Liturgijska obnova Benedikta XVI. između instauratio i restauratio

IZMEĐU INOVACIJE I TRADICIJE

Intervju s o. Nicolom Buxom, teologom i liturgičarem

Antonio Gaspari

Rim, 24. 3. 2010. (Zenit.org). – Benedikt XVI. postaje poznat kao veliki obnovitelj liturgije, ali prema autoru o. Nicoli Buxu, reforma koja je u tijeku nije počela sa sadašnjim Papom.

O. Bux, stručnjak za istočnu liturgiju i savjetnik pri Uredu za liturgijska slavlja Vrhovnog Svećenika, osvrnuo se u svojoj knjizi „La Riforma de Benedetto XVI. La Liturgia tra Innovazione e Tradizione“ (prolog napisao Vittorio Messori) na napore Svetoga Oca u liturgijskoj obnovi.

U svom djelu, ovaj je svećenik okarakterizirao Papinu reformu kao onu koja je usmjerena prema naprijed, obnavljajući najljepše elemente koje tradicija nudi sadašnjoj Crkvi.

On kaže da su strpljivi reformski napori Svetoga Oca usmjereni prema obnovi kršćanskoga života, vraćajući liturgiji razboritu ravnotežu između inovacije i tradicije, otkrivaju tako putujuću Crkvu sposobnu reflektirati o sebi i vrednovati svoje tisućljetno blago.

ZENIT je razgovaro s ocem Buxom o Benediktovim obnoviteljskim naporima i o onome što možemo očekivati glede mise na latinskom.

ZENIT: Kakva je Benediktova reforma i zašto je izazvala toliko mnogo reakcija?

O. Bux: Liturgijska obnova, pojam koji treba razumijeti prema liturgijskoj konstituciji II. vatikanskog sabora kao instauratio, naime, kao ponovnu uspostavu pravog mjesta u crkvenom životu, nije počela s Benediktom XVI. nego sa samom poviješću Crkve, od apostola do vremena mučenika, od pape Damaza do Grgura Velikoga, od Pija V. i Pija X. do Pija XII. i Pavla VI. Instauratio je kontinuirani proces jer uvijek postoji rizik da Crkva sklizne sa pravog mjesta koji pripada liturgiji, a koja treba biti izvor kršćanskoga života; dekadenca dolazi onda kad se bogoštovlje podredi osobnom sentimentalizmu ili aktivizmu klerika ili laika koji, zadirući u liturgiju, preoblikuju je u ljudsko djelo ili spektakularnu zabavu. Primjer za to je danas aplauz u crkvi koji je jednako prisutan kod krštenja novorođenčeta ili kod ispraćaja lijesa u sprovodu. Ne treba li obnovu liturgija koja je postala zabava? Ovo je ono što čini Benedikt XVI: znak njegova obnoviteljskog rada bit će ponovno stavljanje križa na sredinu oltara kako bi učinio razumljivim da se liturgija obraća Gospodinu a ne čovjeku, čak ako je on i sveti služitelj.

Reakcije uvijek postoje u svakoj trećoj promjeni u povijesti Crkve, ali ne trebamo zbog toga biti šokirani.

ZENIT: Koje su razlike između onih koji se nazivaju inovatorima i tradicionalista?

O. Bux. Treba najprije razjasniti ta dva pojma. Ako inovacija znači promicanje instauratio o čemu sam prethodno govorio, to je onda upravo ono što je potrebno, kao što je i traditio, ako to znači čuvanje poklada vjere koji je također sedimentiran i u liturgiji. Ako umjesto toga inovacija znači preoblikovanje liturgije iz Božjeg djela u ljudski čin, oscilirajući između arhaičkog ukusa koji želi sačuvati samo one aspekte koji mu se sviđaju i konformizma onoga što je ovoga trenutka modi, nalazimo se na krivom putu; ili smo suprotno tome čuvatelji samo ljudske tradicije na način inkrustacije u slikarstvu, ne dozvoljavajući više uočiti harmoniju cijeline. U stvarnosti, dvije suprotnosti završavaju u međusobnoj podudarnosti otkrivajući svoju kontradikciju. Na primjer: inovatori drže da je misa prije slavljena prema narodu. Istraživanje pokazuju suprotno: usmjerenost ad Deum, ad Orientem, je vlastito čovjekovu slavljenju Boga. Pogledajmo judaizam. Još i danas, sve istočne liturgije su to sačuvale. Kako je moguće da inovatori, ljubitelji restauracije prijašnjih elemenata u pokoncilskoj liturgiji, nisu to zadržali?

