Biskup Athanasius Schneider: Neokatekumenski put je židovsko-protestantska hereza
Pročitajte također i prethodni post:
Neokatekumenski put je protestantsko-židovska zajednica
Mr. Fülep: Dok se tradiciju progoni, jako se podupire neke nove moderne pokrete. Jedan od njih je Kikova zajednica. Kakvo je vaše mišljenje o Neokatekumenskom putu?
Biskup Schneider: To je vrlo kompleksan i žalostan fenomen. Otvoreno govoreći: To je trojanski konj u Crkvi. Poznajem ih jako dobro jer sam bio biskupski delegat za njih nekoliko godina u Kazahstanu u Karagandi. Asistirao sam također na njihovim misama i susretima te sam pročitao Kikova djela, njihova utemeljitelja, tako da ih dobro poznajem. Govoreći otvoreno, nediplomatski, moram kazati: Neokatekumenat je protestantsko-židovska zajednica unutar Crkve samo s katoličkom dekoracijom. Najopasniji aspekt tiče se euharistije, jer je euharistija srce Crkve. Kad je srce u lošem stanju, cijelom tijelu je loše. Euharistija je za neokatekumene prvotno bratska gozba. To je protestantski, tipično luteranski pristup. Oni odbacuju ideju i naučavanje o euharistiji kao istinskoj žrtvi. Oni čak smatraju da tradicionalno učenje i vjerovanje o euharistiji kao žrtvi nije niti kršćansko nego pogansko. To je potpuni apsurd, to je tipično luteranski, protestantski. Tijekom njihovim euharistijskih liturgija, oni tretiraju Presveti Oltarski Sakrament na tako banalan način da to ponekad postaje užasno. Oni sjede dok primaju Pričest, i onda gube čestice hostije jer ih nije briga za njih te nakon Pričesti plešu umjesto da se klanjaju Isusu u tišini. To je stvarno svjetovno i poganski, naturalistički.
Mr. Fülep: Problem možda nije samo praktični…
Biskup Schneider: Druga opasnost je njihova ideologija. Glavna ideja neokatekumenata prema njihovom utemeljitelju Kiku Arguellu je sljedeća: Crkva je imala idealan život samo do Konstantina u 4. stoljeću, samo to je bila učinkovito prava Crkva. I s Konstantinom je Crkve počela propadati: doktrinarno, liturgijski i moralno. U svom propadanju dno je dotakla s dekretima Tridentskog sabora. Međutim, suprotno njegovom mišljenju, upravo je obrnuto istina: to je bio jedan od najsjajnijih trenutaka u povijesti Crkve zbog jasnoće nauka i stege. Prema Kiku, mračno doba Crkve trajalo je od 4. stoljeća do II. vatikanskog sabora. Tek je s II. vatikanskim saborom svjetlo došlo u Crkvu. To je hereza jer se time kaže da je Duh Sveti napustio Crkvu. I to je stvarno sektaški i jako na liniji Martina Luthera, koji je rekao da je do njegovog pojavka Crkva bila u mraku i da je samo kroz njega došlo svijetlo u Crkvu. Kikova pozicija je fundamentalno identična s Lutherovom, samo što Kiko postulira mračno doba Crkve od Konstantina do II. vatikanskog sabora. Tako su dakle oni krivo interpretirali II. vatikanski sabor. Oni kažu da su apostoli II. vatikanskog. Tako opravdavaju sve svoje heretičke prakse i učenja s II. vatikanskim saborom. To je teška zloporaba.
Mr. Fülep: Kako je ta zajednica mogla biti službeno priznata od strane Crkve?
Biskup Schneider: To je još jedna tragedija. Oni su uspostavili snažni lobi u Vatikanu najmanje prije trideset godina. Postoji još jedan prijevara: na mnogim susretima s biskupima oni predstavljaju mnoge plodove obraćenja i mnoštvo duhovnih zvanja. Mnogi biskupi su zaslijepljeni tim plodovima te ne vide pogreške i ne istražuju ih. Oni imaju velike obitelji, imaju mnogo djece te imaju visoke moralne standarde u obiteljskom životu. To je, naravno, dobar rezultat. Međutim, tu postoji neka vrsta pretjerivanja tako da vrše pritisak na obitelji kako bi dobili maksimalni broj djece. To nije zdravo. I oni kažu, mi prihvaćamo Humanae Vitae, i to je naravno dobro. Ali u konačnici to je iluzija, jer postoji također jako puno protestantskih grupa danas u svijetu s vrlo visokom moralnim standardima, koje također imaju veliki broj djece te koji također idu na proteste protiv rodne ideologije, homoseksualnosti i koji isto tako prihvaćaju Humanae Vitae. Ali, za mene, to nije odlučujući kriterij istine! Postoji također mnogo protestantskih zajednica koje obraćaju mnoge grešnike, ljude koji su živjeli u ovisnosti kao što je alkoholizam i droge. Dakle, plodovi obraćenja nisu odlučujući kriterij za mene i ja neću pozvati takvu dobru protestantsku grupu koja obraća grešnike i ima mnogo djece u moju biskupiju kako bi se angažirala u apostolatu. To je iluzija mnogih biskupa koju su zaslijepljeni takozvanim plodovima.
Mr. Fülep: Koji je zaglavni kamen nauka?
Biskup Schneider: Nauk o euharistiji. To je srce. Pogrešno je prvo gledati na plodove i ignorirati ili ne brinuti za nauk i liturgiju. Siguran sam da će doći vrijeme kad će Crkva objektivno, dubinski istražiti tu organizaciju bez pritiska lobija Neokatekumenskog puta, te da će se onda istinski pokazati njihove pogreške u nauku i liturgiji.
Nakon jedne malo žešće reakcije, ponovno je proradila službena stranica Bahrainske katedrale. Za ne povjerovat kakvi ljudi trenutno vode Katoličku Crkvu u Apostolskom Vikarijatu Sjeverne Arabije! Bože sačuvaj!
http://www.bahraincathedral.org/?page_id=883
Izolacija Katara u svjetlu biblijskih odlomaka
1) Motivi i pozadina izolacije Katara
Prije dva dana na portalu Narod.hr objavljen je članak pod naslovom “Rijad i saveznici: odbijanje naših zahtjeva dokaz povezanosti Katara s terorizmom” (https://narod.hr/svijet/rijad-saveznici-odbijanje-nasih-zahtjeva-dokaz-povezanosti-katara-s-terorizmom). Komentar jednog od čitatelja je sljedeći: “‘Odbijanje te države da riješi diplomatsku krizu u Zaljevu dokaz njezine povezanosti s terorističkim skupinama i najavile su nove sankcije’, ja sam mislila da dokaze već imaju….tko ovima što vjeruje. Saudijska Arabija je najveća teroristička organizacija. Nju treba izolirati, staviti pod sankcije, dok ne počne provoditi demokraciju i poštovati ljudska prava u vlastitoj zemlji. Oni ne bi trebali, tako zatucani, nikoga ništa učiti. Sirovine i ljenčine. Da ih je staviti pod sankcije, pomrli bi, jer oni ništa ne rade i ništa ne proizvode.”
Nažalost, u ovom komentaru čitatelja ima više istine nego u mnogim člancima koji ovih dana izvještavaju o krizi u Perzijskom zaljevu, a čiji senzacionalistički naslovi navode ljude na stvaranje pogrešnih predodžbi i odvraćaju od stvarnih motiva izolacije Katara. Božjom milošću, pojedinci kao gornja čitateljica ipak uočavaju da je cijela priča ispunjena nelogičnim situacijama i nesuvislim izjavama koje nikako ne mogu opravdati radikalne političke, gospodarske i društvene poteze povučene od strane državnika Egipta, Saudijske Arabije, Bahraina i Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE) pod izgovorom borbe protiv terorizma. Sami Katarani više puta su istaknuli da se ovdje ne radi o stvarnoj namjeri riješavanja problema terorizma nego o napadu na katarski suverenitet te da je lista zahtjeva, koju je druga strana predočila kao preduvjet za deblokadu, napravljena tako da se može jedino odbiti. Stoga Katarani smatraju da je ona nerealna, neprovediva i uvredljiva za jednu samostalnu državu. Slijedom toga, ni odbijanje sporne liste onda ne može biti, kako Rijad tvrdi, “dokaz povezanosti Katara s terorizmom”, pogotovo ako se uzme u obzir da su ključni zahtjevi svedeni na gašenje Al Jazeere, ukidanje turske vojne baze i prekid poslovnih veza s Iranom.
S obzirom da je prošlo više od mjesec dana otkako je započeo ovaj “arapski spektakl”, pojavila su se i prva izvješća vezana uz njegove posljedice na stanovnike Arapskog poluotoka. Ispostavilo se da medijska propaganda u korist “Rijada i saveznika” nije urodila plodom te da je Katar dobio neočekivano veliku podršku drugih državnika i međunarodnih tijela, odnosno da su se vojno osigurali ugovorom s Turskom još u 2014. godini, da se svakodnevni život u Kataru odvija normalno unatoč izolaciji, te da im barem neko vrijeme ne prijeti ni financijski ni gospodarski kolaps jer su dovoljno bogati da sami saniraju gubitke (http://www.thepeninsulaqatar.com/article/08/07/2017/Al-Emadi-Qatar-is-rich-enough-to-face-blockade). Drugim riječima, u ovim okolnostima “Rijad i saveznici” mogu Kataru staviti soli na rep, pa su se ponovno okrenuli Donaldu Trumpu kao “dežurnom cirkusantu” moleći ga da u svojoj neuračunljivosti izvrši novi pritisak na Katar (http://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/najopasnija-svjetska-kriza-ide-prema-usijanju-totalna-blokada-katara-se-nastavlja-a-trump-nimalo-ne-pomaze-saudijci-trljaju-ruke/6218676/) i razmišljajući o mogućnosti izbacivanja Katara iz zajednice GCC zemalja. Naravno, ni Rijad, ni saveznici, ni Trump još ne shvaćaju da su Sin Božji i Majka Božja stali u zaštitu Katarana, koji u ovom slučaju govore istinu, dok se druga strana (s rukama itekako zamrljanim krvlju nevinih) pere od vlastitih (terorističkih) nedjela i odgovornosti, usput skrivajući svoje prave namjere. Klasičan primjer pokušaja vađenja truna u oko brata svojega i ignoriranje brvna u svom vlastitom unaprijed je od samoga Boga osuđen na propast (Matej 7, 1-5).
