George Weigel uputio otvoreno pismo Hansu Küngu
Otvoreno pismo Hansu Küngu
21. travnja 2010.
George Weigel
Dr. Küng:
Prije petnaestak godina, vaš bivši kolega koji je spadao među mlađe progresivne teologe na II. vatikanskom saboru ispričao mi je kako vam je dao prijateljsko upozorenje na početku drugog zasjedanja Koncila. Kako se taj cjenjeni bibličar i proponent kršćansko-židovskog pomirenja prisjetio tih euforičnih vremena, vi ste se bili vozili oko Rima u vatrogasnom crvenom kabrioletu marke Mercedes, što je vaš prijatelj pretpostavio da je bio plod komercijalnog uspjeha vaše knjige: The Council: Reform and Reunion.
To auto-moto izlaganje pogodilo je vašeg kolegu kao nerazborito i nepotrebno samoreklamiranje, budući da su neka vaša mnogo pustolovnija mišljenja i vaš talent za ono što će se kasnije nazvati sound-bite (u filmu ili prijenosu, soundbite je vrlo kratka sekvenca izvađena iz dugog govora ili intervjua koja se smatra najvažnijom), već bila podigla prašinu u Rimskoj kuriji. Dakle, kao što mi je rečeno, vaš vas je prijatelj jednog dana pozvao na stranu i rekao vam, koristeći francuski izraz koji ste obojica razumijeli, „Hans, postaješ previše evidentan“.
Kao čovjek koji je sam smislio novu vrstu globalne osobnosti – teolog disident kao međunarodna medijska zvijezda – niste bili, meni se čini, previše uzbuđeni prijateljevim upozorenjem. Već ste 1963. odlučiti ići svojim vlastitim putem, a dovoljno ste bili medijski spretni kako biste znali da će vam svjetski mediji, opsjednuti neobičnim i nesvakidašnjim pričama disidenta svećenika-teologa dati megafon u ruke kako biste iznijeli svoje poglede. Čini mi se da ste bili nezadovoljni sa pokojnim papom Ivanom Pavlom II. zbog njegovog nastojanja da vam demontira tu priču oduzimajući vam crkveni mandat profesora katoličke teologije. Vaše daljnje osorno ismijavanje navodne intelektualne inferiornosti Karola Wojtyle u svojim memoarima sve do nedavno je rangirano kao najniža točka vaše polemičke karijere u kojoj ste postali najevidentniji kao čovjek koji teško može priznati inteligenciju, decentnost ili dobru volju kod svojih suparnika.
Kažem „sve do nedavno“, jer vaše je otvoreno pismo biskupima svijeta od 16. 4., koje sam najprije pročitao u Irish Times, postavilo nove standarde za tu posebnu vrstu mržnje kao odium theologicum i za zlodušnu osudu starog prijatelja koji je, na svom putu uzdignuća prema papinstvu, bio velikodušan prema vama ohrabrujući neke aspekte vašeg sadašnjeg rada.
Prije nego dođemo do vašeg napada na integritet pape Benedikta XVI., dopustite mi ipak primjetiti da vaš članak bolno jasno pokazuje kako uopće niste obraćali veliku pozornost na stvari o kojima govorite manirom nepogrešive samouvjerenosti koja bi zacrvenjela obraze i samog pape Pija IX.
Vi se činite bezbrižno indiferentnim prema doktrinarnom kaosu koji opsjeda veliki dio europskog i sjevernoameričkom protestantizma, koji je stvorio takve okolnosti u kojima je teološki ozbiljan ekumenski dijalog postao teško ugrožen.
Uzimate zdravo za gotovo najbjesnije progonitelje Pija XII., očito nesvjesni da najnovija znanstvena istraživanja idu u prilog Pijovoj hrabrosti u obrani europskih Židova (štogod da netko mogao misliti o njegovom prakticiranju razboritosti).
Krivo ste predstavili posljedice Benediktovog predavanja u Regensburgu 2006., kojeg vi odbacujete kao „karikiranje“ islama. U stvari, regensburgško predavanje je ponovno stavilo u fokus katoličko-islamskog dijaloga dva problema na kojim se kompleksni razgovori hitno trebaju započeti – religijska sloboda kao temeljno ljudsko pravo koje može biti razumom spoznato i odijeljenost religijske i političke vlasti u državi 21. stoljeća.
Pokazali ste nerazumijevanje onoga što zapravo spriječava HIV/AIDS u Africi te ste se priklonili ofucanom mitu „prenapučenosti“ u trenutku kad razina fertilnosti opada diljem svijeta, a Europa ulazu u demografsku zimu svoje vlastite svijesti stvaranja.
