Biffijev ‘ideolog’ ambrozijanskog obreda

Zaključak

Na kraju se usuđujem povjeriti, iako to možda nije važno, zanimljiv dojam koji imam.

Istražujući cijelu kompilaciju lekcionara (koji je, vjerujem, iziskivao nemale napore), čini mi se da je sastavljač nacrta (kojeg, uobičajeno, smatram jedinim subjektom, iako je moglo biti nekoliko suradnika) više nego išta drugo ideolog.

Ideolog je osoba koja gleda samo unutar sebe: u svoja istraživanja, u svoja unutarnja prosvijetljenja, u svoja nepobjediva uvjerenja. Ono što je izvan uopće ga ne zanima.

Ideolog ne obraća pozornost na ono što se dogodilo prije, na kanonske odredbe koje se ne slažu s njegovom argumentacijom, ne obraća pozornost na stečeni nauk, na ponašanje drugih.

Ideolog, uključujući ‘liturgijskog’ ideologa, ne uzima čak ni u obzir one koji su, u njegovom vlastitom području rada, djelovali prije njega (osim ako nisu živjeli tisućama godina prije i kao takvi bili objekt njegovog povijesnog istraživanja). Samo da dam jedan primjer, novi lekcionar nije čak zadržao raspored čitanja za korizmu, koji je, u prethodnom i privremenom lekcionaru, bio rezultat briljantnosti i mudrosti monsinjora Enrica Galbiatia.

Ideolog nikad ne podiže oči od svoga stola kako bi vidio da li zajednica koja sluša razumije i cijeni izvanredni intelektualni banket koju joj on daje, i je li istinski nahranjena i pomognuta njegovim radom.

Ideolog, ako nikad ne susretne nekoga koji mu može potkresati krila, može upasti u neku vrstu zablude o svemogućnosti, on vjeruje da mu je sada sve dozvoljeno čak i najčudnija drskost.

Ideolog, osobito onaj liturgijski, je obično čovjek u dobroj vjeri. Kao takav, čak i ako je pronašao nezasluženu sreću u ovom lijenom i nezainteresiranom svijetu, neće biti kažnjen u slijedećem.

Link