Drušvo ne promatra pozadinu ove krize i izloženo je interpretaciji događaja od strane globalista i njihovih medija. No koliko god da ona potraje ili čak bude zahtijevala vojne intervencije, “Rijad i saveznici” će prije ili poslije biti prokazani, a Katar će vjerojatno dobiti priliku ispraviti svoje grijehe iz prošlosti. Međutim, oni koji sada doista najskuplje plaćaju “uživanje u arapskom spektaklu” jesu poslovni ljudi, a još više oni obični koji žive na Arapskom poluotoku. Ne radi se o problemu transporta, nedostatka hrane ili navikavanja na turske mliječne proizvode, kako su to dramatično opisivali mediji, nego kršenju međunarodnog zakona o ljudskim pravima. Naime, dok građani Egipta, Saudijske Arabije, Bahraina i UAE mogu nastaviti svoj boravak i život u Kataru, građani Katara morali su iznenada napustiti teritorij tih zemalja. Uslijed ovakve radikalne odluke, nastale su višestruke posljedice na razini obiteljskih odnosa, obrazovanja, zaposlenja, slobode izražavanja, kretanja i stanovanja, privatnog vlasništva, vjerske prakse, poticanja mržnje i nasilja, uskraćivanja zdravstvenih usluga, itd. Primjerice, studenti nemaju mogućnost nastavka studija ili dobivanja očekivanih dokumenata sa sveučilišta iz spomenutih zemalja, oni koji izražavaju simpatije prema Kataru su zatvarani i kažnjavani, poslovni ljudi nemaju pristup u vlastite tvrtke, a razdvojenost pojedinih članova obitelji ide od nemogućnosti pokapanja preminulih do prisilnog napuštanja djece. Poznat je slučaj da je žena Kataranka udana za muškarca iz UAE morala napustiti zemlju, a na aerodromu su joj oduzeli par tjedana staro dijete jer je ono “građanin UAE” i mora ostati u njihovoj zemlji. Ove mjere pogođenim običnim ljudima ne donose ništa osim konfuziju, neizvjesnost, nesigurnost, strah i patnju. Zar se mogu opravdati borbom protiv terorizma od strane globalnih moćnika?
“Sve dakle, što hoćete da čine vama ljudi, činite i vi njima, jer je to sadržaj zakona i proroka.” (Matej 7, 12). Zastrašujuća je i sama pomisao da bi ljudima koji ne poštuju osnovna ljudska prava trebalo predati u ruke suverenost vlastite zemlje. (Nažalost, nama Hrvatima ju je Angela Merkel već uspješno oduzela bez da smo i primjetili, a kamoli pružili otpor. Cijeli proces započeo je dok smo mislili da ratujemo za suverenitet Hrvatske, zato nam “prijateljska Njemačka” sada i prekraja granice kako joj se sviđa, pjevušeći usput “Odu radosti”.) Stoga ne čudi da bi Katarani, sukladno međunarodnim zakonima, mogli u budućnosti voditi brojne sudske sporove nakon kojih bi im “Rijad i saveznici” mogli još na kraju isplatiti visoke odštete (http://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/ultrabogati-i-izolirani-katar-prijeti-tuzbom-trazit-ce-odstetu-visu-od-milijarde-dolara-zbog-blokade-susjeda/6348067/). Nažalost, rane od brutalnog udarca na arapske obitelji i poremećene međusobne plemenske veze teško mogu zacijeliti, neovisno o novčanim odštetama. Pogotovo u zemlji čiji su stanovnici ionako među najbogatijima na svijetu.
Bahrainska katedrala ili cionistički panteon?
Već na početku Trumpovog mandata postala je uočljiva njegova naklonost Izraelcima, jednako kako je uočljiva i prisutnost Izraelaca u pozadini stvaranja “Rijadskog savezništva” protiv Irana i Katara. Uslijed straha od gubitka moći i utjecaja, državnici spomenute skupine zemalja povezali su se preko Trumpa s cionistima, koji (čini se ove godine) nastoje završiti svoj projekt stvaranja Izraelske države i preuzimanja Jeruzalema pod bilo koju cijenu za ostale narode. Dio toga plana zahvaća i područje religije, pri čemu se koristi koncept tzv. “izumljene tradicije”, kojim se bavio uvaženi marksistički povjesničar i dugogodišnji član Komunističke partije Velike Britanije, Eric Hobsbawm. Ukratko, radi se o “tradiciji” koja se poima ili predstavlja kao izvorna i vrlo stara, no u realnosti ona je novijeg datuma i često izmišljena. Ovaj se koncept obično koristio za stvaranje nacionalnih identiteta, promicanja jedinstva među različitim zajednicama ili pak davanja legitimiteta određenim institucijama i kulturnim praksama (https://en.wikipedia.org/wiki/Invented_tradition). Uspostavljanje nove vjerske zajednice temeljem izumljene (vjerske) tradicije u ovom se slučaju odvija u suradnji cionističkog gurua Kika Arguella s modernističkim otpadnicima unutar Katoličke Crkve, koji nimalo ne mare za riječi upozorenja: “Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi. Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati. Bere li se s trnja grožđe ili s bodljike smokve? Tako svako dobro stablo rađa dobrim plodovima, a nevaljalo stablo rađa plodovima zlim. Ne može dobro stablo donijeti zlih plodova niti nevaljalo stablo dobrih plodova. Svako stablo koje ne rađa dobrim plodom siječe se i u oganj baca. Dakle: po plodovima ćete ih njihovim prepoznati.” (Matej 7, 15-20).
Uslijed nedopustivog grijeha propusta predstavnika i vjernika Katoličke Crkve, na Arapskom je poluotoku započela promocija zajedništva utemeljenog na Djevici Mariji kao Majci Isusovoj, no pritom malokoga zanima tko je doista sam Isus Krist: Sin Marijin, Sin Božji, Spasitelj, Gospodin, tesar, učitelj, prorok, čudotvorac, prijatelj ili netko drugi. Jer ako se povuče ovo pitanje, onda nema više “bratstva i jedinstva” kojem cionisti sada teže kako bi uspostavili željenu državu i ostatak društva stavili pod svoju kontrolu. Zato se putem “Rijadskog savezništva” počelo nametati “Mariju, Majku Isusovu” kao središte vjere, dok se u Bahrainu planira sagraditi “katedrala” također bez pomišljanja na Sina Božjega. Riječ je o crkvi koja je posvećena Gospi od Arabije te predstavljena kao “Kuća Djevice Marije”, a čiji je projektant ujedno i glavni promicatelj Kikove “nove estetike”, Talijan Mattia Del Prete. U tu bi se “katedralu” i džamije oko nje trebali dolaziti moliti svi vjernici zajedno: i Suni Muslimani, i Židovi, i Katolici, i Pravoslavci, kao i druge kršćanske denominacije. Rizik je pritom neizmjerljiv: “Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima. Mnogi će me u onaj dan pitati: ‘Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?’ Tada ću im kazati: ‘Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!’ Stoga, tko god sluša ove moje riječi i izvršava ih, bit će kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću, ali ona ne pada. Jer – utemeljena je na stijeni. Naprotiv, tko god sluša ove moje riječi, a ne vrši ih, bit će kao lud čovjek koji sagradi kuću na pijesku. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću i ona se sruši. I bijaše to ruševina velika.” (Matej 7, 21-27).
Što god da cionisti govore, nijedan čovjek ne može biti sve u jednom pa tako ne može postojati niti jedinstveni zajednički kružno-piramidalni panteon namjenjen vjernicima različitih vjeroispovijesti (http://www.bahraincathedral.org). Katolička crkva zvana katedrala ima svoju specifičnu arhitekturu, o čemu stručnjak Michael S. Rose kaže: “Crkveni arhitekti prošlosti i sadašnjosti shvatili su da atmosfera stvorena crkvenom zgradom utječe ne samo na način štovanja i bogoslužja, nego i na ono što vjerujemo. Konačno, ono što vjerujemo utječe na to kako živimo naše živote. Teologiju i ekleziologiju teško je odvojiti od okoline za bogoslužje, bilo da je to tradicionalna crkva ili moderna crkva. Ako katolička crkvena zgrada ne odražava katoličku teologiju i ekleziologiju, ako zgrada potkopava ili odbacuje prirodne zakone crkvene arhitekture, štovatelj riskira prihvaćanje vjere koja je strana Katolicizmu” (http://pblosser.blogspot.com/2009/11/three-natural-laws-of-catholic-church.html). Dakle, neovisno o svom individualnom imenu (primjerice, Crkva sv. Trojstva, Crkva sv. Josipa, Crkva Naše Gospe od Krunice, i sl.) svaka je katolička crkva “Kuća Božja”. Tako je bilo oduvijek i bit će navjeke! Isto tako, Neokatekumenska liturgija kao izumljena vjerska tradicija (1964.) baš nikako ne može zamijeniti katoličku Svetu Misu: Bog nam je dao slobodu i možemo izabrati u što želimo vjerovati, no samo je jedna Sveta i Apostolska Crkva. U suprotom, onaj koji vjeruje u sve i svašta vjeruje u ništa te tako i sam postaje bezbožni i lažni panteon umjesto Hram Božji.
