Danijelovo svjedočanstvo

Ništa nova na istoku, ne mogu ništa istaknuti u ovom svjedočanstvu, nego samo potvrditi ono što je već izlagano i objavljivano.

Problem Nekatekumenskog puta su doktrinalna zastranjenja njegova utemeljitelja, prenošena kroz kateheze svim pristašama pokreta.

Papino odobrenje statuta ništa ne garantira. Ima potvrđenih kongregacija, postoje stoljećima, utemeljeni od sveca (a ne od slabo vrednovanog slikara koji je teolog improvizator), ali to ne znači da danas jedan dobar dio njihovih članova ne mari za pravovjernost i prijanjanje uz Učiteljstvo Crkve. Stoga nemojmo zaboraviti da je Papa potvrdio samo i isključivo to što je sadržano u statutima. Sve ostalo – kateheze, «prijelazi», liturgija, itd. – bijaše i ostaje u tajnosti. Zatim je, ne samo zakonito, nego također, i dužnost kritizirati kada iz toga proizlaze upečatljiva neslaganja s obzirom na sveti nauk.

Žar nije po sebi demonstracija dobra. On može biti dobar i zao, već prema tome koji mu je uzrok. Neke protestantske sekte imaju žar (barem prividan, vanjski) koji mi ne možemo niti zamisliti, ali to ne znači da su u istini ili da njihov primjer treba slijediti. Žar nalazimo u određenom smislu također na koncertima pjevača, budući da stoje zajedno, pokret i pjevač stvaraju dobre osjećaje (usput, neokatekumenske liturgije koriste istu tehniku). Između ostalog, u panorami crkvene suhoće i rastočenosti kakva je ova danas, evidentno je da svaka grupa združuje uvjerljivost i krajnji žar više nego sve ostalo. To što Crkva u nekim područjima mora zahvaliti Putu za zvanja, pokazatelj je najniže razine na koju se je spustila naša sveta vjera.

Ja sam, prije godinu dana, bio na neokatekumenskoj misi. Slavio ju je svećenik u čiju pravovjernost ne sumnjam. U trenutku pričesti, sjedio sam na svom mjestu i primio komad vlažnog beskvasnog kruha. Ali nisam se mogao pričestiti odmah: morao sam pričekati da ga prime svi ostali, koji uvijek sijede i ‘posluženi’ su od svećenika ili od izvanrednog služitelja. U međuvremenu skrušenost? mir? štovanje? Sve suprotno od toga. Smjeh, šale, izreke o karakteristikama ‘komadića kruha’ koje su primili: previše vlažan, previše mali, čudna forma. Kada sam napokon mogao konzumirati komadić, opazio sam da jedan dio kruha, jako vlažan, bijaše mi ostao zalijepljen na ruci, zajedno sa raznolikim komadićima. Stavio sam sve u usta, ali nisam vidio nikog drugog da tako čini. To je sada daleko od poimanja vjere koju danas imam, sjećam se ove epizode kao ponižavajućeg i sramnog momenta moga katoličkog života.

Sad se pitam: a čemu služi ustrajati, na nasilan način, u takozvanoj «otvorenosti životu» (stvar uostalom najhvaljenija, također iako je od njih tumačena na ekstreman i nerazuman način), i uz to bez skrupula nalagati djela nepoštivanja prema našem Gospodinu kojih bi se sramio čak i mlak adolescent kao što sam ja? Nije mi dakle na pameti da, ako neokatekumeni to čine, da to čine zbog toga što imaju žar vjere, nego jer sa žarom slušaju mišljenja njihova utemeljitelja, prenesena njima kroz kateheze? Tako je, nažalost. Kiko govori da je nauk o Euharistiji srednjovjekovni izum? Pobožnost euharistijskih procesija s Presvetim. Kiko govori da treba stvarati toliku djecu? Učinimo tolike. Zašto? Jer je on to rekao.

Poslije pet godina na Putu, jedna moja prijateljica ne poznaje niti abecedu katoličkog nauka. Umjesto toga proučava Kikov nauk o zajednici, izvještaj da se zadrži u zajednici, osobito ljubav prema zajednici.

Za ljubav, toliki su u dobroj vjeri, toliki su koji se mogu spasiti. Ali uz uvjet radikalne promjene smjera koji će se postići samo kada utemeljitelj umre. Prije je nemoguće.

___________

Na ovu zadnju tvrdnju, s kojom se slažu mnogi u Kuriji, odgovor je bio slijedeći:

(Bez obzira na način kako riješiti problem koji postavlja Put, imperativ odgovornosti uključuje odgovarajuću intervenciju, umjesto strašljive pasivnosti koja stavlja sve (nerealno) u Božje ruke, i bilo kako bilo, nije pravo čekati sutra da bi se odgovorilo na problem koji je sada tako silan i gorući i koji traži našu odgovornost) 

«Kiko je iznutra zao, utemeljio je vijeće od 40 svećenika mudraca (jedna vrsta Sinedrija), katehista, prve ure, takozvani «nesvodljivi» koji su sto puta tvrdokorniji od njega, koji imaju zadaću ČUVATI PUT od kvarenja i demonskog uplitanja tj. od onih koji su protiv, pa taman to jednoga dana bio i PAPA osobno…za ove zanesenjake, uvijek će biti đavao… u lice poslušnosti… 40 su i četrdeset moraju ostati, vezani su životom i kada jedan umre mora biti zamijenjen uz suglasnost svih! Kiko je čovjek koji posreduje kod biskupa i Pape (iako to  može izgledati paradoksalno) onako kako ga prekori sinedrij arogantno i zapovjednički (tipično za ove zanesenjake); «KIKO put nije tvoj nego Isusa Krista»…

ONI BI ŽELJELI ČINITI JOŠ GORE NEGO ŠTO ČINE. Budućnost neće biti bolja NEGO BIT ĆE GORA! I to je ono što želim reći!»

Link