Kardinal Cañizares o novom liturgijskom pokretu
Intervju s kardinalom Cañizaresom vodio Paolo Rodari
Kardinal Cañizares nakon jedne godine u Rimskoj kuriji kaže:
Primio sam – kaže on – poslanje završiti, sa neizostavnom i jako vrijednom pomoći svojih suradnika, one zadatke koji su dati Kongregaciji za bogoštovlje i sakramentalnu stegu u apostolskoj konstituciji Pastor Bonus Ivana Pavla II. u svezi uređenja i promaknuća svete liturgije, u prvom redu sakramenata. Zbog vjerske i kulturne situacije u kojoj živimo i zbog istog prioriteta koji korespondira s liturgijom u životu Crkve, vjerujem da je temeljno poslanje koje sam primio promicati sa potpunom predanošću i zauzetošću oživljenje i razvoj duha i istinskog smisla liturgije u svijesti i životu vjernika; tako da liturgija može biti u središtu i srcu zajednice; tako da ju svi, svećenici i vjernici smatraju bitnom i neizostavnom stvarnošću našega života; tako da živimo liturgiju u punoj istini; tako da živimo iz nje; da ona može biti u svoj svojoj punini, kako kaže II. vatikanski sabor, „izvor i vrhunac“ kršćanskog života. Nakon godine dana na čelu ove Kongregacije, iskusio sam i svakodnevno najsnažnije osjećam nužnost promicanja u Crkvi, na svakom kontinentu, snažnog i rigoroznog liturgijskog impulsa. Impulsa koji oživljava najbogatiju baštinu Koncila i velikog liturgijskog pokreta 19. i prve polovice 20. stoljeća – s ljudima kao što je Guardini, Jungman i toliki drugi – koji je Crkvi donio plodove na Drugom vatikanskom saboru. Ondje, bez ikakve sumnje, stoji naša budućnost i budućnost svijeta. Govorim to zbog toga što se budućnost Crkve i čovječanstva nalazi u Bogu, u Božjem životu, i u onom što dolazi od Njega; a to se događa u i po liturgiji. Samo Crkva koja živi istinu liturgije bit će u mogućnosti obnoviti, preoblikovati i nanovo stvoriti svijet: Bog i samo Bog i Njegova milost. Liturgija, u svojem najčišćem značenju, jest Božja prisutnost, spasenjsko i obnoviteljsko Božje djelo, komunikacija i sudjelovanje Njegove milosrdne ljubavi, adoracija i priznanje Boga. To je jedina stvarnost koja nas može spasiti.“
Guardini i Jungamnn su bili dva stupa liturgijske obnove prošlih desetljeća. Figure koje su također nadahnule Josepha Ratzingera u njegovoj knjizi Duh liturgije. Figure koje su, vjerojatno, nadahnule objavljivanje Motu proprija, Summorum Pontificum. Kaže se da Motu proprijo također predstavlja (ima onih koji kažu prije svega) Papinu ispruženu ruku Društvu svetog Pija X. Je li tome tako?
