Članak izdan u brošuri broj 27 5. travnja 2007

Koju izdaje Agencija za stane vijesti

ADISTA

(www.adista.it e-mail: adista@mclink.it)

(Tel.: 06/686.86.92 – 06/688.019.24 – Fax 06/686.58.98t)

Bivši članovi Puta. Intervju s bračnim parom neokatekumena.

 

CATANIA-ADISTA. Hermine Niess (ali u Italiji me svi zovu Marina), Austrijanka je u dobi od 61 godine. Od 1972. udana je za Concetta Bonaccorsa, koji danas ima 57 godina. Imaju troje djece: Raffaellu, Elisabettu i Alfreda. Concetto i Marina 15 su godina bili članovi neokatekumenskog pokreta: na taj način imali su ga prilike temeljito upoznati, a postali su i katehisti pokreta. Nakon jednog vrlo neugodnog događaja odlučili su okončati tu priču, revidirajući kritički svoje odabire i goleme kontradikcije koje, čini se, karakteriziraju takav diskutabilan način prakticiranja kršćanske vjere koji je papa priznao prije tek nekoliko mjeseci (29.lipnja 2002.)

Nedavno su objavili opširan članak o godinama koje su proveli u Pokretu, a koji je objavljen u posljednjem broju «Kršćanskog vjernika», tjedniku župe Blažene Marije Djevice, i župe u kojoj je župnik don Elio Marighetto, svećenik koji se već godinama bavi pokretom koji je osnovao Kiko Argüello i Carmen Hernandez.

Intervjuirali smo ih, zamolivši ih da nam o pokretu pričaju «iznutra».

M: Prije svega želim naglasiti da ja svojim svjedočenjem želim biti u službi Crkve, a ne joj odmoći. Ja volim Crkvu. Moja namjera je samo ta da se rasvijetli ova stvarnost koja je izdaja evanđeoskih ideala. Smatram da se o neokatekumenskom pokretu treba reći istina. Otkad sam izišla iz pokreta, moj je život postao mirniji. Željela bih da se isto to dogodi i drugim osobama koje muči unutarnji razdor i koje još uvijek to proživljavaju. Te osobe unutar pokreta žive u sumnji, u unutarnjem razdoru ili apatiji, te u stanju podložnosti bez nade u iskupljenje.

Koliko ste dugo u Pokretu?

M: Ušli smo u pokret 1984., a izašli smo 1999. Neokatekumenski pokret smo upoznali zahvaljujući mojoj profesiji fizioterapeuta. Upoznala sam majku jedne djevojčice koja je kod mene dolazila na vježbe i koja me upoznala s Putom. Već sam duže vrijeme željela doživjeti nešto uvjerljivo na humanom i vjerničkom planu. Tako sam prihvatila njezin poziv da sudjelujem na njihovim susretima.

Koja je bila vaša uloga unutar Puta?

M: Postali smo katehisti, iako nikad nismo vršili tu funkciju. U Putu vlada stroga hijerarhija pa osobe koje imaju niže funkcije onima iznad sebe moraju stalno polagati račune o onome što rade i o onome što se događa u zajednicama, pa se to prenosi do najviše razine tj. do Kika i Carmen koji su na vrhu te piramide. «Postoje ‘glavni katehisti’ u svakoj biskupiji, koji sve prenose izravno Kiku. Odluke koje se donose na vrhu prenose se preko konvivencija regionalnim katehistima. Oni to prenose katehistima po provincijama, a ovi pak zajednicama.

Gdje je bila vaša zajednica?

M: U župi Čudnovatog raspeća, u Kataniji. Naša zajednica je na početku imala trideset osoba. No nitko od njih u zajednici nije ostao, svi si izašli ili proživljavaju duboku krizu. Kada naša zajednica postane premala, često se spoji s nekom drugom zajednicom koja je u istoj etapi puta. To se dogodilo i s našom zajednicom. Ta spajanja često su uzrok velikih napetosti jer svaka je zajednica navikla na svoj vrlo posebni ritam života. Kad se spoji više zajednica, nije lako.

Zašto ste izašli iz zajednice?

M: Osnovni razlog je bio taj što smo primijetili da su vršili nevjerojatan pritisak na naš privatni život, intimni život, koji se iznosio pred sve druge. Moj bračni život, moja ekonomka situacija, sve je bio podvrgnuto sudu. Često su nas ispitivali zašto desetinu naše cjelokupne zarade ne dajemo redovito zajednici, ili su nam predbacivali da novac koji dajemo nije dovoljan da zajednica opstane.

