Marcello Pera: kakav ponor između Biffijeve i Galantinove Crkve

“Kardinal Biffi bio je heroj Crkve kojemu nema ravnoga među većinom današnjih prelata”

To su riječi Marcella Pere, predsjednika talijanskog Senata od 2001. do 2006., filozofa, jednog od vodećih talijanskih stručnjaka za Poppera. Tijekom svoje službe, druge po važnosti u Italiji, sprijateljio se s papom Benedikom XVI., te nastavio s njim prijateljevati i nakon što je Ratzinger postao papa emeritus. Iz intelektualnog slaganja njih dvojice, objavljena su tri djela: Senza Radici (Bez korijena) 2004., djelo koje su zajedno pisali i posvetili Europi, relativizmu, kršćanstvu i islamu, zatim, L’Europa di Benedetto (Benediktova Europa) 2005., koje je napisao Joseph Ratzinger, a Marcello Pera  Uvod, i Perché dobbiamo dirci cristiani: il liberalismo, L’Eruopa, L’etica (Zašto moramo reći da smo kršćani: liberalizam, Europa, Etika) 2008., napisao je Marcello Pera, a Uvod Benedikt XVI.

Marcello Pera bio je u prvom redu na sprovodu Kardinala Biffija koji je bio nadbiskup Bologne od 1984. do 2003.

Postavili smo mu nekoliko pitanja.

P: Što je kardinal Biffi značio za Bolognu, Crkvu i Italiju?

Ukratko, tri stvari: vjeru, teološku mudrost, hrabrost. Sva tri dobra ne samo da su danas rijetka, nego ih je praktični nemoguće naći. Bologna i cijela Crkva trebale bi biti ponosne što su njega imale za svoga biskupa.

P: Prisjećajući se osobe kardinala Biffija u proteklih nekoliko dana, neki komentatori napisali su da je on bio izričaj Crkve koja je danas gotovo pa definitivno nestala, uzevši u obzir da Crkva današnjice želi biti politički korektna, čak i u obeshrabrivanju, ako ne i u suprotstavljanju, kao što smo vidjeli kod generalnog tajnika Talijanske biskupske konferencije, monsinjora Nunzija Galantina, demonstracijama za obranu obitelji koje su se održale 20. lipnja. Što vi mislite o svemu tome?

Tamo gdje sam nekad vidio duboku vjeru i hrabro, dobrodušno svjedočenje, danas vidim mnogo kalkulacija i ambicija. Tamo gdje sam nekad čuo dubok, promišljen nauk, danas čujem mnogo aproksimacije. I gdje sam nekad svjedočio hrabrim riječima, danas primjećujem konformizam. Molima Vas, nemojte se više usuditi uspoređivati sadašnjeg generalnog tajnika CEI, i ne samo njega, s kardinalom Biffijem!

P: Zašto?

Kardinal Biffi bio je heroj Crkve, gorostas nauka. On se nije kolebao u teologiji i nije ju prilagođavao trendovima ili trenutnim moćnicima. On nije mislio da bi milost trebala biti izuzetak od istine ili da je istina apstraktna, te da je istini potrebna integracija milosti kako bi ju činila živom, primjenjivom i prihvatljivom. On nije bio zainteresiran za karijerizam: on mu se rugao. Njegove dosjetljive primjedbe bile su predivne, brze i oštre!

P: Kardinal Biffi izazvao je vrlo oštru raspravu svojim razmišljanjem na temu imigracije 2000. godine. Osim što je tada izgovorio proročke riječi, pozvao je na “spašavanje nacionalnog identiteta” budući da “Italija nije pustinja ili gotovo nenastanjena, bez povijesti, bez žive tradicije, bez nepogrešive kulturne i duhovne fizionomije, neselektivno nastanjena, ukratko kao da nema baštinu svojstvenu humanizmu i civilizaciju koja bi na kraju mogla biti izgubljena”. U tom smislu, on je tražio da “muslimansko pitanje” ne treba podcijeniti, da ono “treba tretirati vrlo pažljivo”. Petnaest godina je prošlo i moglo bi se reći da je i u tome imao jasno viđenje. Što vi mislite?

Odgovorit ću na to istim onim riječima koje sam izgovorio u mom prvom susretu s njim: “Oprostite mi, vaša uzoritosti, ja sam među onima koji još uvijek ne razumiju. Hvala Vam što ste mi to objasnili, neću to zaboraviti.” Danas mi je žao što su čak i njegova subraća to zaboravila. Kakvog više smisla ima razgovarati o evangelizaciji, ako se propovijeda dijalog pod kojim se misli i prakticira popustljivost, ćakulanje i razmjena mišljenja? Kad je Isus rekao “Ja sam Istina”, je li on možda mislio da postoje mnoge druge “istine” i da je to sve sasvim uredu? Kad netko kaže: “Ja sam Kristov sljedbenik”, misli li on to na isti način kao kad kaže “ja sam vegeterijanac” ili “ja navijam za Juventus”? Pada mi napamet poznati i teološki vrlo uznemirujući imperativ koji je Isus uputio onima koji su odbili prihvatiti poziv gospodara: “compelle intrare”.

Istina je, Isus nije mislio na silu ili na prisiljavanje, On je mislio na otkupljujuću i nepromjenjivu istinu. No, bez obzira na to, ako uzmemo u obzir silu i prisilu, kakva je vrijednost svetih, nepromjenjivih principa zapisanih u ustav, ako ne upravo primjena sile i prisile, po zakonu, na one koji namjeravaju biti dio zajednice u kojoj je taj ustav vrlo važan? Kada musliman dođe u Italiju i država ga laički obvezuje da poštuje ustavne odredbe da ne smije sklopiti više od jedne ženidbe, ili da ne smije prekidati svoj rad pet puta u danu, ne kaže li sama država: “compelle intrare”? Biffi je to razumio bolje od mnogih konstitucionalista i samoprozvanih filozofa, otvoren i tolerantan zakon: država koja se odriče snage svojih principa nije država. Koliko je bio mudar i oštrouman prema formalnostima i formaciji naših unitarista, masonske i anti-kršćanske države – osobito u vrijeme kad su retorički brbljavci zvonili, slaveći i dodvoravajući se našim političarima, spremni uvesti još jedan nacionalni blagdan (Dan Republike, 2. lipnja. Uveden službeno 2000. godine) – hladni – kao i ostali – u srcu i savjesti za talijanski narod. Vjerujte mi, Giacomo Biffi bio je veliki čovjek.

Još jednom, oprostite mi vaša ekselencijo, i hvala vam!