Svjedočanstvo ‘Bivše neokatekumenke’ (2. dio)

BILA SAM NEOKATEKUMEN…

( svjedočanstvo, 2. dio )

Sve je počelo ’90-tih godina kad je moju majku i mene jedna njezina, nazovimo, prijateljica pozvala na kateheze. Čudilo me da je majka pristala jer iako su ona i ta navodna prijateljica išle zajedno u osnovnu školu, nikad nisu bile pretjerano bliske. Kažem ‘navodna’ jer tek danas znam: da je željela dobro mojoj majci i njezinom djetetu, tj. meni, nikad nas ne bi pozvala na takvo što. I tako smo majka i ja krenule na kateheze, a onda ušle u zajednicu. Prvih mjeseci je bilo kao u snu, svi smo bili nekako euforični, kao na kakvim drogama, ali na moje čuđenje, nije se konzumiralo ništa što bi odavalo takvo ponašanje. Po prirodi intuitivna, odlučila sam pričekati da vidim što će se idućih mjeseci događati, no nisam trebala predugo čekati; nedugo nakon ‘sna’ i ‘idile’, nastupio je doslovno teror o kojem sam svojevremeno vodila dnevnike u kojima sam do u detalje opisivala počinjene zločine; od maltretiranja katehista, do omalovažavanja ostale braće i sestara iz zajednice. Obzirom na to da sam bila jako mlada, odlučila sam im dati šansu, misleći da će se tokom vremena promijeniti ponašanje tih osoba i da će napokon zavladati mir i ljubav kao što bi to Krist želio, ali sve je ostalo samo na željama. Takvo što se nikad nije dogodilo. Često bi majka dolazila u situaciju da me brani od njihovih napada što su oni tumačili kao odvjetnikovanje od strane nje. Kao ono, opet se javio moj ‘odvjetnik’. Mjeseci su prolazili, stanje ne da se nije popravljalo, nego se iz dana u dan sve više pogoršavalo. Kad sam napokon donijela odluku o odlasku iz zajednice i napuštanju svega toga, dečko mi je strogo zabranio odlazak, misleći da je moj gospodar (kako zajednica naučava) i da ima pravo gospodariti mnome. Bilo mi je stalo do njega, pa sam odlučila trpjeti, ali nakon dvije godine više ni to nisam mogla pa sam ga napustila kao i zajednicu, a dnevnike uništila jer nisam htjela da me išta podsjeća na tu sektu. Ni do dana današnjeg se nisam pokajala zbog toga, kao što su me pokušali uvjeriti. ‘Bit će ti žao!’, govorili su mi, ali ja bi im se samo osmjehnula u prolazu. Vrijeme koje sam provela tamo smatram izgubljenim vremenom jer nikad nisam vidjela toliko licemjerja na jednom mjestu. Jedne subote za euharistiju odjenula sam staru dugu crnu suknju i sasvim običnu majicu, a jedna osoba iz zajednice mi je prezrivo dobacila: ‘Buržujka’. To se trebalo odnositi na moju odjeću, kao ono, skockala sam se i želim bit u centru pažnje. Hm, pomislih u sebi, tko je ona da mi odjeću osuđuje. Nedugo nakon toga, ta ista osoba se hvalila jednoj sestri iz zajednice riječima: ‘Pogledaj, kupila sam nove cipele, jesu mi dobre?’. Nisam mogla vjerovati što to čujem; mene osuđuje zbog stare suknje, a ona se hvali novim cipelama. Odlučim to prešutjeti. Shvatila sam da se u zajednici čini ama baš sve kako bi se ljudi osjećali loše, a ja jednostavno nisam bila spremna prihvatiti to kao nešto normalno i pritom aplaudirati takvima. Nerijetko su tražili pljesak za svoje govorancije. Zbilja je gadljivo bilo vidjeti na jednom hodočašću kada se jedan dečko ustao za duhovna zvanja ne zbog prirode zanimanja nego jer je bio-zaručen. Svi normalni su ostali zgroženi, a njegova zaručnica je briznula u plač, ustala, ošamarila ga i udaljila se s mjesta događanja. Ti koje smatram normalnima, podarili su joj jedan dugotrajan aplauz da ni Kiku nije bilo jasno što se događa. Do dan-danas