Što s ovima u Hrvatskoj?
Postovani, Vasi napori da prosvijetlite hrvatsku javnost i iznosite istinu o Neokatekumenskom putu, tj. putu koji vodi nezamislivo duhovno robstvo. Nazalost, u javnosti se primjecuje da dva mlada svecenika, Damir Stojic i Marko Glogovic, u posljednje vrijeme svojski promoviraju Neokatekumenski put u Hrvatskoj (evo jedna poveznica za primjer http://www.rastimougospodinu.com/index.php/vjernicke-udruge-i-zajednice/1247-karizmatici-i-neokatekumeni-u-crkvi-imaju-najbolju-mogucu-pouku-za-gresnike.html), iako se iz njihovih izjava vidi da nisu upoznati s tom stvarnoscu niti su svjesni odgovornosti koju imaju kada ovako javno govore u neznanju, a pogotovo kada mlade prakticki nagovaraju na ulazak u takvu sektu. Stoga Vase pitanje nije samo sto uciniti s prezbiterima na Guamu, nego sto uciniti s ovim tastim i neupucenim prezbiterima iz Hrvatske, kojima je stecena slava ocito udarila u glavu pa vise ne razlikuju protestantizam od katolicanstva kao ni djela Sotonu od onih Duha Svetoga.
“Ja znam da će nakon mog odlaska među vas uljesti vuci okrutni koji ne štede stada, 30a između vas će samih ustati ljudi koji će iskrivljavati nauk da bi odvukli učenike za sobom. 31Zato bdijte imajući na pameti da sam tri godine bez prestanka noću i danju suze lijevajući urazumljivao svakoga od vas.” Dj 20,29
ljude treba upozoriti na opasnosti ove sekte, strašno je sve ovo što se dogadja U KC, inače Glogovića uopće ne doživljavam, Stojić mi je jako pao u očima nakon što loše piše, priča protiv svega što nije hrvatsko, osjeti se mržnja u njegovim govorima npr.protiv Srba, ne mogu razumjeti da neki svećenik može imati toliko gorčine prema nekom drugom narodu samo zato što nisu Hrvati, okrivljavati jedan drugi narod za sve zla a ne vidjeti greške svog vlastitog, tako da ovu dvojicu svećenika kao npr Glogović i Stojić uopće ne shvaćam ozbiljno!
evo s talijanskog bloga iskustvo svećenika Talijana don Giuseppe koji je pobjegao iz sekte koja se zove neokatekumenski put, pa ako znate talijanski čitajte, ako ne google prevoditeljhttp://neocatecumenali.blogspot.de/2016/09/sacerdote-esce-dal-cammino-ho-lasciato-la-setta.html
Treba isto tako reći da većina svećenika ne podržava ovu sektu,znam iz iskustva,manjina poput glogovica i stojića mi ništa ne znači
Poštovani Ivane, vidim da pratite i na stranim portalima sto se događa unutar Katoličke crkve te da ste upućeni u zamke Neokatekumenske sekte. Međutim, iako Vama ili meni nije problem smjestiti Neokatekumene tamo gdje im je mjesto, mnogi ljudi su neupućeni. S druge strane, u Hrvatskoj se po tradiciji vjeruje vjerskim preporukama svećenika te malotko sluti zlo koje vreba iz tzv. Neokatekumena. Svjedočimo nažalost i drugim negativnim pojavnostima koje zahvaćaju našu zemlju, a to je stvaranje kulta ličnosti među svećenstvom, što je osobito vidljivo među mladima, te suluda “karizmatska groznica”. Tako su kod nas trenutno iznimno “popularni” Ike Mandurić, Damir Stojić i Marko Glogović pa mladi prate ono što dotični govore, da ne kažem “bubnu u javnosti”. Iskreno, nakon sto sam pročitala Stojićevu izjavu da je onaj koji ne vidi plodove Neokatekumenskog pokreta “ili lud ili slijep”, a potom i Glogovićevu da Neokatekumenski put vodi do “dubine Riječji Božje”, malo mi je falilo da ne uputim propisno pojašnjenje “puta svetosti” hrvatskim salezijancima i pavlinima. Prežalosno je da oni koji bi trebali čuvati i prenositi katoličku vjeru danas imaju krnje teološko obrazovanje, a k tome na krilima početničkog uspjeha više teže javnom dociranju i medijskoj eksponiranosti nego popunjavanju praznina u vlastitom obrazovanju. I upravo tu je očita razlika između mladih svećenika kao što je Glogović i starih “svetaca crkve” za čijim iščeznućem isti otvoreno žali. Starije generacije hrvatskog svećenstva znale su prepoznati Sotoninu zamku te su se s Neokatekumenima nosili na mudar način: ignorirali su ih i držali pod kontrolom svoje župe, neprimjetno savjetujući vjernike da se drže podalje, što je urodilo prekrasnim plodom da u Hrvatskoj donedavno za njih gotovo nitko nije čuo, iako Kiko kao ričući lav još od 1964. godine obilazi Katoličke crkve po svijetu težeći uništenju duša. Nažalost, ukoliko ove neuke babetine Stojić i Glogović i dalje nastave medijsku promidžbu Neokatekumena, svojim će predugim jezikom upropastiti desetljaća nastojanja oko očuvanja tradicije i doktrine Katoličke crkve u Hrvatskoj, odnosno pružanja otpora protestantsko-židovskoj herezi najgore vrste nad kojom se, usput rečeno, isti Glogović snebiva ali ju sam nije u stanju prepoznati. E moji “karizmatici”!
P.S. – Mogli bismo zaključiti da je onima koji imaju imalo soli u glavi sve jasno, neovisno jesu li svećenici ili laici, ali Stojiću i Glogoviću ama baš ništa! Pritom je zanimljivo da i Stojić i Glogović u posljednje vrijeme usporedno s neokatekumenskom promidzbom rade projekte koji zahtjevaju poveća financijska sredstva. Međutim, Machiavellizam se nikako ne može uklopiti u tradicionalno učenje Katoličke Crkve, ali čini se da dotične “perjanice suvremenog hrvatskog svećenstva” ni toga nisu svjesne. Stoga prozivaju svekoliku javnost na red s upitnikom iznad glave, čudeći se što je ovaj “put svetosti” marginaliziran i nezapažen u našem društvu. Možda bi, recimo, iznenadna financijska inspekcija bila prvi korak u riješavanju nepoznanica, te dragocjen putokaz prema istini i oslobođenju duša koje nekritički prihvaćaju i poslušno slijede preporuke Stojića i Glogovića.