ZENIT: Koje značenje ima tradicija u kršćanskoj povijesti i vjeri?

O. Bux: Tradicija je jedan od izvora Objave: liturgija, kao što kaže Katekizam Katoličke Crkve (1124), jest njezin konstitutivni element. U knjizi „Isus iz Nazareta“, Benedikt XVI. nas podsjeća da je objava postala liturgija. Onda postoje tradicije vjere, kulture, pobožnosti koje su ušle i prekrile liturgiju, tako da danas imamo nekoliko oblika obreda na istoku i na zapadu. Stoga svatko može razumijeti zašto konstitucija o liturgiji u br. 22., paragraf 3 hitno zahtijeva: „Stoga ni jedna osoba, čak i ako je svećenik, ne može dodavati, ispuštati ili mijenjati bilo što u liturgiji po vlastitom nahođenju“.

ZENIT: Mislite li da je danas moguće vratiti latinski u misu?

O. Bux: Rimski misal kojeg je obnovio Pavao VI. je na latinskom i čini tzv. editio typica, jer se izdanja na suvremenim jezicima koje pripremaju nacionalne ili teritorijalne biskupske konferencije, a odobrava Sveta Stolica, moraju referirati na latinski tekst. Dakle, Misa na latinskom se i dalje slavi također i u novom Redu, iako rijetko. To je doprinjelo nemogućnosti da zajednica vjernika sastavljena od raznih jezika i naroda može sudjelovati na misi slavljenoj na univerzalnom svetom jeziku Katoličke Crkve latinskog obreda. Tako su se pojavile takozvane međunarodne mise koje se slave tako da se djelovi mise recitiraju ili pjevaju na mnogim jezicima: tako da svaka grupa razumije samo svoj vlastiti.

Držalo se da nitko ne razumije latinski. Dakle, ako se misa slavi u svetištu na četiri jezika, svaka grupa razumije samo četvrtinu mise. Osim drugim razmišljanja iznesenih na Sinodi o Euharistiji 2005. godine, moramo se vratiti misi na latinskom: nedjeljnoj misi u katedralama i župama. To će pomoći u tzv. sadašnjem multikulturalnom društvu, kako bi se obnovilo katoličko sudjelovanje utoliko u koliko biti univerzalna Crkva ili utoliko ukoliko sabiranje s ostalim narodima i nacijama jest ono što čini jednu Crkvu. Nacionalni kršćani, kroz davanje prostora nacionalnim jezicima, sačuvali su crkveni grčki i slavenski u najvažnijim dijelovima liturgije, kao što je anafora i procesije s antifonama za Evanđelje i Prikazanje.

Veliki doprinos za uspostavu svega ovoga ide starom Redu prethodnog Rimskog misala, ponovno uvedenom od strane Benedikta XVI. s motu proprijem „Summorum Pontificum“, koji je jednostavno nazvan Misa na latinskom: zapravo to je Misa Grgura Velikog, ukoliko njezina temeljnja struktura datira u vrijeme tog Pape i ostala je netaknuta kroz dodatke i pojednostavljenja Pija V. i drugih papa sve do Ivana XXIII. Koncilski oci su je dnevno slavili bez da su primjetili ikakvu protivnost s modernizacijom koju su provodili.

ZENIT: Papa Benedikt XVI. je postavio problem liturgijskih zloporaba. O čemu je riječ?

Father Bux: Istine radi, Pavao VI. je prvi koji se žalio na manipulacije u liturgiji, nekoliko godina nakon objave Rimskog misala na općoj audijenciji 22. 8. 1973. Pavao VI. je s druge strane bio uvjeren da je liturgijska obnova provedena nakon Koncila istinski bila uvela i snažno podržala ono što je naznačeno u liturgijskoj konstituciji (obraćanje Svetom kolegiju od 22. 6. 1973.). Međutim, arbitrarna eksperimentiranja su se nastavila i nasuprot tome povećala nostalgiju za starim obredom. Na konzistoriju od 27. 6. 1977., Papa je prekorio ‘pobunjenike’ zbog improvizacija, banalnosti, lakoumnosti i profanizacije, oštro ih pozvavši da se pridržavaju ustanovljene norme kako ne bi kompromitirali regula fidei, dogmu, crkvenu disciplinu, lex credendi i orandi; a također je upozorio i tradicionaliste kako bi priznali ‘akcidentalnost’ modifikacija uvedenih u svete obrede.