smatram da se neokatekumeni rugaju sa pozivom na brak i pozivom na duhovna zvanja jer kako možeš osjećati u isti tren i jedno i drugo?? Ili si za jedno ili za drugo, ne možeš oboje. Sakrament ženidbe i sakrament svetog reda su dva odvojena sakramenta i ne mogu se oboje primiti; samo jedan. Znači, tu već vidimo omalovažavanje Crkve kao Kristove zaručnice i Hrama Božjega. Osim toga, nije mi jasno, kako može na kraju NP biti ponovno pokrštavanje onih koji su već primili sakrament krštenja kao djeca? Koliko je meni poznato, isti sakrament dvaput primljen poništava učinak istog. Meni osobno je jedan svećenik rekao da kad bi čovjek bio kršten kao dijete, to je u redu, ali kad bi ponovno bio kršten, to bi bilo poništenje sakramenta. Nijedan sakrament se ne smije primiti dva puta osim bolesničkog pomazanja. Ono je dopušteno nebrojeno mnogo puta zbog prirode samog sakramenta. Neokatekumeni su ‘crkva u crkvi’ i nitko mi neće reći da to nije istina. Oni su ‘paralelna crkva’. Njih zapravo nitko ni ne treba. Oni su se sami nametnuli. Nisu dobrodošli, ali ne razumiju to jer im to nitko nije rekao ovako otvoreno. Da nastavim, nikad nisam razumjela tu količinu prijezira, hladnoće i cinizma. Rugali su se svima, a onda govorili da to kroz njih progovara Isus Krist i da su oni Božji poslanici. Ne sjećam se da se Krist ikad ikome rugao. Možda griješim, ali koliko znam, u Bibliji ne piše ništa takvo. Put u Svetu zemlju je bio krajnje ponižavajuć. Osim što smo bili gladni, žedni, prljavi, morali smo spavati u šatorima koji su bili natopljeni od kiše. Imala sam mjesečnicu, a ispod vreće za spavanje vodu. Odvojeno su bili muškarci, čak muževi odvojeno od žena, što me dovelo do krajnjeg zgražanja. Tko su ti ‘sektaši’ da odvajaju bračne parove?? Sve to me beskrajno ljutilo, ali bila sam bespomoćna u svemu tome kao i svi ostali. Na svako pitanje bi dobili odgovor da nismo u poslušnosti i da nas sotona vara. Muški šator je imao zaštitu od poplave, naš ženski nije, tako da smo spavali, praktički, u vodi. Za obroke smo dobivali nešto neidentificirano, a za piće tek pola litre vode za – cijeli dan. Dani su bili iznimno vrući, a noći ledene. Jutro kad se išlo na Papu, susret je kasnio bez objašnjenja čak tri sata, ali zato je susret sa Kikom počeo na vrijeme i to u sekund kako je bilo najavljeno. Za vrijeme Papinog govora, svi su pričali, urlali, smijali se, a za vrijeme Kikovog govora, kad bi netko progovorio, ušutkali bi ga govoreći toj osobi: ‘Sotono, ušuti!!!’. Sve to me užasnulo, ali i dalje sam trpjela, misleći kako sa mnom nešto nije u redu. Tamo ljudima isperu mozak do te mjere da više ne znaju ni put do wc-a (s oproštenjem), a da ne pitaju katehiste. Jedan muž nije odveo ženu na medeni mjesec jer mu je katehist tako naredio. Žena mora bit poslušna i slijepo slušati muža. Hm, to je meni dečko govorio, pa je tako i skončao – sam. Ovo nije 13. stoljeće, danas žena zna koliko vrijedi, a zaslužuje muža da joj to svakog dana daje do znanja i da je drži kao kapljicu vode i ružinu laticu na dlanu. Da se vratim na glavnu temu, neokatekumeni?..Hm… Tko bi s njima ikad više nakon svega viđenog htio imati posla, taj bi bio luđi od njih. I istina je da su ljude proklinjali i plašili kojekakvim stvarima, od bolesti ( raka ), pa do pogibije bliskih članova obitelji, do gubitka novca i ostalog. Sve najgore su prizivali na bivše članove, toliko da više nisam mogla slušati. Mnoga braća i sestre su počinila samoubojstvo, a mnoga meni poznata su pokušali