Razgovor s msgr. Athanasiusom Schneiderom

“– Preuzvišeni, Vi ste podrijetlom Nijemac, no rođeni ste i odrastali u nekadašnjem Sovjetskom Savezu. Kako se to dogodilo?
Početkom XIX. st. (1809.-1810.) bila je velika migracija njemačkih seljaka iz jugozapadne Njemačke na crnomorsko područje bivšeg Ruskog Carstva. Iseljavali su se iz Badena, Elzasa, Lotaringije i Falačke. Car im je besplatno dao parcele vrlo plodne zemlje (‘černozem’, crnica). Imali su pravo osnovati sela u kojima se govorio samo njemački, a bila su sačuvala i vjersku posebnost (čisto katolička sela ili pak luteranska). Uz to, nosila su i njemačka imena- Strassburg, Elsass, Karlsruhe, Baden, Mannheim, Speyer… Moji pretci su bili doseljenici iz sjevernog Elzasa, iz okolice Seltza i Hagenaua. Na području Crnog mora su živjeli do II. svjetskog rata. Nakon rata ih je staljinistički režim deportirao na razna mjesta Sovjetskog Saveza u kojima su bili internirani i osuđeni na težak rad. Moji su roditelji tako deportirani na Ural. Kad su bili oslobođeni, preselili su se u središnju Aziju, u Kirgistan, gdje sam rođen.
– Djetinjstvo Vam je sigurno obilježio sveprisutni progon vjere koji je nametnuo sovjetski teror. U kakvim ste uvjetima, Preuzvišeni, Vi i Vaša obitelj prakticirali vjeru? Na koji se način razvijao Vaš vjerski život i tko je pritom imao najvažniju ulogu?
Cilj komunističkoga režima bio je uspostaviti društvo bez Boga. Svaka javna vjerska gesta ili javni kult bili su, stoga, zabranjeni. Vjera se živjela i predavala u obitelji, zahvaljujući katoličkoj obitelji kao kućnoj crkvi. Imao sam veliku povlasticu i veliku sreću što sam na svijet došao u vrlo katoličkoj obitelji, i takoreći, upio katoličku vjeru s majčinim mlijekom. U vrijeme progona i u izočnosti svećenika (što je znalo potrajati godinama), moji su roditelji s nama, djecom, slavili i posvećivali nedjelju moleći uobičajene molitve u jutarnjim satima. Poslije smo se preselili u Estoniju gdje smo imali crkvu i svećenika udaljene oko 100 kilometara. Prelazili smo toliku udaljenost da svake nedjelje sudjelujemo na svetoj misi. Nismo mislili da je to velika udaljenost i voljeli smo ta nedjeljna putovanja do crkve, premda je to zahtijevalo neku žrtvu. Naša je obitelj imala privilegij osobno poznavati dvojicu svetih svećenika: blaženog Aleksija Zaritzkog, ukrajinskog svećenika iz Lavova koji je umro mučeničkom smrću u gulagu u Karagandi 1963., a beatificiran je 2001., te oca Janisa Andreasa Pavlovskoga, letonskoga kapucina koji je trpio kao ispovjednik vjere u karagandskom gulagu. On je bio moj župnik u Estoniji; umro je 2000. u Rigi.
– Sedamdesetih godina XX. st. Vama je, tada tinejdžeru, i Vašoj obitelji dopušten povratak u Njemačku. Konačno ste mogli slobodno prakticirati vjeru. Koja su bila Vaša prva iskustva glede toga? Govorimo o vremenima kada su već bile provedene mnoge nesretne poslijekoncilske liturgijske reforme.
Mi koji smo živjeli katoličku vjeru u vrijeme progona, zamišljali smo Njemačku i zapadni svijet kao ‘raj’. U progonjenoj smo Crkvi živjeli duboku vjeru s velikim poštovanjem prema svetim stvarnostima; svećeniku, liturgiji i osobito prema svetoj pričesti.