Hvaljen Isus i Marija
Baš me zanima što bi Glogović i Stojić rekli da su čuli i doživjeli ono što se događa u neosima. Zašto su gluhi za tisuće i tisuće “negativnih” svjedočanstva sa svih strana svijeta od strane bivših neosa, kao i onih koji su na neki način došli u dodir s neosima i njihovom organizacijom? Pa, i knjige su napisane na tu temu, postoje i internet stranice koje pišu o tome.
Neosi prijete bogom svim svećenicima koji su odbili “otvoriti put” ili slično u svojim župama, najčešće riječima: “Pitati će njih bog jedan dan zašto su to učinili?” No, kao i za sve ono što neosi tvrde, istina je obrnuta. Bog će pitati one koji su podržavali neose zašto su to radili.
Napominjem, ta prijetnja se čuje u neosima, ne znam dali to direktno u lice kažu svećenicima RKC. Dosta RKC svećenika je čula da ih neosi optužuju da ne žele neose u svojim župama zato jer bi tada morali više raditi. K tome, uobičajena optužba za sve one koji ne žele postati neosi jest ta da to čine zato jer se ne žele obratiti. Ali, i jedno i drugo i treće je samo dio neoskog repertoara kojima sotoniziraju sve koji se protive njihovoj volji, njihovim namjerama.
Po vlastitom priznanju, Glogović je jedno vrijeme bio u neosima, te je rekao da je u neosima naučio da je grešnik. Samo, da li je u neosima naučio to, ili je u neosima postao veći grešnik nego što je bio? Jer, kako su neosi umislili da je njihov “sistem” bolji od svega do sada “izmišljenog”, tako je, vjerojatno, po uzoru na njih i Glogović napravio svoj “sistem” po kojemu okuplja ljude oko sebe. “Sistem” bolji i od neoskog “sistema”.
No, kako bilo, očito je da su Glogoviću oči i uši bili zatvorene dok je bio u neosima na ono što se tamo događa. Odnosno, tamo je vidio samo neki “sistem” kojeg su neosi proglasili za najboljim, te ga je vjerojatno to “nadahnulo” da napravi još bolji “sistem”, da napravi neki svoj “model” po kojem će okupljati ljude oko samoga sebe. Ili, možda za Glogovića oholost nije grijeh? Za neose nije, jer, mnoštvo neosa za Kika kažu da je to jedan od najoholijih osoba na svijetu: oholica, kakve nema. I to s ponosom ističu. I, kad ocjenjuju one koji se jave da bi išli u sjemenište (dakako neokatekumensko, jer je sve ostalo zabranjeno), tada kažu za one koji su više oholiji da će biti bolji svećenici.
Ali, nije ništa čudno da neki (ispočetka) hvale neose. Svi koji se oduševe takozvanim “neokatekumenskim putom” dok su tamo, svi to hvale: “Neokatekumenski put je Put i Istina i Život”. Ali, kada im se otvore oči, kada odu od neosa, počnu suprotno pričati, misliti i vjerovati od onoga dok su bili u neosima. A takvih je preko 90 posto od onih koji uđu u neose. Čak se događa da od na primjer 30 ljudi koji su ušli u neose, u jednu od takozvanih “neokatekumenskih zajednica”, da više nitko ne ostane. Znači, 100 posto ljudi ih napusti.
Mada, napominjem, iz neosa je teško izaći; treba raskinuti okove kojima vezuju ljude u neosima, te se svakim danom boravka u neosima sve više i više biva vezan tim okovima. Žele napraviti, i to im uspijeva, od ljudi Kikove robove i robote koji trebaju služiti u slijedeću svrhu: “Pođite dakle i učinite neokatekumenima sve narode tako što će činiti put i slušati katehiste i učeći ih čuvati sve što je Kiko zapovjedio!” Navještaju neokatekumenski put riječima: “Bog te ljubi! Dođi u (neokatekumensku) zajednicu!”, a pri tome misle kako time navještaju boga.
Najveća zapovijed (Kiko)
upita ga: “Koja je zapovijed prva od sviju?” Kiko odgovori: “Prva je: Slušajte, (moji robovi i roboti ispranih mozgova), sve što sam vam zapovjedio! Neokatekumenski Put naš Gospodin je jedini. Zato ljubite Neokatekumenski Put i sve moje zapovijedi i sve moje kateheze i sve moje pjesme iz svega (bešćutnog, hladnog, oholog i ciničnog) srca svojega, i iz sve duše svoje (koju je postala vlasništvo neokatekumenskog puta), i iz svega (ono malo obrezanog i hipnotiziranog) razuma (koji vam je preostao nakon godina ispiranja mozga), i iz sve (fanatične) snage svoje!”
“Druga je: Slušajte katehiste, činite Put i mrzite i sotonizirajte sve koji nisu na Putu. Nema druge zapovijedi veće od tih.”
Neosi su uvjereni da je samo u neosima raj a svugdje drugdje pakao, da je samo u neosima bog a svugdje drugdje đavao, da ih je bog pozvao u neose a ne negdje drugdje, da ih bog želi u neosima a ne negdje drugdje, da ih bog čeka samo u neosima a ne negdje drugdje. Zbog toga i kažu za one koji su napustili neose da su napustili boga. I, nešto blaže: da su otpadnici od vjere.