„Ustvari jest. Međutim, vjerujem da Motu proprijo ima najvažniju vrijednost u sebi samome, za Crkvu i za liturgiju. Iako je neke ražalostio – sudeći prema reakcijama koje nam još uvijek dolaze– jedino je ispravno i nužno reći da Motu proprio nije korak unazad ili povratak u prošlost. Treba priznati i prihvatiti, u poniznosti, u svoj njezinoj punini, blago i baštinu velike Tradicije koja u liturgiji ima svoj najautentičniji i najdublji izraz. Crkva si ne može dopustiti uklanjanje, zaborav ili odreknuće od blaga i bogate baštine tradicije sadržane u Rimskom obredu. To bi bilo izdajstvo i negacija njezinog vlastitog bića. Ona ne može napustiti povijesnu baštinu crkvene liturgije ili željeti sve izgraditi nanovo – kao što si neki uzimaju za pravo – bez odsjecanja temeljnih sastavnica same Crkve. Neki su shvatili koncilsku liturgijsku obnovu kao prekid, lom, a ne kao organski razvoj tradicije. U godinama nakon Koncila, „promjena“ je bila gotovo magična riječ; postalo je nužno modificirati ono što je bilo prije, sve do zaborava istoga; sve novo; bilo je nužno uvesti novotarije, u konačnici ljudsko djelo i kreaciju. Ne možemo zaboraviti da su liturgijska obnova i godine nakon Koncila koincidirale s kulturnom klimom obilježenom ili snažno dominirajućom koncepcijom čovjeka kao ‘kreatora’ koji jako teško koegzistira s liturgijom koja, iznad svega, jest djelo Božje i Njegov prioritet, Božje ‘pravo’, klanjanje Bogu i također tradicija klanjanja koju primamo i koja nam je dana jednom zauvijek. Mi ne smijemo liturgiju učiniti svojom, ona nije naše djelo, nego Božje djelo. Ova koncepcija čovjeka kao ‘kreatora’ koja vodi sekulariziranoj viziji svega, gdje za Bog često nema mjesta, ova strast za promjenom i gubitak tradicije još uvijek nije prevladana. I stog razloga, po mom mišljenju, među drugim stvarima, mnogi gledaju na Motu proprijo s tolikom nepovjerenjem ili ga s tolikim nezadovoljstvom primaju i prihvaćaju, da se ponovno susretnu s velikim bogatstvom rimske liturgijske tradicije koju ne možemo prokockati ili tragaju za ili prihvaćaju uzajmno obogaćenje jednog Rimskog obreda između „redovitog“ i „izvanrednog“ oblika. Motu proprijo, Summorum Pontificum, ima najvažniju vrijednost koju svatko mora cijeniti, čija vrijednost nema samo veze s liturgijom, nego s cijelom Crkvom čija je to tradicija i koju ta tradicija označava, bez koje se Crkva pretvara u ljudsku instituciju koja je u trajnoj promjeni. Očito je da Motu proprijo treba gledati kroz čitanje i tumačenje Drugog vatikanskog sabora. Kad netko čita Koncil i tumači ga s interpretativnim ključem prekida i diskontinuiteta, on ništa ne razumije od Koncila i potpuno ga iskrivljava. S tog razloga, kao što kaže Sveti Otac, samo hermeneutika kontinuiteta nam omogućuje pravedno i ispravno čitanje Koncila i razumijevanje istine onoga što on kaže i uči u svojoj cjelovitosti, a osobito u konstituciji Sacrosanctum Concilium o božanskoj liturgiji, koja je najvećim djelom neodvojiva od te iste cjeline. Iz toga slijedi da Motu proprijo također ima najveću vrijednost za zajedništvo Crkve.“
Papa stoji iza polaganog ali nužnog procesa približavanja autentičnom liturgijskom duhu. Ne nedostaju također niti podjele i suprotna stajališta. Kardinal govori o tome:
„Veliki Papin doprinost, po mom mišljenju, jest taj da nas on dovodi bliže istini liturgije, mudrom pedagogijom, uvodeći nas u autentični ‘duh’ liturgije (naslov jednog od njegovih djela prije nego je postao Papa). On, prije svega drugoga, slijedi jednostavni edukacijski proces koji ide za tim da nas približi ovom ‘duhu’ ili autentičnom smislu liturgije, da prevlada usko gledanje koje je još uvijek jako ukopano u liturgiji. Kao Papa, on je prvi koji treba sprovesti u praksu svoje učenje, tako bogato na ovom području. Dok nas njegove evocirajuće geste koje prate slavlja kojima predsjeda, vode u tome pravcu. Dužnost nam je prihvatiti te geste i učenje ako smo raspoloženi živjeti liturgiju na način koji odgovara samoj njezinoj naravi i ako ne želimo izgubiti blago i liturgijsku baštinu tradicije. Nadalje, te geste predstavljaju veliki dar za odgoj, tako hitan i nužan, kršćanskog puka. U toj perspektivi treba gledati na Motu proprijo koji je potvrdio mogućnost slavljenja s Rimskim misalom kojeg je odobrio Ivan XXIII., a koji ide u povijest sa susljednim modifikacijama do vremena sv. Grgur Velikog, čak i ranije. Sigurno je da postoje mnoge poteškoće koje imaju oni koji koristeći to što je njihovo pravo, slave ili sudjeluju u svetoj misi prema „drevnom obredu“ ili „izvanrednom“ obliku. Po sebi, ne bi trebalo biti protivljenja, ili čak još manje sumnjičavog gledanja ili etiketiranja istoga kao „pretkoncilskog“ ili čak gore kao „antikoncilskog“. Razlozi za to su mnogi i različiti. Međutim, u biti, oni su isti oni koje donosi reforma liturgije shvaćena kao prekid, lom, a ne u horizontu tradicije i ‘hermeneutike kontinuiteta’ koja vraća obnovu i istinsku liturgijsku reformu u interpretativni ključ II. vatikanskog sabora. Na kraju, ne možemo zaboraviti da u liturgiji dodirujemo ono što je najbitnije za vjeru i Crkvu, i s tog razloga, u svakom vremenu kad se diralo u nešto u liturgiji, tenzije i čak podjele nisu bile rijetkost.
