Mesijanske paralele: Lubavitchevi Židovi i neokatekumeni
Intenziviranje prijateljstva između ortodoksnih Židova i ‘born again’ katolika u ime vjere u Mesiju. Neki iz židovskog tabora upozoravaju na opasnost. Intervju s kustosom Svete zemlje.
piše Sandro Magister
Rim, 16. 2. 2005. – U podužem intervjuu u prvom izdanju «Oasis», internacionalnog magazina venecijanske patrijarhije, franjevac Pierbattista Pizzaballa, kustos Svete zemlje govori o «izraelskim Židovima koji su prihvatili Krista i primili krštenje».
U Izraelu, kaže on, postoji «nekoliko stotina takvih kršćana». On ne predviđa znatno povećanje broja takvih vjernika: «Židovstvo ne dopušta obraćenja. Naravno, država ne zabranjuje različite izbore, ali nema razumijevanja za njih. Takav izbor izaziva tenzije.» Stog razloga, hebrejski kršćani ostaju u «stanovitoj tajnosti» i «ne pokazuju pretjerano svoj kršćanski identitet; ne skrivaju se, ali niti ne želi biti previše uočljivi onima koji žive oko njih».
To su Židovi koji su pristupili Katoličkoj Crkvi i imaju svoga vlastitog biskupa, za razliku od drugih, koji su mnogo brojniji, ali nemaju veze s Crkvom. Ovi posljednji jednostavno vjeruju da je novozavjetni Isus Mesija koji će ponovno doći na kraju vremena. Oni su «mesijanski Židovi», i fra Pizzaballa procjenjuje da takvih ima na «tisuće». I jedni i drugi dolaze uglavnom iz religioznog židovstva, a općenito se nazivaju «ortodoksnima».
***
Mesijanizam se snažno vraća na scenu u židovskoj vjeri. Isto se događa i u kršćanstvu, osobito u «evangeličkim» i pentekostalnim krugovima koji se jako šire diljem svijeta. Ovaj fenomen je, većim dijelom, stran katolicizmu, međutim, čak je i Rimska Crkva jako obilježena ovim fenomenom.
Jedna stvar je karakteristična za ta nova strujanja unutar kršćanstva. To je osobito prijateljstvo s Izraelom, protivno tendencijama povijesne Protestantske Crkve koja je općenito bila neprijateljska prema Izraelu. Tijekom najtežeg razdoblja posljednje intifade kad su hodočašća u Svetu zemlju bila svedena gotovo na nulu, «evangeličke» Crkve nikad nisu prestale voditi svoje hodočasnike u Izrael. Isto se dogodilo i s neokatekumenskim zajednicama koje su sigurno najsnažnije pro Izraelski raspoložene od svih katoličkih obnoviteljskih pokreta nastalih u zadnjoj polovici dvadesetog stoljeća.
Ponovno otkriće mesijanizma dovodi do slaganja u mišljenjima između neokatekumena i na osobit način jedne struje unutar ortodoksnog židovstva: Lubavitchevaca.
22. 1., cijela jedna stranica u talijanskim novinama «il Foglio» bila je posvećena vrlo učenom i entuzijastičnom predstavljanju lubavitchijanskog mesijanizma. Autor studije je Guiseppe Gennarini, jedan od osnivača Neokatekumenskog puta u Italiji.
***
Lubavitchevci potječu iz bjeloruskog grada Lubavitch-a i nazivaju se po njemu. Nastali su u drugoj polovici 17. stoljeća od jednog ogranka hasidskog židovstva. Od ove široke struju religioznog obnoviteljskog pokreta, razlikuju po tome što pridaju veću pozornost studiju talmudskih i kabalističkih tekstova, bilo javnih ili tajnih, i po snažnom misijskom djelovanju među svojom braćom po vjeri.
1944. godine, njihov vrhovni rabin, Joseph Isaac, odlazi u Sjedinjene Države, nastanjuje se u Brooklynu gdje lubavitchevci još uvijek imaju svoju glavnu sinagogu na adresi 770 Eastern Parkway. Preseljenje u nevjerničku Ameriku, s mnogo sekulariziranih Židova, doživjeli su kao silazak u svijet tame koji je Bog htio kao uvod u spasiteljsku objavu Mesije. Ta objava se, prema njima, dogodila u osobi Isaacova zeta i nasljednika, novog «rebbe» Menachem Mendel Schneersona. Jako čašćen umro je 1994. u 92. godini života nakon teške bolesti. On nije nikog odredio za svoga nasljednika. Njegovi sljedbenici vjeruju da će on ustati od mrtvih i vratiti se kako bi započeo konačno mesijansko kraljevstvo.
Lubavitchevci čine značajni i dinamični dio hasidskog religioznog židovstva. Aktivni su u mnogim zemljama s više od 2600 organizacija. Oko 3600 njihovih obitelji otišlo je u misije. U Italiji su prisutni u Milanu i Veneciji te kontroliraju najvažniju kosher klaonicu u Rimu. 150 rabina iz cijeloga svijeta potpisalo je priznanje «rebbe» Schneersonova mesijanskog identiteta.
Međutim, upravo njihov mesijanizam potaknuo je paljbu na njih iz drugih dijelova židovskog svijeta. David Berger, poznati ortodoksni rabin, koji je povezan s «liberalnim» krugovima, izdao je u Sjedinjenim Državama 2002. vrlo snažnu knjigu protiv lubavitchevaca pod naslovom, «Rebbe, Mesija i skandal ortodoksnog indiferentizma». Berger ih opisuje kao heretike i idolopoklonike. On traži da se lubavitchevci zabrane, jer po njegovom mišljenju njihov mesijanizam izokreće naopačke klasičnu židovsku doktrinu i dovodi u opasnost sam opstanak judaizma u svijetu.
