Poruka biskupa u miru iz Takamatsua Crkvi u Japanu

Problem s Takamatsu biskupijom

Male razlike, onda nedostatak usmjerenja i jedinstva prijetio je istinskom poslanju Crkve

Prošlo je pola godine od moga odlaska s mjesta biskupa Takamatsu biskupije. Sada kad se osvrnem unatrag na okolnosti s kojima sam se
susreo kao biskup, odlučio sam da je najbolje napisati nekoliko riječi radi budućnosti.

Prije svega, treba iskreno reći da je u mom premještaju u Takamatsku biskupiju, koji je došao usprkos tome što sam bio aktivni biskup u
Sendaiu u to vrijeme, bilo nečega jako neobičnog. To se nikad ne bio dogodilo da nije postojao neki problem u Takamatsuu. Naime, čak i prije moga dolaska, određeni događaji, kao što je inspekcija biskupije od strane Papinog izaslanika pokojnog kardinala Stephana Kim Sou-hwana, su jasno pokazali da se događa nešto nenormalno.

Ono što se može reći uz sve poštovanje i slaganje s obiju strana je ovo: problem koji je nastao u Takamatsuu imao je svoje korijene u
pretjeranoj ravnodušnosti prema, ili nepoznavanju smjernica National  Incentive Convention for Evangelization (NICE), koja je odredila put za Crkvu u Japanu u skladu s odlukama Drugog vatikanskog sabora.

Još konkretnije, problem leži u pretjeranom naglašavanju dijecezanske autonomije, sve do isključivanja bilo kakvog poimanja Crkve koja
je otvorena društvu, Crkve koju treba graditi u suradnji s društvom. Čak i na župnoj razini nije postojao snažan osjećaj za timski rad u evangelizaciji ili pastoralnoj brizi.

Štoviše, crkvenim redovima nedostajalo je bilo kakve pozornosti za zadatak zajedničkog rada s dijecezanskim biskupom kako bi se
ustanovilo zajedničko usmjerenje za biskupiju.

Moj prethodnik, koji nije imao niti dovoljno djelatnika niti ekonomskih sredstava, pokušao je sve i svašta što je mogao smisliti, kao
utopljenik koji se hvata za slamku. Svaki pokušaj završio je frustracijom i njegovo rješenje problema u biskupiji svelo se na jednostavno dovođenje bilo koje grupe koja mu je obećala da može pomoći .

Gruba realnost je da Takamatsu biskupija nije dala niti jednog novog svećenika u 40 godina. Svaki bogoslov napustio je pred završetak
studija. Sa zajednicama koju su bile sve starije i sve manjim brojem krštenja nije bilo mnogo dobrih vijesti.

Jedna organizacija odobrena od Rima nazvana Neokatekumenski put, počela je svoj aktivni angažman u Japanu prije 30 godina. Bila je to grupa koja je pucala od snage, i na početku većina župa u Takamatsuu oduševljeno je dočekala njezine članove.

Međutim, kad su članovi ove grupe došli u mjesne crkve, neku laici su se počeli osjećati nelagodno, osobito po pitanju liturgije. Čak su i
neki svećenici koji su radili u biskupiji reagirali nekom vrstom otpora.

Nevolja je bila u tome da su svećenici povezani s Putom gotovo bez izuzetka činili promjene na oltarima i kapelama crkava za koje su
preuzeli odgovornost, što je šokiralo župljane koji su htjeli zadržati tradiciju Crkve.

Ipak, Put se jako trudio regrutirati nove članove koji bi služili kao jezgra njihovim aktivnostima, te je naravno broj onih koji su se
suglasili s njihovim načinom radi također porastao.

Sukob je počeo s malim razlikama u mišljenjima na župnom nivou. Međutim, situacija je eksplodirala u širi nered kad je Put osnovao sjemenište koje je postavio kao „Dijecezansko sjemenište Takamatsu“:

Početne primjedbe da je novo Sjemenište osnovano bez ispunjavanja određenih pravnih pretpostavki eskaliralo je u baražnu vatru
glasova koji su denuncirali biskupa zbog odobravanja ustanovljenja Sjemeništa. Tada je biskup objavio listu imena onih koji se nisu slagali, na što su prozvani odgovorili tuživši ga na civilni sud.

Kad sam preuzeo biskupiju, moto „Preporod i sklad“ bio mi je prije svega na pameti, te sam se nadao da je moguće obnoviti neku vrstu
dijaloga u biskupiji. Na žalost, od tog vremena mogućnost dijaloga praktički nije više bila na stolu.

Stoga, prvi korak je morao biti učiniti biskupiju organizacijski funkcionalnom na temelju Kanonskog prava.

Najveća prepreka je bilo Takamatsku dijecezansko međunarodno sjemenište Redemptoris Mater. Svake godine, mnogo novi svećenika povezanih s Putom izlazilo je iz tog Sjemeništa, a razdor u biskupiji je bivao sve žešći.

Srećom, imali smo pomoć od nuncija i članova biskupske konferencije, te je bilo odlučeno da Sjemenište treba zatvoriti. U isto
vrijeme, usredotočili smo naše snage na aktiviranje unutarnjeg života dijeceze, što je zapravo bio više sustavni problem koji nedvojbeno i dalje ostaje.

Naći nove kandidate za svećeništvo, odgojiti ih: to su bili naši glavni prioriteti. Radostan sam što mogu reći da je ove godine broj
bogoslova narastao na četiri. To je najvjerojatnije rezultata napora koje smo usmjerili prema odgoju mladih ljudi.

Najveći problemi s Putom su (1) da su oni pobrkali svoje vlastite (homemade) obrede s karizmama, i (2) da imaju zapovjedni lanac koji je
potpuno nepovezan s mjesnim biskupom. Također, (3) oni probleme koji trebaju rješavati unutar biskupije nose u Rim gdje pokušavaju nagovoriti da im se dopusti da rade ono što oni hoće koristeći svoj utjecaj u Rimu kako bi prisilili mjesnu
Crkvu da to prihvati.

To donosi veliku štetu neovisnosti mjesnih Crkava. Osim u pitanjima zastranjenja crkvenog nauka, lokalni problemi trebaju se načelno
rješavati u mjesnim Crkvama.

S novim biskupom, današnja Biskupija Takamatsu započela je hod putem „Sklada i preporoda“. Nedavno su održali veliki dijecezanski susret kako bi raspravili pitanje evangelizacije i  učinili su prvi korak prema preporođenju.

Biskupija se vrlo lako može raspasti ako se narod ne ujedini i posveti veliku pozornost solidarnosti. To je poruka koju želim uputiti, iz
biskupije koja je naučila ovu istinu kroz vlastito bolno iskustvo, svoj Crkvi u Japanu.

Biskup Osamu Mizobe, SDB, biskup u miru iz Takamatsua

Link