to nikako ne dovodi u pitanje realitet posljedica predmetnog strukturnog nasilja sa stanovišta njegove stvarne žrtve. To zasigurno najbolje razumije naš uzoriti kardinal, a sada Sveti Alojzije Stepinac.
6) Ima li hrvatski premijer Andrej Plenković doticaja sa strukturnim nasiljem u Republici Hrvatskoj?
U protekla dva mjeseca hrvatska javnost imala je priliku svjedočiti barem trima različitim slučajevima strukturnog nasilja, koje ću spomenuti prema težini krajnjih posljedica: 1) strukturno nasilje nad dječakom Denisom Rojnićem, kojeg je ishod dječakova nasilna smrt (http://net.hr/danas/crna-kronika/tuga-u-velikoj-kladusi-pokopan-maleni-denis-3-kojeg-je-usmrtila-vlastita-majka/); 2) strukturno nasilje nad svećenikom Alojzijem Asićem, kojega je ishod teški pečat neopravdane javne sramote i pogoršanje svećenikovog zdravstvenog stanja (http://fratar.net/339-svecenik-protiv-svecenika-ili-svijet-patetike-i-medijskoga-linca); i 3) strukturno nasilje nad bivšim požeškim gradonačelnikom Vedranom Neferovićem, kojega je ishod politička represija te moždani udar bliskog člana šire obitelji (http://www.sbplus.hr/politika/ostalo/koriste_li_hdz-ovci_pretucenog_novinar_kao_sredstvo.aspx#.WUhlRDdLfIU). Dok su motivi strukturnog nasilja u svakoj od ovih priča različiti, mehanizam koji ga omogućava im je zajednički: uz olakotnu okolnost odsutnosti primjerenog i dobro formuliranog zakona protiv strukturnog zlostavljanja/nasilja, ono se događa uslijed nehajnih propusta pojedinaca, organizacija i službenih institucija u Republici Hrvatskoj pri poduzimanju pravovremenog i pravovaljanog spriječavanja nasilnih i/ili nelegitimnih radnji te negativnog utjecaja hrvatskih medija i njihovih portala, koje se ne zaustavlja čak i nakon što su odgovorni pojedinci, organizacije i službene institucije na neki način upozoreni na uočene simptome i opasnosti od takvih pojava. Kulminacija strukturnog nasilja, koja obično slijedi usporedno ili neposredno nakon medijskog nasilja, u pravilu se odvija u odsutnosti temeljitog i objektivnog istraživanja povijesti cijeloga slučaja te prilike da se isti predstavi javnosti na razumljiv i nepristran način. Tragom toga proizlazi da u situaciji u kojoj doista postoje realne i ozbiljne prijetnje duševnom, emotivnom, mentalnom, psihičkom i tjelesnom zdravlju hrvatskih građana – uslijed bolesnih nastojanja, megalomanskih ambicija, stručnih propusta ili osobnog nemara neke osobe ili skupine, odnosno znakovitog medijskog maltretiranja bez ikakvih vjerodostojnih, razumnih i prihvatljivih argumenata – hrvatski “čelnici”, “stručnjaci”, “profesionalci” i “odgovorni”, baš kao i “novinari” i mediji ne podliježu nikakvim ni zakonskim ni profesionalnim konsekvencijama te nesmetano nastavljaju svoj (ne)rad brinući se ponajviše o vlastitoj koristi i promaknućima. Gledano s aspekta hrvatskog društva i pravosuđa, nakon svega u pitanje iznova dolazi ne samo uloge i kompetencije pravobraniteljice za djecu i pučke pravobraniteljice, nego i pojedinih visokih hrvatskih dužnosnika (https://narod.hr/hrvatska/sudac-kolakusic-hrvatskoj-se-zakoni-pisu-lobije).
Kad je riječ o samom medijskom nasilju nad nekom osobom, nedopustivo je da se iznad istinitosti činjenica te dostojanstva i zdravlja bilo kojeg čovjeka izdiže stav da se ničim ne smije narušiti “novinarska sloboda govora” – koja se prečesto poistovjećuje sa slobodnim širenjem laži i objeda u svrhu podizanja čitanosti/gledanosti medija ili naručene društvene diskriminacije neke osobe, nerijetko i prema kriteriju “tko više plati” – ako se zna da ta “sloboda govora” onima koji su uhvaćeni u medijski žrvanj radikalno negativno utječe i na privatni, i na društveni, i na profesionalni život, ostavljajući neizbrisive pa i po život opasne posljedice. K tome, ukoliko medijska žrtva – primjerice, nakon višemjesečnih pritisaka, prozivki i neizdrživog blaćenja njezine obitelji koji nemaju veze s mogućom opravdanom javnom kritikom njezinog profesionalnog rada – samo jednom nervoznije odreagira, potvrđujući čak i time kako je doista izložena dugotrajnom i specifičnom obliku nasilja (https://www.healthyplace.com/abuse/emotional-psychological-abuse/psychological-abuse-definition-signs-and-symptoms/), onda ju društvo na nacionalnoj razini isti tren jednoglasno proglašava “nasilnom”, previđajući da je time i samo postalo sudionikom kolektivnog nasilja nad dotičnom osobom. Drugim riječima, medijska denuncijacija (javnih i službenih) osoba usko je povezana s medijskim reketarenjem koje se kod nas ne suzbija nego obilato koristi, i to najčešće za postizanje osobnih ciljeva dekadentnih lokalnih političara u sprezi s onima koji se nalaze na višoj razini vlasti.