i nisu uspjeli, ali su završili na psihijatriji pod teškim lijekovima i opservacijom. Oni koji to ipak nisu, zapali su u tešku depresiju iz koje se do dana današnjeg nisu izvukli. A neki su već došli na NP sa psihičkim poremećajima, od kojih su se neki izvrsno uklopili dok su drugi napustili NP i prešli u druge molitvene zajednice. Ja sam bila prisiljena napustiti pjevački zbor poradi neokatekumena. A zabranjivao nam se i put u Međugorje i svako drugo hodočašće koje se nije ticalo NP jer je to prema njihovim riječima ‘druga karizma’. Govorili su nam da nije bitno ako smo u sukobu s obitelji i rodbinom kao ni to ako su nam prijatelji okrenuli leđa jer očito nam i nisu bili pravi prijatelji kad nisu došli za nama na NP i kad nas nisu prihvatili nanovo rođene i buduće preobraćenike. Osobno sam izgubila dvije prijateljice od kojih je jedna još uvijek u zajednici, a druga nije ni htjela ući. Što više reći, mislim da je sve jasno. Zdravom čovjeku više nije potrebna nikakva informacija glede tog nakaznog puta jer sve je i više nego očito. Mama i ja smo se često svađale zbog tih sektaša jer kad je ona bila na njihovoj strani, ja nisam i obrnuto. Nije se znalo koja je bila više naivna; ona ili ja. Kako god, drago mi je da ovdje mogu iznijeti vlastito iskustvo koje želim podijeliti sa svima onima koji su prošli isto ili slično zlostavljanje od strane onih koji su umislili da su veći od Boga, a nama pričali o oholosti i egu, dok je njihov ego bio toliko velik da katkad ne bi mogli ući u prostoriju bez brojnih uzdaha samo da ih se primijeti. Žao mi je djece koju rađaju jer ta djeca neće nikad osjetiti roditeljsku ljubav već će biti iskorištena za njihove prljave ciljeve. Nikad neće imati ništa svoje i na kraju neće znati ni tko su, osim imena. Ne znam da li je itko ikad išta postigao na NP, dobio, ali znam da su ljudi gubili vlastiti identitet što se umalo i meni samoj dogodilo. Moj bivši dečko-neokatekumen je nakon samo dva tjedna veze imao isplaniran cijeli naš život, preciznije moj život. Odlučio je da ćemo imati 10 djece, da ću ja raditi sve kućanske poslove od početka do kraja, kupovati cvijeće za euharistiju jer to nije muški posao i njega slušati slijepo u svemu, a on neće uskočiti djetetu ni pelenu promijeniti jer to također nije muški posao. Znači, trebala sam postati stroj za rađanje djece i sluškinja, kao u 7. stoljeću. PRESTRAŠNO!!!
Nisam se vidjela kao takva, pa sam dala petama vjetra dok ne bude prekasno. Nakon nekoliko godina od tog nemilog događaja upoznala sam čovjeka, svog današnjeg supruga, sa kojim ponosno koračam ulicama, a sektaši nas ljubomorno promatraju i svašta dobacuju. Meni bi znali nasamo reći: ‘Vidjet ćemo koliko će ti trajat brak?! Muž ti može sutra poginit, pa ćeš se pokunjena vratit u zajednicu…’ i sl.. Što reći na to? – čudovišta, a ne ljudi. Tvrdili su da meni nije muka od njih nego od mojih grijeha. Ta kakve sam ja mogla imati grijehe kao 19-godišnjakinja, a oni kao 30-godišnjaci i stariji ne?? U zajednici su, kako već rekoh, na prijelazima neki čak izmišljali grijehe da im se ne bi reklo kako su farizeji. Ipak, većih farizeja od samih katehista i jednom riječju neokatekumena, još nisam vidjela. Moj tadašnji dečko je meni zabranio ići na jedan neokatekumenski pir samo zato jer je mlada ostala trudna PRIJE braka. Hm, a to je straaaaašan grijeh za neokatekumene. Grozota! A sam Krist je rekao: ‘Ne sudite da ne budete suđeni’ ili ‘mjera kojom mjerite, mjerit će vam se’.. Eto, dragi