Ono što nas je duboko šokiralo bio je nedostatak štovanja i svetosti u liturgiji svete mise. Po prvi smo put u životu promatrali nezamislivu scenu podjele svete pričesti na ruku. Činilo nam se to tako banalnim i tako običnim kao da netko dijeli kolače. Kad smo se vratili doma osjetili smo u svojim dušama tihu bol. Kad je moja majka vidjela da se slične scene odvijaju u gotovo svim crkvama koje smo posjetili, duboko je patila i plakala.
– Preuzvišeni, često naglašavate da bi svetu pričest trebalo primati samo na usta i klečeći. Koji su najveći rizici i posljedice raširene prakse primanja pričesti na ruku (i u objektivnim kategorijama i u odnosu na vjeru pojedinca)?
Najveći rizik i najteža posljedica prakse podjeljivanja svete pričesti na ruku je ogromni gubitak euharistijskih čestica i posljedično  činjenica da te čestice ljudi gaze nogama u našim crkvama. Sljedeći je ozbiljan rizik ogromna lakoća krađe posvećenih hostija. Prakticiranje pričešćivanja na ruku kroz duže vrijeme slabi vjeru u stvarnu prisutnost i u pretvorbu, jer se Presveto tretira kao obična hrana, bez uvjerljive geste klanjanja.
– Neki katolici koji podupiru primanje sv. pričesti na ruku (ili su jednostavno navikli na tu praksu) tvrde da ljudski dlan manje griješi od jezika. Kažu da im gesta primanja našeg Spasitelja na dlan daje lijepu priliku da mu se na trenutak klanjaju. Također tvrde da je klečeća pozicija protiv njihova ljudskog dostojanstva te da je stajanje puno prikladnije i odaje jednako poštovanje. Kako odgovarate na ove argumente?
Organi našega tijela (ruke, jezik itd.) nisu krivi za grijeh. Grijeh ide ljudskoj osobi. Organi koje osoba koristi da počini grijeh ostaju uvijek nevini. Zato je glupost pretpostavljanje dlanova ustima. Klanjanje svjetovnjaka našem Gospodinu tako da primaju posvećene hostije na dlan, proturječi cijeloj tradiciji univerzalne Crkve. Ta je praksa subjektivističko, iako pobožno, pretjerivanje. Crkva je uvijek pridržavala pravo dodirivanja sakramentalnoga Tijela Kristova zaređenim svećenicima. Iznimke su se činile zbog objektivnih razloga u vremenima progona ili u slučaju velike nužnosti, ali nikada da se zadovolji individualna pobožnost. Čak i u vrijeme prvih stoljeća, Presveti Sakrament nisu doticali svjetovnjaci svojim prstima, nego su svetu hostiju uzimali ustima izravno s dlana, a žene bi prekrile svoje dlanove bijelom tkaninom. Pozicija stajanja ima svoju vrijednost i svoje vrijeme. To je tipično kršćanska pozicija jer je kršćanin otkupljena osoba koja živi novim životom i vjeruje u uskrsnuće tijela. No, i klečeća pozicija je tipično kršćanska, i koristi se u trenutcima i činima klanjanja Bogu, Kristu, Utjelovljenom Bogu. Koristi se također da izrazi molitve prošnje, pokore i kajanja. Sâm naš Gospodin je molio klečeći kao i apostoli, žene u jutro uskrsnuća. Klečeći stav se vidi u Nebeskom Jeruzalemu u kojem anđeli skupa s otkupljenim čovječanstvom padaju na koljena, pa i na lice, da se klanjaju Kristu, Jaganjcu Božjem. Zato je najviše biblijska, najprikladnija i najlogičnija gesta u trenutku kad vjernik pozdravlja i prima Jaganjca Božjega pod prilikom kruha, pozicija klečanja.
– Kažemo da vjerujemo u Boga, a ne znamo mu iskazati dužno štovanje; pokušavamo to raditi na svoj vlastiti, često jadan, način. Koji su po Vama Preuzvišeni uzroci pada iskazivanja štovanja našem Gospodinu Isusu Kristu? Koja bi pastoralna i katehetska rješenja po Vama mogla povratiti to štovanje?