Iako se nakon medijskog skandala i postignutog društveno-političkog cilja obično sve gura u zaborav kao da se ništa nije ni dogodilo, takvo riješenje jednostavno ne odgovara ni istini ni težini realnih posljedica po osobe koje su bile izložene strukturnom nasilju. Kad riječ o slučaju gradonačelnika Neferovića, tek su malobrojni znatiželjnici i poznavatelji lokalnih prilika uspjeli u svemu primjetiti gomilu laži, nelogičnosti, oprečnosti i pretjerivanja koja ukazuju na političku zavjeru kakvoj se pošten čovjek ni u snu nebi nadao. Tim više što se, nakon press konferencije na kojoj je isti pojasnio razlog svoga ispada (http://www.rva.hr/vijest/2017/5242-meni-je-obitelj-ispred-svake-politicke-i-poslovne-ambicije-i-nemam-se-sto-kajat), po službenom nalogu sina bivšeg SDP-ovog gradonačelnika Požege, gradonačelniku Neferoviću vršio pretres stana cijelu večer (do 21:30 sati) kako bi se utvrdilo posjeduje li ilegalno oružje. Naime, dobro se znalo da se radi o sportašu i profesoru koji nema nasilni dosje niti sklonost prema oružju, no koliko je u tom trenutku bilo važno izmaltretirati gradonačelnika govori činjenica da se predsjednik općinskog suda, Damir Ronko, u jednom trenutku i sam došao s distance uvjeriti jesu li pripadnici MUP-a doista postupili prema njegovom nalogu. Sve u svemu, trebalo je proizvesti u javnosti lažnu sliku o gradonačelniku i njegovoj obitelji, odnosno izvršiti negativan psihološki pristisak na njega i njegovu trudnu suprugu te uzurpirati njihov privati prostor, uslijed čega ni njihovo 14-mjesečno dijete do neko doba nije moglo ući u stan kako bi normalno pošlo na spavanje. Proizlazi tako da je “pretučeni novinar” Mladen Mirković više nego uspješno odglumio “onemoćalo i nezaštićeno novinarsko nevinašce”, na osnovu čega je iza njega stao Saša Leković u ime cijelog Hrvatskog novinarskog društva (http://www.hnd.hr/hnd-osuduje-brutalni-fizicki-napad-gradonacelnika-pozege-na-novinara-i-prijetnje-smrcu1), ali ne zato što oni doista osuđuju nasilje – jer da je tomu tako, onda se ti isti novinari i mediji sami ne bi nasilno ponašali prema nekoj javnoj osobi i njegovoj obitelji samo zato što je drugačije ideološke, političke i vjerske orijentacije nego oni – nego kako bi u javnosti plasirana novinarska priča o “gradonačelnikovom napadu na novinara” dodatno dobila na težini i vjerodostojnosti.
Uglavnom, u spomenutom slučaju nasilja radilo se o organiziranom i udruženom pothvatu primjene nasilja-sredstva, koji je rezultirao višemjesečnim provođenjem ideološki i politički motiviranog strukturnog nasilja nad pojedincem u suradnji s medijima, odnosno pojavom nasilja-simptoma u vidu jednokratne reakcije žrtve na ciljane provokacije do željene reakcije, koja se potom u medijima dovoljno preuveličala da bi se mogla okarakterizirati kao znakovito direktno nasilje službene osobe kakvo zahtjeva javnu osudu i izricanje radikalnih društveno-političkih mjera koje će u ključnom trenutku onemogućiti daljenje djelovanje žrtve kao nečijeg opasnog i nepoželjnog političkog rivala (http://www.24sata.hr/news/pozeski-gradonacelnik-napao-novinara-ja-524214). Iako je premijer Andrej Plenković mjesecima bio upoznat sa svim aspektima spomenutog nasilja, jednako kao što je upoznat i s time kojih je sve međunarodnih dokumenata Republika Hrvatska potpisnica te koje je preuzete obveze dužna ispuniti, on se tijekom cijeloga procesa ponašao identično “Papi Franji”: nakon podužeg guranja glave u pijesak, umjesto da svim građanima osigura zaštitu od zlostavljanja i nasilja, on se i sam priključio sumnjivoj skupini te u konačnici javno pohvalio njezin “izborni rezultat” (http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/lokalni-izbori-2017-obracanje-uzivo-andreja-plenkovica—478864.html). Neovisno o velikom samopouzdanju hrvatskog premijera, narod ima pravo postaviti pitanje je li sadašnji gradonačelnik Požege doista izabran na legitiman način sukladno Statutu i drugim dokumentima HDZ-a, zakonima Republike Hrvatske te brojnim potpisanim međunarodnim konvencijama, a s obzirom na HDZ-ovu upletenost u prethodno kršenje ljudskih prava gradonačelnika Neferovića kao hrvatskog građanina te javne i službene osobe? Iako bi ovaj slučaj mogao biti više nego zanimljiv kako Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske (DORH) tako i Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (USKOK), poznavajući učinkovitost naših institucija kao i program rada Milorada Pupovca, novoimenovanog predsjednika saborskog Odbora za ljudska prava (https://narod.hr/hrvatska/video-ovako-komunistickom-zlocincu-govori-predsjednik-saborskog-odbora-ljudska-prava), mogu samo zaključiti sljedeće: sva sreća da još uvijek postoje mediji kao Al Jazeera koji se ne libe otkrivati pravo lice autokratskih vladara, odnosno Međunarodni sud za zaštitu ljudskih prava u Strasbourgu te Posljednji sud Svevišnjega, koji je nesumnjivo najpravedniji. Inače Hrvatima katoličke vjeroispovijesti pokraj aktualnog hrvatskog premijera i njegove političke klike doista ne bi bilo spasa.
7) Ramadan Kareem i Eid Mubarak
Otkako je započela izolacija Katara, neke su se političke karte izgleda neplanski izložile na stol ukazujući na nimalo bezazlenu preraspodjelu snaga. Postalo je jasno da je pravi inicijator krize u Perzijskom zaljevu ustvari Izrael, koji se preko posredništva aktualnog američkog predsjednika približio politički nestabilnoj Saudijskoj Arabiji kako bi uspostavio partnerski odnos na koji bi se ove dvije zemlje mogle oslanjati pri zajedničkom suprotstavljanju potencijalnim prijetnjama Irana (http://balkans.aljazeera.net/vijesti/blokiraju-katar-ciljaju-iran). Ako se po jutru dan poznaje, onda razumnim ljudima nije teško uočiti da se motivi stvaranja “saveza nepomirljivih neprijatelja Irana” teško mogu uskladiti s bilo kakvim društveno-vjersko-političkim nastojanjima oko općeg dobra (http://geopolitika.news/vijesti/tajni-pregovori-izrael-i-saudijska-arabija-grade-savez-nepomirljivih-neprijatelja-irana/). K tome su se pojavile nove optužbe na račun Katara zbog navodne upletenosti u destabilizaciju sigurnosti Bahraina tijekom građanskih nemira 2011. godine, što Katarani iznova odbacuju govoreći da se radilo o pokušaju medijacije između bahrainskih autoriteta i oporbe te da se sve dogodilo uz znanje bahrainskog kralja (https://www.thepeninsulaqatar.com/article/17/06/2017/Qatar-rejects-accusation-of-trying-to-destabilize-Bahrain). Stručnjaci iz područja ljudskih prava u međuvremenu su pozvali na poštivanje potpisanih međunarodnih konvencija i prekid kontroverzne opsade Katara jer ista ponajviše pogađa civilna, ekonomska, društvena i kulturna prava tamošnjih ekspatrijata (https://www.thepeninsulaqatar.com/article/17/06/2017/World-must-do-more-on-Qatar-siege-NHRC). Naposlijetku, nakon pristigle liste nerazumnih i neostvarih zahtjeva koji se postavljaju pred Katar, oglasila se i glasnogovornica glavnog tajnika Ujedinjenih Naroda (http://balkans.aljazeera.net/vijesti/katar-odbacio-zahtjeve-kao-nerazumne-i-neostvarive).