Stoga, dragi Biskupi, jest da u pojedinim dijelovima svijeta ljudi napuštaju RKC. No, budete li povjerovali neosima koji vam se prikazuju kao spasitelji koji će spasiti i obnoviti RKC, tada će vam iz RKC otići od 90 do 100 posto vjernika. Dakako, to bi se dogodilo u slučaju kada bi se ostvario neoski plan da svi uđu u neose, da svi postanu neosi, te da se pri tome ne ostavi bilo koja druga mogućnost. Odnosno, cilj takozvanog “neokatekumenskog puta” jest:
– Božje zapovijedi zamijeniti s Kikovim zapovijedima (uredbe ljudske, Kikove, koje su u neosima proglasili božjim),
– Sveto Pismo zamijeniti s Kikovim katehezama (koje se moraju naučiti napamet) i Kikovim pjesmama i ostalim Kikovim riječima izrečenim u raznim prilikama,
– vjeru Crkve s neokatekumenizmom,
– Papu s Kikom,
– Biskupe s katehistima,
– svećenstvo i redovništvo RKC s neokatekumenskim prezbiterima (onima koji su završili neokatekumensko sjemenište),
– Vatikan s neokatekumenskim hramom iznad galilejskog jezera,
– liturgiju RKC s neokatekumenskom liturgijom,
– Katekizam KC s neokatekizmom,
– RKC s “neokatekumenskim putom”,
– sakramente sa skrutinijima (prijelazima, etapama puta),
– Boga s lažnim bogom zvanim “neokatekumenski put”.
A, oni koji su u neosima, a kojima oči još nisu otvorene, reći će da nisu primijetili kako je to cilj. Koja zaslijepljenost: ne primjećivati ono što svakodnevno radiš? Ne vidjeti da to sve gore nabrojano radiš, i to danima, i to godinama? A, biti će i onih koji će reći da to vide, ali da su ih u neosima uvjerili kako su oni “nova evangelizacija”, kako su pozvani da “spase” Crkvu, kako su pozvani da “obnove” Crkvu, kako su oni “nova” (obnovljena, reformirana) crkva nastala na drugom Vatikanskom saboru kojoj će se uskoro svi pridružiti. I dakako, sve to im je Papa i Vatikan odobrio, te se zato tako i ponašaju.
Nakon više od pola stoljeća Neokatekumenskog djelovanja, upućeni tradicionalni Katolici ne pitaju se pripadaju li Neokatekumeni Katoličkoj Crkvi. Dosada su objavljene brojne znanstvene studije kao i osobna svjedočanstva koja jasno, dosljedno i argumentirano ukazuju na činjenicu da Neokatekumenski put nema veze s Rimokatoličkom vjerom, niti se zbog svoga heretičkog, manipulativnog, totalitarističkog, elitističkog i šizmatičkog nastojanja može smatrati katoličkim pokretom. Stoga se njihova pojava i uspon unutar Crkvene hijerarhije mogu shvatiti samo ukoliko se promatraju u svjetlu dugoročnih planova globalne geopolitike, odnosno nastojanja svjetskih lidera oko stvaranja tzv. Euro-arapskog carstva (http://geopolitika.news/analize/stvaranje-euro-arapskog-carstva-3-dio-hoce-li-povratak-rimskog-carstva-biti-koban-za-europu/). Nakon što su kojekavim isprovociranim “proljećima”, nametnutim ratovima i kontroliranim terorizmom politički i ekonomski uništili područje Istočnog Mediterana, sljedeći korak političke elite jest iskorijeniti vjerske i kulturne razlike među raznorodnim stanovništvom kako bi ih se lakše moglo kontrolirati. Kako na području Levanta, koje je geografska spona između Europe i Arabije, koegzistiraju tri velike monoteističke religije (kršćanstvo, islam i judaizam), potrebno ih je preinačiti u jednu hibridnu vjeru utemeljenu na praocu Abrahamu, unutar koje će svatko “pronaći ponešto za sebe”. Da bi se to dogodilo, Katolici bi se trebali odreći vjerovanja da je Isus pravi Bog i pravi čovjek, odnosno naš jedini Spasitelj, koji je stvarno prisutan u Euharistijskom slavlju te Presvetom Oltarskom Sakramentu. No odreći se ovog vjerovanja znači odreći se i našega spasenja, što znači da je aktualni “ekumenizam” tradicionalnim Katolicima neprihvatljiv. Nažalost, nakon Drugog Vatikanskog Sabora Crkva se otvorila utjecajima i pokretima koji su oslabili jedinstvo Tijela Kristovog, čemu je posebno doprinijela odluka da se promijeni forma Tradicionalne Latinske Mise u tzv. Novus Ordo Missae. I kako se u cijelu priču uklapaju Neokatekumeni? Neokatekumeni koriste konfuznu postkoncilsku situaciju unutar Rimske Crkve te, između ostaloga, na temeljima Nove mise oblikuju svoju “Neokatekumensku liturgiju”, u kojoj više nema Kristove prisutnosti jer zbog svog krivovjerja (kao npr. vjerovanje u spasenje koje dolazi po učlanjenju u Neokatekumenski put, a ne Kristovim otkupljenjem na Svetom Križu) njihovi svećenici ne mogu osigurati transupstancijaciju. Stoga za tradicionalne Katolike niti Rimska Misa “slavljena” od strane Neokatekumenskih prezbitera nije valjana. No da zaključim, Neokatekumeni u Novus Ordo Missae vide samo prijelazni oblik s Tradicionalne Latinske Mise na “Neokatekumensku liturgiju” koja se u potpunosti lišila prisutnosti Krista kao Božanske osobe tijekom Svete Mise, a potom uz dodatne preinake postala bliža židovsko-protestanskim ritualima, i koju oni u budućnosti namjeravaju nametnuti Katoličkoj crkvi kao jedini ispravni oblik Bogoslužja. Kako je to moguće? Ukoliko poznamo moć novca, ljudsku psihologiju te modus operandi Neokatekumenskih poglavara, jasno je da su ovaj uspon omogućili svećenici (mahom biskupi i kardinali) koji su djelomično i sami više tašti heretici s karijerom unutar Crkve nego istinski rimokatolički pastiri i Kristovi Vikari. Stoga cijeli proces zapravo započinje odozgor, tj. od crkvene hijerarhije, a odvija se na osnovi manipulacije svješću vjernika od strane Neokatekumenske sekte kojoj je “iz nepoznatih razloga” Vatikan dozvolio harač po Katoličkim crkvama, ostavljajući tu odluku na milost i nemilost svećenicima, biskupima i kardinalima kojima, u slučaju suradnje s Neokatekumenskim putem, pripada komad neoporezive financijske poslastice. Ukratko, Neokatekumenski put je međunarodna izvancrkvena organizacija koja za moderne imperijaliste izvršava prljav posao unutar Katoličke Crkve, ne libeći se niti teških kriminalnih djela, a sve uz blagoslov Vatikanskih “progresivista” koji nimalo ne mare ni za sudbine vlastite a kamoli tuđih duša, nego slijede put slave, moći i bogatstva koje im za nagradu obećavaju vladari ovoga svijeta.