3) Upitno zdravlje “Pape Franje”
Ukoliko se pažljivije promatra odvijanje dvaju spomenutih paralelnih procesa (političkog i vjerskog) na Arapskom poluotoku, u pozadinskom cionističkom djelovanju naziru se konture tzv. “doktrine šoka”: stvori vlastiti cilj, pronađi ključnu državu na karti svijeta, otkrij tko im je neprijatelj ili ga izmisli, stvori si saveznike, izazovi kontroliranu kaos, zbuni neprijatelje, preusmjeri pažnju javnosti na sekundarne pojave, provedi neprimjetno stvarni plan, stavi odabranu državu pod kontrolu, te ostvari svoj krajnji cilj. Tragično je što mnogi još nisu svjesni mogućih razmjera ove globalne igre, u kojoj je Majka Isusova zapravo pretvorena u pomirljivog nositelja strukturnog nasilja, a Kuća Božja pronevjerena unatoč tome što nas je Gospodin opominjao: “Ne dajte svetinje psima i ne bacajte bisera svojega pred svinje! Inače bi ga mogle pogaziti nogama svojim, okrenuti se i rastrgati vas.” (Matej 7, 6). Naime, jednako kako su cionisti pomoću zapadne političke elite pretvorili Muslimane u očima Europljana kao one koji “ubijaju u ime Boga”, tako su sada Blaženu Djevicu Mariju odlučili iskoristiti za uvođenje vjerskih promjena na Arapskom poluotoku. Srećom, Oman, Katar i Kuwait su svjesni barem jednog dijela zamke i nastoje iznaći diplomatsko riješenje da se ljude zaštiti i izbjegne ratni sukob. Da je cionistima i nesigurnim sunitskim arapskim dinastijama svejedno što se događa malim ljudima, pokazali su svojim ciljanim progonom katarskog stanovništva uslijed čega mnoge arapske obitelji trenutno prolaze pravu agoniju. Zaključak je da blokada Katara i medijski natpisi doista nemaju nikakve veze s “borbom protiv terorizma”, nego s nezamislivom zavjerom protiv Sina Božjega, Majke Božje, Katoličke Crkve, Palestinaca te u konačnici protiv čovječanstva. Međunarodne institucije po običaju samo promatraju zbivanja bez uočavanja svih relevantnih detalja, a kamoli pokazivanja odlučnosti i spremnosti da ih zaustave. No Gospodin je naš Spasitelj i neće nas iznevjeriti, a u zaštiti vjernika pripomoći će i Naša Gospa od Arabije, i Sveti Alojzije Stepinac.
Ono što osobito rastužuje Katolike jest spoznaja da je u ovo strahovito ali nevidljivo strukturno nasilje nad brojnim dušama “Papa Franjo” umočen do grla, što je potvrđeno i tijekom jedne korespondencije s Biskupom Camillom Ballinom, koji je doslovno rekao: “Ne brini. Sve je odobreno od Pape.” Čini se kako je provedba “uspostavljanja globalnog mira” započela s njegovim nedavnim posjetom Egiptu, u kojem se nalazi sjedište sunitskog islama. Ondje je u svome govoru istaknuo sljedeće:
1) “Zajedno, u zemlji u kojoj se nebo i zemlja susreću, ovoj zemlji saveza između naroda i vjernika, recimo još jednom čvrsto i jasno “Ne!” svakom obliku nasilja, osvete i mržnje koja se provodi u ime vjere ili u ime Boga.”
2) “Imamo obvezu ukinuti kršenja ljudskog dostojanstva i ljudskih prava, prokazati pokušaj opravdavanja svih oblika mržnje u ime vjere i osuditi takve pokušaje kao idolopoklonsku karikaturu Boga”.
3) “Zajedno ćemo proglasiti svetost svakog ljudskog života naspram svakog oblika nasilja, bilo fizičkog, društvenog, obrazovnog ili psihološkog.” (https://cruxnow.com/vatican/2017/07/07/vatican-al-azhar-focus-papal-trip-speeches-latest-meeting/).
Prethodno u Egiptu osudivši primjenu nasilja u vjersko-političke svrhe, “Papa Franjo” nije se poslije oglasio u vezi najnovijih zbivanja na Arapskom poluotoku (čak niti vezano uz Katolike), iako su mu inače puna usta milosrđa i zabrinutosti za one koji su “na periferiji”. Stoga nije više nikakva tajna da se, sa stajališta socijalne doktrine Katoličke Crkve, “Papa Franjo” ponaša zabrinjavajuće čudno. To je nešto blažim tonom nesvjesno istaknuo i nedavno smijenjeni prefekt Kongregacije za doktrinu vjere, Kardinal Gerhard Müller, izjavivši kako nikako ne može prihvatiti Papin “stil ophođenja” te da bi “trebalo primjenjivati društveno učenje Crkve” (https://onepeterfive.com/just-before-death-cardinal-meisner-spoke-to-cardinal-muller-of-distress-over-his-dismissal/). Nažalost, ukoliko i poznaje društvene norme Katolika, Jorge Mario Bergoglio za njih jednostavno ne mari, baš kao ni za duševnu i emocionalnu bol koju autentični vjernici osjećaju otkako je dotični postavljen za “poglavara Katoličke Crkve”. Ovoj tezi ide u prilog i nesretna sudbina upravo preminulog Kardinala Joachima Meisnera, jednog od četiriju potpisnika “Dubia”, koji je gotovo godinu dana uzaludno čekao na odgovor i audijenciju kod “Pape Franje” kako bi se za dobrobit Sveopće Crkve raščistile nedoumice oko dokumenta “Amoris Laetitia”. Kardinal je u međuvremenu preminuo nakon što je večer prije razgovarao s Kardinalom Gerhardom Müllerom, čiji je otpust s mjesta prefekta Kongregacije za doktrinu vjere doživio kao veliku štetu za Katoličku Crkvu, a koja je njemu osobno izazvala neizmjernu žalost. Ne znam koje bi opravdanje Bergoglio mogao izmisliti da mu se oprosti takav čin, odnosno čime bilo tko od modernista može opravdati trenutnu “politiku šutnje” od strane crkvene hijerarhije, koja naočigled svih teško ranjava Tijelo Kristovo (https://www.quovadiscroatia.com/vrijeme-da-izademo-iz-sramotne-neugodne-tisine/).
Kada sam nedavno govorila o podmuklosti strukturnog zlostavljanja i nasilja, nisam spomenula tri vrste, tj. načina na koji se ono manifestira ostavljajući negativan utjecaj na pojedinca koji mu je izložen. To su: 1) Namjerne smetnje na razini osobne kontrole prostora, vremena i energije pojedinca; 2) Uobičajene smetnje na razini sposobnosti pojedinca da kontrolira odnose i njihovu izgradnju; i 3) Nedostajuće veze koje crpe fizičku, mentalnu i emocionalnu energiju neke osobe tijekom dugotrajnog razdoblja, uzrokujući oštećenje kako odnosa, tako i fizičkog i emocionalnog blagostanja osobe koju se drži u stanju čekanja. Općenito govoreći, strukturno zlostavljanje je neizravno i iscrpljuje žrtvu na emocionalnoj, mentalnoj i psihološkoj razini, a manifestira se u specifičnim situacijama unutar svakog kulturnog, društvenog, korporativnog i obiteljskog okvira (https://en.wikipedia.org/wiki/Structural_abuse). Ukoliko uzmemo u obzir prethodno spomenuto te poznate okolnosti smrti Kardinala Meisnera, teško se oteti zaključku da je Kardinal Meisner moguća žrtva treće vrste strukturnog nasilja, koja je kod čovjeka starijih godina, nažalost, donijela smrt kao svoju krajnju posljedicu. Normalan se čovjek nakon toga mora zamisliti, no pitanje je može li to učiniti i Jorge Mario Bergoglio. Naime, promatrajući s motrišta katoličkih društvenih normi i učenja rezultate njegovog vođenja Katoličke Crkve i ponašanja prema autentičnim katoličkim vjernicima, “Papa Franjo” pokazuje sve simptome trajnog poremećaja osobnosti na razini “psihopatije”. Takav poremećaj zahvaća emocionalno-voljni plan, a naziva se još “moralna izopačenost” ili “moralno ludilo”, jer proizlazi da psihopati ne posjeduju osjećaj etike ili prava drugih ljudi. Simptomi ovog poremećaja obično su: nebriga, visok prag tolerancije na gadost, slabo uočavanje nečijeg straha, površne emocije, neodgovornost, neiskren govor, patološko laganje, prekomjerno samopouzdanje, sebičnost, parazitski način života, nemogućnost planiranja budućnosti i nasilje (https://www.psychologytoday.com/blog/mindmelding/201301/what-is-psychopath-0). S obzirom da se odnosi na osobe koje neuvažavaju ljudske osjećaje i društvene moralne vrijednosti svoje zajednice (npr. Katolika), ali koje znaju biti čak i natprosječno inteligentne pa svoje nedostatke izvrsno kamufliraju, psihopatija pripada među poremećaje osobnosti koje je najteže dijagnosticirati. Ukratko, ovaj konstrukt osobnosti sastoji se od “klastera značajki koje koriste profesionalci iz domene mentalnog zdravlja kako bi opisali nekoga tko je šarmantan, manipulativan, emocionalno nemilosrdan i potencijalno kriminalac” (http://www.wikihow.com/Identify-a-Psychopath).