Iz svega se razaznaje da se ovdje doista ne radi o odlučnoj borbi Zapada protiv terorizma, kako je to velevažno najavljivao Donald Trump, nego o bespoštednoj borbi za geopolitičku dominaciju na Bliskom i Srednjem Istoku te ograničavanju suverenosti maloj ali moćnoj državi Katar kako bi se uklonile sve prepreke uspostavi Izraelske države. Naime, Kataru se spočitava podrška spornoj organizaciji “Muslimanska braća” koja propagira stvaranje islamske vlade, dok se njezin palestinski ogranak Hamas opire umjetnoj izraelskoj državotvorevini nazivajući ju “cionističkim entitetom” (https://en.wikipedia.org/wiki/Hamas). Hamas usto negira postojanje holokausta kakvim ga vidi svjetska povijest jer smatra da su Židovi bili oni koji su finacirali naciste te da je cijela tragična priča iskorištena kao opravdanje za stvaranje Izraela na zemlji koja pripada Palestincima. Dakle, u pitanju je novi nastavak dugogodišnjeg izraelsko-arapskog sukoba čiji bi krajnji ishod trebao biti dovršetak cionističkog projekta (http://povijest.net/izraelsko-arapski-ratovi-1/), u što su se izravno uključile i Sjedinjene Američke Države. Slijed zbivanja nakon američkog potpirivanja krize među Zaljevskim zemljama – “prijateljsko rukovanje” američkog predsjednika s katarskim emirom u Rijadu (https://www.youtube.com/watch?v=uMSemBc_YyM), njegovi neumjesni komentari o Iranu na Twitteru (http://balkans.aljazeera.net/vijesti/iran-trumpova-reakcija-na-napade-je-odvratna), nuđenje neuvjerljive američke medijacije, naprasni odlazak američke ambasadorice iz Dohe te oprečne poruke koje su istodobno odašljane od strane američkog predsjednika, vojnih zapovjednika i članova Kongresa – otkriva da je globalna politika zaista izgubila svaku logičnost, korektnost, čovjekoljubivost i vjerodostojnost. U konačnici, Donald Trump čini se samo još jednom u nizu tzv. “korisnih budala” koje na ovaj ili onaj način završe u službi izraelske propagande, nerijetko i na vlastitu štetu. Stoga nedavni napad sljedbenika Islamske države Irak i Levant u Teheranu nije ništa drugo nego namjerna provokacija Šijita od strane Sunita već udruženih sa Židovima, baš kao i izolacija inače sunitskog Katara u doba Ramadana. Imajući u vidu prethodni izraelsko-američki dogovor o proglašenju Jeruzalema legitimnom prijestolnicom Izraelske države te saudijsko-američki posao s oružjem u vrijednosti od 110 milijardi dolara, sve učinjeno ustvari je pomno tempirani poziv Izraela, SAD-a i Saudijske Arabije na otvoreni rat s inače nuklearno naoružanim Iranom.
Dosadašnja suzdržanost Irana i Katara može se promatrati s tri aspekta: prvi se odnosi na prepoznavanje izraelske strategije “divide et impera” i izbjegavanje uočene klopke, drugi na davanje prednosti diplomatskom rješavanju postojećih nesuglasica, a treći na izrazito poštivanje muslimanske tradicije koja, između ostaloga, zabranjuje ratovanje tijekom Ramadana. No što će se dogoditi kada sveti mjesec završi, a diplomatski napori možda ne urode plodom? Dosadašnji sraz Irana i Saudijske Arabije u Jemenu rezultirao je humanitarnom katastrofom i posredničkim ratom (http://balkans.aljazeera.net/vijesti/donatorska-konferencija-o-jemenu-krinka-za-posrednicki-rat). Politički analitičari ističu da ni Bahrain nije nego “bure baruta” u kojem nasilje vidljivo raste uslijed odgovora većinskog domicilnog stanovništva na represiju bahrainskog kralja, a koja se ondje provodi kao svojevrsna prevencija eskalacije međusobnih sukoba Šijita i Sunita u Saudijskoj Arabiji (http://www.al-monitor.com/pulse/originals/2017/05/bahrain-political-crisis-shiite-militancy-saudi-arabia-iran.html). Svjesni svoga nestabilnog okruženja, Katarani su naposlijetku konkretizirali “Sporazum o vojnoj suradnji i obrambenoj industriji”, dogovoren s Turskom još 2014. godine, pa odsada na njihovom teritoriju koegzistiraju dvije strane vojne baze: američka i turska (http://balkans.aljazeera.net/vijesti/turska-siri-utjecaj-u-zaljevu). Kad je pak riječ o tzv. “terorističkim skupinama” i “pokretima otpora” koji funkcioniraju kao specijalni borbeni odredi, jasno je da svaka velesila “svoga konja za utrku ima” te da se u žaru nadmetanja “krivnja za doping” povremeno prebacuje s jedne na drugu, ali zapravo bez poduzimanja značajnijih sankcija za bilo koju od njih. Stoga se zasada ne može točno procijeniti hoće li se sve razmirice Šijita i Sunita uspjeti riješiti diplomatski ili će se strpljenje istopiti na pustinjskom suncu, dodatno zagrijanom novim političkim provokacijama i ljudskim žrtvama odnosno globalnim zatopljavanjem nuklearnom energijom. Sigurno je samo to da u Perzijskom zaljevu nijednoj skromnoj duši (ma koje vjeroispovijesti bila) trenutno nije lako pronaći zaštitu od: njemačkog mirotvorstva, izraelske politike, američkog businessa, saudijskog straha, turskih ambicija, katarskog otpora, iranskog naoružanja i Bergoglieve religioznosti.