Čini se da zaboravljate znanstvene dokaze koji se nalaze u crkvenoj obrani moralnog statusa ljudskog embrija dok krivo optužujete Katoličku Crkvu za protivljenje istraživanju matičnih stanica.
Zašto vi ne znate te stvari? Vi ste očito inteligentan čovjek; jednom ste učinili pionirski posao u ekumenskoj teologiji? Što vam se dogodilo?
Čini mi se da vam se dogodilo to da ste izgubili argumente o značenju i pravoj hermeneutici II. vatikanskog sabora. To objašnjava zašto vi neumorno slijedite svoj pedesetogodišnji zahtijev za liberalnim protestantskim katolicizmom, upravo u trenutku kad liberalni protestantski projekt kolabira iz svoje unutarnje teološke nekoherentnosti. Eto zato ste se sada angažirali u zlobnom ocrnjivanju još jednog bivšeg kolege na II. vatikanskom saboru, Josepha Ratzingera. Prije nego se osvrnem na to klevetanje, dopustite mi još nešto o hermeneutici Koncila.
Iako niste teološki najvrsniji predstavnik onoga što je Benedikt XVI., u svom božićnom govoru Rimskoj kuriji, nazvao „heremeneutikom prekida“, vi ste bez sumnje međunarodno najvidljiviji član te postarije grupe koja nastavlja tvrditi da je razdoblje od 1962-1965. obilježeno važnim vratima trapule u povijesti Katoličke Crkve: trenutak novog početka u kojem će Tradicija biti detronizirana sa svoga uobičajenog mjesta kao primarni izvor teološke refleksije, te zamijenjena kršćanstvom koje sve više dopušta da „svijet“ postavlja crkvenu agendu (kao što je moto Svjetskog sabora crkava onda i pokazao).
Borba između te interpretacije Koncila i one koju su promicali koncilski oci kao što je Ratzinger i Henri de Lubac, podijelia je pokoncilski katolički teološki svijet u ratne frakcije sa suprotstavljenim časopisima: Concilium, vas i vaših progresivnih kolega, te Communio, onih koje ste nastavili nazivati „reakcionarnima“. To da je projekt Concilium tijekom vremena postao sve nevjerodostojniji – i da je mlađa generacija teologa, osobito u Sjevernoj Americi, gravitirala prema časopisu Communio – nije za vas moglo biti ugodno iskustvo. A to da je Communio projekt bitno utjecao na oblikovanje razmišljanja izvanredne Biskupske sinode 1985., koju je sazvao Ivan Pavao II. kako bi proslavio postignuća II. vatikanskog koncila i razmatrao njegovu punu implementaciju na dvadesetu obljetinicu njegova zaključenja, morala je za vas biti još jedan pljuska.
Usuđujem se ipak misliti da vam se duša stvarno okamenila kad se 22. 12. 2005., novoizabrani papa Benedikt XVI. – čovjek čije ste namještenje na teološki fakultet u Tübingenu vi jednom predložili – obratio Rimskoj kuriji i nagovijestio da je rasprava završena: i da je koncilska „hermeneutika obnove“, koja pretpostavalja kontinuitet s velikom Tradicijom Crkve, pobijedila „hermeneutiku diskontinuiteta i prekida“.
Možda ste nekako pomislili da je Ratzigner promijenio svoje mišljenje o ovom središnjem pitanju kad ste s njim pili pivo u Gastel Gandolfu u ljeto 2005. No, on očito nije promijenio mišljenje. Zašto ste uopće pomislili da bi on mogao prihvatiti vaše pogleda o tome što bi „trajna obnova Crkve“ uključivala, otvoreno govoreći je doista zagonetno. Niti je vaša analiza sadašnje katoličke situacije postala išta vjerodostojnija kad netko pročita, u vašem pismu, da su nedavne pape bili „autokrati“ prema biskupima; čovjek se ponovno pita, obraćate li vi dovoljnu pozornost, jer se samo po sebi čini jasnim da su Pavao VI., Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. bili bolno sustezljivi – netko bi rekao, nažalost sustezljivi – u discipliniranju biskupa koji su se pokazali nekompetentnima ili nezakonitima te su zbog toga izgubili sposobnost poučavanja i upravljanja: situacija za koju se mnogi od nas nadaju da će se promijeniti, promijeniti uskoro, u svijetlu nedavnih kontroverzi.