4) Tajanstveni Božji plan
Svjedočeći “arapskom spektaklu”, kao i velikoj društveno-političkoj krizi koja je zahvatila Europsku Uniju, Bliski Istok i Sjevernu Afriku, javlja se pomisao “je li sve ovo doista vrijedno Izraelske države?”. Odgovori dolaze malo teže jer nisam ni vidovnjak, ni businessman, ni političar, ni geopolitički analitičar, ni povjesničar, ni teolog. Tek obični Katolik koji pokušava pronaći neki smisao, vjerujući u postojanje tajanstvenog Božjeg plana za ljudsko spasenje. Tako, dok sam prethodna poglavlja pisala sa stajališta insajdera koji raspolaže s pojedinim široj javnosti vjerojatno nepoznatim informacijama, za ovo poglavlje nemam apsolutno nikakvih spoznaja ni izvora. Osim Biblije.
Pozadina trenutne Zaljevske krize neupitno upućuje na postojeći sukob između Palestinaca i Izraelaca te različita poimanja oko stvaranja moderne Izraelske države. Tema je to kojom su se dosada mnogi bavili, premda su se rijetko temeljito doticali neizostavnog pitanja vjere (https://blog.vecernji.hr/darko-milosic/cija-je-obecana-zemlja-5477). Laički gledano s motrišta katoličke socijalne doktrine, čini se da starosjedilački “Izraelski Arapi”, kako se još naziva Palestince, danas imaju kud i kamo više prava na teritorijalno nasljedstvo “biblijski bratskih Izraelaca”, nego cionisti koji su u 19. stoljeću “iz dijaspore” jednostavno prstom pokazali na željeni teritorij i “u ime vjere” krenuli u njegovo osvajanje. Opaža se pritom da su bili malo mudriji nego Muslimani pa nisu usput glasno uzvikivali: “Bog je veći”. Uvažavajući Božje zapovijedi, već sama ideja da bi se netko u naše doba na takav način domogao vlastite države Katolicima izgleda neprihvatljivom. Osim toga, iako cionisti “povijesno pravo na Izrael” prisvajaju za sebe, istovremeno postoje određene sumnje da isti nisu u izravnoj vezi sa samim “biblijskim Izraelcima” kojima je on bio obećana zemlja kao Božjem odabranom narodu. Biblijsko Kraljevstvo Izrael poteklo je od Izakovog sina Jakova prozvanog Izrael, koji je imao dvanaest sinova. Ono je nastalo ujedinjenjem njihovih dvanaest izraelskih plemena između 1030. i 1020. prije Krista. Prvi izraelski kralj bio je Šaul iz plemena Benjamin. Njegovo je kraljevanje bilo obilježeno borbama s Filistejcima i Amoncima, a nakon borbi za kraljevsko prijestolje te smrti Šaula i njegovih sinova na predjelu južno od Galilejskog jezera, vlast preuzima Kralj David iz plemena Jude. Vladavina kralja Davida trajala je od 1005. do 965. prije Krista, a njegovog sina Salomona od 970. do 937. prije Krista. Dok je David ostao zapamćen po svojoj borbi protiv Golijata i brojnim psalmima, Salomon je bio cijenjen zbog mudrosti i podizanja prvog Hrama u Jeruzalemu; ondje se čuvao Kovčeg Saveza u kojem su pohranjene dvije ploče s Deset zapovijedi Božjih.
Poslije smrti kralja Salomona dolazi kraj jedinstvenom Kraljevstvu Izrael: oko 721. prije Krista ono se podijelilo na sjeverno Kraljevstvo Izrael i južno Kraljevstvo Juda. Sjeverno kraljevstvo (ono koje je zadržalo naziv Izrael) dolazi pod vlast drugih naroda i postaje asirska provincija Samerina, dok je južno kraljevstvo s prijestolnicom Jeruzalemom opstalo sve do dolaska Babilonaca 587. prije Krista. Tada je kralj Sidkija, posljednji vladar Kraljevstva Juda, postao vazalom babilonskog kralja Nabukodonosora II., a Solomonov Hram i grad Jeruzalem su razoreni. Biblija kaže da je uzrok propasti Kraljevstva Izraela bilo otpadništvo od vjere, odnosno da je već sam kralj Salomon iznevjerio Savez s Bogom “ljubeći uz kćer faraonovu mnoge žene tuđinke” koje mu “zanesoše srce za drugim bogovima” pa je Svevišnji Bog, kao odgovor na Salomonove grijehe, odredio da dođe kraj Kraljevstvu Izrael: “I Gospod se razgnjevi na Salomona, jer on odvrati srce svoje od Gospoda, Boga Izraelova, koji mu se bio javio dva puta i bio mu je zapovjedio, da ne štuje drugih bogova. Ali on nije držao, što mu je bio Gospod zapovjedio. Zato dade Gospod reći Salomonu: ‘Jer tako stoji s tobom, da nijesi držao saveza mojega i uredaba, što sam ti ih naložio, zato ću otrgnuti od tebe kraljevstvo i dati ga slugi tvojemu. Ali neću to još učiniti za života tvojega radi tvojega oca Davida. Tek sinu tvojemu oduzet ću ga. Ipak neću od njega otrgnuti svega kraljevstva. Jedno ću pleme dati sinu tvojemu radi Davida, sluge mojega, i radi Jerusalema, što sam ga izabrao.'” (1. Kraljevima 11, 9-13). Povijest pak uči da je deset od dvanaest Izraelovih plemena nestalo upravo oko 8. stoljeća prije Krista na području današnje Sirije i Iraka te da su opstala tek dva (Benjamin i Juda), koja su se također povezali s drugim narodima. Nakon povratka iz babilonskog sužanjstva između 520. i 516. prije Krista, preostali potomci iz plemena Juda ponovno u Jeruzalemu podižu Hram, a 63. prije Krista grad osvajaju Rimljani. Novi Zavjet potvrđuje Isusa Krista kao izravnog potomka Kralja Davida, kojemu je Bog obećao da se njegova loza neće prekinuti. Nakon niza ustanaka, uslijed bitke u Prvom židovsko-rimskom ratu 70. godine (poslije Krista), budući rimski car Tit Flavije konačno je ugušio pobunu, osvojio Jeruzalem, uništio novi (drugi) Hram te raselio malobrojne preživjele Judejce diljem Rimskog carstva. Prema židovskom vjerovanju, oni bi se jednog dana trebali vratiti u Jeruzalem, u kojem će obnoviti Hram u posljednja vremena za dolaska Mesije, dok se prema kršćanskom vjerovanju rimska opsada i uništenje Hrama smatraju ispunjenjem proročanstva Sina Božjega (kao i starozavjetnih proroka Izaije i Danijela): “I dok su neki razgovarali o Hramu, kako ga resi divno kamenje i zavjetni darovi, reče: ‘Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen. Upitaše ga: ‘Učitelju, a kada će to biti? I na koji se znak to ima dogoditi?’ A on reče: ‘Pazite, ne dajte se zavesti. Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: ‘Ja sam’ i: ‘Vrijeme se približilo!’ Ne idite za njima. A kad čujete za ratove i pobune, ne prestrašite se. Doista treba da se to prije dogodi, ali to još nije odmah svršetak.” (Luka 21, 5-9). Stoga Katolici ne iščekuju stvaranje nekog novog “Kraljevstva Izrael”, nego jedinstvenog Kraljevstva Božjeg.
S druge strane, Jakovljev (Izraelov) djed i Izakov otac Abraham imao je još jednog sina po imenu Jišmael. On je rođen prije Izaka kao dijete Abrahama i sluškinje Abrahamove žene Sare, koja se zvala Hagar. Dok je trudna bježala u pustinju od strogog postupanja svoje gospodarice, Anđeo Gospodnji obratio se Hagar: “Anđeo Jahvin nađe je kod izvora u pustinji – uz vrelo što je na putu prema Šuru – pa je zapita: ‘Hagaro, sluškinjo Sarajina, odakle dolaziš i kamo ideš?’ ‘Bježim, evo, od svoje gospodarice Saraje’, odgovori ona. Nato joj anđeo Jahvin reče: ‘Vrati se svojoj gospodarici i pokori joj se! Još joj reče anđeo Jahvin: ‘Tvoje ću potomstvo silno umnožiti; od mnoštva se neće moći ni prebrojiti. Dalje joj je anđeo Jahvin rekao: ‘Gle, zanijela si i rodit ćeš sina. Nadjeni mu ime Jišmael, jer Jahve ču jad tvoj. On će biti kao divlje magare: ruka će se njegova dizati na svakoga i svačija ruka na njega; i pred licem sve mu braće on će stan sebi podići. A Jahvu koji joj govoraše nazva: ‘Ti si El Roi – Svevid Bog’, jer – reče ona – ‘vidjeh Boga i nakon viđenja – još živim! Stoga se taj zdenac zove Beer Lahaj Roi – Zdenac životvornog Svevida, a eno ga između Kadeša i Bereda. Rodi Hagara Abramu sina, a Abram sinu što mu ga rodi Hagara nadjene ime Jišmael. Abramu je bilo osamdeset i šest godina kad mu je Hagara rodila Jišmaela.’ (Postanak 16, 7-16). Nakon što su, prema Božjem obećanju, Abraham i Sara dobili zajedničkog sina Izaka, Hagar je s Jišmaelom napustila njihov dom te joj se, izgubljenoj u pustinji, ponovno obratio Gospodin: “Jednom opazi Sara gdje se sin koga je Egipćanka Hagara Abrahamu rodila igra s njezinim sinom Izakom, pa reče Abrahamu: ‘Otjeraj tu sluškinju i njezina sina, jer sin sluškinje ne smije biti baštinik s mojim sinom – s Izakom!’ To je Abrahamu bilo nemilo, jer je i Jišmael bio njegov sin. Ali Bog reče Abrahamu: ‘Nemoj se uznemirivati zbog dječaka i zbog svoje sluškinje; sve što ti kaže Sara poslušaj, jer će Izakovo potomstvo tebi ovjekovječiti ime. I od sina tvoje sluškinje podići ću velik narod, jer je tvoj potomak. Rano ujutro Abraham uze kruha i mješinicu vode pa dade Hagari; stavi to na njezina ramena, zajedno s dječakom, te je otpusti. Vrludala je amo-tamo po pustinji Beer Šebe. Potrošivši vodu iz mješinice, ostavi dijete pod jednim grmom, a sama ode i sjede nasuprot, daleko koliko luk može dobaciti. Govorila je u sebi: ‘Neću da vidim kako dijete umire.’ Sjedeći tako, udari u jecanje. Bog ču plač dječaka te anđeo Božji zovne s neba Hagaru i reče joj: ‘Što ti je, Hagaro? Ne boj se! Jer je Bog čuo plač dječaka u njegovoj nevolji. Na noge! Digni dječaka i utješi ga, jer od njega ću podići velik narod. Tada joj Bog otvori oči pa ona opazi studenac. Ode i napuni vodom mješinicu pa napoji dječaka. Bog je bio s dječakom te je rastao i odrastao. Živio je u pustinji te postao vješt u strijeljanju iz luka. Dom mu bijaše u pustinji Paranu; a njegova mu majka dobavi ženu iz zemlje egipatske.” (Postanak 21, 9-21). Jišmael, što znači “Bog čuje”, također je imao dvanaest sinova koji su stvorili svoja plemena, nastanjena na području današnjeg Bliskog Istoka i Arapskog poluotoka.
