“Duh liturgije” neokatekumenskih novotarija

„Placet“ ili „Non placet“? Opklada
Carmen i Kika

Utemeljitelji Neokatekumenskog puta namjeravaju dobiti
konačno odobrenje Vatikana za svoj „konvivijalni“ način slavljenja mise.
Dokument je spreman. Ali mogao bi biti modificiran ili blokiran in extremis.
Presuda je 20. siječnja.

piše Sandro Magistar

 

RIM, 13. 1. 2012. – Kao i u drugima prilikama u prošlosti,
također i ovog siječnja, u Petak 20., Benedikt XVI. će se susresti u
audijencijskoj dvorani u Vatikanu s tisućama članova Neokatekumenskog puta, s
njihovim utemeljiteljima i vođama, Španjolcima Franciscom „Kikom“ Arguellom i
Carmen Hernandez.

Prije godinu dana, na audijenciji 17. 1. 2011., Papa je
rekao oduševljenom mnoštvu da je 13 svezaka katekizma koji se koristi u
njihovim zajednicama dobilo dugo-očekivano odobrenje, nakon veoma dugog
ispitivanja koje je počelo 1997. od strane Kongregacije za nauk vjere i nakon
mnogobrojnih ispravaka koji su bili uneseni, s oko 2000 referenci na usporedne
tekstove službenog Katekizma Katoličke Crkve.

Slijedećeg 20. siječnja, međutim, vođe i članovi Puta
očekuju od vrhovnih autoriteta Crkve jedan još više žarko željeni „placet“.
Službeno i konačno odobrenje onoga što je njihov najvidljivija, ali također i
najkontroverznija osobitost: način na koji oni slave misu.

ČETIRI ELEMENTA

Mise neokatekumenskih zajednica oduvijek su se razlikovali
barem u četiri elementa.

1.  Oni slave
euharistije u malim zajednicama, koje odgovaraju različitim stupnjevima napretka
na katehetskom putu. Ako je u župi, na primjer, dvanaest neokatekumenskim
zajednica, svaka na različitom stupnju, slavit će se dvanaest misa, na
odijeljenim mjestima manje-više u isto vrijeme, po mogućnosti u subotu navečer.

2. Ambijent i namještaj ocrtavaju sliku gozbe: stol sa
sudionicima koji sjede oko njega. Čak i kad neokatekumeni slave misu ne u
župnoj dvorani nego u crkvi, oni često ignoriraju oltar. Stave stol u sredinu i
sjednu u krug oko njega.

3. Svakom od biblijskih čitanja prethode duge „opomene“ od
strane jednog ili drugog iz zajednice, a nakon čitanja, osobito nakon
Evanđelja, slijede „odjeci“ ili osobna razmišljanja većeg broja prisutnih.
Svećenikova homilija je dodana tim „odjecima“ bez da se od njih razlikuje.

4. Pričest se također dijeli u obliku gozbe. Posvećeni kruh –
veliki beskvasni kruh, dvije trećine bijelog brašna i jedna trećina integralnog
pšeničnog brašna, pripravljena i pečena prema detaljnim uputama koji je dao
Kiko – lomi se i dijeli prisutnima koji ostaju na svojim mjestima. Nakon
podjele, svi jedu u isto vrijeme, uključujući i svećenika. Nakon toga, svećenik
s kaležom posvećenog vina iz kojeg svi piju, ide od jedne do druge osobe.

Ima i drugih osobitosti, ali ove četiri su dovoljne kako bi
se razumjelo koliko su neokatekumenske mise različite u obliku i biti od onih
koje se slave prema općim liturgijskim pravilima. Razlike koje su sigurno
izraženije nego one između misa po starom rimskom obredu i novom rimskom
obredu.

Vatikanske vlasti su u više navrata pokušavale neokatekumene
vratiti većoj vjernosti „lex orandi“ koji vrijedi u Katoličkoj Crkvi. No, bez
snažnog inzistiranja i bez većih rezultata.

