UBICUMQUE ET SEMPER – pismo o uspostavi Papinskog vijeća za promicanje nove evangelizacije

Apostolskim pismom u obliku Motu proprio UBICUMQUE ET SEMPER 

vrhovnog pastira, Benedikta XVI., osnovano je

Papinsko vijeće za promicanje nove evangelizacije

Svugdje i uvijek Crkva ima  obvezu naviještati evanđelje Isusa Krista.

On, prvi i najveći evangelizator je dao apostolima, na dan svoga uzašašća k Ocu, nalog: “Pođite i učinite sve narode mojim učenicima, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih poštivati sve što sam vam zapovjedio.” (Matej 28:19 – 20). U vjernosti  ovom nalogu, Crkva – narod kojega je Bog odabrao, od dana Duhova, kada je primio Duha Svetoga kao dar (Dj 2:14), tako da naviješta  njegova divna djela (vidi 1. Petrova 2,9) –  nikad nije prestala oglašavati,  cijelom  svijetu, ljepote Evanđelja navješćujući Isusa Krista kao pravoga Boga i pravoga čovjeka: istog „jučer, danas i zauvijek”(Heb 13,8), koji je  svojom smrću i uskrsnu-ćem donio otkupljenje i tako doveo staro obećanje do ispunjenja. Stoga, evangelizacijsko poslanje, kao nastavak  djela Gospodina Isusa namijenjenog i za rad Crkve  potrebnog i nezamjenjivog, je odraz njezinog vlastitog  bića.
Ovo poslanje je, u povijesti, uvijek poprimalo nove oblike i programe,  ovisno o mjestima, situacijama  i o povijesnim trenucima. 

Jedno od posebnih obilježja našeg  vremena je susret s fenomenom otpadništva, koje se sve više i više širi u društvima i kulturama koje su  stoljećima izgledale prožete Evanđeljem. Društvene promjene koje smo doživjeli u posljednjih nekoliko desetljeća, rezultat su  uzroka čiji korijeni  sežu vrlo daleko i  koji su potpuno izmijenili sliku našeg prihvaćanja svijeta.

Dovoljno je pogledati na ogroman napredak znanosti i tehnologije, na proširenje mogućnosti života i prostora individualne slobode, velike promjene na ekonomskom polju, u procesu okupljanja naroda i kultura, nastale masovnim kretanjem stanovništva, rastuću međuovisnost među narodima.
Sve  to nije uvijek bez posljedica za vjersku dimenziju ljudskoga života.

I ako je čovječanstvo  iz tih promjena doživjelo, s jedne strane, neosporne prednosti, a Crkva dobila dodatni poticaj da daje svjedočanstvo nade koja je ispunja (usp. 1 Pt 3,15), s druge strane  se pokazuje zabrinjavajući gubitak osjećaja  za sveto, što je dovelo, kako se čini, do dovođenja  u pitanje i samih temelja, kao što je vjera u Boga, Stvoritelja i Održavatelja, objavu Isusa Krista kao jedinog Spasitelja i zajedničko razumijevanje ključnih iskustava ljudi  kao što su podrijetlo, kraj života, život u obitelji i pozivanje na naravni moralni  zakon.

Iako se sve ovo, od strane nekih, hvali kao oslobođenje, vrlo brzo se postaje svjestan unutarnje pustinje, koja se pojavljuje na mjestima gdje se čovjek osjeća oslobođen onoga što predstavlja temelj svih stvari, tako što on sebe želi vidjeti kao jedinog  graditelja vlastite naravi i gospodara vlastite sudbine.