U doba Isusa Krista nastaje Novi i Vječni Savez s Trojedinim Bogom, sklopljen krvlju Sina Božjega žrtvovanog kao Jaganjca na Križu poradi našega spasenja te se osniva Jedna Sveta Katolička i Apostolska Crkva (http://www.katolik.hr/krscanstvomnu/autoritetcrkvemnu/144-o-vjenosti-saveza-sklopljenog-kristovom-krvlju/). U kronologiji biblijskih zbivanja, to je posljednji Savez s Bogom do kojega danas ne drže ni Cionisti (Židovi) ni Arapi (Muslimani), nego samo Katolici (Kršćani). K tome, oni koji se u moderno doba nazivaju Izraelcima i koji stoje iza cionističkog pokreta po ničemu ne izgledaju kao Izraelci koje je Bog odabrao za svoj narod. “Bog nije odabrao Izrael samo kako bi iz njega izašao Mesija. Bog je htio da Izrael ide i poučava druge o njemu. Izrael je trebao biti narod svećenika, proroka i misionara ovome svijetu. Bog je naumio da Izraelci budu narod koji se razlikuje od drugih, narod ljudi koji će druge upućivati prema Bogu i njegovom obećanom Otkupitelju, Mesiji i Spasitelju. Većim dijelom, Izrael nije uspio ispuniti tu zadaću. Međutim, Božja krajnja svrha za Izrael, svrha davanja Mesije i Spasitelja, bila je savršeno ispunjena – u Osobi Isusa Krista.” (https://www.gotquestions.org/Hrvatski/Bog-izabrao-Izrael.html). Ako su, dakle, Izakovi i Jakovljevi izravni potomci, zvani Izraelci, ispunili svoju krajnju svrhu rođenjem i žrtvom Isusa Krista unatoč tome što većina svojom slobodnom voljom poslije nije prihvatila Isusa kao Sina Božjega i Spasitelja pa još uvijek iščekuju Mesiju, odnosno ako su to učinili Katolici (Kršćani) kao izravni duhovni potomci apostola i drugih naroda koji su prihvatili Isusa kao Sina Božjega i Spasitelja te kao takvi postali “narod svećenika, proroka i misionara”, kakav je onda Božji plan sa potomstvom Izakovog starijeg brata i Abrahamovog sina Jišmaela i zbog čega bi Bog želio od njega načiniti veliki narod?
Odgovor na ovo pitanje možda leži u jednom tumačenju vezanom uz samoga Šema, praoca Izakovih i Jišmaelovih plemena, koji se zato zajednički nazivaju Semiti. Naime, Šem je jedan od potomaka Noe, a prevlast Šemovih potomaka nad ostalim narodima tumači se Šemovim osobitim poštivanjem Noe (Postanak 9,18-28). Ovdje mi nije cilj iznova ulaziti u tematiku globalne politike, bankarstva, rata, terorizma i manipulacije sviješću ljudi, no imajući na umu izrazitu čežnju običnih muslimanskih vjernika za Bogom u okviru svojih država utemeljenih na vjerskom zakonu (tzv. šerijat), možemo li možda primjeniti analogno pojašnjenje kada je u pitanju današnja demografska prevlast Jišmaelovih potomaka nad Izakovima te nevjerojatna financijska moć koju su posljednjih desetljeća nenadano stekli? Znamo da Bog doista sve vidi i čuje, i da mu ništa nije nemoguće. U tom smislu zanimljivo je cijelo sedmo poglavlje iz Evanđelja po Mateju, pa tako i sljedeći odlomak: “Molite, i dat će vam se; tražite, i naći ćete; kucajte, i otvorit će vam se. Jer svaki, koji moli, prima; tko traži, nalazi; tko kuca, otvara mu se. Tko će od vas sinu svojemu dati kamen, ako ga zamoli kruha. Ili tko će mu dati zmiju, ako zamoli ribu? Kad dakle vi, koji ste zli, znate dobre dare davati djeci svojoj, koliko će više Otac vaš nebeski dati dobra onima, koji ga za to mole!” (Matej 7, 7-11). Je li sve ovo nekako povezano s aktualnom društveno-političkom problematikom i spasiteljskom snagom Sina Božjega? Sveti Otac – Papa Benedikt XVI jasno je naglasio da u približavanju religija nema odustajanja od Istine, pogotovo kad je riječ o Svetom Trojstvu, hipostatskom jedinstvu i transubstancijaciji. Ukoliko Židovi jedinu Istinu nikako ne žele prihvatiti, možemo li se nadati da bi to mogli učiniti barem neki narodi koji su danas po vjerskom opredjeljenju Muslimani? S obzirom na održani “Marš mira” u znak sjećanja za žrtve Srebrenice (http://balkans.aljazeera.net/live-blog/ucesnici-marsa-mira-prolaze-najtezu-etapu) te hrvatsko “Zavjetno hodočašće za domovinu” (https://narod.hr/kultura/marijanski-zavjet-domovinu-prolazi-sisacku-biskupiju), jasno je da su mali ljudi u potrazi za mirnim suživotom i funkcionalnim političkim sustavom koji poštuje njihova ljudska prava i nenarušava izvana stabilnost njihovih zajednica, odnosno da nikome osim globalistima i biznismenima više nije do sukoba i ratovanja. Time je Gospodinova zapovijed “ljubite jedni druge” ustvari postala univerzalna ljudska potreba iskrenih vjernika. Ako se Bog javio onda kada je osamljena Hagara u pustinji plakala, a potom i kada je osamljeni dječak Jišmael sjedeći pod grmom u pustinji plakao, može li se nekako ponovno javiti sada kada u pustinji plaču potomci Jišmaelovi? Ima li Majka Božja kakvu novu veliku ulogu u tajanstvenom Božjem planu? Što bi u vezi toga mogla reći Naša Gospa od Fatime, a što Naša Gospa od Arabije?
Ukoliko postoji kakva zainteresirana duša koja je k tome i teološki potkovana, bilo bi lijepo čuti nepristrano i stručno mišljenje.
Dakle, moje pitanje za autentičnog katoličkog teologa glasi:
Ako je Trojedini Bog Živi Bog;
Ako su Izraelci kao narod još prije dolaska Krista iznevjerili Savez s Bogom;
Ako se Kraljevstvo/Država Izrael dokinulo Božjom voljom kao posljedica otpadništva izraelskog kralja Salomona od vjere;
Ako je Bog dio sjevernog teritorija nazvan Izrael dao drugim narodima;
Ako je Bog sačuvao tek Davidovu lozu poradi svoga nauma – rođenja i žrtvovanja Sina Božjega za spasenje čovječanstva;
Ako preostali Judejci nisu nikada prihvatili Sina Božjega kako bi sklopili Novi i Vječni Savez s Bogom;
Ako su tek malobrojni preživjeli Judejci poslije rimske opsade Jeruzalema raseljeni (po kazni Božjoj?);
Ako je Sin Božji ustanovio Jednu Svetu Katoličku i Apostolsku Crkvu;
Ako je Crkva postala Tijelo Kristovo;
Ako se po Tijelu Kristovom Davidova loza nikada nije prekinula;
Ako je Tijelo Kristovo narod vjernika, svećenika, proroka i misionara;
Ako je njihova temeljna zadaća druge upućivati prema Trojedinom Bogu te im donositi radosnu vijest o Sinu Božjem kao Spasitelju (evangelizirati);
Ako se Bog nije želio odreći Jišmaela nego mu je jasno odredio sudbinu;
Ako postoji loza Jišmaelova koja se ogleda u mnogobrojnom narodu vjernom Bogu Abrahamovu ali “divljem kao magare”;
Ako Jišmaelovi potomci osjećaju unutarnji poriv za stvaranjem svojevrsne Božje države;
Ako je Islamska država upravo poražena, a moderna Izraelska država nema biblijski utemeljeno opravdanje za svoje stvaranje;
Je li moguće da je Bog, zbog izraelskog otpadništva od vjere, kroz Tijelo Kristovo (Katoličku Crkvu) nastavio lozu Davidovu kako bi se ona putem Sina Božjega ujedinila s lozom Jišmaelovom, koja bi nakon sklapanja Novoga i Vječnoga Saveza s Bogom trebala na zemlji ustanoviti svojevrsno Kraljevstvo Božje?