Misao izrečena u govoru Benedikta XVI. Rimskoj kuriji 22. 12. 2005., da je nužnost čitati II. vatikanski sabor ne kroz naočale diskontinuiteta s prošlošću, nego u kontinuitetu, postala je središnja u njegovom pontifikatu. Koje značenje to ima s liturgijskoj stajališta?
„To označava, među drugim stvarima, da ne možemo upotpuniti liturgijsku obnovu i staviti liturgiju u središte i izvor kršćanskog života ako joj pristupamo s interpretativnim ključem loma ili prekida s tradicijom koja joj prethodi i koja nosi taj bogati izvor života i Božjeg dara koji je hranio i davao život kršćanskom narodu. Učenje, upute i geste Benedikta XVI. su u tom smislu temeljne. S tog razloga, treba promicati ozbiljno i temeljito poznavanje onoga što nam on govori, uključujući ono što je rekao prije nego je postao Papa, a što je tako jasno iznio u Sacramentum Caritatis.“
Kongregacija koju vodite prošlog je ožujka na plenarnoj sjednici predstavila Svetom Ocu neke prijedloge.
„Plenarna sjednica Kongregacije bavila se, prije svega, euharistijskim klanjanjem, euharistijom kao klanjanjem i klanjanjem izvan svete mise. Neki zaključci koji su bili odobreni predstavljeni su onda Svetom Ocu. Ti zaključci predviđaju nivo rada Kongregacije u nadolazećim godinama koje je Papa i odobrio i ohrabrio. Zaključci se bave oživljavanjem i promicanjem novog liturgijskog pokreta koji, vjeran svemu učenju Koncila i učenju Benedikta XVI., stavlja liturgiju na središnje mjesto koje joj pripada u životu Crkve. Zaključci prijedloga tiču se impulsa i promicanja klanjanja Gospodinu, utemeljenom na bogoštovlju koje moramo dati Bogu u kršćanskoj liturgiji; a što je neodvojivo od stvarne i supstancijalne Kristove prisutnosti u Euharistijskom sakramentu; apsolutno nužne za živu Crkvu. Zaustaviti zloporabe – koje su nažalost mnoge – i ispraviti ih nije nešto što proizlazi iz plenarne sjednice Kongregacije, nego to (kraj zloporabama) je nešto što sama liturgija i život Crkve i budućnost Crkve i zajedništo iste traži. O mnogobrojnim liturgijskim zloporabama i o njihovom ispravljanju, Kongregacija je izdala važnu Uputu nekoliko godina prije pod imenom Redemptionis Sacramentum i svi se moramo na nju vratiti. Najhitnija je dužnost ispraviti postojeće zloporabe ako kao katolici želimo nešto doprinjeti svijetu, da bismo ga obnovili. Prijedlozi nemaju svrhu dokidanja kreativnosti, nego radije žele ohrabriti, favorizirati, oživjeti istinu liturgije, njezin najautentičniji smisao i duh. Nitko od nas ne može zaboraviti niti ignorirati da je liturgijska kreativnost kako ju se često shvaćalo i shvaća, kraj liturgije i uzrok njezine sekularizacije, budući da je ona u kontradikciji s biti liturgije same.“
Govore li prijedlozi o upotrebi latinskog jezika?