Već je Drugi vatikanski sabor (XXI. ekumenski koncil), za središnju temu, uzeo pitanje odnosa između Crkve i ovoga svijeta danas. Na liniji koncilske nauke naši su prethodnici dodatno razmišljali o potrebi da se nađu odgovarajući oblici da bi se našim suvremenicima  dalo priliku da čuju i da prihvate živu, vječnu Riječ Gospodnju.
Uz  dalekosežno predviđanje, sluga Božji, Pavao VI.,  je ustvrdio da se pokazuje korist evangelizacije:  „na isti način, sve više i više je potrebno, s obzirom na danas često uočenu dekristijanizaciju.  Mnogi zapravo, iako su kršteni, stoje potpuno izvan kršćanskog životnog prostora: obični ljudi, koji imaju neku vjeru, ali jedva poznaju njezine osnove, kao i intelektualci osjećaju potrebu upoznati Isusa Krista u drugačijem svjetlu nego su to bili poučavani u djetinjstvu,  i na kraju mnogi drugi. ” (Apostolsko pismo: Evangelii  nuntiandi, broj 52). A uz misao na one koji su udaljeni od vjere, dodao je da evangelizacijski rad Crkve „stalno mora tražiti odgovarajuća sredstva i odgovarajući jezik da Božju objavu  i vjeru u Isusa Krista tamo donese ili  ponovno propovijeda,”  (Apostolsko pismo evangelii nuntiandi, broj 56).
Časni sluga Božji, Ivan Pavao II.  je od ovog izazovnog zadatka učinio  jedan od temelja svoje službe naučavanja  i on je iznjedrio pojam „nove evangelizacije” kojega je sistematski produbljivao u  bezbrojnim govorima: onu zadaću o kojoj se Crkva danas brine,  posebno u područjima drevnog  kršćanstva.

Zadaća koja izgleda čisto izvanjska, da bi uspjela, zahtijeva prije svega neprestanu nutarnju obnovu, neprestano razvijanje – moglo bi se reći od „evangeliziranih” k „evangelizacijskim”.

Dovoljno je sjetiti se što je rečeno u postsinodalnoj apostolskoj pobudnici „Christifideles laici: „Sve zemlje i narodi u kojima su nekada  cvjetali religija i kršćanski život i mogli su stvarati žive i vjerujuće zajednice sada  izgledaju prožeti širenjem rastućeg indiferentizma  (ravnodušnosti), sekularizma i ateizma. Tu se radi, u prvom redu, o zemljama takozvanog prvog svijeta u kojemu blagostanje i potrošnja, iako praćeni mjestimično teškom bijedom i siromaštvom time potaknutih, tako žive, „kao da Boga ne bi bilo.” Vjerska ravnodušnost i, gotovo, nepostojeća religiozna praksa, čak i s obzirom na probleme ljudske egzistencije,  nisu ništa manje zabrinjavajući  i razarajući nego li je to eksplicitni ateizam. I ondje gdje je kršćanska vjera sačuvana u nekim od svojih tradicionalnih  i ritualnih oblika izražaja, sve više se isključuje  iz najvažnijih trenutaka  života kao što su rođenje, patnja i smrt (…) U drugim, pak,  područjima i zemljama žive sve do danas, no i toj moralnoj i duhovnoj baštini prijeti opasnost da se potpuno izgubi u sukobu sa složenim procesima,  prije svega, sekularizacije i širenja sekti.
Samo nova evangelizacija može osigurati  produbljivanje čiste i čvrste vjere, što može učiniti da te tradicije  dobiju snagu za istinsko oslobođenje.  Sasvim sigurno je potrebno obnoviti  kršćansku bit ljudskog društva. Preduvjet za to je obnova kršćanske biti zajednica  koje žive u tim zemljama i narodima. “(Br. 34)