moji, da završim, iz prve ruke sam mogla saznati brojne informacije kao i one što se tiču NK brakova, a to je krajnja katrastrofa. Neokatekumeni se hvale brojem brakova, brojem djece, kao da su to čokoladice ili bomboni. A nisu rekli za koliko razvoda su oni krivi ili koliko uništenih veza momaka i djevojaka je proizašlo od njih kao i koliko spontanih pobačaja njihove žene doživljavaju. Toliko mnogo brakova na NP je sklopljeno zbog pritisaka katehista i prisile. Nakon manje od 1 godine hodanja prisiljavaju parove da se žene ovim riječima: ‘Zajedno ćete brže sazrijeti’. Užas! Pa tko bi htio stranca pored sebe?! Par se mora upoznati, a za to je potrebno vrijeme; upravo to vrijeme koje oni ljudima uskraćuju. A da ne govorim da ti muževi ne uspijevaju zadržati posao (ako ga uopće traže), a žene su stalno na porodiljnima. Nemaju novca za prehraniti sebe, a kamoli pustu djecu i onda prosjače od crkve, caritasa, NP i sl. Iz prve ruke sam saznala vrlo zanimljivu činjenicu. Jedan bračni par je bio na NP i katehisti su ih nagovarali da (uz dobro poznatu staru izreku: ‘Budu otvoreni životu ), imaju još jedno dijete, pa još jedno, pa još jedno i tako dalje. Kad su ih stvorili 9-ero, svi su bili gladni, bosi i goli. Jednog dana su došli tim istim katehistima po pomoć na vrata (nakon što su ih njihova djeca ‘otpremila’ telefonski), tražiti pomoć u novcu ili da im pomognu pronaći drugo rješenje da mogu uzdržavati toliko djece. Katehisti su im samo hladno odgovorili: TKO VAS JE TJERAO?!. Nisam mogla vjerovati da postoji tolika beskrajna ljudska zloća i to će proći potpuno nekažnjeno. Primijetila sam da svi na ovom portalu pišu o događajima, ali nitko ne iznosi imena odgovornih za te iste zločine. Ne moraju se znati imena članova NP jer oni su uvijek u manjoj ili većoj mjeri žrtve, ali imena katehista bi trebalo navoditi. Neću prva početi, ali ako netko hoće, zašto ne? Ovo je slobodna zemlja u kojoj se (bar mislim) ne kažnjava izreći vlastito mišljenje. Ne još, što ne znači da neće. Kako god, eto, sad se barem zna što je NP. Sad je to sasvim jasno. Štoviše, može se reći, kristalno jasno. Te žrtve nikad neće dobiti satisfakciju za svu proživljenu bol i patnju na NP, ali već bi im dovoljno bilo da se javno objave imena počinitelja. Ako su kazneno gonjeni scijentologija i druge neke sekte, zašto i NP ne bi bio? U čemu je on to bolji od drugih?? Ah, da, reći će: ‘Papa nas je priznao.’ Ma da, kako nije, a kladim se da ni njemu samome nisu ostavili izbor. Benedikt VI, koliko mi je poznato, nije bio za taj NP, ali kad je vidio da nema izbora, nastojao je neke ključne stvari preinačiti, konkretno, kod euharistije. Neokatekumeni otpočetka krivo naučavaju svoje članove. Kažu: ‘Krist je za vas već zaslužio raj.’ Drugim riječima, mi se ne trebamo truditi jer smo takvi kakvi jesmo – grešnici, pa nema veze. Krist bi baš htio da se svatko od nas potrudi u životu. Nije sramota past ( ta i Krist je padao pod križem triput), sramota je ne ustat. NP ima sva obilježja kulta i sekte istodobno, a ni protestantskih običaja ne nedostaje. Samo tko se malo bolje razumije u religije i razliku između svetog i profanog, znat će o čemu govorim. Ne mogu vjerovati da su postavili laike iznad svećenika, pa čak i da dijele pričest. S tim se nisam slagala. No dobro, barem nisam maltretirala druge kao što su oni to činili. I za kraj, lijepi pozdrav administratoru i čitateljima, a moja poruka glasi: ŠIRITE RADOST I LJUBAV I NEKA VAM OSMIJEH BUDE SVAKOG DANA NA USNAMA