“Geopolitički planirana i u biti nasilna integracija Europe i bliskoistočnih prostora, u potpunoj suprotnosti s prirodnim tijekovima roba, ljudi i kulturnih utjecaja, na europskim bi prostorima mogla ostaviti posljedice na koje je upozorila pokojna Oriana Fallaci: ‘U trenutku kada se odreknete svojih principa i svojih vrijednosti vi ste mrtvi, vaša kultura je mrtva, vaša civilzacija je mrtva’.” (http://geopolitika.news/vijesti/fallacijeva-eurabija-vrli-novi-svijet-europljana/)
Nadam se da će pojedincima sada biti jasnije zašto je Gospodin jasno rekao: “Ja sam Put, Istina i Život”.
Sve što ste napisali Dominican soul i Pehar potpisujem,oteo sam se iz njihovih ralja,znate tko to nije prošao teško je opisati,imate dojam da sve ono što je katolicki nauk je pogrešno,odbijao sam ići na mise u crkvu,bile su mi čak i smješne propovijedi svećenika koji nisu bili neosi,kako me je danas sram gdje sam proveo godine,moje ponašanje tada,ispadi,odrazilo se i na posao pod utjecajem te depresivne duhovnosti,koja ti na tisuce nacina u svakom trenutku izravno ili neizravno govori,” smeće si”,dragi prijatelji to je organizacija koja ne zna šta je milosrdje,ljubav….to je nešto prestrašno!
Hvaljen Isus i Marija
Znaju li Glogović i Stojić što neosi, neokatekumeni, (Kikovi svjedoci) misle o njima? Zapravo, oni to misle i o svima onima koji nisu u njihovoj “neokatekumenskoj zajednici” (sekti i kultu crkvi neo kiko katekumenskog puta, skraćeno SKCNKKP). Dakle, i za Stojića i za Glogovića vrijede slijedeće općenite dogme i uvrede, odnosno bolesne fraze koje Kikovi svjedoci (neosi, neokatekumeni) danonoćno ponavljaju, a kojima, rekoh, opisuju sve one koji nisu u SKCNKKP, kao i sve one koji su bili pa izašli iz SKCNKKP:
– pogani, neobraćeni, prevareni đavlom,
– prirodno religiozni, tradicionalni vjernici, nesretni i nezadovoljni u životu,
– nevjernici, otpadnici od vjere, katolici nedjelje,
– sile zla, apostatizirani, bolesnici,
– idolopoklonici, udaljeni od crkve, nemaju vjere.
U slijedećim dogmama SKCNKKP su, dakako, uključeni svi koji nisu u SKCNKKP, ali je u tim dogmama naglasak na one koju su bili u SKCNKKP, pa su napustili SKCNKKP. Dakle, Glogoviću, to se odnosi i na tebe jer si ti jedno vrijeme bio u SKCNKKP. Te SKCNKKP dogme su:
– napustili su boga, ne žele nositi križ, ne prihvaćaju svoju povijest i sebe,
– žele griješiti, otac im je đavao, ne vide da ih bog ljubi,
– ništa ne razumiju i shvaćaju, nisu ponizni, ne žele se davati za druge,
– ne žele se obratiti, neposlušni su, imaju problema s autoritetom, neće napredovati u vjeri.
I, da bi stvar bila još uvrnutija, “optužuju” sve druge da imaju razum, a kako oni (neosi) nemaju razum (odnosno, razum im je obrezan).
Ostali primjeri SKCNKKP dogmi o onima koji nisu u SKCNKKP nalaze se na slijedećim linkovima:
http://www.paxtibi.net/?p=2490 – u trećoj replici je popis žešćih izjava
http://www.paxtibi.net/?p=2552 – u prvoj replici je još SKCNKKP dogmi
http://www.paxtibi.net/?p=2520 – u replikama 4 i 6 i 7 – Kiko u Puli
Osim općenitih dogmi SKCNKKP, postoje i osobne uvrede (optužbe) upućene onima koji su bili pa napustili SKCNKKP. Naime, tijekom boravka u SKCNKKP, o svakome se sazna dosta osobnih stvari o njemu, njegovom životu, njegovim grijesima i tako dalje. I tada se ti podaci koriste kako bi se svakoga ponaosob što više moglo kontrolirati, zarobiti, manipulirati s njime u svrhu ostanka u SKCNKKP, odnosno u svrhu ostvarivanja SKCNKKP ciljeva. Nije cilj SKCNKKP biti od koristi pojedincu, nego iskorištavati ljude za svoje ciljeve.
Da se vratim na te osobne optužbe. Prepričati ću slijedeći primjer. Jedan svećenik RKC, pridružio se SKCNKKP. Nakon kratkog vremena, otišao je od SKCNKKP. U SKCNKKP su taj čin ocijenili riječima: “Tvrda bosanska glava koja se ne želi obratiti”. Dakle, ta osobna optužba i uvreda je bila “tvrda bosanska glava”, jer, svećenik je rodom iz BiH. A, već rekoh, iz mnoštva općenitih SKCNKKP dogmi su upotrijebili dogmu da je taj RKC svećenik otišao iz SKCNKKP zato “jer se nije htio obratiti”. Znači, osobno plus općenito jednako: “Tvrda bosanska glava koja se ne želi obratiti”.
Glogoviću, pokušaj doznati što oni u SKCNKKP osobno misle za tebe jer si ih napustio. Općenito je nabrojano u prehodnoj replici i u replikama na navedenim linkovima.
Znate sto mi nije jasno kako Glogovic kao podupiratelj sekte neokatekumenskog puta moze hvaliti karizmatike, pa neo sekta prezire karizmatike,doslovno dragi prjjatelji oni im se tako rugaju da je to strasno pa sve sam to dozivio,a najjace bi bilo kad bi neosi u tajnosti isli na karizmatske skupove i zamolili u tajnosti ukoliko ih netko vidi da ne govore o tome u neo sekti, ma znate oni se ustvari rugaju svemu apsolutno svemu sto nije dio plana i programa onog njihovog gurua,sektaša zvanog Kiko Arguello!