Ljudska narav se sastoji od vidljivog i nevidljivog dijela, ili od unije duhovne duše i materijalnoga tijela. Prema tomu, čovjek mora djelovati prema svojoj naravi, a u našem to slučaju znači: treba se klanjati Bogu simultano, unutarnjim i vanjskim činom. Unutarnji je akt najvažniji i animira vanjski čin, no vanjski se čin ne smije zanemariti. Isključivo naglašavanje unutarnjeg čina i zanemarivanje vanjskoga vodi nas nehumanom stavu platonizma i gnosticizma. Naglašavanje samo vanjskoga akta, a zaboravljanje i zanemarivanje unutarnjega, vodi nas licemjerju i beživotnom formalizmu. Naš je Gospodin rekao: ‘Ovo je trebalo činiti, a ono ne propuštati’ (Mt 23, 23). Da bi se povratilo štovanje, nužno je naučavati te vjerno i potpuno propovijedati istinu  o euharistijskom sakramentu, osobito o stvarnoj prisutnosti i pretvorbi; to treba pratiti uvođenje vanjskih gesta štovanja.
-Iako je mogućnost primanja svete pričesti na ruku u Poljsku uvedena 2005., Bogu hvala, ta mogućnost još nije postala opća praksa. No, uvode se druge, zabrinjavajuće novosti: celebrantova stolica smješta se u sredinu, između oltara i svetohraništa, tako da svećenik sjedi okrenut leđima Gospodinu Isusu; ministranti prolazeći s jedne strane prezbiterija na drugu pobožno se klanjaju (iako više ne misleći) prema praznom oltarnom stolu, dok im je iza Sanctissimum, Kralj Kraljeva. Zamjećujemo i fenomen ‘bratimljenja’ vjernika, posebno mladih s Isusom Kristom. To ‘bratimljenje’ popraćeno je trivijalizacijom i infantilizacijom načina na koji štujemo Boga i često ga odobravaju, ako ne i promiču, svećenici. Kada se pokuša razgovarati sa župnicima o tim stvarima, često se skrivaju iza najnovijih liturgijskih savjeta ili pastoralnih potreba, i općenito ne žele relevantnu raspravu s ‘problematičnim’ vjernicima. Koje argumente trebamo koristiti da uvjerimo naše pastire da ‘lex orandi’ bitno utječe na ‘lex credendi’? Spada li uopće na nas kao laike da upozoravamo naše svećenike svaki put kad je u opasnosti štovanje prema Gospodinu Isusu (na način koji nam je zapovjedio Isus u Evanđelju)?
Nadnaravno znanje istine vjere o veličini euharistijskog otajstva prvenstveno treba rasti u kleru. Također zakon autentičnoga kršćanskoga i katoličkog kulta mora se bolje razumjeti prema nepromjenjivoj Predaji i trajnom nauku Učiteljstva (‘perennis sensus ecclesiae’). Fundamentalni zakon božanskoga kulta je ovaj: Bog, Krist, vječnost je centar te se svi aspekti i pojedinosti kulta moraju neprestano podređivati i upravljati prema Njemu (tako naučava II. vatikanski koncil u ‘Sacrosanctum Concilium’, čl. 2). Kad svećenik stavi svoju stolicu u središte, on na vidljiv način ističe da je u liturgiji čovjek u središtu. To je u suprotnosti s naukom Crkve, posebno sa spomenutim naučavanjem II. vatikanskog koncila. Naprotiv, gdje su svetohranište i veliki križ s Kristovim likom u središtu, a celebrantova stolica sa strane, jasno se naglašava istina o tomu da je Krist predsjedatelj, vođa i glava svake euharistijske liturgije. Krist je Glava svoga Mističnoga Tijela i zato je također Glava svoga ‘liturgijskoga tijela’. Budući da je Krist utjelovljen i liturgija je sakramentalna, vidljiva i u znakovima, istina o tom da je Krist središte i glava, također mora biti vidljiva, to znači: Njegova stvarna prisutnost u tabernakulu i njegov vidljivi lik na križu moraju se nalaziti u središtu crkve i u središtu euharistijske liturgije.