Unaprijed se ispričavam ako sam u svom neznanju napisala nešto što je izvan svake pameti.
I još jedno pitanje:
Ako je Katolička Crkva po Novom i Vječnom Savezu s Bogom postala Tijelo Kristovo;
Ako je Tijelo Kristovo kao “narod svećenika, proroka i misionara” obilježeno otpadništvom od vjere;
Ako otpadnici od vjere sami prekidaju Novi i Vječni (posljednji?) Savez s Bogom;
Ako Živi Bog zbog otpadništva može kazniti vjernike oduzimanjem prava daljnjeg vjerskog nasljeđa baš kako je kaznio Salomona;
Ako je Sveti Petar kao Vikar Kristov glava Tijela Kristovog;
Ako ni vrata paklena neće nadvladati Tijelo Kristovo;
Ako je moguće nastaviti Abrahamovu lozu prenošenjem s jednog naroda (Izraelaca) na drugi (Katoličku Crkvu kao Tijelo Kristovo);
Može li Živi Bog, analogno iskustvu s Izraelcima, Katoličku Crkvu kazniti zbog sadašnjeg svetogrđa i otpadništva mnogih vjernika od vjere te prenijeti apostolsko nasljeđe (https://www.gotquestions.org/hrvatski/apostolsko-naslijede.html) na neki drugi narod s kojim će sklopiti Novi i Vječni Savez, a koji iz nama (ne)poznatih razloga drži svojim novim odabranim narodom? U tom slučaju bi “Petrova loza”, kao izdanak Davidove loze koja se po Sinu Božjem utjelovila u Tijelu Kristovom, i dalje ostala čvrstom stijenom na kojoj počiva Katolička Crkva koju ništa nije nadvladalo, zar ne?
Molim da me netko odmah ispravi ako moje razmišljanje ide u krivom smjeru.
P.S. – Čini mi se da se u posljednjem pitanju nisam precizno izrazila pa ću ga ovako preformulirati:
Ako je Katolička Crkva po Novom i Vječnom Savezu s Trojedinim Bogom postala Tijelo Kristovo;
Ako su mnogi katolički svećenici i vjernici zapali u herezu i otpadništvo od vjere;
Ako otpadnici od vjere time sami prekidaju Novi i Vječni (posljednji) Savez s Bogom;
Ako Živi Bog zbog otpadništva svećenika i vjernika može kazniti cijeli narod oduzimajući mu pravo izravnog nasljedovanja vjerske baštine na način kako je to učinio kralju Salomonu i Izraelcima;
Ako je Sveti Petar bio prvi Vikar Kristov i poglavar Jedne Svete Katoličke i Apostolske Crkve;
Ako je Sveti Otac u okviru Katoličke Crkve jedini (pre)nositelj Petrovog apostolskog nasljeđa;
Ako tu istu Crkvu ni vrata paklena neće nadvladati;
Ako je po Sinu Božjem bilo moguće prenijeti vjersku baštinu s jednog naroda (Izraelaca) na drugi (Katolici);
Može li Živi Bog, analogno postupku s Izraelcima, Vatikan kazniti zbog današnjeg svetogrđa i otpadništva od vjere te prenijeti apostolsko nasljeđe na drugi (vjerski) narod s kojim Bog želi sklopiti Novi i Vječni Savez po krštenju u Duhu Svetom budući da je taj narod potomak Jišmaelovog plemena?
U tom bi slučaju “Petrova apostolska loza”, kao izdanak Davidove loze koja se po Sinu Božjem utjelovila u Tijelu Kristovom nazvanom Katolička Crkva, i dalje ostala čvrstom stijenom na kojoj počiva ta ista Katolička Crkva, ali bi se njezina zdrava (“Davidova”) loza asimilacijom autentičnih katoličkih vjernika i novog Božjeg naroda s vremenom obnovila i ponovno “genetski povezala” u Abrahamu kao njezinom praishodištu, pa otpadnički dio crkvene hijerarhije više ne bi imao odlučujući (i pogubni) utjecaj na takvo Tijelo Kristovo. Taj se prijenos apostolskog nasljeđa može dogoditi kao duži proces, naravno uvijek uz posredstvo autentičnih katoličkih prelata (možda iz Orijentalnih Crkvi?) bez kojih ono niti nije moguće.
Ne znam je li ovo moguće riješenje krize koja je zahvatila Katoličku Crkvu, a da se ne dogodi nova šizma nego suprotan proces (ucjepljenje?), pa molim za stručno pojašnjenje.
Kora zašto je ovdje 40 tvojih komentara od po nekoliko paragrafa bez da imaju nekakve veze s neokatekumenskim Putom već s dnevno političkim temama?
Poštovani “question”:
Žao mi je tvoga truda i vremena uloženog u čitanje tako dugih tekstova s poražavajućim ishodom da nisi uspio uhvatiti glavnu nit. To je inače tipično neokatekumenski. S druge strane, ako ih nisi sve pročitao onda ne bi trebao ni davati komentare.
S obzirom da mi se čini kako se baš ne snalaziš najbolje kad je posrijedi sveobuhvatna analiza društvenih zbivanja, kratko ću pojasniti zbog čega sam pisala ovako dugačke tekstove koji “nemaju nikakve veze s Neokatekumenskim putem već dnevno političkim temama”.
1) Neokatekumenski put je međunarodna kriminalna parareligijska organizacija povezana s cionističkim pokretom, a ne Katolicizmom. Ono što su pokušali napraviti na Arapskom poluotoku nalazi se izvan svake pameti i zakona. Kako kriminal Neokatekumena nije moguće riješiti na razini jedne samostalne države, za to će se po svoj prilici pobrinuti Međunarodni krivični sud u Hagu.
(https://thepeninsulaqatar.com/article/10/07/2017/Foreign-Minister-meets-Chief-Prosecutor-of-ICC)
2) S obzirom da terorizam ima više lica, baš kao i kriminal, nestanak američkog državljanina Luisa Camacha sa Guama i iz Qatara te njegovo nekontrolirano seljakanje po župama Katoličke Crkve zahtjeva posebnu vrstu istrage. U tom smislu, novi bilateralni sporazum između SAD-a i Qatara daje nadu da će Luis Camacho jednog dana biti pronađen i oslobođen iz ralja Neokatekumena.
(http://www.aljazeera.com/news/2017/07/qatar-combat-terrorism-financing-170711134808172.html).
3) S obzirom da se Vatikan u ovom slučaju jako zaigrao i sa Bogom i sa svijetom, morao je s Neba intervenirati i Sveti Alojzije Stepinac. Činjenica da je “Papa Franjo” doneo novu uredbu o postupku kanonizacije govori mi da je Bergoglio možda shvatio svoju veliku pogrešku vezano uz kardinala Stepinca, a sama pojava članka o kanonizaciji svetaca u katarskom dnevnom listu The Peninsula Qatar kao znak njihove dobre volje da na Arapskom poluotoku javno progovore o takvoj vjerskoj (katoličkoj) temi, čini mi se pravo malo čudo.
(http://thepeninsulaqatar.com/article/11/07/2017/Saving-lives-Pope-adds-fourth-path-to-Roman-Catholic-sainthood).
Ukoliko još uvijek nisi ništa shvatio, zamoli Duha Svetoga da ti malo pomogne.
Sveti Alojzije Stepinac, hvala ti!
“Žao mi je tvoga truda i vremena uloženog u čitanje tako dugih tekstova s poražavajućim ishodom da nisi uspio uhvatiti glavnu nit. To je inače tipično neokatekumenski. S druge strane, ako ih nisi sve pročitao onda ne bi trebao ni davati komentare.”
Nisam neokatekumen. Pročitao sam ih par u kojima spominješ Plenkovića, kakve veze on ima s bilo čim?
Nema šanse da ću čitati sad već 60 komentara od kojih u prosjeku svaki ima 7000-8000 znakova…
I neznam tko će ti to čitati…
Poštovani “question”,
Andreja Plenkovića spominjem u jednom sasvim specifičnom kontekstu vezanom uz društveno nasilje, a koje sam pak pojašnjavala u sasvim specifičnom kontekstu vezanom uz Neokatekumenski put i Katoličku Crkvu, budući da se ono intenziviralo u sasvim specifičnom kontekstu vezanom uz izolaciju Katara. Isto tako bih i Andreja Plenkovića i Kolindu Grabar-Kitarović danas mogla povezati sa zbivanjima na Arapskom poluotoku u sasvim specifičnom kontekstu pogrešnog vođenja hrvatske vanjske politike utemeljene na slijepom ponavljanju tuđih grešaka (prvo Angele Merkel, a sada Donalda Trumpa), no ako nema šanse da ćeš ti to čitati, onda zasigurno nije vrijedno truda ?
Međutim, vjerujem da je na ovoj stranici bila koja katolička duša koju je spomenuta tematika podrobnije zanimala pa ću iz poštovanja prema njoj ostaviti dva linka da povežu ovaj post s onim na što referiram:
https://narod.hr/hrvatska/grabar-kitarovic-pozvala-pokusaje-premoscivanja-podjela-zaljevu-interes-svih-drzava-zajednickoj-borbi-radikalizma-ekstremizma-terorizma
http://balkans.aljazeera.net/vijesti/emirati-podrzali-le-pen-i-trazili-da-napadne-katar-i-saudiju
Šalu na stranu. Tekstove sam pisala iz uvjerenja da je tema važna i da ju treba sagledati s različitih motrišta, ali ne znam se nažalost izraziti u kratkim crtama pa je sve završilo na tome da je kilometarske članke komentirao netko tko ne samo da ih nije uopće pročitao, nego jedva da je i površno pogledom preletio, a kamoli shvatio.