U stanovitom smislu, naravno, niti jedan vaš poznati prigovor o pokoncilskom životu Crkve nije nov. Ipak se međutim čini najmanje očekivanim za nekoga kome je istinski stalo do budućnosti Katoličke Crkve, kao svjedoka Božje istine poradi spasenja svijeta, da bi forsirao određeni stav koji nam uporno namećete: da će vjerodostojni katolicizam ići istim putem kojim su u posljednjim desetljećima išle različite protestantske zajednice koje su, svjesno ili nesvjesno, slijedile jednu ili drugu verziju vašeg savjeta da usvoje hermeneutiku diskontinuiteta s velikom Tradicijom kršćanstva. Ipak, to je fanatičan stav koji ste zauzeli od vremena kad je jedan od vaših kolega bio zabrinut o vašem postajanju preevidentnim; i kako vas je vaš stav držao evidentnim, barem na stranicama novina koje su dijelile vaše razumijevanje katoličke tradicije, mislim da je previše očekivati od vas da se promijenite ili čak modificirate svoje stavove, čak i onda kad svaki komadić dostupnih empirijskih dokaza pokazuje da put koji vi predlažete jest put u zaborav crkava.
Ono što se ipak može očekivati jest da se ponašate u skladu s minimumom integriteta i elementarne pristojnosti u kontroverzama u kojima sudjelujete. Razumijem odium teologicum jako dobro, ali vam najotvorenije moram reći da ste prešli granicu koja nije smijela biti prijeđena u vašem nedavnom članku kad ste napisali slijedeće:
Ne smije se prešutjeti da je sustavom zataškavanja seksualnih prekršaja, djelatnim diljem svijeta, upravljala rimska Kongregacija za nauk vjere kardinala Ratzingera (1981.-2005.).
To Gospodine nije istina. Odbijam vjerovati da ste znali da je to neistina i svejedno to napisali, jer to bi značilo da ste svijesno sebe osudili kao lašca. No, pod pretpostavkom da niste znali da je ta rečenica totalno kriva, onda ste tako očiti ignorant o tome tko je imao ovlast nad slučajevima zlostavljanja u Rimskoj kuriji prije nego li je Ratzinger preuzeo kontrolu nad tim procesom i stavio je pod ovlast Kongergacije za nauk vjere 2001. Ako to niste znali izgubili ste svako pravo da vas se uzima ozbiljno kad govorite o toj temi ili o bilo kojoj drugoj koja uključuje Rimsku kuriju i središnju upravu Katoličke Crkve.
Vjerojatno ne znate da sam ja bio žestoki, i nadam se odgovorni, kritičar načina na koji su pojedini biskupi i vlasti u Kuriji prije kasnih 1990-tih (krivo) postupali sa slučajevima zlostavljanja, kad je ondašnji kardinal Ratzinger počeo borbu za veliku promjenu u postupanju sa tim slučajevima. (Ako ste zainteresirani, referiram se na svoju knjigu iz 2002., The Courage To Be Catholic: Crisis, Reform, and the Future of the Church).
Govorim stoga sa određenom sigurnošću poznavanja materije kad kažem da vaš opis Ratzingerove uloge, kao što je gore navedeno, ne samo da je smiješan za svakog tko imalo poznaje relevantnu povijest, nego je i u suprotnosti s iskustvom američkih biskupa koji su Ratzingera stalno držali promišljenim, od pomoći, duboko zabrinutim za zloporabu svećeništva od strane male manjine zlostavljača i tužnim zbog nesposobnosti ili nezakonitog postupanja biskupa koji su obećanja psihoterapije uzeli mnogo ozbiljnije nego što su trebali ili im je nedostajalno moralne hrabrosti suočiti se s onim s čim se trebalo suočiti.
Znam da autor ne piše ponekad doista grozne podnaslove koji se stavljaju na njihove kolumnističke komentare. Ipak, vi ste autor tog zlobnog komada – koji krajnje ne dolikuje jednom svećeniku, intelektualcu ili gospodinu – kojim ste dopustili izdavaču Irish Times da snažno istakne vaš članak: „Papa Benedikt je učinio i gorim sve ono što je loše u Katoličkoj Crkvi i direktno je odgovoran za smišljanje globalnog prekrivanja silovanja djece od strane svećenika, prema ovom otvorenom pismu katoličkim biskupima“. To groteskno falcificiranje istine možda pokazuje kamo odium theologicum može odvesti čovjeka. Međutim, to je ipak sramotno.
Dopustite mi da predložim da ste dužni javnu ispriku papi Benediktu XVI., za ono što je, objektivno govoreći, kleveta i molim se da je proizišla kao posljedica djelomičnog neznanja (iako ubrojivog neznanja). Uvjeravam vas da sam predan cjelovitoj reformi Rimske kurije i episkopata, projektu koji sam naširoko opisao u svojoj knjizi God’s Choice: Pope Benedict XVI and the Future of the Catholic Church, i rado bih vam poslao kopiju na njemačkom. No, nema puta prema istinskoj obnovi u Crkvi koji ne prolazi kroz strme i uske doline istine. Istina je izmasakrirana u vašem članku u Irish Times. A to znači da ste zakočili reformu.
S obećanjem mojih molitava za vas
George Weigel
