Msgr. Guido Marini, ‘Uvod u duh liturgije’
UVOD U DUH LITURGIJE
Vatikan, 6. siječnja 2010.
Konferencija u Godini svećenika
Msgr. Guido Marini
Glavni papinski ceremonijar
(Neki odlomci iz njegovog predavanja)
Može li se stvarno govoriti o Crkvi prošlosti i Crkvi budućnosti kao da se dogodio nekakav povijesni lom u tijelu Crkve? Može li itko reći da je Zaručnica Kristova živjela bez asistencije Duha Svetoga u jednom razdoblju u prošlosti, tako da bi trebalo izbrisati njezino pamćenje, namjerno ga zaboraviti?
Jedino pravo raspoloženje koje nam omogućuje razumijeti autentični duh liturgije, s radošću i istinskim duhovnim zadovoljstvom, jest smatrati staru i novu liturgiju Crkve kao jednu baštinu u kontinuiranom razvoju.
Neki pojedinci su izvrnuli liturgiju Crkve na različite načine pod izgovorom krivo shvaćene kreativnosti. Učinjeno je to zbog prilagođavanja mjesnim prilikama i radi potreba zajednice prisvajajući si tako pravo ispuštati, dodavati ili mijenjati liturgijski obred u svrhu postizavanja subjektivnih i emocijonalnih ciljeva. Za to smo odgovorni većinom mi svećenici.
Liturgija nije zatvoreni krug u kojem smo se mi odlučili susresti, možda kako bismo ohrabrili jedni druge, kako bismo se osjećali protagonistima nekakve gozbe. Liturgija je Božji poziv njegovu narodu da bude u Njegovoj prisutnosti; to je advent Boga među nama; to je Božji susret s nama u ovom svijetu.
Kakva je ludost uzimati sebi za pravo mijenjati na subjektivan način svete znakove koji su se dugo vremena oblikovali, kroz koje Crkva govori o sebi, svom identitetu i svojoj vjeri!
Mislim na moljenje usmjereno prema istoku, tradicija koja ide sve do samih početaka kršćanstva.
Što podrazumijevamo pod „moljenjem okrenuti prema istoku“? To se odnosi na orijentaciju srca koje moli prema Kristu, od kojega dolazi spasenje i komu je molitva usmjerena kako na početku tako i na kraju povijesti. Sunce se rađa na istoku, a sunce je simbol Krista, svijetla koje se rađa na istoku.
Nedavne i vrlo pouzdane studije dosad su učinkovito pokazale da je, u svakom razdoblju njezine prošlosti, kršćanska zajednica nalazila način kako izraziti kroz izvanjski i vidljiv liturgijski znak ovu temeljnu orijentaciju za život vjere. Zbog toga nalazimo crkve koje su tako građene da je apsida okrenuta prema istoku. Kad takva orijentacija liturgijskog prostora nije više bila moguća, Crkva je stavljala Križ na oltar na kojeg su se svi mogli usmjeriti. U tom smislu su mnoge apside bile ukrašene sjajnim prikazima Krista Gospodina. Svi su bili pozvani razmatrati te slike tijekom slavlja euharistijske liturgije.
„Ideja da svećenik i narod trebaju gledati jedan prema drugome tijekom molitve rođena je samo u modernom kršćanstvu i potpuno je tuđa drevnoj Crkvi. Svećenik i narod sasvim sigurno se ne mole jedan drugome, nego Gospodinu. Stoga, oni gledaju u istom pravcu tijekom molitve: ili prema istoku kao kozmičkom simbolu Gospodina koji dolazi, ili, gdje to nije moguće, prema slici Krista u apsidi, prema križu, ili jednostavno prema nebesima, kao što je sam Gospodin učinio u svojoj Velikosvećeničkoj molitvi u noći prije svoje muke ( Iv 17, 1). U međuvremenu, ono što sam predložio na kraju poglavlja koji razmatra ovo pitanje u mojoj knjizi ‘Duh liturgije’ na sreću postaje sve češći slučaj: umjesto da nastavljamo sa daljnjim promjenama, jednostavno staviti križ na središte oltara, koji i svećenik i narod mogu gledati i na taj način biti vođeni prema Gospodinu, kome se svatko obraća moleći zajedno.“ (Benedikt XVI.)
Teološki govoreći, sveta misa zapravo je uvijek obraćanje Bogu po Kristu našem Gospodinu, i doista bi bila teška pogreška zamisliti da je k zajednici prvotno orijentiran žrtveni čin. Takva orijentacija okretanja prema Gospodinu, stoga, mora animirati unutarnje sudjelovanje svakog pojedinca tijekom liturgije. Na isti način je jednako važno da ova orijentacija bude jasno vidljiva i u liturgijskim znakovima.
Sve u liturgijskom činu, kroz plemenitost, ljepotu i sklad izvanjskog znaka, mora voditi prema adoraciji, prema jedinstvu s Bogom: to uključuje glazbu, pjevanje, vrijeme tišine, način navještaja riječi Božje, način molitve, gesta, liturgijskog ruha, svetog posuđa i drugih predmeta, kao i svete građevina u njezinoj cjelini. U toj perspektivi treba promatrati odluku njegove Svetosti, Benedikta XVI., da od blagdana Tijelova prošle godine svetu pričest podjeljuje vjernicima samo na jezik klečeći.
Htio bih još jednom navesti jedan odlomak iz posinodalne pobudnice ‘Sacramentum Caritatis’: „Iako je obnova učinila prve korake, katkada unutarnji odnos između svete mise i klanjanja Presvetom Oltarskom Sakramentu nije bio shvaćen dovoljno jasno. Primjerice, u to je vrijeme bio raširen prigovor da nam euharistijski kruh nije dan da bismo ga motrili, nego da bismo ga blagovali. No u svijetlu iskustva molitve Crkve shvatilo se da je ta suprotstavljenost lišena svakoga temelja. Već je sveti Augustin rekao: ‘Nemo autem illam carnem manducat, nisi prius adoraverit; peccemus non adorando.’ (‘Nitko ne jede ovo tijelo ako mu se prije nije klanjao; sagriješili bismo ako mu se ne bismo klanjali.’) Doista, u euharistiji nam Sin Božji dolazi ususret i želi se sjediniti s nama; euharistijsko klanjanje nije drugo nego očiti razvoj euharistijskog slavlja, koje je u sebi najveći čin klanjanja Crkve. Primiti euharistiju znači staviti se u stav klanjanja Onomu koga primamo. Upravo zato i samo zato postajemo jedno s njime i na neki način unaprijed kušamo ljepotu nebeske liturgije.“ (br. 66)
S tog razloga, sve u liturgiji, a još više u euharistijskoj liturgiji, mora voditi prema adoraciji, sve u odvijanju obreda mora nam pomoći ući u Crkveno klanjanje njezina Gospodina.
Stoga je istinsko činjenje koje se događa u liturgiji čin Boga samoga, njegovo spasenjsko djelo u Kristu; u kojem mi sudjelujemo. Ovo je, između drugih stvari, istinska novost kršćanske liturgije… Bog sam djeluje i ostvaruje ono što je bitno, dok je čovjek pozvan otvoriti se Božjem djelovanju kako bi bio transformiran. Posljedično, bitni vid aktivnog sudjelovanja jest prevladati razliku između Božjeg čina i našeg vlastitog kako bismo mogli postati jedno s Kristom. Stoga je je nemoguće sudjelovati bez klanjanja.
Nema sumnje da u ovoj novoj liturgijskoj obnovi mi svećenici moramo otkriti svoju odlučujuću ulogu.