Što se može. Dat će Bog i bolje dane. S time u vezi ovako ću sažeti i završiti svoju seriju postova, nadajući da ti ovo neće biti previše za pročitati i da će ti u kratkim crtama sve pojasniti:
“Gospodin razbija nakane pucima,
Mrsi namjere narodima.
Naum Gospodnji dovjeka ostaje,
I misli srca Njegova od koljena do koljena.”
(Psalam 33, 10-11).
Svako dobro i puno Božjeg blagoslova!
Kop se to inace zove????????
P.S. – A propos onoga što sam govorila kad je riječ o prikupljanju političkih poena eksploatacijom vlastitog djeteta, Andrej Plenković i hrvatska Vlada kao da nisu svjesni što čine Plenkovićevom sinu. Naime, sada kada je premijeru opasno poljuljan ugled jer su i narod i stručnjaci javno rekli da njime nisu nimalo “impresionirani” – narod je premijera oštro kritizirao zbog neprimjerenog ponašanja za vrijeme požarne krizi, a stručnjaci za odnose javnošću zbog izjava da “nije bilo nikakve stihije”, da je “sustav dobro funkcionirao” i da je “požar bio interesantan i atraktivan jer je izbio blizu Splita”, koje upućuju na opće nesnalaženje i nedostatak empatije u za narod poprilično opasnoj i tragičnoj situaciji – odnosno kada se pogoršao odnos između premijera i predsjednice, Andrej Plenković ponovno hvata sina za ruku i staje ispred kamere kako bi pokazao da je “čovjek od krvi i mesa” te povratio izgubljeno povjerenje i simpatije naroda. Stoga je sa sinom otišao posjetiti izložbu u Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu, što je ovjekovječeno slikom i popratnim tekstom objavljenim na službenoj internetskoj stranici Hrvatske vlade.
https://vlada.gov.hr/vijesti/predsjednik-vlade-posjetio-izlozbu-ivane-franke-u-muzeju-suvremene-umjetnosti/22131
Ostaje međutim nejasno je li posjet privatne ili službene naravi? Ako je riječ o privatnom posjetu izložbi u društvu sina i prijateljice Nine Obuljen, što onda ta fotografija i vijest rade na službenoj internetskoj stranici hrvatske vlade? Ako je pak riječ o službenom posjetu izložbi od strane premijera Plenkovića i ministrice kulture Nine Obuljen, što ondje onda radi njegovo malodobno dijete?
Podsjetit ću da je ovakvo uzimanje sina za ručicu u službenim prigodama nedavno viđeno u još jednom ključnom i službenom trenutku tijekom Plenkovićeve političke karijere – lokalnim izborima i susretu s Gradišćanskim Hrvatima – što je imalo odjek u cijelom “regionu” (http://www.naslovi.net/2017-05-21/rts/plenkovic-sa-sinom-na-glasanje-pa-na-misu-stepincu/20018704)
Nažalost, kako se državna pravobraniteljica za djecu Ivana Milas Klarić sada najviše bavi borbom za očuvanje vlastite društveno-političke pozicije (https://www.vecernji.hr/vijesti/je-li-lex-milas-klaric-put-za-izvanrednu-smjenu-svakog-duznosnika-1181254), razumnim građanima Lijepe naše ostaje samo da nagađaju je li malodobni sin Andreja Plenkovića tek slučajni dionik prozirnog populističkog čina svoga oca ili možda nova žrtva strukturnog zlostavljanja djeteta počinjenog od strane hrvatske vlade i hrvatskog premijera?
U svakom slučaju, s obzirom na nevjerojatne propuste u radu, kako premijera i vlade tako i državnog pravobraniteljstva, nema sumnje da je Hrvatskoj hitno potreban “Zakonik Denis Rojnić” kojim bi se djeca zaštitila od krupnih propusta i bolesnih ambicija pojedinaca i struktura iz hrvatskog društva.
I još samo jedna obavijest: dana 21 srpnja 2017. godine kanal Al Jazeera (na engleskom jeziku) ugostio je katoličke publiciste i otvorio debatu na temu “Pape Franje” i njegove reforme, tj. prave svrhe njegovog pontifikata.
http://www.aljazeera.com/programmes/upfront/2017/07/pope-francis-real-reformer-170721103254408.html
Zanimljivo je da je istovremeno Institut Otto Brenner najavio objavu rezultata svoga istraživanja o ulozi njemačkih medija tijekom imigrantske krize, zaključivši da su nisu izvještavali nego pisali krajnje nekritički i neobjektivno sukladno diskursu političke elite i Angele Merkel. Sve to podijelilo je njemačko društvo te naštetilo domicilnom stanovništvu. S obzirom da je retorika “Pape Franje” identična onoj Angeli Merkel, a napisi vatikanskih media onima njemačkih, analogno možemo izvući zaključak da su Bergoglievi javni govori bili jednako politički angažirani u korist lijevo-liberalne globalne elite, a višestruko štetni za Katoličku Crkvu i Katolike.
Sveti Alojzije Stepinac, budi nam u pomoći!
Hvaljen Isus i Marija
Pročitajući da neki ne žele čitati Korine tekstove, pokušati ću te neobraćene duše nagovoriti na čitanje Korinih tekstova. Dakako, to ću učiniti neokatekumenskim metodama. Uz nagovor, napisati ću i neke neokatekumenske zapovijedi u vezi čitanja tih tekstova.
Božja je volja da čitate Korine tekstove.
Bog vas poziva da čitate Korine tekstove.
Bog vas je pozvao da čitate Korine tekstove.
Mnogi sad ne čitaju Korine tekstove nego se sad negdje drogiraju i opijaju.
Stavite Boga na prvo mjestu: čitajte Korine tekstove.
Vršite volju Božju: čitajte Korine tekstove. Recite u srcu: Evo Bože vršim tvoju volju čitajući Korine tekstove.
Gospa se ukazala Kori i rekla joj je da piše tekstove na paxtibi.net-u.
Boga za vas ima jedan divan plan. A to je čitanje Korinih tekstova.
Korini tekstovi su rajski a svi ostali tekstovi su pakleni.
Korini tekstovi su dobri a svi ostali su loši.
Čitajući Korine tekstove: samo tako se možete obratiti.
Kora nije napisala te tekstove nego je Bog preko Kore pisao te tekstove.
Sve što piše u Korinim tekstovima to je Božja volja.
U Korinim tekstovima ćete vidjeti Isusa Krista.
Korini tekstovi su plod drugog vatikanskog koncila.
Život nam dolazi od poslušnosti. A ta poslušnost je čitanje Korinih tekstova.
Čitanje Korinih tekstova je nova evangelizacija.
To ne govori govori Kora u svojim tekstovima nego to u Korinim tekstovima govori Isus Krist.
I nadalje:
Ako ne budete čitali Korine tekstove Bog vam neće biti milostiv.
Pazite da vas đavao ne prevari pa da ne čitate Korine tekstove.
Đavao kao ričući lav obilazi okolo. I kad nađe one koji ne čitaju Korine tekstove njih proždre.
Đavao … bla … bla …. bla … đavao … bla … bla …. bla … đavao … bla … bla …. bla …
Ako ne budete čitali Korine tekstove zadesiti će vas zlo, grijeh, nevolja, prokletstvo … bla … bla …. bla …
Jedan brat nije htio čitati Korine tekstove pa je zato doživio prometnu nesreću.
Jedna sestra nije htjela čitati Korine tekstove pa je zato doživjela razvod braka.
Jedan brat … bla … bla …. bla … jedna sestra … bla … bla …. bla … jedan brat … bla … bla …. bla … jedna sestra … bla … bla …. bla …
Ali, ako je netko čitao Korine tekstove i zadesila ga je neka nevolja, taj neka se zapita da li je pročitao sve Korine tekstove. Jer, ako je preskočio neki Korin tekst: zato ga je zadesila ta nevolja. Ali, što ako nije preskočio niti jedan Korin tekst? Onda je to što ga je zadesilo: križ. Neka prihvati taj križ.
Onaj tko ne želi čitati Korine tekstove nije ponizan, ne živi u poslušnosti i jednostavnosti, nije kršćanin, želi griješiti, nema Duha Svetog, ne želi se obratiti, neće se spasiti … bla … bla …. bla …
Oni koji ne čitaju Korine tekstove su neobraćeni pogani. Oni koji se misle obratiti neka čitaju Korine tekstove slijedećih 25 do 30 godina.
Tko ne čita Korine tekstove se neće spasiti. Ili će se možda spasiti ali će mu ovozemaljski život biti pakao, neće nikada biti sretan … bla … bla … bla …
Sve one koji nisu htjeli čitati Korine tekstove će Bog jednog dana pitati zašto ih nisu htjeli čitati i na posljednjem sudu će ih suditi zbog toga.
I nadalje:
Osoba koja čita Korine tekstove ne može stupiti u brak s osobom koja ne čita Korine tekstove.
Onaj brak u kojem oboje partnera čita Korine tekstove će biti bolji, u njemu će biti veće zajedništvo, … bla… bla … bla …, nego onaj brak u kojem jedan partner čita Korine tekstove a drugi ne čita.
Onaj supružnik koji čita Korine tekstove mora obavezno nagovoriti svog partnera da i on čita Korine tekstove (ukoliko ih taj još uvijek ne čita). Oni koji ne uspiju nagovoriti svoje partnere na čitanje Korinih tekstova nisu kršćani, nisu znak.
Svi koji su u braku obavezni su imati mnoštvo djece zato jer će time proširiti broj čitatelja Korinih tekstova.
Svi koji čitaju Korine tekstove neka idu u druge gradove i druge države širiti Evanđelje. Evanđelje će širiti nagovarajući ljude na čitanje Korinih tekstova.