Ništa nije rečeno o tome da se da više prostora latinskom jeziku, uključujući u redovitom obredu, niti o izdavanju dvojezičnih misala, koji su, istina, već bili izdavani u nekim mjestima nakon završetka Koncila. Štoviše, ne smije se zaboraviti da nas Koncil nije oslobodio latinskog u konstituciji Sacrosanctum Concilium, tog časnog jezika s kojim je Rimski obred povezan.“
Ima još mnogo drugim važnih pitanja, orijentacija…
Nismo razgovarali o pitanju „versus Orientem“, niti o pričesti na jezik ili drugim vidovima koji ponekad izazivaju optužbe o „vraćanju unazad“, kozervatizmu ili elitizmu. Vjerujem da pitanja kao što su orijentacija, križ postavljen na sredini oltara, pričest na jezik klečeći, upotreba gregorijanskog korala, da su važna pitanja koja ne možemo učiniti lakima na samovoljan i površan način i o kojima se u svakoj prilici mora govoriti sa znanjem i s utemeljenjem kao što, na primjer, Sveti Otac čini. Ove stvari također odgovaraju i u prilog su većoj spoznaji istine liturgijskog slavlja. Isto možemo reći o aktivnom sudjelovanju, u smislu kako je Koncil o tome govorio, a ne u drugom smislu. Važno je slaviti liturgiju u njenoj istini, s istinom, da se favorizira i intenzivno promiče smisao i duh liturgije u svem narodu Božjem na takav način da čovjek živi iz liturgije. Doista je jako važno da slavlja imaju i unaprijeđuju osjećaj za sveto, Otajstvo, da oživljavaju vjeru u stvarnu prisutnost Gospodina i Božjeg dara koje djeluje u njoj, kao u adoraciji, štovanju, kontemplaciji, molitvi, slavljenju i zahvaljivanju i u mnogim drugim stvarima za koje je opasnost da se izgube. Kad sudjelujem ili promatram Papinu liturgiju koja je već inkorporirala mnoge navedene elemente, uvijek sam još više uvjeren da to nisu nevažni aspekti, nego oni koji u sebi imaju izražajnu i odgojnu snagu, čija se odsutnost jako primjećuje u istinskoj liturgiji.
Cañizares je godinama bio važna figura u Crkvu u Španjolskoj. Još uvijek i jest, iako sada rezidira u Rimu. U Španjolskoj je tajnik Biskupske konferencije, mons. Juan Antonio Martinez Camino, dao izjavu u kojoj se kaže da oni političari koji javno podržavaju abortus ne mogu primiti pričest. Dijelite li vi to stajalište mons. Camina? Budući da je Španjolska postala predvodnica takozvane „sekularne“ (laicističke) politike? Kako se biskupi i biskupske konferencije trebaju nositi s takvim stajalištima koja negiraju život?
„Biskupi kao pastiri koji vode i štite povjereni im narod, imaju neizbježnu dužnost ljubavi učiti i prenositi vjernicima, vjerno, mudro, nauk i mudrost koju vjera Crkve vjeruje i uči, čak i ako nas to koštalo, čak i ako to ide protiv struje ili vrijeđa javno mnijenje. Ono što je u igri vezano za temu abortusa i ono što netko želi propisati u Španjolskoj na tu temu, kad će odobriti sve zakonske procedure, to je nešto jako teško i odlučno i mi ne može ostati tihi ili skrivati istinu. Crkva, ispunjavajući Gospodnju zapovijed, govori istinu i to traži od svojih vjernika; ona zahtijeva i očekuje od njih istinu. Moramo služiti i upravljati vjernike svjetlom istine koju smo primili, i koju ne možemo staviti u stranu kad dođe do moralnih pitanja i ponekad nečeg dolikatnog s tim u svezi. Moramo također pomoći katolicima u javnom životu da donose svoje odluke svjesni odgovornosti pred Bogom i ljudima u skladu s razumom kako priliči sinovima Crkve i vjernicima u Isusa Krista. Mi ne možemo i ne smijemo, osim ako bismo bili zli pastiri, djelovati u ovim pitanjima s relativističkih pozicija, političkih kalkulacija ili s vještom ili suptilnom ‘diplomacijom’. Vjerno vršenje naše biskupske službe, s druge strane, nije u apsolutnom konfliktu, nego prije u mudrosti, mjeri, milosti i nježnosti te u ispruženoj ruci koja nas mora pratiti u svemu. Doista