Berger godinama proučava odnose između Židova i kršćana te je uvjeren da lubavitchevski mesijanizam hrani misionarsko širenje kršćana među Židovima koje Berger poziva na reakciju. On piše: «Ako mesijaniste smatramo dobrim Židovima onda dopuštamo kršćanstvu da pobjedi u ključnim točkama tisućljetne bitke».
Zapravo, nakon Isusa, židovski mesijanski nauk se povlači s pozornice. On postaje predmet studija rezerviran samo za mali broj ljudi. Lubavitchevci su taj nauk ponovno donijeli na svijetlo dana citirajući izričito dva biblijska teksta koja su u Novom zavjetu ključna za priznanje Isusovog mesijanstva, primjenjujući ih na svoga «rebbe». Prvi citat je iz Zaharije, 12. poglavlje: «Gledat će na onoga koga su proboli». Drugi citat je iz Izaije, 53. poglavlje: «Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe… K’o janje na klanje odvedoše ga; k’o ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih… Žrtvuje li život svoj za naknadnicu, vidjet će potomstvo, produžit’ sebi dane».
Međutim, ne dijele svi u židovstvu rabbi Bergerove strahove. David Singer, direktor za istraživanje Američko-židovskog odbora, napisao je u svibnju 2003., u utjecajnom katoličkom magazinu «First Things» kojeg uređuje O. Richard J. Neuhaus, mnogo pozitivniji komentar koji završava ovako:
«Mnogo gore od remetilačke prisutnosti lubavitchevih mesijanista na sadašnjoj ortodoksnoj sceni bila bi njihova totalna odsutnost. Ortodoksno židovstvo u kojem je mesijanska nada trajno prisutna u formi pobožne afirmacije bilo bi ništa više od religiozne mumije. Zvali ih luđacima ili hereticima, lubavitchevi mesijanisti daju snažno, iako čudno, svjedočanstvo trajne vitalnosti židovskog vjerovanja u mesiju.»
***
U katoličkom svijetu, komentar Giuseppe Genarini-ja veoma je sličan prethodnom. Ovo je zaključak njegove bilješke o lubavitchevcima:
«Ova rasprava baca novo svijetlo na odnose između kršćanstva i židovstva pokazujući da mnogi vidovi kršćanstva i Isusa koji prema nekima jesu plod helenističke kontaminacije, ili u svakom slučaju kontaminacije strane židovskoj tradiciji, su zapravo duboko ukorijenjeni u izraelsku tradiciju. No, povrh svega, u eri obilježenoj nemoću ljudske misli i u svijetu koji kao vrhovni ideal vidi u konformizmu i asimilaciji, lubavitchevci su živi svjedoci da vjera u Mesiju – onog koji je već došao ili tek treba doći – jest središte judeokršćanske vjere.»
Neokatekumeni, čiji je član i Gennarini, su jako prisutni i aktivni u Izraelu. Na vrhu brda Korazim, koji se vidi s Galilejskog mora, sagradili su tvrđavu koju su nazvali «Domus Galilaeae», a služi za formaciju njihovim misionara. Freske u tvrđavi naslikao je njihov utemeljitelj, Kiko Argüello, a dom je otvorio Ivan Pavao II. 2002. Otvorenje je bilo popraćeno aplauzom mnogih rabina koji su bili oduševljeni starozavjetnim stilom same građevine.
Neokatekumeni pridaju izričito mesijansko značenje tom mjestu koje su izabrali za svoju tvrđavu. To je «Galileja poganska», zemlja Zebulonova i Naftalijeva», mjesto gdje će se pojaviti Mesija kako prorokuje Izaija. Gennarini je napisao u još jednom prilogu u «il Foglio», od 27. siječnja 2004. ovo:
«Slijedeći proročanstva koja komentira Talmud i Zohar, pobožni Židovi danas, kao i kabalističko-židovski sljedbenici Isaac Luria u Safed-u 1500. godine, iščekuju pojavak Mesije u «Galileji poganskoj», povijesno-zemljopisna slika koja najavljuje nadu onda kad je čovjek pao u duboku žalost, poniženje i očajanje.»
Štoviše, svake subote procesija neobičnih posjetitelja oživljava padinu brda Korazim. Oni su ortodoksni Židovi koji kucaju na vrata «Domus Galilaeae». Pored ulaza u dom nalazi se «bimah», propovjedaonica, kao u sinagogama; u arkadama nalazi se Mojsijev dekalog na hebrejskom, uklesan u mramoru; u središtu biblioteke nalazi se Tora iz 15. stoljeća. Na kraju posjeta slijedi oproštaj uz pjevanje «Shemah Israel» nakon čega posjetitelji odlaze emotivno dirnuti.
Ukratko, umnažaju se prijateljstva između ortodoksnih Židova i ‘born again’ kršćana, bilo katolike ili nekatolika. Za neke su ovo sretna prijateljstva, za druge sumnjiva ili čak jako zabrinjavajuća. U Izraelu, osim judeokršćana i mesijanskih Židova, postoje desetci tisuća imigranata iz Rusije i Istočne Europe slabog i nesigurnog religioznog identiteta koji je na rubu između judaizma i kršćanstva. Oni su potencijalni obraćenici za misionare jednog ili drugog mesije.