Zloporaba židovskih simbola

Utemeljitelj Neokatekumenskog puta inzistira na jaružanju drevnih sadržaja kršćanske vjere i simbola koje ona naziva „znakovima“ zbog toga što oni moraju imati snažnu semantičku prepoznatljivost za vjernike. Sa striktno teološkog stajališta, treba istaknuti da su ti simboli ekstrapolirani iz njihovog drevnog konteksta kako bi bili smješteni u modernu stvarnost koja je potpuno različita zbog određenog povijesnog događaja: rođenja Isusa Krista i Njegova otkupiteljskog djela.

Ne smije se nijekati židovske korijene; međutim, masovno uvođenje židovskih simbola u katoličku vjeru i pridavanje istima istaknuto mjesto u ikonografiji, jeziku i obredima – inspiriranim starozavjetnim predlošcima, kao da je kršćanstvo samo moderna verzija drevnog judaizma – je potpuno druga stvar. U stvari, Kiko želi skovati nekakav iracionalni eklekticizam od različitih vjera koje imaju zajedničku povijesnu i duhovnu podlogu.

Menora ili hanuka (deveterokraki svijećnjak) jedan je od mnogih simbola koje je Kiko uveo u liturgijsku uporabu, zajedno s ostalim predmetima koji apsolutno nisu kanonski i nemaju nikakve veze s kršćanskim simbolima. Tallit (židovski šal za molitvu) na ambonu; mezuzah (ukrašena kutija koja sadrži dio pergamene na kojoj su napisani određeni heberejski reci iz Tore, kao što je židovska molitva Shema Yisrael) na dovratcima.

To je doista uznemirujuće, budući da menora, postavljena na veliki ‘stol’ kojeg neokatekumeni koriste umjesto ‘oltara’, poprima specifično značenje. Vjerujemo da to nije ni fer prema židovima, nezakonito prisvojiti jedan od njihovih religijskih simbola kako bi ga se koristilo na način koji je različit od njegove autentične uporabe.

Sasvim je sigurno da je židovska menora – čije se svijeće pale tijekom židovskog blagdana Hanuke kojim se obilježava ponovno posvećenje Hrama nakon pobjede Makabejaca protiv Antioha IV. Epifana – potpuno izvan konteksta u kršćanskom slavlju, ali to pomaže razumijeti neokatekumenski mentalitet – ili, barem, mentalitet neokatekumenskih utemeljitelja – koji sebe proglašavaju „graditeljima“ istinskog kršćanstva i smatraju uvredom riječi nadbiskupa Katanije koji ih je nazvao „paralelnom Crkvom“ – sigurno ne samo zbog gore rečenog.

Uvoditi u uporabu druge predmete židovske religije kao što je shofar (ritualni instrument načinjen od ovnova roga), govoriti o Midrashu, Talmudu, Kadoshu, Shekinah, židovskim riječima i simbolima koji dovode u zabludu vjerovanja Neokatekumenskog puta, obilježava čisto neznanje.

Ovdje možete vidjeti sliku koja predstavlja shofar korišten u njegovom kontekstu: To je dokaz njegove krive uporabe – da ne kažemo folkorističke zloporabe – od strane neokatekumena, budući da se on koristi izvan izvorne obrednosti i njezinog lijepog izvornog značenja i, ako im taj simbol doziva u pamet nešto od tog značenja, on ne može prizvati izvorni duh – koji nama stvarno i ne pripada, budući da je samo dio naših povijesnih korjena.

Neokatekumeni se pretvaraju da se vraćaju natrag izvorištu, no to je lažno i ne može pomoći osnaženju autentičnog, ozbiljnog židovsko-kršćanskog dijaloga koji Crkva poduzima već dugi niz godina ulažući velike napore i predanost.

Štoviše, u Svetoj zemlji, kroz prisutnost Domus Galilaeae i susretima koji se u njemu održavaju, neokatekumeni pokušavaju priskrbiti status službenih sugovornika, predstavljajući se predstavnicima Katoličke Crkve, sa svim dvoznačnostima i razlikama koje ističe naša web stranica.

Kako bismo demonstrirali istinitost rečenog, u cijelosti citiramo vijesti s web stranice Catechumenium:

„Posebno smo primjetili da subotom dolaze židovske grupe u posjet Domus Galileae; te grupe vode posebno „istrenirani“ sjemeništarci za ovu vrstu aktivnosti. Čini se zapravo da slava Domus Galileae raste iz dana u dan u Izraelu, tako da raste njegova uloga referentne točke za takozane ‘kulturne posjete’ različitih izraelskih grupa i udruženja.“

i ono što je Sandro Magister napisao na web stranici http://chiesa.espresso.repubblica.it  16. 2. 2005.:

„Štoviše, svake subote, procesija neobičnih posjetitelja nadahnjuje brdo Korazym. Oni su ortodoksni Židovi koji kucaju na vrata Domusa Galileae. Pored ulaza nalazimo ‘bimah’, tj. ambon židovske sinagoge. Na jednoj strani samostana nalazimo mramornu skulpturu s riječima Dekaloga ugraviranih na hebrejskom jeziku; u središtu biblioteke nalazi se Tora iz 15. stoljeća; nakon posjeta, hodočasnici se pozdravljaju pjesmom ‘Shemah Yisrael’ i duboko dirnuti napuštaju Domus.“

Neokatekumeni se, dakle, pretvaraju pred Židovima da predstavljaju Katoličku Crkvu.