8) Orient express Vatikan-Izrael-Bahrain
Paralelno s cionističkim projektom, globalna politička elita već desetljećima izlaže pojedine narode neprekidnom izravnom (otvorenom) ili neizravnom (skrivenom) društvenom nasilju koje utječe na njihovu demografsku sliku i teritorijalnu rasprostranjenost. Prizivajući ovdje poruke Gospe od Fatime, koja je upozorila da će za uspostavu novog svjetskog poretka svojim nestankom danak platiti mnogi narodi, onda samo kao primjer možemo izdvojiti tri zemlje: Hrvatsku s Bosnom i Hercegovinom te Palestinu. Sam pogled na kartu s masovnim grobištima na našem teritoriju govori snažnije nego glasovi onih koji uporno negiraju počinjene zločine nad hrvatskim građanima u doba Drugog svjetskog rata i poraća (https://narod.hr/hrvatska/obersnel-poziva-dorh-zbog-naslovnice-s-masovnim-grobistima-titovih-komunistickih-zlocina), jednako kao što se to čini sa zločinima koji su se u bližoj prošlosti dogodili u Srebrenici (http://balkans.aljazeera.net/vijesti/brammertz-negiranje-zlocina-i-provokacije-u-bivsoj-jugoslaviji). S druge strane, Palestinci su nakon nekoliko desetljeća sukoba i ratovanja s Izraelom u konstantnom gubitku svoga teritorija i stanovništva; na upozorenja o tamošnjem kršenju ljudskih prava i međunarodnih konvencija nitko ne reagira na konkretan način pa Izraelci pod zaštitom Amerikanaca ustvari čine što ih je volja (http://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/un-upozorava-na-ratne-zlocine-izrael-svjesno-krsi-zenevske-konvencije-sad-mora-zaustaviti-to-krvoprolice/683074/). Iz tog je razloga Erdogan prije par godina otvoreno nazvao Izrael “terorističkom državom” (http://balkans.aljazeera.net/vijesti/erdogan-izrael-je-teroristicka-drzava).
Slučaj Palestine najbolje otkriva licemjerje utjecajnih zapadnih zemalja čija se politika gotovo cijelo jedno stoljeće temeljila na podilaženju izraelskim interesima (http://balkans.aljazeera.net/vijesti/palestina-i-un-historija-dvostrukih-standardaž), no aktualna retorika čelnika Hezbollaha više zvuči kao uvod u daljnje oružane sukobe nego mirenje s izraelskom prinudom Palestinaca na kapitulaciju (http://geopolitika.news/vijesti/celnik-hezbollaha-rat-s-izraelom-otvorit-ce-put-za-tisuce-muslimanskih-boraca/). Da su Izraelci dosada uspješno manipulirali javnošću i globalnom politikom, potvrđuje i događaj iz 2006. godine: izraeski premijer Ehud Olmert tražio je od Pape Benedikta XVI osudu konferencije u Teheranu koja je preispitivala dosadašnje interpretacije zbivanja oko holokausta (https://en.wikipedia.org/wiki/International_Conference_to_Review_the_Global_Vision_of_the_Holocaust). Prozivajući Irance da organiziraju “konferenciju poricanja holokausta”, Olmert je očekivao da Papa u svojoj propovijedi pozove kršćane na protest. Iako su tu konferenciju osudili Velika Britanija, Njemačka, Sjedinjene Američke Države i Izrael, nazivajući ju “bolesnim fenomenom”, najnoviji uvid u politički i moralni kredibiltet čelnika upravo tih zemalja ukazuje na to da ne treba vjerovati svemu što kažu dok se ne provjere činjenice. Uglavnom, paralelno s teheranskom konferencijom, u Berlinu se tada održala konferencija pod nazivom “Holokaust u transnacionalnom sjećanju”, kojoj je cilj bio potvrditi stajalište da je, prema podacima iz nacističke administracije, tijekom Drugog svjetskog rata doista ubijeno šest milijuna Židova. Kako god bilo, malo jest čudno da – u vremenu kada se svijet diči slobodom govora i neovisnošću znanstvenog istraživanja u kojem praktički na svim područjima vlada tolika diktatura relativizma da ni Sotona nije što je nekad bio (http://www.catholicherald.co.uk/commentandblogs/2017/06/02/satan-exists-no-matter-what-the-head-of-the-jesuits-may-think/) – holokaust opstaje kao jedina transnacionalna, nepobitna i u mnogim zemljama zakonski zaštićena istina, odnosno da se u ultraliberalnom svijetu zatvorskim kaznama suzbija svako nastojanje oko iznošenja drugačijih ili novijih pogleda na taj dio ljudske povijesti. Ovakav “apsolutni veto” intelektualno znatiželjnoj osobi doista izgleda apsurdno. No vratimo se glavnoj temi.
Na iznenađenje onih koji su se nadali proizvesti totalnu konfuziju u Zaljevu, Katarani su uveli svoja pravila i usustavili funkcionalan način upravljanja krizom koji im je omogućio da zadrže društveni mir i kontrolu nad zbivanjima u okviru vlastite države. Štoviše, snimili su krasan spot za pjesmu “Our Nation” (https://www.youtube.com/watch?v=BLu1el_FblE) kao iskaz svoga patriotizma i spremnosti da ljube bližnje. Vjerujem da to znaju Gospodin Isus Krist i Naša Gospa od Arabije – Kraljica mira, i da su zato odabrali Katar. Zanimljivo je da se “Papa Franjo” nije oglasio po pitanju najnovijih zbivanja na Arapskom poluotoku, iako je nedavno u Egiptu promicao “bratstvo i jedinstvo” (https://www.google.hr/?gws_rd=ssl#q=Pope+francis+unity+and+brotherhood+egypt). Gledano s katoličkog motrišta, muslimanski sveti mjesec Ramadan i blagdan Bajram ove su se godine slavili u mjesecu katoličke pobožnosti Presvetom Srcu Isusovom, koju je Papa Pio XII smatrao “najkompletnijom ispovijesti kršćanske vjere”. Katar je usto postao važno mjesto susreta dvaju svetaca Istočne i Zapadne Katoličke Crkve: Svetoga Charbela Makhloufa – čudotvorca po čijem se zagovoru događaju ozdravljenja, i Svetoga Alojzija Stepinca – zaštitnika od strukturnog