O pričesti na ruku u knjizi ‘Svjetlo svijeta’
“Nisam načelno protiv pričesti na ruke, sam sam je dijelio i primao. Time što sada tražim da se pričest prima klečeći i na usta htio sam postaviti znak strahopoštovanja i uskličnik za stvarnu Kristovu prisutnost. Naposljetku zbog toga što je upravo na masovnim okupljanjima, kakva imamo u crkvi i na Trgu sv. Petra, velika opasnost razvodnjavanja. Čuo sam da ljudi gurnu posvećenu hostiju u novčanik, da je uzmu sa sobom kao kakav suvenir. U ovome kontekstu gdje se misli da primiti pričest jednostavno pripada samomu događaju – svi idu naprijed, dakle idem i ja – htio sam postaviti jasan znak. Treba biti jasno: to je nešto posebno! Ovdje je On, Onaj pred kojim se pada na koljena. Pripazite na to! To nije samo društveni obred na kojemu svi možemo sudjelovati ili ne sudjelovati.”
str. 184.-185.
+!
Očito je, da često primamo Spasitelja na nedostojan način i rastresena srca.
Ako vidimo na podu neki komad životinje,
ne može nas toliko uznemiriti kao kad bi vidjeli mali prst ljudske ruke.
– Kako bi se osjećali, kad bi na podu vidjeli ljudsko srce?
Nisam kirurg za srce, ali sam svjestan, da mnogi takvi kirurzi
mogu oguglati na svoje radnje pri operaciji srca na nekom čovjeku.
Kirurg ima znanje, iskustvo i dobro je opremljen za takav čin.
Sterilizacija, rukavice, osoblje,…
– Kad bi mi kirurg dao ljudsko srce nekog čovjeka u moje ruke,
kako bih se osjećao?
– Kako bih se osjećao, kad bi mi stavio u ruke srce nekoga od moje rodbine?
– Kako ću se osjećati, kad mi svećenik daje sv. Srce, Dušu i Božanstvo Spasitelja moga?
Svećenik je “kirurg”!
– Znamo li uopće, što je Sveto?
– Ako znamo, kako se trebamo ponašati, ukoliko nismo više nevina dječica?