Drugi vatikanski koncil i kanonsko pravo potiču vjernike da izraze svećenicima svoju zabrinutost o duhovnom dobru Crkve (‘Lumen gentium’, 37; kan. 212 i kan. 213 Zakonik kanonskog prava). Zato svaki svjetovnjak ima pravo tražiti svećenike da isprave skandale i zloporabe koje su suprotne duhovnom dobru duša i pravima samoga Boga. Crkva vjernicima daje sljedeće pravo: ‘Svaki katolik, svećenik, đakon ili kršćanski laik, ima pravo podnijeti žalbu na liturgijsku zloporabu kod dijecezanskog iskupa ili nadležnog Ordinarija, koji mu je pravno jednak, odnosno kod Apostolske stolice, na osnovu primata Rimskog Prvosvećenika.’ (‘Redemptionis Sacramentum’, br. 184).
– Blaženi Ivan Pavao II. rekao je 1980. da je ‘privilegij zaređenih da diraju svete prilike i da ih podjeljuju svojom rukom’. Što mislite, Preuzvišeni, o dijeljenju pričesti pomoću svjetovnih djelitelja? Unatoč tomu što se (barem u Poljskoj) pažljivo biraju ugledni ljudi, muževi i očevi, njihova dvojbena rastuća uloga donosi izvjesni nemir.
Činjenica da svjetovnjaci dijele svetu pričest za vrijeme euharistijske žrtve, proturječi cijeloj tradiciji univerzalne Crkve (istočne i zapadne), to se nikada nije prakticiralo. Radi se o apsolutnom ‘novumu’ i pravom prekidu s Tradicijom. U vremenima progona (svjetovnjaci i) pustinjaci u eremitorijima mogli su dijeliti svetu pričest vjernicima, ali uvijek izvan svete mise. Uvođenje izvanrednih djelitelja opravdalo se željom uštede vremena i olakšanja svete pričesti velikoj masi ljudi. Ako razmotrimo neusporedivu veličinu i svetost svete pričesti, i da je taj trenutak primanja euharistijskog Gospodina zaista vrhunac u životu katolika, nitko- ni svećenik ni vjernik- neće brojiti minute ni jadikovati zbog okolnosti koje uzrokuju umaranje. Suvremena stvarnost ovako izgleda: u crkvama u kojima su angažirani svjetovni djelitelji svete pričesti, svećenik nakon svete mise trati vrijeme na čavrljanje s ljudima ili na internet i gledanje televizije. U takvim slučajevima svećenik često više vremena gubi nakon svete mise, nego što bi utrošio kad bi sam dijelio svetu pričest bez svjetovnih djelitelja. Drugo je opravdanje za uvođenje izvanrednih djelitelja ovo: da se izrazi aktivno sudjelovanje laika u liturgiji. To je krivo shvaćanje aktivnog sudjelovanja, u suprotnosti s naučavanjem Učiteljstva i Tradicijom Crkve. Podjeljivanje pričesti je bitni dio zaređenog svećeništva i nikada u Crkvi nije bilo načinom aktivnog sudjelovanja laika. Drugi vatikanski koncil poučava: ‘U bogoslužnim slavljima neka svatko, bio to služitelj ili vjernik, obavlja svoju zadaću i čini samo ono i sve ono što mu pripada prema naravi stvari i prema liturgijskim propisima’ (‘Sacrosanctum Concilium’, 28) i ‘Neka se radi promicanja djelatnoga sudjelovanja vodi briga o poklicima puka, odgovorima, psalmima, antifonama, pjesmama kao i o činima, odnosno gestama i o držanju tijela. U pravo vrijeme neka se obdržava također sveta šutnja’ (isto, 30). Nema spomena svjetovnih djelitelja svete pričesti kao sredstva aktivnog sudjelovanja jer takvo shvaćanje i takva mjera proturječi trajnoj tradiciji Crkve i sljedećem načelu koje naučava II. vatikanski: ‘konačno, neka se novosti uvode samo ako to zahtijeva prava i sigurna korist Crkve te uz oprezno nastojanje da novi oblici na neki način organski izrastu iz već postojećih oblika’ (isto, 23).