Najsnažnija opomena došla je prigodom proglašenja konačnog
odobrenja Statuta, 2008.

U njemu, u čl. 13., Vatikanske vlasti utvrđuju da mise
neoka. zajednica moraju biti „otvorene također i za druge vjernike“; pričest se
mora primati „stojeći“; što se tiče biblijski čitanja, samo „kratke opomene“ u
uvodu su dozvoljene, odijeljene od homilije.

Nema traga „odjecima“ (koji su bili dozvoljeni u prethodnom,
privremenom Statutu iz 2002.) u istom članku 13. koji se tiče slavljenja mise.
Oni su spomenuti samo u 11. članku, koji se, međutim, tiče tjednih slavlja Službe
riječi, koju svaka zajednica drži sa svojim vlastitim katehistima.

Činjenica je da se premalo toga promijenilo u načinu kako
neokatekumeni slave misu danas i kako su je slavili prije nekoliko godina, kad se
štoviše, čaša posvećenog viša svečano predaje iz ruke u ruku.

Njihove grupne mise samo su teoretski otvorene i drugim
vjernicima također.

Stojeći ili sjedeći, njihov konvivijalni način podjeljivanja
pričesti još uvijek je isti.

Osobni „odjeci“ prisutnih nastavljaju najezdu i pretrpavaju
prvi dio mise.

I ne samo to. Kiko, Carmen i njihovim sljedbenici računaju
da će izići iz audijencije s Benediktom XVI. sljedećeg 20. 1. s izričitim odobrenje
svega ovoga.

Odobrenje sa svim službenim blagoslovima. Proglašeno od
strane vatikanske Kongregacije za bogoštovlje.

RATZINGERIJANAC I ANTIPAPIST

S Francisom Arinzeom kao prefektom Kongregacije i iznad
svega s Malcolmom Ranjithom kao njezinim tajnikom – kao što je bilo prije
nekoliko godina – takvo odobrenje bilo bi nezamislivo.

Kardinal Arinze, sada umirovljen, bio je 2006. protagonist znamenitog
sukoba s poglavarima Puta kad im je u pismu naredio niz ispravaka koje oni
naprasno nisu poslušali.

Što se tiče Ranjitha – koji je sada u Sri Lanki, kao
nadbiskup Colomba – teško je naći iskusnijeg kardinala u obrani vjernosti
liturgijskoj tradiciji. Na području liturgije, kardinal Ranjith ima reputaciju
da je više ratzingerijanac nego li sam Ratzinger, njegov mentor.

Na čelu Kongegacije za bogoštovlje danas je drugi kardinal
koji je također prošao kao čvrsti ratzingerijanac, Španjolac Antonio Canizares
Llovera.

No, sudeći prema dokumentu za koji se vjeruje da ga je
pripravio za slijedeći 20. 1., čini se da to uopće nije slučaj.

Zapravo, njegovo davanje zelenog svijetla liturgijskoj „kreativnosti“
neokatekumena nanijelo bi samo štetu mudrom i strpljivom radu na rekonstrukciji
katoličke liturgije koju papa Benedikt provodi godinama, tolikom hrabrošću koja
je jednaka samoći koja ga okružuje.

To bi osiguralo tradicionalistima još jednu optužbu više, a
lefebvrovcima da i ne spominjem.

IZMEĐU LUKAVOSTI I POVLAĐIVANJA

Postoji lukavost koju neokatekumeni primjenjuju kad pape,
biskupi ili kardinali sudjeluju ili su prisutni na njihovim misama: to je
lukavost pridržavanja općim liturgijskim normama.