Svjedočanstvo našeg suradnika

Neokatekumenski put koristi menoru od samog svog početka stavljajući ju na stol za euharistijsko slavlje. Menoru i sve predmete koje neokatekumeni prodaju u svojim trgovinama u Porto San Giorgiu, u Rimu i drugdje, dizajnirao je Kiko Arguello.

U nekim župama koje su okupirali neokatekumeni, dogodilo se da su mnogi vjernici napustili slavlje kad su vidjeli svijećnjak na stolu, jer nisu prihvatili taj čudni eklekticizam i apsolutno neopravdanu krivu upotrebu predmeta koji ne pripdaju kršćanskoj vjeri. To je prisvajanje nečega što je dio židovske liturgije i ikonografije što mora ostati u svom specifičnom religijskom kontekstu. To je kao da bi naši liturgijski predmeti bili nepravedno korišteni od strane ezoterijskih sekti koje iskrivljuju njihovo izvorno značenje. To mi se ne čini pravednim.

Čuvam sliku jednog slavlja u Gornjoj sobi u Jeruzalemu koju je slavila neokatekumenska zajednica. Oni kažu da to ima veze sa obraćenim Židovima, ali to je laž. Glavni celebrant je bio moj župnik i to je bio onaj isti slavitelj koji je prihvatio početak NP koji se iz njegove župe proširio na cijeli svijet.

Taj svijećnjak – čak i u Gornjoj sobi! – nije tamo bio slučajno, budući da je njegova prisutnost imala preciznu neokatekumensku logiku. Reći ću još više: kroz mnoga desetljeća neokatekumeni su obilato plaćali Arapima koji su Gornju sobu imali pod svojom kontrolom, kako bi se mogli hvaliti kako slave euharistiju na mjestu Kristove Posljednje večere! To je samo stvar novca! To je jako dobro dokumentirano u recenziji „Il Cenacolo“ otaca sakramentinaca iz Ponteranica od 6. 6. 1997.

Završne opaske

Slika koju donosimo pokazuje slavlje u Namuru, Belgija. Pogledajete menoru na „stolu“ i – sa strane – sluku „Kikova Trojstva“.

Pitamo se zašto neokatekumeni trebaju stvarati i koristiti nove simbole ako sebe definiraju kao „jednu crkvenu stvarnost“. Zapravo, oni se uvode i žive u „okolišu“ – uključujući mjesto kulta – gdje sve govori o Kiku i njegovim sugestivnim i veoma osobnim konstrukcijama, smišljenima, željenima i korištenima u stvaranju novih predmeta sakralne umjetnosti i u arhitektonskim detaljima inspiriranim „novom estetikom“ iza koje se krije nova ekleziologija i teologija. Razmotri nove kanone crkvene arhitekture: lađa simbolizira tijelo žene koja treba roditi, trudna sa svojom novorođenom djecom. Stari oltar nestaje i na njegovo mjesto dolaze „usta“, tj. ambon s Biblijom. Niže je „stomak“, veliki četverokutni stola na kojem se slavi misa i prima pričest sa beskvasnim plosnatim kruhom i velikim brojem čaša za vino. Još niže je „maternica“, bazen udubljen u podu, gdje oni koji se krštavaju bivaju uronjeni i izronjeni kao nove osobe.

Da ne govorimo o novoj sakralnoj umjetnosti oblikovanoj predmetima, ikonama, freskama koje je smislio i naslikao Kiko, sa uznemirujućim primjerom Kikova lica koje zamjenjuje Kristovo lice u svim njegovim slikama čak i u mnogim crkvama.

Ne znamo koja vrsta milenarističke ideje je sugerirala gradnju Domusa Galileae. Ipak, možemo ustvrditi bez ikakve sumnje da Isus nikad nije zapovijedio da se pleše oko Tore – kao što su neki rabini navodno učinili tijekom slavlja. Nadalje, otkud dolazi taj veliki naglasak na Toru i njezin blagoslov od strane rabina, budući da je Novi zavjet – zajedno s Torom – Riječ, Živa Riječ, Gospodin-s-nama do kraja vremena koji vodi naše korake kroz svijet?

To je scenografija koja tendira iznenaditi i zavesti, snaga lobiranja bez ikakve garancije transparentnosti.

A da i ne spominjemo odgovornost biskupa koji prihvaćaju ovaj ‘prerađeni paket ključeva u ruke’ bez dubljeg istraživanja, zasljepljeni moćnom neokatekumenskom propagandom ili masovnim pristupanjem ljudi u NP ohrabrenih tehnikama vrbovanja.

Očito je da su biskupi bili nerazboriti u najmanju ruku; međutim, što se nas tiče, trebalo nam je dosta vremena prije nego smo primjetili anomalije koje je bilo moguće otkriti jedino „iznutra“. To je bilo otkrivanje, eksperimentiranje – onda odbacivanje – mnogih krivih praksi i učenja unutar NP za koje smo stekli vještine u demaskiranju i mnogih drugih, djeleći naše iskustvo međusobno i produbljujući naše istraživanje.

Govoreći o simbolima, NP se pretvara da je ponovno otkrio njihovo značenje koje je navodno bilo izgubljeno i koje nitko ne zna niti više živi. To se tiče i kršćanskih i židovskih simbola. No, oni nisu slučajno odabrani niti prema značenju koje nudi njihov konteksta nego prema izvornom značenju „kikijanske objave“. Zato, izvana, je odmah vidljivo da su određeni simboli izvučeni izvan konteksta: to je istina, kažu neoketekumeni, ali oni su ušli u „drugi“ „novi“ kontekst, onaj Kika Arguella, tako da će imati značenje koje je u isto vrijeme staro i „drukčije“, što čini autentičnu „genetičku transmutaciju“ unutar Katoličke Crkve.