Jesu li neokatekumeni dobri učenici pape Benedikta XVI.?

Ratzingerovi najbolji učenici iz Šri Lanke i Kazahstana

To su biskupi Ranjith i Schneider. Oni slijede Papin primjer u liturgiji više i bolje od mnogih njihovih kolega u Italiji i Europi. Jedan od indikativnih testova jest način podjeljivanja pričesti na svetoj misi.

piše Sandro Magister

Rim, 14. 10. 2010. – U Šri Lanki, biskupi i svećenici obučeni svi u bijelo, kao što se može vidjeti na ovoj neobičnoj slici: sav kler iz dijeceze glavnog grada Colomba pozorno sluša svoga nadbiskupa Malcoma Ranjitha koji će vjerojatno postati kardinal u slijedećem konzistoriju.

Nadbiskup Ranjith je u svojoj nadbiskupiji proglasio posebnu godinu Euharistije. Kako bi se pripravili za tu godinu, okupio je sve svoje svećenike na trodnevno intenzivno studiranje u Colombu, gdje je pozvao dvojicu izuzetnih predavača iz Rima: kardinala Antonia Canizaresa Lloveru, prefekta Kongregacije za bogoštovlje i o. Uwe Michaela Langa, člana iste Kongregacije i savjetnika Ureda za papinska liturgijska slavlja.

Lang, Njemac po rođenju i oratorijanac, koji je odgajan u Velikoj Britaniji u školi velikog Henry Newmana kojeg je Benedikt XVI. beatificirao 19. 9. u Birmighamu. On je autor jedne od knjiga iz područja liturgike, a koje su izazvale mnoge rasprave posljednih godina: „Okretanje prema Gospodinu“, u kojoj on smatra da je ispravno usmjerenje u liturgijskoj molitvi prema Gospodinu, i za svećenika i za vjernike. Predgovor knjizi napisao je Joseph Ratzinger neposredno prije samog izbora za papu. (op. prev. knjigu je kod nas izdao FTI Družbe Isusove u Zagrebu)

Nadbiskup Ranjith, koji je prije povratka u Šri Lanku bio tajnik Kongregacije za bogoštovlje, bio je i jest oduševljeni poklonik i promicatelj teze Langove knjige, i uživa puno povjerenje Benedikta XVI. Kao i kardinal Canizares Llovera, ne slučajno nazvan „španjolski Ratzinger“ u svojoj zemlji, kojeg je Papa pozvao u Rim kako bi vodio Crkvu u liturgijskim pitanjima koja zauzimanju središnje mjesto u ovom pontifikatu.

I ne samo to. Kako bi omogućio svojim svećenicima što bolje poznavanje dotičnih stvari, nadbiskup Ranjith je pozvao iz Njemačke vrhunskog katoličkog pisca, Martina Mosebacha, još jednog autora čija je knjiga također izazvala velike rasprave: „Eresia dell’informe. La liturgia romana e il suo nemico“.  Zamolio ga je da govori upravo o zbrci u Crkvi na liturgijskom području.

Sve ovo za koji krajnji cilj? Ranjith je to objasnio u svom pastoralnom pismu svojoj biskupiji: ponovno rasplamsati vjeru u stvarnu prisutnost Krista u Euharistiji i poučiti kako izraziti tu vjeru kroz odgovarajuće liturgijske znakove.

Naprimjer, slaveći svetu misu „okretnuti prema Gospodinu“, primajući pričest na jezik umjesto na ruku klečeći. Ukratko, onim činima po kojima se mise pape Ratzingera razlikuju od drugih.

Ono što je upečatljivo s tim u svezi i drugim sličnim vijestima jest to da Papino nastojanje za obnovom vitalnosti i dostojanstva katoličke liturgije čini se bolje shvaćenim i primjenjenim na „rubovima“ Crkve nego u njezinom europskom centru gravitacije.

Nije tajna, na primjer, da je danas gregorijanski koral puno življi i prošireniji u nekim zemljama Afrike i Azije, nego što je to u Europi.

Među uputama koje je nadbiskup Ranjith dao za Godinu Euharistije u svojoj biskupiji nalazi se i ona o poučavanju vjernika koralnom pjevanju na latinskom u misi: Glorija, Credo, Sanctus, Angus Dei.