Postovani Ivane, drago mi je da ste se na vrijeme uspjeli izvuci iz Neokatekumenske sekte. Kada kazem “na vrijeme”, mislim pritom na cinjenicu da ste se fizicki maknuli od njih i zauzeli kriticki stav te krenuli prema psiholiskom i duhovnom oslobodjenju svjesni prestrasne zamke zloga koja je postavljena untar Katolicke crkve. No mnogi nisu te srece, pogotovo ukoliko im je cijela obitelj u Neokatekumenskom putu. Psiholoski pritisak zajednice je prevelik da bi se sami uspjeli oduprijeti, a ukoliko i uspiju poslije se bore s dubokim duhovnim, emotivnim i psiholoskim traumama, a cesto i psihosomatskim. Veze sa sektama se, nazalost, ne prekidaju jednostavnim odlaskom jer postoje brojni mehanizmi pomocu kojih se ljudima manipulira nastojeci ih zadrzati pod kontrolom. Stoga izljecenje i povratak osobne slobode moze trajati godinama.
Sto se tice Vaseg pitanja o Marku Glogovicu, s njim je situacija slozenija jer on nikada nije psiholoski izasao iz Neo-matrixa. Ukoliko mi adminstrator dozvoli, mogu pojasniti kroz opsezniji tekst o cemu se radi jer je predugacko za pisati u formi posta.
Načelno da, čuvajmo se osobnih dijagnoza. Napišite u obliku posta. Ukoliko je prikladno i instrukitvno, stavit ćemo kao post.
Ako one koji daju desetini ne muci sto je daju, ne razumijem zasto vas muci?????
Mozda biste malo zavukli ruke u tu vreću s novcem ha??????
PARARELIGIOZNOST MARKA GLOGOVIĆA (I DIO)
Vjerujem da su mnogi već primjetili kako Hrvatska Katolička Scena (HKS) u posljednje vrijeme obiluje osebujnim likovima koji u doba sveopćeg progona Katolika imaju medijsku pozornost i simpatije javnosti što ih vjerska povijest naših prostora ne pamti. Među njima posebno “zapinje za oko” protagonist koji se (glavom i bradom) predstavlja kao Marko Kornelije Glogović. U kratkim crtama, riječ je o pavlinu koji poput supermena (iliti spasitelja) hita “spašavati život” djeci i majkama u potrebi, koji ne voli “licemjerje u društvu” ni “klišeiziranost kršćanstva”, ali oduševljeno prihvaća “sarkazam koji čovjeka tjera na razmišljanje”. Prateći nastupe dotičnoga, pomislih kako bi bilo korisno analizirati količinu licemjerja iskazanu u okviru medijske izloženosti glumaca (vidi popis odabranih izvora na kraju teksta) te objaviti rezultate u sarkastičnoj formi koja se trenutno izuzetno traži na daskama HKS-a. Stoga evo nekoliko zaključaka o “junaku dana”.
1) Odsutnost istinske vokacije
Slušajući i gledajući aktualno scensko glogotanje, čovjek ne može a da se ne zapita u čemu se uopće očituje vokacija katoličkog svećenika. Naime, Glogovićeve izjave vezane uz svećenički poziv obilježene su konstantnim lamentacijama o grešnosti, slabostima, životnim opterećenjima, besmislu, depresiji, tjeskobi, odbačenosti, preziru, križu, napornom hodočašćenju, tegobnom “oranju na polju sakramenata”, izmorenosti vjerskim obvezama i dužnostima, lošim radnim uvjetima, prekomjernim administrativnim poslovima, monotoniji i ustajalosti (kako studentskog tako i pastoralnog života), nerazumijevanju okoline (napose za njegov celibat koji mu pristaje kao i celulit), oholosti i samodostatnosti ljudi, usamljenosti svećenika te njihovoj po život opasnoj izloženosti vjernicima ili karizmaticima. Glogović pritom ističe svoju očajničku potrebu da izađe iz svojevrsnog “katoličkog kalupa”, lansira se izvan “sumornog religioznog planeta”, postane uzor drugima te konačno stane na kraj licemjerju Katolika koji se još uvijek nalaze “na bijelom konju”. Nadalje, tvrdi dotični da je i on nekada bio mrzitelj i pljuvatelj kojekakvih sekti (kao što su ovi koji se nalaze “na bijelom konju”), ali mu je (srećom) “Đavao otvorio oči”, tj. pokazao “same laži, crnilo i bljuvotine” koje se nalaze unutar Katoličke crkve što ga je prvo osvijestilo, a onda i motiviralo da se bavi svećeništvom. Ima u njegovim intervjuima još zaista svakakavih “plemenitih misli”, no poanta je u sljedećem: prema tome kako Glogović opisuje svoje stupanje u Službu Božju, kako doživljava svećenički poziv i kako se odnosi prema Tijelu Kristovom, iz aviona se vidi da on uopće nema potrebnu vokaciju. No to mu nije ama baš nikakva smetnja za razvoj uspješne scenske karijere “oko” Katoličke Crkve u Hrvatskoj, po uzoru na onu “bolje išta nego ništa”.