– U Vašoj lijepoj knjizi o svetoj pričesti naslovljnoj ‘Dominus est’, opisujete ulogu ‘euharistijskih žena’ u sovjetskom podzemlju koje su u izočnosti svećenika uspijevale održati plamen vjere klanjajući se našem Gospodinu u Presvetom Sakramentu i primajući ga barem na duhovni način. Opisali ste dirljivu priču o Vašoj majci Mariji Schneider kojoj je iznimno tajni svećenik dopustio da dade svetu pričest svojoj bolesnoj majci, pod uvjetom da to učini s najvećim mogućim štovanjem. Vaša je majka stavila bijele rukavice i pomoću pincete dala pričest svojoj majci. Zatim je spalila omotnicu u kojoj je bila posvećena hostija. Za razliku od opisanoga, postupanja žene s najvećim mogućim štovanjem u izvanrednim okolnostima, danas postoji izvjesna zbunjenost glede sve veće aktivnosti žena na svim područjima liturgijske službe (kao ministrantice, djeliteljice svete pričesti ili ‘pastoralne asistentice’). Što bi trebale biti granice liturgijskog aktivizma žena i kakve argumente bi trebalo koristiti da se odvrati žene od pretjeranog angažmana u službi oltara?
Ulogu žene u Crkvi odredio je sâm Bog i ona odgovara zakonima koje je Bog u svojoj mudrosti i ljubavi zapisao u odnosu na ulogu žene. Redoslijed stvaranja ljudske naravi u dva spola odražava ljepotu i komplementarnost, a ne natjecanje. U nadnaravnom redu života Crkve najviši i najljepši uzor kršćanke je Marija, Majka Božja. Najdublja i najljepša karakteristika žene je materinstvo. Krist, Utjelovljeni Bog te Vječni i Veliki Svećenik uzeo je ljudsku narav u muškom spolu, te je u svojoj mudrosti neraskidivo povezao ministerijalno svećeništvo u svim stupnjevima i službama s muškim spolom; jer simbolizira duhovno očinstvo samoga Krista. Stupnjevi Kristova svećeništva su episkopat i prezbiterat, i oni predstavljaju najvišu razinu službe na oltaru. Đakonat u svojoj službi oltara i riječi simbolizira tu biskupsku i prezbitersku službu u konkretnoj i sakramentalnoj formi. Svi drugi redovi i službe ispod đakonata (subđakon, akolit, lektor, ministrant) su prakticiranje đakonata u nesakramentalnom obliku i služe razvoju do uloge đakonata i konačno također perzbiterata i biskupstva. U skladu s tom općom i trajnom tradicijom Crkve nikad se nije pripuštalo žene službi oltara ili riječi za vrijeme euharistijske žrtve, koja je po sebi liturgija ministerijalnog svećeništva. Tijekom liturgije časova, koja nije svećenička ni žrtvena liturgija u strogom ministerijalnom smislu, svjetovnjaci i žene, međutim, mogu ispunjavati ulogu lektora. Najviši je uzor žrtvene liturgije u strogom smislu, liturgija Posljednje večere gdje su bila samo dvanaestorica apostola, a nije bilo ni Marije, Majke Božje. Cenakul Posljednje večere odgovara oltarnom prostoru ili ‘prezbiteriju’ današnjih crkava. Stoga, tijekom euharistijske liturgije žene nisu nikada bile djelatne u oltarnom prostoru, nego u lađi crkve jer lađa simbolizira opće svećeništvo i zajedno s oltarnim prostorom, ‘prezbiterijem’, tvori cijelu Crkvu ili cijelo svećeništvo Kristovo koje se sastoji u ministerijalnom i općem svećeništvu kao jednom tijelu, ali s bitno različitim funkcijama (usp. II. vatikanski koncil, ‘Lumen gentium’, 10).