Svi su dužni nagovarati one koji još ne čitaju Korine tekstove da ih počnu čitati. Neka taj Evanđeoski nagovor bude kratak i neka glasi: “Bog te ljubi. Čitaj Korine tekstove.”
Nitko ne smije ići u ona sjemeništa u kojima se ne čitaju Korini tekstovi.
Svi u svojim župama moraju uvesti čitanje Korinih tekstova.
I nadalje:
Čitatelji Korinih tekstova su dužni redovito davati Kori novac zbog čitanja njenih tekstova. Pozvani su Kori dati čak i svoju cjelokupnu imovinu. Kada za to dođe vrijeme dužni su Kori davati desetinu prihoda zato što čitaju njene tekstove. Novac će se sakupljati u crnim kesama zato što je novac smeće onima kojima daju novac. Ali, Kori koja prima taj novac; taj novac nije smeće nego će se ulagati za daljnje širenje zatvorenog kruga čitatelja Korinih tekstova. Zabranjeno bilo kome drugom davati novac osim Kori. Ne može se davanje novca Kori zamijeniti s davanjem novca nekom drugom.
Muškarci koji čitaju Korine tekstove su pozvani da puštaju bradu.
Korini tekstovi se ne mogu čitati tek tako. Prije nego počnete čitati Korin tekst stavite pokraj kompjutora ili mobitela ili tableta: vazu s cvijećem, Korin križ, ambon prekriven nekom slikom koju je Kora nacrtala, tepih, najmanje jednu sliku koju je Korina naslikala na zid. U posebno svečanim trenucima čitanja Korinih tekstova muškarci neka obuku crno odijelo, a žene neka se odjenu kao da nekome idu na pir.
Nakon svakog pročitanog Korinog teksta dajte odjek. U tom odjeku hvalite i veličajte Korine tekstove a blatite i ocrnjujte sami sebe. Pri tome često upotrebljavajte riječi evo i eto.
Zabranjeno je druženje čitateljima Korinih tekstova sa onima koji ne čitaju Korine tekstove. Zabranjeno je i međusobno druženje čitatelja Korinih tekstova. Zabranjena je i međusobna ljubav čitatelja Korinih tekstova zato što na prvom mjestu treba biti čitanje Korinih tekstove a ne međusobno druženje, prijateljstvo, pomaganje, ljubav, milosrđe…
Između čitanja dva Korina teksta poslušajte neku pjesmu koju je Kora napisala i uglazbila. Pjesme koja Kora nije napisala i uglazbila su zabranjene.
Isključite (obrežite) razum dok čitate Korine tekstove.
Svi oni koji nakon čitanja Korinih tekstova osjete da imaju poziv za duhovna zvanja, za posvećeni život, neka se dignu ako sjede ili leže. Ako su te tekstove čitali stojećki, neka ostanu stajati.
Za kraj, nemojte misliti da sam sve prethodno izrečeno ja napisao. Ne to su Božja pravila. Nemojte da vas đavao dovede u sumnju ubacujući u vas misli kako ta pravila nisu nigdje zapisana u Bibliji. A niti u Katekizmu Katoličke Crkve.
Blagoslovio nas svemogući Bog, sačuvao nas od svakoga zla i doveo u raj sve duše, osobito one kojima je najveća potreba Isusovog milosrđa.
Gospodine Pehar,
Hvala na podršci ali nije poanta u tome da se čita “ono što je Kora napisala” (jer to nisu nikakve objave već analize aktualnih zbivanja), nego da se shvati ono što (izravno) SAD i Izrael te (neizravno) Njemačka i Vatikan trenutno čine europskim i bliskoistočnim narodima.
Treba uočiti da su odvajanjem četiriju država u isto vrijeme namjerno isprovocirane dvije značajne geopolitičke podjele – Višegradska skupina (Poljska, Slovačka, Češka i Mađarska) u Europi te Arapski kvartet (Egipat, UAE, Saudijska Arabija i Bahrain) na Arapskom poluotoku – koje imaju za cilj zaokupirati Europljane i Arape kako bi se odvratila pozornost od trenutnih zbivanja u Jeruzalemu.
Naime, ondje je u tijeku nasilno preuzimanja grada od strane cionista i dovršetak projekta stvaranja Izraelske države kao one koja bi sa središnje geopolitičke pozicije na Bliskom Istoku trebala manipulirati cijelim euro-arapskim prostorom, a taj bi se pak trebao umjetno povezati nasilnom migracijom stanovništva i uvođenjem nove svjetske religije utemeljene na Djevici Mariji kao Isusovoj majci.
Kako takva Djevica Marija nije Bogorodica, a njezin sin Isus nije Sin Božji, Katolici ovu izmišljenu marijansku religiju nikako ne smiju prihvatiti. Ljudi moraju shvatiti u kakvoj se zamci nalaze te se oduprijeti svim silama “crkvenoj reformi” koju s tim istim ciljem provodi “Papa Franjo”. K tome, države koje teže očuvanju nacionalnog suvereniteta i svojih vjerskih opredjeljenja moraju iznaći druga politička riješenja od ovih pogubnih koje nudi američko-izraelska ili njemačko-ruska suradnja, jer su ona zapravo identična, samo drugačije predstavljena.
Značajno je da su se u Betlehemu kršćani i muslimani ujedinili u protestu protiv nasilja koje cionisti provode u Jeruzalemu. Jednako tako su sirijski kršćani i muslimani bili ujedinjeni tijekom ratnih zbivanja u Siriji, govoreći da ona nemaju veze s onim u što su mainstream mediji godinama uvjeravali Europljane i Arape. Moje osobno mišljenje jest da je ovakva iskrena suradnja kršćana i muslimana u zauzimanju za svoja ljudska prava sada jedino što možemo učiniti kako bismo se oduprijeli suludim namjerama globalne političke elite.
Znaći….prošao sam cijelu vašu stranicu…sve teme…a ispod svake teme samo dvoje i u rijetkim slućajevima troje odgovaraju na post…KORA i PEHAR….ili vi nemate šta pametnijeg za raditi ili ste samo vas dvoje po cijele dane na paxtibi…to mi je dosta neozbiljno…i uvijek istu priču, samo drugim redoslijedom, furate…niti bila, niti ću biti neos, ali dajte…malo ste naporni. Ljubim vas SVE!
Hvaljen Isus i Marija
Marta
October 12, 2017 at 10:57 am
“KORA i PEHAR….ili vi nemate šta pametnijeg za raditi ili ste samo vas dvoje po cijele dane na paxtibi…to mi je dosta neozbiljno…i uvijek istu priču, samo drugim redoslijedom, furate…”
Marta, zašto napadaš Koru i mene jer pričamo o onome što se događa u neosima a ne napadaš neose koji to rade?
Blagoslovio nas svemogući Bog, sačuvao nas od svakoga zla i doveo u raj sve duše, osobito one kojima je najveća potreba Isusovog milosrđa.
“Marta” napada jer je pročitao no nije ništa shvatio. Njemu je to sve isto, a kako nije u stanju povezati ni detalje ni puno krupnije stavke sa zbivanjima u svijetu i u Hrvatskoj, on je zaključio da mi stalno pišemo o istome i da smo naporni.
Zbog ovakvih ljudi čini se da se ni ne isplati truditi, ali Bog zahtjeva da se nastavimo boriti.
U međuvremenu, vidimo sljedeće:
1) Naša Gospa od Arabije – Kraljica mira potaknula je promjene odnosa među narodima te spriječila izraelsko-američko-saudijski napad na Katar.
2) Apostolski Vikar Camillo Ballin i dalje sanja neokatekumensku katedralu u Bahrainu, koja se još nije počela graditi unatoč već sakupljnim novčanim sredstvima, odobrenju bahrainskog kralja da se izgradi te nevjerojatnoj podršci koju projekt ima među moćnicima u Vatikanu.
3) Katar kontinuirano inzistira na pomirenju svih sukobljenih strana na Arapskom poluotoku, ali ističe svoje pravo na suverenitet kao neotuđivo pravo svakog naroda ma koliko mali bio.
4) Ovih dana se slavi 100-godišnjica Balfourove deklaracije koja je, kako je netko lijepo zaključio, “obećanje jednog naroda (Velike Britanije) drugome narodu (Izraelcima) da će mu dati teritorij trećeg naroda (Palestinaca)”. Dakle, cijeli svijet medijski izmanipuliran šutke promatra stogodišnju agresiju cionista i globalne elite na Palestince, a jedini koji se bore za istinu su – Bliskoistočni narodi – koje su isti cionisti i globalna elita nastojali posvađati na svim razinama (i vjerskoj, i gospodarskoj, i kulturnoj, i političkoj) kako bi se olakšao završetak stvaranja Izraelske države. Ipak, istina i odgovornost Zapada u cijeloj priči polako izlazi na vidjelo.
5) Pisala sam o jačanju društvenog nasilja u Hrvatskoj uslijed promašene unutarnje i vanjske politike koju vode hrvatski premijer i predsjednica. Tada to možda nije bilo toliko uočljivo široj javnosti, no sada već zasigurno jest. Razlog tomu je što ni Plenković ni Grabar-Kitarović ne rade u interesu hrvatskog katoličkog naroda nego globalnih moćnika koji su ih doveli na vlast. U tom smislu, smiješno zvuči izjava da je Kolinda 39. najmoćnija žena na svijetu, ali s obzirom da znamo da su to mjerila Forbesa – ne treba se čuditi. Ipak, znajući da postoji još barem 38 moćnijih žena od Kolinde – plus jedna koja niti nije na listi – još uvijek ima nade da se Hrvatski narod izbavi iz sužanjstva.
Naša Gospo od Arabije, moli za nas!