C: Morali smo davati novac. Ako netko nije dao onoliko novca koliko se od njega tražilo, smatrali su ga škrcem, kukavicom, osobom navezanom na stvari. Novac smo morali stavljati u crnu vreću. Teoretski nije postojala kontrola nad novcem koji smo poklanjali. Ali znalo se kolike prihode ima svatko od nas. Dakle, nakon što bi se skupio novac, katehisti su znali koliki to iznos otprilike mora biti. Ako suma nije bila točna, najoštrije su nas korili.

Od kojeg trenutka Vas je Put počeo tražiti desetinu zarade?

C: Od trenutka kada molitva odgovara drugom dijelu Puta, dakle nakon 3-4 godine.

Kako i kada se odvijaju skrutiniji?

C: Katehisti odlučuju kada je zajednica spremna prijeći u sljedeću fazu. Tek onda članove zajednice katehisti ispituju o privatnom životu kako bi provjerili preobraćenje svakog pojedinca. Skrutiniji se odvijaju u župnim uredima ili u hotelskim dvoranama gdje se održavaju konvivencije. Obično je to navečer. Nakon 21 sat (i to se ponekad produži do 1,30 iza ponoći). Svaki član zajednice posjedne se pred križ ispred skupine katehista i ispitivanje se odvija u prisutnosti druge braće. Križ služi tomu da pokaže, kako propisuje Kiko, da se kandidati nalaze pred Kristom, pa se ne smije nikako lagati i biti suzdržljiv. Pitanja se odnose na sva područja života: katehisti ne poštuju nikakvu vrstu privatnosti. Nikad ne postavljaju pitanja transcendentalnog karaktera, nego nas samo ispituju o našim bračnim odnosima, seksualnim odnosima, obiteljskim, socijalnim poslovnim, itd.

Tko je u toj skupini koja provodi skrutinij?

C: Svi su laici osim jednog člana koji je prezbiter. Njegova je uloga, međutim, marginalna: naše skrutinije su uvijek vodili laici. Ako intervenira svećenik, onda samo zato da potvrdi ono što su rekli laici. Na kraju skrutinija, katehisti bi se povukli da odluče je li kandidat sposoban prijeći u sljedeću etapu. Sadržaji skrutinija/ispitivanja često su bili dramatični i dogodilo bi se da ljudi u očaju zaplaču. U prisutnosti vlastite djece, roditelja, supružnika, govorile bi se najintimnije pojedinosti, kao npr. bračna nevjera. Sjećam se da je jedan par tako pred svima saznao za predbračne odnose kćerke sa svojim zaručnikom. Jednom drugom prilikom jedna je žena rekla sve o seksualnim željama svoga supruga da bi se obranila od optužaba katehista da su par koji je «zatvoren prema životu».

Što to znači zatvoren prema životu?

C: Neokatekumeni smatraju da u Crkvi nije dopuštena baš nikakva kontracepcija, ni ona prirodna. Tko god ima seksualne odnose mora izbjegavati bilo kakav oblik kontrole, pa i onaj najjednostavniji, računanja neplodnih i plodnih dana. Bili smo prisutni različitim ispitivanjima na skrutinijima; ali te su situacije vrlo često bile povodom svađa i ogovaranja među nama, posebno što se tiče onih osoba koje su, prije nego što su pokleknule pred katehistima, pred nama imale auru svetaca. Kad biste sve to čuli postali biste cinični i neosjetljivi na tuđe patnje. Ali uplitanje u tuđe živote nije se događalo samo tijekom skrutinija. Ako bi u zajednici bio netko tko još nije bio u braku, uzeli bi ga na nišan. Govorili bi mu: “Što ti čekaš?» “Zašto ne stupiš u brak?» “Ako si još sam, znači da masturbiraš i ne živiš čednim životom» itd. Sve u svemu, po njihovu mišljenju, se u određenoj dobi mora pod svaku cijenu stupiti u brak i započeti religiozni život, inače se živi u grijehu. Apsurdno. Što se tiče religioznog života žena, po mišljenju neokatekumena, postoje samo časne sestre u klauzuri. Druge sestre ne trebaju ni postojati.

Jesu li vas prisiljavali na ispovijedi takve vrste ili ste se tako ispovijedali i kad katehisti nisu bili prisutni i nisu vas na to poticali?