2) Dvosmislenost, tajnovitost i obmanjivanje
Glogović voli pseudonime. To je valjda zato jer se ne može odlučiti koji mu lik najbolje pristaje, pa ih prema potrebi mijenja. Ipak, njegov pseudonim “Don Cornelione” vrlo je znakovit. Glogović sam kaže da “malo vuče na mafiju” ali izbjegava izravno pojasniti kako je to spojivo s njim kao redovnikom pozvanim na posvećen život pa nastavlja u svom stilu: “moramo biti malo kripto i incognito u ovoj borbi za život”. Međutim, Glogović se ovdje uz samodopadno cerekanje zapravo svjesno i svojevoljno razotkriva pripadnikom sekte zvane Neokatekumenski put, koja poput svojevrsne mafijaške organizacije već pola stoljeća djeluje “incognito” unutar Rimokatoličke Crkve. Ništa manje nije dvosmislena ni Glogovićeva izjava da se “kroz heavy metal može propovijedati Evanđelje”, na osnovu čega ga on preinačuje u “heaven’s metal” (“nebeski metal”), “holy metal” (“sveti metal”) ili “gospel metal” (“evanđeoski metal”). Pa nek susjedu crkne krava! Zašto to kažem? Zato što se Glogović i ovdje otvoreno poigrava s Katolicima. Sasvim je shvatljivo da je tijekom svoga sazrijevanja, baš kao i mnogi drugi, Glogović mogao proći fazu slušanja heavy metala, ali tumačenje da tekstovi heavy metal pjesama propovijedaju Evanđelje i slave Trojedinoga Boga, odnosno poistovjećivanje takve glazbe s nebeskom i svetom, više je od potvrde njegove emotivne, duhovne i psihičke nezrelosti uslijed koje manifestira stalnu potrebu da bude “neuniformiran” i “neklišeiziran”. O diaboličkim elementima heavy metala nema tko nije dosada govorio, od vrsnih teologa i muzikologa do Ozzyja Obsbournea (likom i djelom zvanog “kum heavy metala” ili “princ tame”), tako da tu temu nema potrebe otvarati. Puno je važnije postati svjestan činjenice da se Glogović publici predstavlja u jednoj ulozi dok zapravo igra neku sasvim drugu, te da je u dosadašnjim izvedbama već i javno priznao tu svoju “dvoličnost”, smijući se usput Katolicima u brk jer i dalje uporno u njemu vide ono što on nije. Kakve li komedije zabune!
3) Neokatekumensko filozofiranje
Neokatekumenski put je anti-Katolička sekta koja se koristi raznim tehnikama manipulacije sviješću (osobito znanjem, vjerovanjima, emocijama i potrebama) kako bi ljude pridobila za sebe. Osim što su razvili specifičnu retoriku (izopačena interpretacija Biblije – rabulistika, uvjeravanje, sugeriranje, nedorečenost, oprečnost, dvosmislenost, ismijavanje, omalovažavanje, zapovjedni ton, itd.), Neokatekumeni prema potrebama svoje učenje prilagođavaju tako da se ono može u pojedinim slučajevima u vrlo visokom postotku preklapati s učenjem Katoličke Crkve. Stoga je ključ njihovog dešifriranja dok još djeluju “incognito” zapravo u detaljima koji radikalno odstupaju od tradicije i doktrine Katoličke Crkve te ih prokazuju kao još jednu skupinu sljedbenika Sotone. Evo jedan primjer: iako Neokatekumeni povremeno spomenu Isusa Krista kao Spasitelja (tek toliko da zbune vjernike ukoliko netko počne sumnjati u vjerodostojnost Neokatekumenskih priča), oni se ustvari puno više bave tematikom grijeha i ljudskih slabosti. Smatrajući da je grijeh prihvatljiv jer je čovjek “po prirodi grešan” pa se s tim niti ne treba/ne može boriti, relativizaciju grijeha obično opravdavaju govoreći kako nije fer tražiti od čovjeka da bude “hladan i neljudski spomenik” ili kakav “supermen”. Glogović tako pojašnjava da je u Karizmatskoj obnovi shvatio da “ne može služiti Bogu i bogatstvu” te da samo “u sili Duha može ljubiti druge kao što je On ljubio nas”, dok je na Neokatekumenskom putu spoznao kako je “ohol, bijedan i jadan”, odnosno da “osuđuje bližnje a on sâm je sto puta gori”. Zahvaljujući tim pokretima Glogović je “sačuvao svoju vjeru, zdravlje i egzistenciju uopće”, a potom je baš u njihovom okrilju “ponovno otkrio svoje zvanje”. Nesumnjamo! Ta ipak je puno lakše lamanjati okolo uz grlato mantranje – “Svi smo samo jadni grešnici. Isus vas voli, bez obzira na sve! Ako ste druge vjere, nema veze.” – nego biti skromni svećenik koji ljude odgovara od grešnog života, približava im značenje Križa i potiče ih na krupne promjene koje su teške ali nužne za osobno spasenje. Osim toga, Glogović je doslovno opsjednut malim zajednicama koje bi bile prilagodjene grešnicima, pa bi stoga i na ulaze Katoličkih crkvi stavio natpis “Grešnicima ulaz dozvoljen” (a mi bismo još dodali “na proputovanju prema Paklu”). Da predstava ne bi bila kome dosadna, Glogović u ulozi proroka kaže sljedeće: “Brzo ćemo vidjeti na djelu ne samo skidanje križa sa zidova i ukidanje vjeronauka u školama, već i mnogo više. Prorokujem, da će aktivnost ‘za život’ skoro biti obilježena kao ‘govor mržnje’ i ‘nedemokratsko ponašanje’ i ‘izraz netolerancije i diskriminacije’ te će sukladno tome i naš apostolat biti progonjen i napadan.” Kako će se na kraju ovog teksta vidjeti, ovakav je govor opet poluistinit i dvosmislen, no kako prosječnog gledatelja sad već stvarno hvata panika, Glogović odmah dodaje i “duhovni apaurin”: “Zato mi je jasna vizija koju je primio jedan naš sveti pater u molitvi, on je naime vidio Crkvu budućnosti kao zajednicu mnoštva malih zajednica, u kojima će Krist biti živ i stvaran. Takve male zajednice ostatak su ostatka i u poganskom će svijetu dalje živjeti s Isusom. Masovno kršćanstvo je već stvar prošlosti.” Ukratko, štogod rekao, Glogović kao pravi Neokatekumen ustvari ne vjeruje da grijeh uništava čovjeka i da je Isus Krist Spasitelj, odnosno da je Katolička Crkva vođena Duhom Svetim, a ne osobnim željama globalnih moćnika ili korumpiranih “svećenika” koji svom snagom (novca) guraju u prvi plan Neokatekumensku sektu. Tradicionalni Katolici znaju da je Isus živ i stvaran već i sada te da se s Njim sjedinjuju tijekom svake Svete Mise. Stoga priča o tome kako će Isus biti živ i stvaran tek u raskomadanom Tijelu Kristovom nema apsolutno nikakve veze sa Životom! Već i ptice na granama znaju da ne postoji nikakva “vizija našeg svetog patera u molitvi” nego je riječ o svjetski poznatoj bajci koju Neokatekumeni prepričavaju kad god i gdje god se pojave, vjerujući da laž izgovorena puno puta postaje istina i promovirajući onaj oblik vjerske organizacije koji sami slijede: život u malim i strogo kontroliranim neokatekumenskim zajednicama koje nazivaju “crkvom budućnosti”. Povrh svega, ovakva izjava je i otvorena hereza jer je u izravnom sukobu s vjerovanjem Katoličke Crkve koje govori o “Jednoj Svetoj Katoličkoj i Apostolskoj Crkvi”, a ne o mnoštvu malih zajednica okupljenih po kojekavim razbacanim neokatekumenskim centrima koji nisu ništa drugo doli izvorišta hibridne religije. Nažalost, znaju i Sotona i Glogović da se nalazimo “usred rata za duše” jer se upravo ovakva “religija” namjerava nametnuti jedinom ispravnom i službenom unutar zamišljenog Euroarapskog carstva… u kojem bi Isus bio prihvaćen kao “prorok”, “učitelj”, “pastir” i “stolar”, ali nikako kao “Bogočovjek” i “Spasitelj”.