nasilja. Upravo na njihov zagovor u Crkvi naše Gospe od Krunice u Dohi, potvrdila se (kroz čudo ozdravljenja) spasenjska snaga Kristove nekrvne žrtve u Svetoj Misi (održane prema tradicionalnom maronitskom obredu) i pružio otpor strukturnom zlostavljanju autentičnih Katolika od strane svećenika-sljedbenika Neokatekumenskog puta, odnosno razotkrio krajnji cilj nastojanja modernista oko tzv. crkvene reforme: stvaranje nove lažne svjetske religije čije je sjedište Domus Galilaeae u Izraelu (https://hr.wikipedia.org/wiki/Domus_Galilaeae). Tvrdnja da se između Vatikana, Izraela, Saudijske Arabije, Bahraina, UAE i Egipta ne stvara samo politička nego i vjerska koalicija ogleda se i u imenovanju jedne džamije u Abu Dhabiju po “Mariji, Majci Isusovoj” kako bi se “učvrstile društvene veze između sljedbenika različitih religija” (http://catholicherald.co.uk/leading-articles/2017/06/16/united-arab-emirates-renames-mosque-mary-mother-of-jesus/). Pretpostavljajući da je ovaj plan trebao uključiti sve zemlje GCC-a i da su Katarani već neko vrijeme svjesni barem jednog dijela priče oko velike izraelske podvale, postaju mi jasniji katarski razlozi inzistiranja na vlastitoj suverenosti kao i mogući motivi inzistiranja druge strane na ušutkavanju Al Jazeere (http://balkans.aljazeera.net/vijesti/nyt-usutkivanje-al-jazeere-prioritet-je-za-saudijsku-arabiju-i-saveznike). Ruku na srce, djelomično razumijem Izraelce i Saudijce: i sama bih strepila pri pomisli na to da bi Bog mogao okrenuti cijeli svijet protiv mene. Naime, Blažena Djevica Marija jest Majka Isusova, no ona se ne gura ispred Gospodina Isusa Krista oduzimajući mu Božansku narav i Moć spasenja, nego kao svaka prava majka štiti svoje Dijete i usmjerava pogled k Njemu. Upravo iz tog razloga Međugorije jest istinsko svetište, “više kristološko nego marijansko” (https://www.bitno.net/vijesti/hrvatska/specijalni-papin-izaslanik-hoser-o-medugorju-evangelizacija/), gdje duše doista po Mariji dolaze k Isusu – Sinu Božjem i našem Spasitelju. Kako kaže Evanđelje po Mateju (10, 32): “Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko zataji mene pred ljudima, toga ću i ja zatajiti pred Ocem svojim na nebesima.”
Problem Bahrainske katedrale nalazi se u tome što je ona, slikovito rečeno, “kruna štrumpfetizacije” Katoličke Crkve: to bi trebala biti svojevrsna multivjerska i multikulturna “radnička crkva” bez Sina Božjega čiji bi ulaz vjerojatno krasio natpis “Proleteri svih zemalja – ujedinite se!” (https://www.youtube.com/watch?v=Rx3yoN86qvs). Prema planovima, gradnja je trebala započeti u listopadu 2014. godine, a otvorenje se očekivalo oko 2017. godine. Iako se u međuvremenu prikupio više nego dostatan iznos za njezinu izgradnju, iz nekog razloga stalno su se nizale komplikacije građevinske provenijencije tako da radovi još zapravo nisu počeli (https://www.youtube.com/watch?v=U1_ntU8iwMQ), a ni službena internetska stranica Katedrale Naše Gospe od Arabije nije više u funkciji od 21. lipnja 2017. godine (http://www.bahraincathedral.org/?page_id=883). Moguće je da su slučajno zaboravili produžiti pretplatu na domenu. Međutim, kad je riječ o međuvjerskim odnosima u Bahrainu, treba biti svjestan da su u nemila događanja oko posjeda Awali uključeni prvenstveno Šijiti, Suniti i Katolici, odnosno da spomenuti vjerski projekt u očima bahrainskih Šijita ima predznak Katoličke Crkve, a ne protestantsko-židovske sekte Neokatekumenski put koja zapravo stoji iza svega. Neokatekumenski put je u Apostolski Vikarijat Sjeverne Arabije doveo Neo-biskup Camillo Ballin, koji je sjedište Apostolskog Vikarijata preselio u Bahrain, dok je Apostolska Nuncijatura ostala u Kuwaitu. Neo-biskup Ballin potom je dobio bahrainsko državljanstvo, što je isticao tako da je prilikom svih važnijih gostovanja u raznim katoličkim medijima pokazivao bahrainsku putovnicu, sugerirajući bliskost Katoličke Crkve s bahrainskim kraljem unatoč njegovom režimu. Time je nastojao ukazati na “dobrohotnost” bahrainskog kralja i gledatelje dodatno motivirati da doniraju novac za gradnju Bahrainske katedrale, prešućujući javnosti “pojedine sporedne detalje” koji bi upućivali na to da Neo-Biskup Ballin ovu crkvu planira izgraditi i koristiti mimo svih zakona Katolicizma, gotovo poput kakvog “slobodnog zidara” (https://www.youtube.com/watch?v=WFPh8Rkb6nc). No, otprilike u vrijeme kada su vjernici u Vikarijatu počeli uviđati pravu istinu vezanu uz taj projekt i višestruku prevaru autentičnih Katolika i Muslimana prilikom prikupljanja donacija, Neo-biskupu Ballinu je hakiran e-mail. Tko je stajao iza toga i što se iz tih mailova moglo iščitati, vjernicima je nepoznanica, iako bi Amerikanci po običaju odmah prstom pokazali na Ruse. Poznato nam je samo da se cijeli neokatekumenski projekt u Apostolskom Vikarijatu razvijao pod dirigentskom palicom Talijana (Neo-kardinala Fernanda Filonija, Neo-biskupa Camilla Ballina i Neo-svećenika Fabija Venturinija), no redoviti promatrač neo-zbivanja bio je mladi Izraelac Sliman Hifawi (http://en.lpj.org/2013/03/26/admission-to-holy-orders-at-redemptoris-mater-seminary/), koji se nekim čudom slobodno kretao po Sjevernoj Arabiji iako je inače i Izraelcima i drugim državljanima, čije putovnice svjedoče da su prethodno posjetili Izrael, malo teže ući u Katar (https://traveladept.com/qatar-israeli-stamp-passport/).