Kardinal Canizares nije jedini koji je upao u tu zamku. Ili
je povjerovao da su liturgijski ekscesi Puta, ako ih ima, minimalni i oprostivi
u usporedbi s žarom vjere onih koji sudjeluju u njima. Kao i on, tako i mnogi
drugi kardinali i biskupi gledaju dobronamjerno na neokatekumene, osobito u
Španjolskoj. U Vatikanskoj kuriji imaju vatrenog podupiratelja u prefektu „Propagande
Fide“ (Kongregacija za evangelizaciju naroda), Fernandu Filoniju, koji je
prethodno bio zamjenik državnog tajnika.

Stoga, dok su s drugim katoličkim pokretima vatikanske
vlasti nefleksibilne u zahtjevima za poštovanjem liturgijskih normi, s
neokatekumenima su mnogo popustljiviji. Na primjer, tolerira se da u njihovim
misama „odjeci“ mogu i dalje teći u obilju, dok je mnogo moćnijoj Zajednici Sv.
Egidija naređeno, prije mnogo godina, da propovijedati može samo isključivo
svećenik, i ne više – kao što se događalo prije – njihov utemeljitelj, Andrea
Riccardi ili neki drugi vođa zajednice, laik.

Ova široko rasprostranjena popustljivost prema liturgijskim
licencama neokatekumena ima svoje objašnjenje koje seže natrag u početak
pokreta i od pomoći je prisjetiti  ga se.

„LUTHER JE BIO U PRAVU“

Na liturgijskom području, više nego Kiko, Carmen Hernandez,
suutemeljiteljica Puta, jest ona koja je oblikovala neokatekumenski „obred“.

Tijekom godina Drugog vatikanskog sabora i odmah nakon
njega, dok je još uvijek nosila redovničko odijelo Misioneras de Cristo Jesus i
dok je studirala teologiju, Carmen se oduševila liturgijskom obnovom. Njezini
učitelji i inspiracija su bili liturgičar Pedro Farnes Scherer u Španjolskoj i
o. Luigi della Torre u Rimu, također prominentni liturgičar, župnik crkve
Kristova Rođenja na Via Gallia koja je bila jedan od prvih mjesta za Pokret u
Rimu, i nadbiskup Annibale Bugnini, u to vrijeme moćni tajnika vatikanske Kongregacije
za bogoštovlje i glavni arhitekt pokoncilske liturgijske obnove.

Upravo je Bugnini, na početku 70-tih, osobno čestitao na
načinu na koji prve zajednice koje je utemeljio Kiko i Carmen slave sv. misu.
On je o tome pisao u „Notitiae“, službenom časopisu Kongregacije za
bogoštovlje. I opet je on bio taj, koji je zajedno sa utemeljiteljima, odlučio
nazvati novorođeni pokret „Neokatekumenskim putem“.

Posjećujući te liturgičare i slobodno prerađujući njihove
ideje, Kiko i Carmen su skicirali svoje vlastito poimanje katoličke liturgije
koje su počeli prakticirati u misama sa svojim zajednicama.

Postoji jedna knjiga ligurijskog svećenika Puta,
Piergiovanniaja Devota, koji se služi prethodno neobjavljenim Kikovim i
Carmeninim tekstovima kako bi objavio njihova bizarna shvaćanja.

Knjiga je objavljena 2004. pod naslovom „Il neocatecumenato.
Un’iniziazione cristiana per adulti“, a koju je toplo predstavio Paul Josef
Cordes, tadašnji predsjednik Papinskog vijeća „Cor Unum“, sada kardinal.
Objavio ju je Chirico, izdavačka kuća iz Napulja koja je objavila i jedino
djelo Farnesa Scherera prevedeno na talijanski, liturgičara koji je prvi inspirirao
Carmen.

Evo nekih odlomaka iz knjige, uzetih od 71.-77. stranice.