– Htjela bih upitati o higijenskom aspektu primanja svete pričesti na usta. Smatram da je nemoguće da bi se kakva bolest mogla prenijeti preko Gospodina Isusa koji je stvarno prisutan u posvećenoj hostiji i, prema mojem znanju, nikada u povijesti Crkva nije optužena za izazivanje ili širenje neke epidemije. Ipak, nedavno se dogodilo da je primanje svete pričesti na usta privremeno bilo zabranjeno, a primanje na ruku je jedna biskupska konferencija nametnula (sic!) iz straha od svinjske gripe. Kao što se moglo očekivati, učinak ove odluke bio je brz; drastični gubitak štovanja prema Presvetom Sakramentu i nakon što je zabrana ukinuta, jer nitko u toj zemlji više ne prima svetu pričest na usta zbog ‘brige za higijenu’ koja je, nažalost, prevladala nad vjerom u stvarnu prisutnost. Može li takva okolnost epidemije biti općenito razuman razlog za uvođenje svete pričesti na ruku? Bi li preporuka biskupâ za primanjem duhovne pričesti bila alternativa u slučaju epidemije?
Doista, u dvije tisuće godina kršćanske liturgije nije se čulo da bi se preko svete pričesti prenosile bolesti ili epidemije. Dokazano je da ruka sadrži više bakterija od jezika. Svatko rabi slinu da napravi prvu dezinfekciju na rani, ali nitko neće koristiti prste. Dlan osobe koja prima svetu pričest na ruku, obično je prethodno dodirivao mnoge predmete na kojima je puno bakterija, pa i prljavštine: rukohvate u sredstvima javnog prijevoza i u crkvi, a posebno kovanice i novčanice. Takvim neopranim prstima te osobe diraju svetu hostiju ostavljajući na njoj ogroman broj bakterija i tako hostiju punu bakterija mirno stavljaju sebi u usta. Zapravo je pričest na ruku vrlo nehigijenska. Ako se dijecezanska uprava doista ‘brine zbog higijene’, prije svega treba zabraniti svetu pričest na ruku. U nekim rijetkim slučajevima vrlo opasne epidemije preporuka da se prima duhovna pričest mogla bi biti alternativa. Zaista, ponovo moramo otkriti i cijeniti plodnu praksu duhovne svete pričesti.
– Moje sljedeće pitanje tiče se načina izbjegavanja rizika svetogrđa tijekom svetih misa za velikih okupljanja, na kojima se mogu naći također ljudi koji nisu kršteni u katoličkoj vjeri (ili čak nekršćani), koji na svetu misu dolaze iz znatiželje i usto primaju svetu pričest. Zasigurno, praksa dijeljenja svete pričesti na usta koju je povratio naš ljubljeni papa emeritus Benedikt XVI. i koju je zadržao Sveti Otac Franjo, prirodni je ‘filtar’ koji može spriječiti nekatolike da primaju Tijelo Kristovo. Koje bi druge mjere svećenici mogli uvesti u situacijama u kojima je povišen rizik od svetogrđa?
Crkva je od početka svoga povijesnog puta uvijek čuvala Presveto, ‘Sanctissimum’, Tijelo Kristovo u euharistijskom sakramentu, prema Gospodinovu upozorenju: ‘Ne dajte svetinje psima! Niti svoga biserja bacajte pred svinje’ (Mt 7, 6). U euharistijskoj liturgiji prvih stoljeća su nakon liturgije riječi bili otpuštani svi katekumeni i svi nekršteni. Đakon je oglašavao: ‘Katekumeni, odstupite. Neka ne ostane ni jedan katekumen’. Tim se riječima i danas služi bizantska liturgija. U Crkvi je postojala posebna liturgijska služba, ‘vratara’ (ostijara), koji je trebao budno paziti da ni jedna nekrštena osoba ne primi svetu pričest i da ni jedna osoba sa zlim nakanama ne narušava ili profanira sveto mjesto. Stvarna je pastoralna potreba u cijeloj Crkvi da se posvuda obnovi red i služba takvog ostijara. U bizantskoj liturgiji osoba koja prima svetu pričest mora reći svoje ime, mora se identificirati svećeniku koji dijeli pričest. Taj način obred pričesti čini puno osobnijim, dajući mu obiteljsko ozračje, istodobno bolje izbjegavajući profanaciju. To bi moglo biti usvojeno i u Crkvi latinskog obreda.