Kad smo već kod “mutnih poslova”, neobična vijest je da se, od svih mjesta na svijetu, ovogodišnja “Međunarodna debata o korupciji” održala ni manje ni više nego u modernom Vatikanu (http://balkans.aljazeera.net/vijesti/vatikan-razmatra-izopcenje-mafijasa-i-korumpiranih). Navodno se radi o “povijesnom zaokretu” jer se na svjetskoj razini razmatrala mjera izopćenja mafijaša i korumpiranih vjernika iz Crkve te stvaranja globalnog dokumenta na osnovu kojega bi se moglo djelovati. Svoju odlučnost u borbi protiv mafije u okviru Katoličke Crkve “milosrdni papa” već je dokazao izopćivši 2014. godine talijansku ‘Ndranghetu. Što se mora, nije teško. Samo nije jasno zbog čega na isti način nije otpilio Neo-nadbiskupa Anthonya Apurona protiv kojeg Guamci protestiraju već punih godinu dana? Kako se pored tolikih uočljivih kriminalaca i heretika iz crkvenih organizacija kao što su, primjerice, Sankt Gallenska Mafija i Neokatekumenski put, “milosrdni papa” prvo usredotočio na jednu isključivo svjetovnu? S druge pak strane gledano, ovaj pristup otvara put nadi da će “Papa Franjo” iz Katoličke Crkve možda izopćiti i tzv. njemačku demokršćansku Uniju CDU/CSU te hrvatsku Koaliciju HDZ/HSS (http://www.jutarnji.hr/arhiva/davor-butkovic-hdz-je-od-danas-i-sluzbeno-kriminalna-organizacija/872581/). Ako ništa drugo, bar zbog njihovog subverzivnog djelovanja spram Katolicizma te neučinkovitog održavanja crkvi i zatvaranja katoličkih župa po Njemačkoj, odnosno HDZ-ovog nepoštenog manipuliranja narodom i prepisivanja pogrešnih političkih rješenja od protestantice Angele Merkel. Genug ist genug!
9) S.O.S. – što je to?
Bespomoćno promatrati strukturno zlostavljanje/nasilje je mučno, pogotovo kada se događa tvojoj vlastitoj obitelji ili nekome koga osobno poznaš. No još su mučnije misli koje tjeraju na aktivizam sa suzama u očima, knedlom u grlu i grčem u želudcu. One se tiču malenog Denisa iz Pule. Pitanja koja naviru toliko su tegobna da mi u trenu izazivaju osjećaje nemira, očaja, ljutnje, krivnje i tuge, zbog kojih periodično odustajem od razmišljanja o njima, izabirući druge načine približavanja ovoj teškoj temi. Ipak, svako toliko pred oči mi dođe slika svjetlokosog dječaka koji je najveća nedavna žrtva strukturnog zlostavljanja/nasilja u Republici Hrvatskoj, što me onda ponovno vraća na nelagodna ali neizrecivo važna pitanja za donošenje novog hrvatskog normativnog akta “Zakonik Denisa Rojnića”: Je li nas to dijete na neki svoj način zvalo u pomoć? Zašto ga nitko nije čuo? Kako se ono osjećalo uz oboljelu majku, odsutnog oca i nemarno društvo? Kakve su se misli stvarale u njegovoj glavici uslijed osobne agonije? Je li jako patilo? S kime je djelilo svoje boli ili strahove? Tko ga je tješio? Postoji li mogućnost da je razgovarao sa svojim anđelom? Je li maleni sada na sigurnom uz Gospodina i Majku Božju? Zašto se našao u nezamislivo kompleksnim životnim okolnostima? Je li vjerovao da je voljen prije nego je napustio ovaj svijet? Kako se dogodilo da nitko u našem društvu sam nije prepoznao njegov problem? Jesmo li mogli nekako promijeniti ovu nesretnu djetinju sudbinu? Možda spriječiti smrtonosan događaj? Smije li nasilan prekid otkucaja njegovog srca pasti u zaborav? Koliko je žrtava našem društvu točno potrebno da bi se pokrenulo i promijenilo? Možemo li doista pranjem ruku oprati sa sebe posljedice svojih (ne)djela? Da li bi nas odgovarajući zakon o zaštiti od strukturnog zlostavljanja i nasilja po dužnosti prisiljavao na veću odgovornost jednih prema drugima kako bi se u budućnosti izbjegla slična tragedija? Možemo li nešto učiniti da nam se oprosti? Postoji li način da Denisu posthumno pokažemo da nam je žao i da se želimo iskupiti? “Jer kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez djela mrtva” (Jakovljava 2, 26). Kad je u pitanju ova nevina duša i mnoge druge koje još uvijek neprimjetno trpe od nevjerojatno podmuklog oblika zlostavljanja/nasilja, postavljanje još jednog u nizu spomen-obilježja na nekom dječjem igralištu nije dovoljna pokora za naš prestrašni grijeh propusta.
Čini se kao da ljudi danas imaju smanjenu sposobnost uočavanja potreba bližnjih, budući da su uglavnom usredotočeni ili na svoje probleme ili na svoje “selfije”. Pokušala sam na svoj način (ne tvrdim da je najbolji ali je bio vrlo jasno usmjeren) prije godinu dana u Apostolskom Vikarijatu Sjeverne Arabije obavijestiti vjernike o neobičnim okolnostima i događanjima oko Bahrainske katedrale slanjem informativnog e-maila skupini ministranata zvanoj Izvanredni djelitelji Svete pričesti. Riječ je o vjernicima koji asistiraju svećeniku pri podjeli Svete pričesti dolazeći na Svetu misu gotovo svaki dan, a od kojih bi čovjek očekivao da prvi stanu u obranu Sina Božjega i učenja Katoličke Crkve. Ishod je, na moje razočarenje, bio sasvim drugačiji. Dok su žene ostale nijeme i bez ikakve reakcije, potencijalni “viri probati” i aktualni “viri ordinati” smatrali su da je sve u najboljem redu i da se bezrazložno brinem. Neki su pritom branili Neo-biskupa Camilla Ballina i “pravo” Katolika na novu crkvu u Bahrainu, govoreći da je “Bahrainska katedrala naša vizija i cilj” prema kojemu bismo trebali težiti praktički pod bilo koju cijenu. Umjesto uočavanja dubine predočenog problema, započela se tako rasprava oko nečega što bi svima trebalo biti jasno kao dan i o čemu je sasvim bespredmetno raspravljati s obzirom na Božje zapovijedi i učenje Katoličke Crkve. Time se korespondencija svela na machiavellističku obranu potpuno pogrešnih principa od strane muškog dijela vjernika te pokušaj njihovog potkopavanja moje vjere u Boga, dok se ključno pitanje gurnulo sasvim u stranu. Ispostavilo se da je otvoriti oči i uši “odraslim i odgovornim Katolicima” teže nego što na prvu izgleda, te da mnogi svjesno biraju ostati gluhi, slijepi i nijemi. Usput rečeno, opcija “viri probati” otada mi se ne čini prihvatljivim riješenjem za nedostatak katoličkih svećenika budući da će, ukoliko se uvede, vjerojatno biti svedena na čisto ortaštvo prekorumpiranih biskupa i njima odanih muških laika s poprilično ograničenim intelektualnim dometima, koji se neće moći primjereno nositi s brojnim izazovima svećenićkog poziva. Iz istoga razloga, ukoliko se ne uspostave jasni kriteriji vrednovanja i ne osigura prisutnost razboritih vjernika, spomenuti prijedlog snažnijeg sudjelovanja laika i uvođenja svojevrsnih “lokalnih izbora” pri imenovanju novih biskupa može biti tek dvosjekli mač i nova prilika za razdor među župljanima. S obzirom na već postojeće društvene podjele to bi onda bila baš točka na i.