Time što smo preuzeli  brige naših časnih prethodnika, mislimo da je prikladno dati odgovarajuće odgovore da  cijela Crkva ponovo oživi, prožeta  snagom  Duha Svetoga i pokaže se, današnjem svijetu, s misionarskim žarom kojega bi donijela  nova evangelizacija. To se, prije svega, odnosi na (djelomično) Crkve starih korijena koje žive u vrlo različite stvarnostima i prema tome imaju  sasvim drukčije potrebe i čekaju na različite impulse evangelizacije:  u nekim područjima se kršćanska praksa, još uvijek, pokazuje dobre životne snage i dubokih duhovnih korijena u dijelu cijele generacije, usprkos rastu fenomena sekularizacije, dok se u drugim regijama primjećuje  jasnije pozicioniranje društva, u svoj njegovoj cjelini, daleko od vjere, sa slabijim Crkvenim strukturama, čak i ako ne nedostaju elementi vitalnosti koje neprestano daje  Duh Sveti.  Primjećujemo, na žalost, područja koja se čine potpuno dekristijanizirana, u kojima je svjetlo vjere  povjereno svjedočenju malih zajednica: ovim područjima je potreban jedan novi navještaj Evanđelja, jer pokazuju, na poseban način, odbojnost prema mnogim dosadašnjim vidovima kršćanske  poruke.
Raznolikost situacija zahtijeva pažljivo razlikovanje, jer govoriti o  „novoj evangelizaciji”  ne uključuje potrebu razvijanja jedinstvene i identične formule za  sve okolnosti. U svakom slučaju nije teško biti svjestan da ono što je potrebno svim (dijelovima ) Crkve koji žive u tradicionalno kršćanskim teritorijima -obnovljeni misionarski entuzijazam, je izraz  nove velikodušne otvorenosti prema darovima milosti.  U stvari, ne smijemo zaboraviti da  će  uvijek prvi zadatak  biti vladati se poučljivo prema  milosnom djelovanju  Duha Uskrsloga koji prati one koji nose Evanđelje i  da otvara srca onih koji slušaju.
Da bi se moglo, na plodan način, propovijedati riječ Evanđelja, potrebno je imati duboko iskustvo Boga.
Baš kao što smo ustvrdili u našoj prvoj enciklici „ Deus caritas est”,biti kršćanin nije rezultat etičkog izbora ili uzvišene ideje, nego susret s događajem, osobom, koja daje  našem životu novi obzor i odlučujući smjer “(br. 1).  Tako na početku svake evangelizacije  ne stoji nikakav projekt ljudske ekspanzije (ljudskog širenja),  nego želja  da podijelimo  dragocjeni dar kojega nam je  Bog htio dati dajući nam svoj život.

Stoga u svjetlu ovih razmišljanja, nakon pažljivog propitivanja svih stvari i nakon traženja mišljenja stručnjaka, određujemo,  kako slijedi:
Član 1
§ 1 Ustanovljuje se Papinsko vijeće za poticanje nove evangelizacije kao vijeće Rimske kurije uređeno prema apostolskoj konstituciji „Pastor bonus”.
§ 2. Vijeće provodi svoju misiju razmišljanjem o argumentima za novu evangelizaciju, potiče i odabire odgovarajuće oblike i sredstva i promiče njezino ostvarivanje.
Član 2
Rad Vijeća se odvija u okviru vlastite nadležnosti, zajedno s drugim institucijama i dikasterijima Rimske kurije, stoji na usluzi mjesnim Crkvama, a  osobito onim područjima  kršćanske tradicije gdje se vidljivije  očituje stvarnost sekularizacije.
Članak 3
Iz zadaća Vijeća izvode se dužnosti:
1 °  produbljivanje teološkog i pastoralnog smisla nove evangelizacije;
2 ° promicati studije, širenje i korištenje papinskog učiteljstva s obzirom na argumente nove evangelizacije, u uskoj suradnji s biskupskim konferencijama, koje mogu, za to, osnovati određene ustanove.

 3 ° inicijative u vezi s novom evangelizacijom: objaviti i podržavati one koje su već  poduzete u različitim mjesnim Crkvama, poticanje ostvarivanja novih inicijativa, uz aktivno prikupljanje onih snaga  koje se mogu naći u ustanovama posvećenoga života kao i zajednicama apostolskog života, ali i udrugama  vjernika i novih zajednica;
4 °  primjenjivanje novijih oblika društvene komunikacije i njihovo ocjenjivanje i skrb kako ih iskoristiti kao instrumente nove evangelizacije;
5 ° Poticati upotrebu „Katekizma Katoličke Crkve “, koji bitno i potpuno sadrži sveukupnost vjere za ljude našega vremena.
Članak 4
§ 1 Na čelu Vijeća je jedan nadbiskup  kao predsjednik, tajnik, podtajnik i odgovarajući broj službenika u skladu s utvrđenim normama u apostolskoj konstituciji „Pastor bonus i “Regolamento Generale della Curia Romana”.
§ 2. Vijeće ima svoje članove koji mogu imenovati  posebne savjetnike.
Želimo da naše odredbe koje su dane ovim Motu propriom  budu valjane i djelotvorne, sada i u budućnosti, čak i ako bi se nešto protivilo, pa čak i ako je vrijedno posebnog spomena, i odlučujemo  da stupi na snagu od dana objavljivanja  i proglašenja u listu  “L’Osservatore Romano”

Dano u Castel Gandolfu, na 21. rujna godine Gospodnje 2010., na blagdan svetog Mateja, apostola i evanđeliste, u šestoj godini našeg pontifikata.
Benedictus PP. XVI.