– Svećenici katolike koji idu u crkvu u zemljama Zapadne Europe, i žele se pričestiti klečeći i na usta, katkad tretiraju s averzijom. Dogodilo mi se da sam sa suzama u očima morala moliti svećenika da mi dade svetu pričest na usta, što je on tvrdoglavo odbijao. Na koncu mi je dao, ali s očitim gađenjem. Što je prema Vama Preuzvišeni bolje, uvijek ustrajati i biti spreman na ukor ili čak verbalni konflikt sa svećenikom u trenutku u kojem bismo se trebali usredotočiti samo na unutrašnju, a ne na vanjsku (prividno očito) dispoziciju primanja Gospodina Isusa, ili radije odlučiti u takvim situacijama primiti duhovnu svetu pričest, da se izbjegne situacija koja ranjava naša srca i savjest? Postoji li još kakva alternativa?
Crkveni zakon je vrlo jasan: ni svećenik ni biskup nema pravo odbiti vjerniku svetu pričest samo zato što je želi primiti klečeći i na usta. To je navedeno u naputku ‘Redemptionis Sacramentum’, br. 91. Kršenje te norme Crkva smatra za ‘teško djelo’; vidi spomenuti naputak  br. 173. Crkva posvećene službenike opominje ovim ozbiljnim riječima: ‘Tako se i svaki sveti službenik ozbiljno treba ispitati je li opsluživao prava kršćanskih laika koji mu sebe i svoju djecu povjeruju s pouzdanjem i u uvjerenju, te da će sve zadatke koje Crkva po nalogu Krista želi, ispuniti na slavlju svete Liturgije, prije svega na pravilan način za vjernike. Svatko uvijek treba imati na umu da je služitelj svete Liturgije’ (‘Redemptionis Sacramentum’, br. 186). Odbiti vjerniku svetu pričest samo zato što je želi primiti klečeći ili na jezik, izraz je arogantnoga klerikalizma i klerikalnog despotizma.
– Oko petnaest godina kao svećenik i biskup služite u Kazahstanu. Mnogo desetljeća vjernicima u bivšem Sovjetskom Savezu nije bilo slobodno slušati svetu misu, bili su lišeni svećenika i sakramenata. Svećenici misionari koji su došli 1990.-ih, neminovno su služili svetu misu prema novom misalu i uveli niz novih, dotad nepoznatih liturgijskih i pastoralnih praksa, koje nisu bile obilježene nekadašnjim štovanjem prema Presvetom. Kako su katolici koji su još pamtili staru misu i čija je vjerska formacija bila puno više tradicionalna, primili ove novosti?
Novi je obred u nekadašnjem Sovjetskom Savezu bio uveden još početkom sedamdesetih godina. No, služio se u duhu staroga obreda s dubokom vjerom i štovanjem. U mojoj župi kojoj sam pripadao od 1969. do 1973., u estonskom Tartu, sveta misa se služila prema novom redu, ali ‘versus Deum’, na glavnom oltaru na latinskom, a sveta se pričest primala na pričesnoj klupi, na koljenima i na jezik. Tako da je za moje roditelje i za mene razlika između dva ‘orda’ bila gotovo neprimjetna. Celebracija ‘versus populum’ bila je uvedena u Kazahstanu još u vrijeme Sovjetskog Saveza, ali je način celebracije bio vrlo pobožan. To je uvedeno iz dubokog posluha prema Apostolskoj Stolici. Nakon pada i raspada Sovjetskog Saveza, došlo je mnogo svećenika misionara iz raznih zemalja. Neki su od njih uvodili liturgijske prakse u suprotnosti s pobožnošću koja je obilježavala vjerski život i naslijeđenom iz doba progona. Takve su prakse bile npr. primanje svete pričesti stojeći, uporaba gitara i pljeskanja za vrijeme mise, sentimentalne pjesme i pjesme sa svjetovnim melodijama tijekom liturgije. Ali, Bogu hvala, Kazahstanska biskupska konferencija je ustanovila normu da je jedini dopušteni način primanja svete pričesti klečeći i na jezik, s izuzetkom onih kojima to onemogućuju tjelesna sprema.