Cijela situacija s Katoličkom Crkvom i hrvatskim društvom podsjeća me na britansku satiru “Get around in English: How to be Polite” s prizorom čovjeka koji se utapa i moli prolaznika na obali za pomoć. Na jasan, glasan i konkretan “U pomoć!” prolaznik se ne osvrće nego neometano nastavlja opuštenu šetnju sa svojim psom, a reakcija slijedi tek nakon preformuliranog apela utapajućeg nesretnika: “Oprostite, gospodine! Strašno mi je žao što Vas ometam, ali pitao sam se biste li imali što protiv da mi na trenutak pomognete, ukoliko Vam to, naravno, ne predstavlja problem?”. Naime, oblaci neobazrivosti i taštine kojima smo se okružili u tolikoj su nas mjeri paralizirali da više ne uočavamo ni ono na što smo pozvani, ni ono što je suštinski važno, ni ono što je vremenski neodgodivo. Vjerujem da mnogi danas više ne pamte ni jedno od tri moguća značenja kratice S.O.S.: 1) Save Our Ship – Spasi(te) naš brod, 2) Send Out Succour – Pošalji(te) pomoć, ili 3) Save Our Souls – Spasi(te) naše duše (https://en.wikipedia.org/wiki/SOS). Da budem potpuno iskrena, ne znam točno koja se “karizma” aktivira u trenutku kada se čovjek počinje otuđivati od Boga kako bi se usredotočio isključivo na sebe, ali nepojmljivo mi je da su, nakon nekoliko desetljeća silnih karizmatskih susreta i duhovnih obnova, moderni katolički “karizmatici i nekarizmatici”, podjednako laici i svećenici, postali nesposobni razumjeti učenje Katoličke Crkve i gledati dalje od vlastitog nosa, uslijed čega zanemaruju i potrebe zajednice u kojoj žive i poslanje koje im je Bog namijenio. Upravo zbog njihove ekstremne samodopadnosti ne osjećam se krivom zbog načina na koji s njima komuniciram niti smatram kako način komunikacije nekog problema može ikome biti isprika da ignorira upućeni poziv “U pomoć!”. Na kraju krajeva, kad je riječ o obračunu s modernistima i hereticima, Sveti Otac – Papa Pio X imao je sljedeći stav: “Ljubaznost je za budale! Oni žele da ih se tretira uljem i sapunom te miluje, ali trebalo bi ih udarati šakama! U dvoboju ne brojite ni ne mjerite udarce, udarate što više možete! Rat se ne vodi milosrđem, to je sukob dvoboj. Da naš Gospodin nije bio strahovit, ne bi nam ni u ovom slučaju dao primjer. Pogledajte kako je postupao s Filistejcima, sijačima pogreške, vukovima u ovčjem odijelu, izdajicama u hramu. Kažnjavao ih je udarcima biča!” Sva sreća da Sveti Otac – Papa Pio X ne živi u današnjoj Hrvatskoj jer bi zbog ovih riječi sigurno završio na jednom dobrom obavijesnom razgovoru, a moguće i u pritvoru. Naime, nasuprot daydreaminga premijera Andreja Plenkovića, usredotočeni pogled na stanje našega društva i sve učestalije primjene represivnih mjera ne idu u prilog tome da je “Hrvatska zaokružila temeljne nacionalne ciljeve” (https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/plenkovic-hrvatska-je-zaokruzila-temeljne-nacionalne-ciljeve-20170625), pogotovo u usporedbi s postulatima za očuvanje hrvatskog identiteta istaknutim od strane kardinala Josipa Bozanića (http://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/bozanicevih-10-postulata-za-ocuvanje-hrvatskog-identiteta-totalitarizmi-su-pogubni-za-hrv-dusu-sjajne-primjere-sebedarja-imamo-u-domovinskom-ratu/6302091/), uslijed čega se stječe dojam kao da hrvatski premijer i hrvatski narod ne žive istu stvarnost.
10) Dies irae i grijeh propusta
Već smo zaključili da ljudi sve slabije opažaju i osluškuju. Ne samo potrebe svojih bližnjih, nego i nauk crkvenih otaca, i zapovijedi koje im je ostavio Bog Abrahamov. Ima ih deset, ali nisu poredane po hijerarhijskom načelu nego su sve jednako važne. To znači da se zapovijedi “Ja sam Gospodin, Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene!” i “Ne poželi nikakve tuđe stvari!” moraju jednako poštivati kao i zapovijedi “Ne ukradi!”, “Ne reci lažna svjedočanstva!” i “Ne ubij!”, odnosno kumulativna zapovijed Sina Božjega “Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio; tako i vi ljubite jedni druge!”. Čini mi se važnim uvijek iznova to podvući. Ukoliko usporedimo aktualno stanje Katolicizma i Islama, uočljivo je da su muslimanski vjernici isto višestruko podjeljeni: vjerski, geopolitički i ideološki. No jučer je svugdje održana velika jutarnja molitva povodom proslave Bajrama (https://www.thepeninsulaqatar.com/article/25/06/2017/Emir,-Father-Emir-perform-Eid-prayer), što je muslimanima prilika da se podsjete na vrijednosti koje poštuju, osobito ljubav, oprost i suživot (http://balkans.aljazeera.net/vijesti/ammar-ef-basic-bajram-nas-uci-ljubavi-oprostu-i-suzivotu). Nasuprot tome stoji realnost nepredvidljivih društveno-političkih događanja, koja su se intenzivirala i na međunarodnoj i na unutarvjerskoj razini. To se vidi na primjeru rušenja minareta i velike džamije Al-Nuri u Mosulu (http://balkans.aljazeera.net/vijesti/rusenjem-dzamije-u-mosulu-isil-je-priznao-poraz), pokušaja napada na Veliku džamiju u Meki u vrijeme proslave važnog muslimanskog praznika (http://www.seebiz.eu/saudijska-arabija-policija-sprijecila-teroristicki-napad-u-meki/ar-158370/), kao i spriječenim bombaškim napadima pripadnika oružane skupine ISIL na Teheran i druge gradove u Iranu (http://balkans.aljazeera.net/vijesti/iran-sprijecen-teroristicki-napad-na-teheran). Dok je iranski predsjednik osudio “okupaciju Katara” kao njihove prijateljske zemlje (http://balkans.aljazeera.net/vijesti/rouhani-osudio-opsadu-katara), Amerikanci su u međuvremenu stišali Donalda Trumpa i posredstvom Kuwaita pružili Kataru podršku, zauzevši stav da se neće moći ispuniti svi zahtjevi postavljeni pred ovu državu (http://balkans.aljazeera.net/vijesti/tillerson-vrlo-tesko-ispuniti-zahtjeve-postavljene-kataru), napose oni o gašenju Al Jazeere, prekidu veza s Iranom te zatvaranju turske vojne baze (http://balkans.aljazeera.net/vijesti/erdogan-ultimatum-kataru-je-suprotan-medunarodnom-pravu).