Pavao VI. je 1975. u buli „Apostolorum Limina“ za sazivanje Svete godine primijetio u svezi liturgijske obnove: „Držimo iznimno prigodnim da se taj posao ponovno istraži i dobije novi razvoj, kako bi se na temelju onoga što je čvrsto potvrđeno od strane autoriteta Crkve moglo poštivati sve ono što je istinski valjano i legitimno te nastaviti njihovu primjenu s još većim žarom, prema normama i metodama pastoralne razboritosti i istinske pobožnosti“.

Ispustio sam osude zloporaba i sjena u liturgiji od strane Ivana Pavla II. u raznim prigodama od stupanja na snagu konstitucije o liturgiji, osobito u pismu „Vicesimus Quintus Annus“. Benedikt XVI., stoga, namjerava preispitati i dati novi impuls upravo otvarajući vrata motu proprijem, tako da se malo po malo promijeni atmosfera i vrati na svoje mjesto sve ono što je nestalo mimo namjere i slova II. vatikanskog sabora, u kontinuitetu s cijelom tradicijom Crkve.

ZENIT: Mnogo puta ste rekli da je nužno u ispravnoj liturgiji poštivati Božje pravo. Možeti li objasniti što time pokušavate ustvrditi?

Liturgija, riječ koja na grčkom znači ritualni čin naroda koji slavi, naprimjer, svoje blagdane, kao što se događalo u Ateni ili još uvijek se događa danas s otvaranjem olimpijskih igara ili drugih svjetovnih manifestacija, jest očito čin čovjeka. Sveta liturgija ističe ovo svojstvo zbog toga jer ona nije učinjena na našu sliku – u tom slučaju bogoslužje bi bilo idolatrija, tj. stvoreno našim rukama – nego je ono djelo svemogućeg Gospodina. U Starom zavjetu, sa svojom prisutnošću, Gospodin naznačuje Mojsiju kako on mora predodrediti u najmanjim detaljima bogoslužje jedinog Boga, do svojega brata Arona. U Novom zavjetu, Isus je isto tako učinio na obrani istinskog bogoštovlja istjerujući trgovce iz Hrama i dajući apostolima odredbe u svezi Pashalne večere. Apostolska tradicija je primila i predala mandat Isusa Krista. Stoga, liturgija je sveta, kao što Zapad kaže – ona je božanska, kao što kaže Istok, jer je od Boga ustanovljena. Sv. Benedikt ju definira kao Opus Dei, djelo Božje kojem se ništa ne smije pretpostaviti. Upravo posrednička funkcija između Boga i čovjeka, vlastita Kristovom velikosvećeništvu i vršena u i s liturgijom od strane svećenika službenika Crkve, potvrđuje da liturgija silazi s Neba, kao što bizantinska liturgija kaže na temelju slike objave. Bog je onaj koji ustanovljuje i stoga pokazuje kako ga trebamo „štovati u duhu i istini“, tj. u Isusu njegovu Sinu i Duhu Svetomu. On ima pravo biti štovan onako kao on to želi.

Sve ovo treba duboko promišljati, jer zanemarivanje istoga stoji u izvoru zloporaba i profanizacija koje su već opisane u uputi „Redemptionis Sacramentum“ Kongregacije za bogoštovlje iz 2004. godine. Obnova Ius divinum u liturgiji mnogo doprinosi poštovanju iste kao nečega što je sveto kao što norme propisuju; ali također i nove norme treba slijediti opet s duhom predanja i poslušnosti od strane svetih služitelja za izgradnju svih vjernika i kao pomoć mnogima koji traže Boga da ga nađu živoga i istinskoga u božanskoj liturgiji Crkve. Biskupi, svećenici i sjemeništarci moraju nanovo učiti i slaviti svete obrede u tom duhu i doprinositi istinskoj obnovi koju je želio II. vatikanski sabor i iznad svega kako bi oživjeli vjeru koja, kao što je Sveti Otac napisao u pismu biskupima od 10. 3. 2009., jest u opasnosti da bude ugašena u mnogim djelovima svijeta.

Link