C: Ponekad bi ljudi bili pod takvim utjecajem svega toga da su ispovijedali intimne stvari i onda kad ih to nitko nije pitao. To bi se događalo kad bi se netko od nas ponudio da «svjedoči» o vlastitom razvoju vjere: na regionalnoj skupštini, član druge zajednice pred 300 osoba je rekao da je imao seksualni odnos sa svojom ženom prošlog dana u hotelu. Često bi se govorile stvari koje bi se preuveličale ili koje bi se izmislile, da se ne bude izložen riziku da vas prozovu dvoličnim. Svima pokazati da ste grešnik postala je stvar ponosa, jer tko nije imao ništa priznati smatrao se farizejom.

Ako bi netko odbio pričati o svom životu?

C: Tada nije bio dio zajednice niti sjedinjen s Bogom.

I ne bi prešao u sljedeću etapu?

M: Ne, odbili bi ga.

Je li se to događalo?

C: Ponekad da.

Tko je vodio skrutinij u vašoj zajednici?

C: Katehisti iz župe sv. Leona biskupa, u Kataniji; ali nije važno otkud su naši katehisti: skrutiniji se provode na isti način po cijelom svijetu.

Niste imali katehista koji su dolazili iz vaše župne zajednice?

C: Prvo vrijeme smo imali katehiste iz župe Čudnovatog Raspeća, iz naše župe; poslije Sheme (jedna etapa Puta) spojili smo se s jednom drugom zajednicom čiji su katehisit bili na višoj razini, i koji su bili iz župe sv. Leona. Sv. Leon, je u Kataniji župa referentna za sve neokatekumene u gradu; pomalo kao i ona Kanadskih mučenika u Rimu.

Tijekom Redditio pojedinac se ne ispovijeda samo pred cijelom neokatekumenskom zajednicom, nego pred cijelom zajednicom vjernika ujedinjenih u Crkvi. Je li tako ?

M: Da, to je bio još jedan razlog mog izlaska iz zajednice. Svjedočila sam pred tisuću, pred dvije tisuće osoba. Bilo mi je dosta toga. … Redditio je prilika da se u Putu prvi put izgovara Vjerovanje. Prije nego što se izgovori, s rukom položenom na Križ, opisujemo kakav je bio naš život i kakav je postao nakon što smo pristupili Putu. U znak promjene koja se dogodila u našem životu izgovaramo: “Vjerujem u Boga Oca svemogućega…itd. …”. Za tu priliku traže od nas da pozovemo u crkvu prijatelje, poznanike, susjede. A mi govorimo o svemu, ne suzdržavajući se ni o jednom pitanju iz našeg života, pa ni o onom najintimnijem.

Je li bilo osoba koje se nisu slagale s načinom na koji su katehisti vodili zajednicu?

C: Uvijek smo se slagali sa svime. Kad bi se pojavio neki problem rekli su nam da su oni vjesnici kerigme, da su anđeli poslani od Boga da nam pomognu, osobe koje je Bog odabrao da nas vode te da zato moramo biti poslušni. Ako bismo ustrajali u svojim protestima, govorili bi da smo opsjednuti demonom.

M: No, zapravo, su neki, kao što je pokušao moj suprug, željeli izreći svoje sumnje i ponekad polemizirati o onomu što nam se nudi. Rečeno im je da se ograniče na slušanje, jer da, otprilike, nisu u stanju sve to shvatiti i da nas se treba voditi. Jednog dana jedan nam je katehist rekao da među nama nikad nije bilo prijateljstva.

Što je mislio time reći?

M: Da je njihov zadatak da nas vode, a ne da nam budu prijatelji. Sjećam se da su tijekom konvivencija katehisti jeli odvojeno od drugih članova zajednice, i drugima nikad nisu uputili prijateljsku, ljubaznu riječ. Između nas je uvijek bila distanca, kao da smo mi poslušnici te da bi, kad bi nam uputili koju prijateljsku riječ, oni izgubili autoritet. Kad sam na zadnjoj konvivenciji na kojoj sam prisustvovala, za vrijeme pokajanja, prepuna unutarnjeg razdora i sumnji, koje je izazvalo čitanje jedne knjige o neokatekumenima, to rekla jednom svećeniku, on mi je odgovorio da moram ostati u Putu i strogo mi je naredio da spalim tu knjigu. S druge strane katehisti su govorili da rade sve u ime Crkve, zbog čega smo im mi na neki način slijepo vjerovali, prešućujući naše sumnje i protivljenje. A kad bi katehisti s nama razgovarali, doslovce su nas terorizirali. Ja bi se nekad osjećala tako loše da sam morala otići na zahod.

Jesu li katehisti bogati?