„Tijekom stoljeća, euharistija je fragmentirana i okoštala,
prepakirana do te mjere da nigdje u našoj misi nismo vidjeli uskrsnuće Isusa
Krista“…

„U 4. stoljeću, obraćenjem Konstantina i ulaskom poganskih
masa u Crkvu koji nisu ni razumjeli ni živjeli Uskrs, kršćanstvo je postalo
službeno, stoga zaštićeno, religija carstva. Car i njegov dvor također su išli
u crkvu slaviti euharistiju: tako su stvoreni obredi ulaska uveličani pjesmama
i psalmima koji su tijekom vremena eliminirani, a ostala je samo antifona, koja
predstavlja stvarni i istinski apsurd“…

„Slično, stvoren je prostor za prikazne procesije, u kojima
se javlja pojam prirodne religioznosti koja smjera umirivanju božanstva preko
darova i žrtava“…

„Kako su prolazila stoljeća, u većem broju su unesene u misu
privatne molitve. Nije bilo više okupljene zajednice i misa je preuzela
pokornički ton, u oštroj suprotnosti s pashalnom ushitom iz kojeg je misa proizišla“…

„Dok je narod privatizirao misu, učeni ljudi su stvorili
racionalne teologije koje, iako su sadržavale bit objave ‘u osnovi’, bile su
zaogrnute filozofskim ruhom stranim Kristu i apostolima“…

„Tako je razumljivo zašto se pojavio Luther koji je napravo
jasan prekid sa svim onim što je vjerovao da je bilo čisto ljudski dodatak ili
tradicija“…

„Kad se izgubi iz vida ono što sakrament jest, što spomen
jesti, upada se u formuliranje filozofskih definicija koje ne samo da ne mogu
iscrpsti stvarnost koju sadržavaju, nego nisu čak ni nužno povezane sa
filozofijom koju koriste kako bi ih izrazile. Stoga je Luther, koji nikad nije
sumnjao u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji, odbacio
‘transupstancijaciju’, jer je ona bila vezana uz aristoteolovsko-tomistički
pojam supstancije, koji je stran apostolskoj Crkvi i Ocima“…

„Rigidnost i fiksiranost Tridentskog koncila generirao je
statički mentalitet u liturgiji, koji je ostao do današnjih dana, koji se brzo
skandalizira bilo kakvom promjenom ili transformacijom. I to je pogreška, jer
liturgija je život, stvarnost Duha koji živi među ljudima. Stog razloga, ona
nikad ne može biti zatvorena u bocu“…

„Oslobodivši se legalističkog i rigidnog mentaliteta,
svjedočili smo na II. vatikanskom koncilu dubokoj obnovi liturgije. Ogrtači
koji su bili pokrivali euharistiju skinuti su s nje. Interesantno je vidjeti
da, izvorno, anafora (molitva posvete) nije bila napisana, nego ju je
predsjedatelj improvizirao“…

„Crkva je tolerirala neautentične oblike stoljećima. Stoga
se vidjelo da je ‘Slava’, koja je bila dio liturgije časova koju su recitirali
monasi, uvedena u misu onda kad je jedinstveno slavlje podijeljeno u dva čina,
i da se ‘Credo’ pojavio nastankom hereza i apostazija. Čak i ‘Orate Fratres’
jest vrhunski primjer molitava kojima se pretrpalo misu“…

„Euharistijsko slavlje subotom navečer ne namjerava pomoći
nedjeljnoj rekreaciji, nego ima namjeru povratka korijenima: dan odmora za
Židove počinje pojavkom prvih triju zvijezda u petak i prva prva večernja
nedjelje za cijelu je Crkvu uvijek bila u subotu navečer“…

„U subotu se pridružujemo blagdanu cijelim svojim bićem,
sjedamo za stol Velikoga kralja i kušamo već sada gozbu vječnoga života. Nakon
večere, dan završava sa srdačnih i prijateljskim slavljem“…

PITANJE

Je li to treba biti „duh liturgije“ – naslov ključnog djela
Josepha Ratzingera – kojeg se vatikanske vlasti kako se vjeruje spremaju
potvrditi, s praksom koja iz njega proizlazi?