4) Groteska od svećenika
Na ekumenskom portalu Bitno.net postoji rubrika “Markobiotika” u kojoj Glogović redovito ostavlja zrnca svoje mudrosti u (književnoj) formi beskonačnih verbalnih dijareja koje se ne mogu smjestiti “ni u sane ni u kola”. Daleko od suvislih misli, jasne koncepcije i argumentativnog izlaganja, njegovi su blogovi populistička ali zamorna štiva prepuna nabacanih citata, kontradiktornosti, doktrinalnih pogrešaka i floskula tipičnih za neokatekumenske papagaje, koja neizostavno kulminiraju u poruci kako smo svi grešnici (ala prosvjećenja!), ali Isus nas voli kakvi jesmo i oprostit će nam što god da smo učinili. “Zar i grijeh protiv Duha Svetoga?” – dobacili bi iz gledališta malo tvrđi Katolici. Teško probavljiva Markobiotika, zamaskirana bosanskim govorom te povremenim usklicima “Amen!, Aleluja!, Slava Isusu!”, podjednako otkriva razna konfuzna stanja glavnog lika Marka Glogovića, kao i opako razrađenu strategiju neokatekumenskih poglavara da za svoje potrebe novače dokazane brbljavce koje mogu podučiti vještinama uvjerljivog govorništva kako bi od njih stvorili medijske (ili dijacezanske) zvijezde, koje funkcioniraju u javnosti kao mamac za privlačenje duša u sektu. Drugim riječima, Glogović je klasična neokatekumenska navlakuša koja osim uživljenosti u svoju ulogu “enfant terriblea”, prekomjerne pričljivosti, stalne medijske prisutnosti i drugih “karizmi” (koje kakti prezire) sve više otkriva uobičajene obilježja Neokatekumenskog prezbitera: duhovnu dezorijentiranost, vjersku neopredjeljenost, razmetljivost i samodopadnost, sklonost manipulaciji i dociranju, zapovjedni način izražavanja, podizanje kulta ličnosti oko sebe, primjenu dvostrukih standarda, slabije intelektualne dosege, nedostatnu katoličku naobrazbu, odsutnost istinske vokacije te neposlušnost Katoličkoj Crkvi, uz iznimku Pape koji “odobrava” sve što Neokatekumeni rade.
5) Nadahnuće drugim religijama
Snažno obilježje Glogovićevog lika kao deklariranog polu-Bosanca jest osjećaj posebne privrženosti prema sevdalinkama i Muslimanima. Kako bi zorno dočarao vjersku praksu muslimanskog svijeta, ovaj “siromašni pavlin” nedavno je otvorio u prostoru karlovačkog trgovačkog centra “molitveni kutak u kojem se čovjek vraća Bogu”. Naime, poznato je da Muslimani imaju višekratne dnevne molitve koje prakticiraju u džamiji ili za to predviđenim posebnim prostorijama unutar javnih ustanova (aerodromi, trgovački centri, škole, muzeji, itd.). Štoviše, nije neobičan prizor niti da se u datom trenutku skupno mole nasred kakve kafeterije spuštajući se na koljena u smjeru kible, dok ostatak prisutnih gostiju nastavlja neometano čavrljati za okolnim stolovima. Tako Glogović, sukladno staroj narodnoj “ako neće Muhamed brdu, brdo će Muhamedu”, ne samo da donosi vjeru u naše javne prostore (onima koji su zaboravili što je Katoličanstvo), nego i sasvim osobit dašak islama. Samo, postoji bitna razlika između Islama i Katoličanstva, a to je katolička usmjerenost na Živoga Krista u Presvetom Oltarskom Sakramentu i Svetoj Euharistiji. Promocijom novoosmišljene katoličke instant-duhovnosti u trgovačkom centru, Glogović zapravo naše obraćanje Bogu poistovjećuje s instant-juhom koju onako usput smućkate, nabrzinu potrošite i ubrzo zaboravite da ste ju uopće konzumirali, jer ubrzo osjećate kako vam se nakon takve tople okrijepe stomak još i više počinje grčiti. A što se drugo moglo očekivati?! Poznato je da se ni katolička vjera ni Crkva ne mogu prilagođavati mentalitetu, osobnim prohtjevima i načinu života pojedinca te da je učinkovita ona molitva koja je sabrana i usmjerena na Trojedinoga Boga. Unatoč očiglednoj promašenosti “molitvenog kutka” s aspekta tradicionalnog učenja i prakse Katoličke Crkve, sljedeće što možemo očekivati od Glogovića mogao bi biti performans postavljanja ispovjedaonica na tramvajskim stajalištima. I opet treba reći, da ne bude zabune, praksa izlaska na ulice preporučena od tzv. “Vatikanskih progresivista” nije uvedena zato da se Crkva približi dušama koje nalaze sve manje vremena za odlazak na Svetu misu ili Svetu ispovijed. Riječ je o Sotoninoj zamci kako bi se postiglo upravo suprotno: sakrament Svete ispovijedi i osobna molitva kao usputna ulična praksa postaju banalan instant-čin u desakraliziranom prostoru, a dostupnost “na svakom koraku i u svim varijacijama” ljude sustavno udaljava od odlaska u Hram Božji. Žalosno je vidjeti koliko ima “Katolika” koji su zaboravili da ih Gospodin iščekuje stvarno prisutan u Svetoj Euharistiji, odnosno da se Presveti Oltarski Sakrament ne može naći ni u trgovačkim centrima niti na tramvajskim stajalištima, nego jedino u unutrašnjosti Katoličkih Crkvi.