je težak trenutak u kojem sada živimo u Španjolskoj. Niti je to lako za biskupe. Ne vjerujem, s druge strane, da je Španjolska barjaktar i predvodnica političkog sekularizma. Sekularizam, vidljivi i skriveni, i politički sekularizam proširio se gotovo svuda, u nekim zemljama više u nekima manje, a u nekima punom snagom i silom. Postoji sila, očito nezustavljiva, angažirana da uvede sekularizam po svem svijetu ili, što je ista stvar, da izbriše objavljenog Boga s ljudskim licem Isusa Krista, Njegova jedinorođenog Sina, iz svijesti ljudi. Istina je da taj sekularizam ima neke osobite konotacije, možda s obzirom na njezinu povijest i osobiti identitet. Španjolska prolazi veoma radikalnu transformaciju mentaliteta, u mišljenju, u prosudbenim kriterijima, u običajima i načinu djelovanja, u kulturi, ukratko, u njezinoj naravi i identitetu. Nadalje, to se pokazuje u velikoj i dubokoj krizi vrijednosti ili moralnom lomu, iza kojeg se krije religijska i društvena kriza, te fragmentacija čovjeka. Uvijek sam držao da mi biskupi, poslušni Bogu prije nego ljudima, moramo uvijek naviještati evanđelje i Isusa Krista, ne stavljajući ništa prije Njega i Njegovih djela, naviještati neumorno i hrabro Boža živoga, Njegovu slavu koja je živi čovjek, što čini potpuni i totalni ‘da’ koji netko može dati čovjeku, njegovom dostojanstvu, životu, njegovim temeljnim pravima, svemu onome što je istinski ljudsko. Naviještati i svjedočiti Njega koji je ljubav, radeći u svemu s ljubavlju i brigom te svjedočeći pred svima ljubav Božju, ljubav koju Bog ima za čovjeka, na osobit način za slabe, za one koji se ne mogu braniti i one prema kojima se nepravedno postupa. Sve je usmjereno prema obraćenju, tako da može nastati nova humanost, od novoga čovjeka učinjena, novošću evanđelja Isusa Krista u njihovom novom postojanju, mišljenju i djelovanju koje u Njemu, istini Boga i ljudi, možemo susresti i pronaći svoj izvor. Govorimo jednostavno kako bismo potaknuli i donijeli plodove nove i odlučne evangelizacije. To je situacija u kojoj se Crkva i biskupi Španjolske nalaze već duže vrijeme. To je polagan i težak posao, ali koji donosi svoje plodove. Nadalje, vjerujem, da se biskupi u Španjolskoj, snagom afirmacije Boga i vjere u Isusa Krista, nalaze u velikoj bitci za čovjeka, pravo na život, slobodu, u bitci za ono što je neodrecivo za čovjeka kao što je obitelj, istina i ljepota obitelji temeljena na braku između muškarca i žene, otvorena životu u ljubavi. Oni potiču odgoj osobe i slobodu poučavanja, te religijsku slobodu. Crkva u Španjolskoj svaki dan gleda s većom snagom i intenzitetom na čovjeka i njegova temeljna prava, osjećajući poziv za osnaženjem iskustva Boga tako da vjernici mogu biti ‘svjedoci živoga Boga’, kao što kaže jedan o njihovih vrlo važnih dokumenata prije nekoliko godina. Njihov zadatak nije politički niti trebaju politički djelovati, nego jednostavno trebaju biti Crkva, prisutnost Krista među ljudima, čak i ako to znači kažnjavanje Crkve. Situacija je teška, ali mi gledamo u budućnost s velikom nadom i velikim pozivom da dopustimo Gospodinu da nas ojača i da Ga stavimo u središte svega i da nastavimo hoditi bez umora i bez gledanja unatrag, očima usmjerenim na Isusa Krista. Apsolutno sam siguran da će se Španjolska promjeniti i vratiti onoj snazi žive vjere i obnovljenog društva. Ne možemo ne bdijeti ili spustiti ruke koje moraju biti uzdignute Bogu u vjernoj i trajnoj molitvi. Jako je bitno da, prije svega drugoga, ona obnovi svoju vitalnost i svoju teološku snagu i religioznost, da Bog koji nam se dao u Isusu Kristu, može doista biti njezino središte i njezin čvrsti temelj, kako bi bila sposobna i kako bi moglo izrasti novo društvo. To je moguće, štoviše, ništa nije nemoguće s Bogom.“