M: Ja nisam imala prilike to osobno provjeriti. Naravno, u ekonomskom smislu svi su katehisti bili imućni: liječnici su, ljudi slobodnih zvanja… Ali kad bi se održavale konvivencije, oni nikad ne bi morali platiti hotel, to bi platila «braća» umjesto njih. To znam, jer kad su me imenovali katehistom, na jednoj konvivenciji bila sam oslobođena plaćanja.

Osim što ste morali davati desetinu prihoda jesu li se od vas tražili još neki drugi novčani prilozi?

M: Za seminare Redemptoris Mater, te za putove katehista misionara… Na primjer, kad bi njihova zajednica prelazila u neku sljedeću etapu, oni su se morali vratiti, makar i na tri dana, u svoj grad. Troškove njihovih putovanja plaćale su starije zajednice iz župe iz koje su dolazili. Zatim se skupljao novac za Goru blaženstva (Monte delle Beatitudini), u Svetoj zemlji, gdje je centar neokatekumenske duhovnosti, zatim su to bili troškovi za baby sittere koji su navečer čuvali malu djecu članova zajednice. Opisat ću vam nešto znakovito: novčani su se prilozi ubacivali u crnu vreću. Svatko sam odlučuje koliko novca će dati. Dapače, govorili su nam da svatko od nas iz vreće može uzeti slobodno onoliko novca koliko mu treba. Ali vreće u kojima se novac skupljao bile su goleme, pa je novac uvijek bio na dnu i ako biste željeli izvaditi nešto novca iz vreće, morali ste ruku gurnuti duboko u vreću. Ako bi netko, dakle, i trebao novca, to bi svi drugi vidjeli.

Jesu li osim novca tražili i druge poklone?

M: Nikad nisu izričito tražili neke poklone nego su nam neprestano govorili da se moramo odreći vezanosti na materijalno. Za vrijeme sheme (posebna kateheza čiji je cilj temeljito ispitati vezanost za stvari, a koja je priprema za prijelaz na višu razinu), katehisti traže od kandidata da se odreknu od svojih stvari, od mamona (idola blaga). Govorili su nam da smo idolopoklonici. Kako bismo dokazali svoje gađenje prema materijalnim dobrima, tražili su od nas konkretna djela, konkretne donacije. Neki su čak poklonili nekretnine, npr. zemljišta i stanove. Jednom prigodom sjećam se da sam poklonila prsten s briljantima koji sam dobila od supruga. Novac koji smo skupili za financiranje Redemptoris Mater nije bio dovoljan pa su nam katehisti rekli da možemo dati i vrijedne predmete koje smo imali uza se. Prije nego što bi se skupio potreban iznos, vreća bi kružila među članovima i po tri četiri puta. To neprestano traženje novca bio je razlog zašto sam odlučila izaći iz pokreta. Često bih se kući vraćala bez novčića u džepu.

Koliko puta godišnje bi se skupljao novac?

C: Na glavnoj konvivenciji, jednom godišnje, početkom jeseni na regionalnim konvivencijama, i zatim na svakoj konvivenciji na kojoj se prelazilo u sljedeću etapu Puta. Nakon drugog prijelaza u sljedeću etapu, tražila se desetina, a to je bilo jednom mjesečno. A prije te desetine svaki tjedan bi se skupljao novac za podmirenje troškova dvorane u kojoj smo se okupljali, za crkvene troškove.

Euharistiju ste slavili odvojeno od župne zajednice?

M: Da, a bilo je i teško naći svećenike koji bi bili slobodni u subotu navečer. Svaka zajednica slavi euharistiju posebno.

Nije vam bilo čudno slaviti misu na taj način?

M: Sada jest, ali tada nam se to činilo prirodnim. I zato što je za vrijeme euharistije bilo onih koji su, na primjer, nakon čitanja Evanđelja, imali komentare, tj. željeli su slobodno reći kako su doživjeli Božju riječ, i to vrlo konkretnim, svakodnevnim rječnikom. Sve u svemu, nastao je problem da su ljudi postali oprezni i u odnosu na druge zajednice, činilo nam se prirodnim da ne saznaju ništa o našim stvarima. Nažalost, intimne stvari, međutim, nisu ostajale unutar zajednice.