– Možete li opisati vjeru svoga stada? Iskazuju li vjernici u Kazahstanu i dalje veće štovanje prema Presvetom Sakramentu, nego katolici na Zapadu ili je njihova pobožnost previše obilježena učincima ateističnoga režima?
Katolici u Kazahstanu sačuvali su dragocjeno nasljeđe iz vremena progona, tj. duboku vjeru, veliko štovanje prema liturgiji, a nadasve prema Svetoj Euharistiji. Zadržali su jasnu svijest o grijehu, zato često pristupaju k sakramentu pokore. Očuvali su veliku ljubav prema molitvi, osobito euharistijskom klanjanju, ljubav i poštovanje prema svećenicima i biskupima, dubok osjećaj i poštovanje za sveto.
– U istočnim crkvama u XX. st. nisu bile uvedene nikakve drastične liturgijske reforme. Je li u tim crkvama sačuvano štovanje prema euharistijskom Kristu ili je ono iskorijenjeno pod utjecajem sovjetskog ateizma?
Istočne crkve, bilo katoličke bilo pravoslavne, sačuvale su veliko poštovanje prema liturgijskoj tradiciji. Promjena liturgije je za njih nešto istoznačno promjeni vjere.  One su duboko ukorijenjene u vjernosti vjeri i liturgijskoj tradiciji. Liturgiju promatraju kao sveto blago koje Crkva mora brižno sačuvati i predati budućim naraštajima. Takav stav istočnih crkava, posebno pravoslavnih, vrijednost je koja može i treba obogatiti Latinsku crkvu u današnje vrijeme velike doktrinarne i liturgijske krize. To je moje iskustvo iz kontakata sa svećenicima i vjernicima Pravoslavne crkve. Učenje i usvajanje liturgijskoga duha i vjernosti od pravoslavnih crkava bila bi jedna od najljepših ekumenskih gesta sa strane katolika.
– Čast koju iskazujemo Gospodinu Isusu nikada nije dovoljna. Na koji se način možemo vježbati da je neprestano povećavamo? Biste li nam mogli dati u tom pogledu nekoliko praktičnih savjeta?
Moramo, ponajprije, bolje upoznati puninu katoličke vjere o euharistiji, osobito iznimno bogate dokumente Učiteljstva. Od pomoći bi bila također lektira životâ i primjera euharistijskoga života svetaca i mučenika. Moramo svoju vjeru izražavati jasnim gestama štovanja, klanjanja i pobožnosti prema Euharistijskom Gospodinu. Vrlo korisna praksa koja donosi ploda je euharistijsko klanjanje. Moramo u našim zajednicama promicati euharistijsko klanjanje, pa i osnivati skupine ili bratstva euharistijskih štovatelja. Moramo, također, tješiti našega Gospodina zbog ogromnih i brojnih djela svetogrđa te nedostatka štovanja i u duhu pokore po rukama Presvete Djevice Marije, euharistijske žene, prinositi djela pokore i nadoknade prema primjeru anđela koji se objavio djeci u Fatimi.
– Na kraju bih htjela pitati što je prema Vama definicija svetog svećenika?
Sveti svećenik je onaj koji je svjestan činjenice da je objektivno i ontologijski drugi Krist, ‘alter Christus’, i koji pomoću Božje milosti svakodnevno pokušava sve više postati ‘alter Christus’, dakle u svom umu, u svojim nakanama, u svojim riječima i djelima u skladu s duhom i primjerom Krista, Vječnoga Velikog Svećenika, Dobrog Pastira koji daje svoj život za vječno spasenje besmrtnih ljudskih duša, koji se ne brine o vlastitoj dobrobiti, nego samo za slavu Božju i duhovno dobro duša. A, najveća pomoć u tom procesu je ako svakodnevno bude sa sve dubljom vjerom  i ljubavlju služio svetu misu.
Razgovarala: I. Parowicz”

LINK