Sveti Otac o Rabanu Mauru
Ta metoda u kojoj se objedinjavaju razni umjetnički izražaji, um, srca i osjetila, a koja potječe s istoka, veoma se proširila na zapadu dosegnuvši nedostižne vrhunce u biblijskim kodeksima ukrašenim minijaturama i u drugim vjerskim i umjetničkim djelima, koja će cvasti u Europi sve do izuma tiska ali i nakon toga. U svakom slučaju ona pokazuje kod Rabana Maura izvanrednu svijest o nužnosti da se, u vjersko iskustvo, uključe ne samo um i srce, već također osjetila posredstvom onih drugih aspekata estetskog ukusa i čovjekova sjetilnog svijeta koji daju čovjeku da uživa istinu čitavim svojim bićem, “duhom, dušom i tijelom”. Budući da je Bog postao čovjekom od krvi i mesa, da je ušao u sjetilni svijet, mi u svim dimenzijama svoga bića moramo tražiti i susretati Boga. Tako Božja stvarnost, po vjeri, prodire u naše biće i preobražava ga. Zbog toga je Raban Mauro usredotočio svoju pozornost prije svega na liturgiju, kao sintezu svih dimenzija naše percepcije stvarnosti. Zbog toga svojeg shvaćanja Raban je izvanredno aktualan. Od Rabana Maura nam je ostala također glasovita zbirka djela “Carmina”, za koja je predlagao da se koriste prije svega u liturgijskim slavljima. Budući da je Raban bio prije svega redovnik, nije bilo ništa neobično da se zanima za liturgijsko slavlje. On se međutim nije posvećivao pjesništvu radi pjesništva, već – što je bilo potpuno uobičajeno u njegovo vrijeme – umjetnost i sva druga znanja koristio je za produbljivanje Božje riječi. Zato je pokušavao, svim silama i krajnje ozbiljno, uvesti svoje suvremenike, ali prije svega službenike (biskupe, prezbitere i đakone) u shvaćanje dubokog teološkog i duhovnog značenja svih sastavnica liturgijskog slavlja.
Pokušao je tako shvatiti i drugima približiti teološka značenje skrivena u obredima, nadahnjujući se na Bibliji i na otačkoj tradiciji. Nije oklijevao navesti, zbog svoje iskrenosti ali i da bi dao veću težinu svojim tumačenjima, patrističke izvore kojima je dugovao svoja znanja. Njima se služio slobodno i s pomnim razlučivanjem, nastavljajući razvijati patrističku misao.
Želim zaključiti predstavljanje ovog velikog “čovjeka Crkve” citirajući neke njegove riječi u kojima se izvrsno odražava njegovo temeljno uvjerenje: “Onaj tko je nemaran u kontemplaciji (“qui vacare Deo negligit”) sam sebe lišava gledanja Božjeg svjetla; nadalje, onaj koji dopusti da ga potpuno obuzmu brige i dopusti svojim mislima da ih privuče buka ovozemnih stvari osuđuje samoga sebe na potpunu nemogućnost da pronikne tajne Boga nevidljivoga” (Lib. I, PL 112, sv. 1263A). Mislim da Raban Mauro upućuje ove riječi i nama danas: u vrijeme posla, s njegovim užurbanim ritmom, i u slobodno vrijeme moramo posvetiti svoje trenutku Bogu. Moramo otvoriti Njemu naš život upućujući mu neku misao, neko razmišljanje, kratku molitvu, a prije svega ne smijemo zaboraviti nedjelju kao dan Gospodnji, dan liturgije, kako bismo zapazili u ljepoti naših crkava, svete glazbe i Božje riječi ljepotu samoga Boga, puštajući mu da uđe u nas. Samo tako će naš život postati velik, pravi život.