Na isti način, Papina odluka da omogući korištenje starih misala uz moderne – u smislu međusobnog obogaćenja dvaju oblika slavlja – čini se da je bolje shvaćena i primjenjena u Africi i Aziji nego u nekim djelovima Europe.

Još jedan pokazatelj tiče se načina na koji se dijeli pričest vjernicima: na ruku ili na jezik, stojeći ili klečeći.

Primjer koji pokazuje Benedikt XVI. – na jezik i klečeći – ne nalazi mnogo oponašatelja prije svega u Europi, u Italiji, čak i u Rimu, gdje se gotovo svugdje pričest još uvijek dijeli na ruku svakome tko pristupi pričesti, usprkos činjenici da liturgijske norme to dopuštaju u izuzetnim slučajevima.

U Palermu, gdje je Papa bio 3. 10., neki lokalni svećenici odbili su stati u red kako bi primili pričest od Pape, jednostavno kako bi izbjegli sudjelovati u činu s kojim se oni ne slažu.  

Šire se također glasine kako na misama koje Papa slavi ljudi kleknu zato jer se nalaze pred njim, a ne kako bi adorirali Isusa u najsvetijem sakramentu. Glasina koja se može čuti iako već neko vrijeme pričest na jezik klečeći vjernicima podjeljuju i kardinali i biskupi koji slave pod Papinim mandatom.

Ne iznenađuje da je članak koji je www.chiesa posvetila sredinom rujna značenju klečanja u adoraciji pred Bogom i Euharistiji izazvala proteste kod različitih čitatelja, uključujući i neke svećenike. Glavni argument koji oni iznose protiv klečanja za vrijeme pričesti jest taj da uzor i porijeklo mise nalazimo u Posljednjoj večeri gdje su apostoli sjedili i jeli i pili svojim rukama.

To je onaj isti argument kojeg su usvojili neokatekumeni kako bi opravdali svoj „konvivijalni“ način slavljenja svete mise i primanja svete pričesti, kojeg i dalje nastavlju činiti zahvaljujući dopuštenju koje su im crkvene vlasti – među kojima se oni hvale nekim podupirateljima, kao što je zamjenik državnog tajnika Fernando Filoni – dale da „primaju pričest stojeći na svojim mjestima“ (čl. 13.3 njihovim statuta).

I ovdje također, ako bismo tražili župe, biskupije, svećenike i biskupe koji čine i uče u punom skladu s Benedikom XVI., lakše bi bilo tražiti na „rubovima“ Crkve: naprimjer, u dalekom Kazahstanu, središnjoj Aziji bivšeg Sovjetskog Saveza.

Ondje, u biskupiji Karaganda, svi vjernici primaju pričest na jezik i klečeći. Ondje je biskup, pomoćni biskup Karagande, Athanasius Schneider koji je napisao jednu knjigu na tu temu, a koja je pravi mali dragulj. Naslov knjige je. „Dominus est – Gospodine je! Razmišljanje jednog biskupa središnje Azije o Svetoj Pričesti“.

Knjiga ima dva dijela. Prvi pripovijeda o herojskom životu onih katoličkih žena koje su tijekom godina komunističke vladavine potajno nosile svetu pričest vjernicima. Drugi dio govori o vjeri koja se nalazila u temelju tog herojstva: to je vjera u stvarnu prisutnost Isusa u Euharistiji koja je bila toliko jaka da su one bile spremne umrijeti za tu vjeru.

U tom kontekstu biskup Schneider ponovno istražuje crkvene oce i povijest liturgije na Zapadu i Istoku, osvjetuljujući ishodište i osnaženje ovog klanjateljskog načina primanja pričesti na jezik i klečeći.

Kad je papa Ratzinger 2008. godine pročitao rukopisa biskupa Scheidera, odmah je naložio vatikanskoj izdavačkoj kući Libreria Editrice Vaticana da objavi tu knjigu. I ona je to učinila, na talijanskom i španjolskom.

Predgovor engleskom izdanju napisao je nadbiskup Colomba, mons. Ranjith.

  
Athanasius Schneider, “Dominus est – It Is the Lord! Reflections of a Bishop of Central Asia on Holy Communion,” 2008.