Premda se dosada sve uglavnom zbivalo na teritoriju Irana i Katara (koji je uz svoj čvrst stav stalno odašiljao pomirljive poruke prema UAE, Bahrainu, Saudijskoj Arabiji i Egiptu), zbog brojnosti oružanih skupina i njihovih frakcija te pojedinaca koji samostalno djeluju, nijednoj zemlji u Zaljevu nije jednostavno i ne može u potpunosti utjecati na sva zbivanja u susjedstvu. U tom smislu moguć je i svojevrsni revanš Sunitima na njihovom ili nekom drugom teritoriju ukoliko se nastave (pokušaji) napadanja na Šijite, pri čemu zbog već uskuhale situacije opet strši nesretni Bahrain. Ukoliko su nove mete napada vjerski objekti, postavlja se i pitanje sigurnosti tamošnjih vjernika katoličke vjeroispovijesti. S obzirom na sve prethodno spomenuto, postavlja se pitanje smijemo li Šijitima sada prigovarati ako se ni sami nismo pridržavali Božjih zapovijedi? Možemo li se braniti izgovorom da je za sve kriv isključivo cionizam kada su postojala višestruka i raznolika upozorenja na koja smo se oglušili? Jesmo li u Bahrainu doista činili sve kako bismo ljubili bližnje? Nije li postojao neki drugi način da se religije međusobno približe osim neprihvatljive izdaje Sina Božjega i učenja Katoličke Crkve te prihvaćanja darovnice u vidu konfisciranog pojeda Awali? Nažalost, tužna je činjenica da modernistima doista nije važno ništa osim onoga što se događalo nakon Drugog Vatikanskog Sabora pa se ni u ovom slučaju nimalo nisu osvrtali na mudre riječi Pape Pija X: “Prepustit ćemo (crkvena) dobra jer moramo obraniti dobro (Crkve)”. Ni Neo-biskupu Camillu Ballinu, ni Neo-kardinalu Fernandu Filoniju, a bome ni “Papi Franji” reciprocitet nije baš najjasniji pojam pa su – za razliku od Katarana, Turaka, Libanonaca i Iranaca – svi upali u izraelsku klopku povlačeći mnoge duše za sobom: ugrožavanjem osnovnih ljudskih prava i zatiranjem prava vjernika drugih vjeroispovijesti, odnosno nametanjem svojih interesa na štetu šire zajednice, previđanjem uzročno-posljedičnih veza (mogućih budućih) vjersko-političkih sukoba u Bahrainu te ignoriranjem postojećih pokazatelja i upozorenja na opasnost, vladajući crkveni autoriteti doslovno su tamošnje Katolike pretvorili u živu metu.
Sve su molitve, dakako, usmjerene Našoj Gospi od Arabije – Kraljici mira, no ne postoji sigurnost da će one biti uslišane jer je i Majka Božja neumorno upozoravala Katoličku Crkvu na opasnost gnjeva Božjeg, znajući da je u prošlosti Svemogući Bog upravo radikalnim kaznama (ratovima, bolestima, prirodnim nepogodama, i sl.) zabludjele vladare, ljude i narode dovodio k pameti. Meni osobno u ovom trenutku najtežim se čini pronaći rješenje sljedećeg problema: imajući u vidu da je ovdje riječ o potencijalno puno većem zločinu od pukog pretvaranja naroda u društvene statiste, kako muslimanskom i nekatoličkom svijetu pojasniti da moralno zlo koje se za vrijeme pontifikata “Pape Franje” čini(lo) u Bahrainu u ime Katoličke Crkve nema apsolutno nikakve veze s autentičnim Katolicizmom i da su autentični katolički vjernici na perfidan način nesvjesno uvučeni u vrlo mučnu vjersko-političku priču globalista s velikim izgledima da postanu njezine najbrojnije kolateralne žrtve? Ne znam je li prekasno da se “Papa Franjo” javno ispriča domicilnim Šijitima u Bahrainu zbog nepravde koju im je posredstvom svoga izaslanika, Apostolskog Vikara Camilla Ballina, nanio u suradnji s bahrainskim kraljem, no s obzirom da govorimo o stvarnoj životnoj ugrozi popriličnog broja nevinih duša, “Papa Franjo” bi konačno mogao barem pokušati pokazati zrno praktičnog milosrđa. To bi ujedno bio i odličan odgovor onima koji špekuliraju o tome kakvo bi im iznenađenje njihov omiljeni ali nepredvidivi “Papa Franjo” mogao prirediti ovo ljeto (https://cruxnow.com/analysis/2017/06/07/will-pope-franciss-summer-surprise/). U suprotnom se “milosrdni papa” zauvijek može pozdraviti s famoznom Nobelovom nagradom za mir (https://www.vecernji.hr/premium/dvojbe-nema-nobela-za-mir-treba-dobiti-papa-franjo-618501), koja mu je dosada, unatoč silnoj osobnoj želji i svoj podršci sedme sile, već nekoliko puta misteriozno izmaknula.
Sveti Alojzije Stepinac, budi nam u pomoći!
Naša Gospo od Arabije – Kraljice Mira, moli za nas!
Svemogući i Vječni Bože, smiluj nam se!
26. lipnja 2017. godine
S obzirom na muk, ne znam jel na ovoj stranici ima živih za diskusiju, ali imam jedno pitanje: zna li netko jel ona Glogovićeva “sobica” za molitvu i savjetovanje u karlovačkom trgovačkom centru još uvijek u funkciji? Ima li koji “probraćenik” da podijeli svoje iskustvo? Smile, Opus… što ste se ušutili? ?