Kažimo nešto i o osobnoj ispovijedi svećeniku…

M: Jedina osoba koja je prema nama bila barem malo dobronamjerna bio je svećenik. Bilo nam je jako važno ispovjediti mu se i dobiti utjehu od njega. S druge strane prezbiter je bio u istom položaju kao i mi: i on je bio na Putu, i on se morao ispovijedati pred svima nama. Nama je bilo naređeno da s njim nikad ne uspostavimo suviše osobni odnos. Morali smo se ograničiti na to da mu samo kažemo svoje grijehe. Njemu je, na isti način, bilo dopušteno da nas sasluša i da nam dade odrješenje grijeha. Nije nas smio duhovno usmjeriti, savjetovati nas ili ohrabriti. To je bio isključiv zadatak katehista. Zapravo, od tog sakramenta sačuvana je samo formalna dimenzija.

Kako se odvijala ispovijed?

C: Sjedili bismo u krugu radi pokajničke liturgije. Pročitala bi se Božja riječ, a zatim bi svećenici stali u sredinu kruga, i pred nama bi se stojeći ispovjedili jedan drugomu ispod glasa, očekujući da se i mi ispovijedamo. Samo što je bilo teško to učiniti tako – budući da prostor nije bio velik- da ljudi uokolo ništa ne čuju. Kako bi se to izbjeglo svi okupljeni su pjevali za vrijeme ispovijedi, no između dvije pjesme ispovijed bi se čula, jer je zavladala šutnja. Tada ste morali biti oprezni i tako tiho govoriti da vas nitko ne čuje.

Je li istina da se u Pokretu potiče na sklapanje brakova unutar zajednice?

M: Da, itekako. I ja sam to iskustvo prošla sa svojom kćerkom. Imala je dečka koji nije bio iz Puta. Ja sam joj neprestano govorila da i on dođe na naše kateheze, ali on to nije htio. Mučila sam kćer govoreći joj da taj momak nije Kristov sljedbenik, da je daleko od Crkve, i nagovarala sam je da ga ostavi. U kući smo se počeli strašno svađati… to je bilo neopisivo! Moja kći je naposljetku izašla iz Puta. S druge strane: katehisti su nam neprestano govorili da je bolje osnovati pravu obitelj, kršćansku, s onima koje su oni zvali «sinovima Izraela»: paradoksalno je to što su se «sinovima Izraela» smatrali samo pripadnici Puta, pa po njihovu mišljenju između ateiste, muslimana i kršćanina koji nije pohađao našu katehezu nije bilo prevelike razlike.

Recimo nešto i o euharistiji.

M: To je bilo strašno. Prije svega, Put za euharistiju koristi beskvasan kruh koji se puno lakše mrvi. Nitko ne skuplja te mrvice, koje često padnu na pod. Neokatekumeni ne vjeruju u sakrament euharistije. Posvećeni kruh mora se konzumirati sav tijekom misnog slavlja. A poslije? Nisam sigurna da je za njih taj kruh i nakon mise Tijelo Kristovo, budući da se uopće nisu zabrinjavali zbog mrvica po podu. Jedan svećenik iz Puta, koji je bio vojni kapelan u Livornu, jednom mi je rekao: komu treba tabernakul? Prvi kršćani ga nisu imali!

Kako ste se osjećali kad je papa priznao Put?

M: Za mene je to bila drama. Vojni kapelan, kojega sam maločas spomenula, mi je dan ranije rekao da je to službena vijest. Pomislila sam: gdje je tu papa? Osjetila sam se izdana od Crkve koju volim poput vlastite majke.

Vi ste bili u kontaktu i s nadbiskupom iz Katanije, mons. Bommaritom…

C: Da, on se nama obratio jer je želio da svjedočimo. Poslužio se našim svjedočenjem 2002. kad se pismom obratio neokatekumenima.

A nasljednik Bommarita, mons. Gristina, koje je njegovo mišljenje?

M: Znam da je krajem siječnja slavio misu u katedrali u znak zahvalnosti za priznavanje Puta. Ali mislim da sad nijedan biskup ne može izbjeći ta službena slavlja…

Kako se ponašaju prema vama oni koji su ostali unutra?

M: Mi smo potpuno marginalizirani. Neki nas gledaju sućutno ili prijezirno, a drugi nas i ne gledaju. Sam Kiko kaže da su Crkvi potrebni vođe. Ja sam jedna od tih. Da nema vjere, vjerujte, bila bih očajna. Neki članovi Puta su se ubili.

Je li bilo samoubojstava?

M: Čula sam svjedočenja osoba kako su neka braća nakon izlaska iz Puta počinili samoubojstvo zbog osamljenosti i nanesenih im patnji. Ja osobno poznajem jednu sestru, koja je napustivši Put, pokušala ubiti se.