PARARELIGIOZNOST MARKA GLOGOVIĆA (II DIO)
6) Svetogrđe i subliminalne poruke
Znajući da vjerski predmeti i simboli imaju veliku važnost za vjernike, Neokatekumeni su temeljito razradili načine kako izokrenuti, obezvrijediti ili oskvrnuti ono što pripada tradiciji Katoličke Crkve. U tome im nije ravan čak ni Oliver Frljić! Prema dosada objavljenim fotografijama o scenskoj unutrašnjosti Kane, iznimka od te patološke bolesti nije niti Glogovićev “molitveni kutak” u kojem možemo pronaći bar tri primjera svetogrđa i subliminalnih poruka. Prvi primjer se opaža na središnjoj povećoj figuri koja bi trebala prikazati Isusa i nevjernog Tomu, ali na prvi (letimičan) pogled čini se da je riječ o (tjelesno snažnijem) muškarcu koji (dugokosoj) ženi dodiruje grudi. Ukoliko se javno počnete čuditi, Neokatekumeni će vam reći da su to samo vaše grešne misli te vam usmjeriti pažnju na “ženine ruke” prema kojima ćete, tek nakon što se bolje zagledate, zaključiti da su ustvari muškog oblika, a onda će vas u konačnici uvjeriti i da je drugi muškarac nevjerni Toma koji nikome ne dodiruje grudi, nego stavlja ruku u Isusovu ranu. Drugi primjer je prikaz križa: osim što je križ savijen prema dolje, na njemu se umjesto Raspetog Isusa nalazi trnjem okovano srce. Neokatekumeni će reći da je to Isusovo srce ili Treće srce ili štogod, samo da vas uvjere kako je ovakav prikaz križa u duhu katoličke vjere. Istina je, naravno, da se Neokatekumeni svim silama trude odvojiti Katolike od Spasitelja kako bi si prisvojili njegovu ulogu pa polako uvode simbole u kojima je on ne samo oskvrnjen (obično prikazan u ženskom tijelu), nego potpuno izostavljen ili zamijenjen nekim drugim elementom što onda mijenja i ukupnu simboliku takvog “vjerskog predmeta”. Treći primjer nalazimo na okviru slike koja bi trebala predstavljati Mariju i Isusa, gdje se pri vrhu uočava neobična strelica spojena s grčkim križem. Neokatekumeni će vam i ovdje ponuditi jedno od svojih bajnih objašnjenja tipa da je to nekakav prastari kršćanski simbol ili prikaz ljubavi između djece i majki, no zdrav razum nalaže da u tome prepoznamo spoj muškog principa (prikazan inače kao kružić sa strelicom) i ženskog principa (prikazan inače kao kružić sa križićem), koji asocira na seksualni čin. S obzirom da slika prikazuje ženu s muškim djetetom, interpretacija može ići sve do pedofilije ili incesta. Ukratko, Neokatekumeni će vas na slične načine u nedogled praviti budalom, besramno omalovažavajući sve što je Katolicima sveto, pa im nije strano niti obmanjivati ljude na način da očigledno neokatekumensko savjetovalište nazivaju “molitvenim kutkom” za Katolike. Sukladno tome treba dodati još i sljedeće: uz to što se dosada već okitio ulogama “apostol nerođenih”, “šaptač bebama”, “Pato Mato”, “Pampers-pater”, “Cool-pater”, “Mnogopoštovani otac provincijal”, “Che Glogovara” i “Don Cornelione”, Glogović (kad odraste) želi još i biti “slika Milosrdnog Isusa” jer mu je geslo “milosrđe”. Vjerujem da protiv milosrđa nitko nema ništa protiv, ali postoji jedan mali problem sa slikom Milosrdnog Isusa: Povodom ove jubilarne neokatekumenske godine milosrđa koja se, hvala Bogu, privodi kraju, Neokatekumeni su izradili sebi svojstven logo iliti sliku Milosrdnog Isusa… na kojoj su dva isprepletena muško-ženska tijela, dvije glave i tri oka! Koliko god poštovali umjetničke slobode i Glogovićevu potrebu da se ne stavlja u kalupe i klišeje, moramo ipak bez uvijanja reći da će, ukoliko se ne podvrgne kakvom magičnom preobraženju, Glogović ovakav izgled teško doseći. Ili da parafraziram Mirnu Berend, kako sada stvari stoje, lakše bi mu bilo da se ponovno rodi.
7) Poistovjećenost s Kikom Arguellom
Ne može se ne primjetiti da Glogović ima problema s identitetom, barem onim vjerskim. Isto tako se ne može ne primjetiti kako se isti “fura” na boemštinu koja odaje sablasnu sličnost s još uvijek živućim mu idolom Kikom Arguellom, jer Glogovićev lik je isto previše svestran da bi se mogao uklopiti u jednostavnu duhovnost Katolika: osim što fanatično ponavlja da je “samo običan i jadan grešnik koji očajnički treba živoga Isusa Krista i Njegovo bezgranično milosrđe”, on je još pisac, pjesnik, pro-life aktivist, svećenik i redovnik, “ljubitelj ćevapa i čupavaca i sevdalinki i šargija i planina i društva i romana Francine Rivers i sakupljač kipova Maloga Isusa”, odnosno “monaška duša odjevena u habit neprestanih planova i njihovih ostvarivanja” koja ne voli “svrstavanja, klišeje i uniformiranosti”. Tako se na sceni stalno bori protivih onih koji ga “pripisuju i diviniziraju”, “duhovno maltretiraju i glorificiraju”, “reklamiraju i kao kunića stavljaju u krletku s nekom etiketom”. On za sebe ne kaže da je “karizmatik ni neokatekumen ni osnivač apostolata za život” jer bi najviše htio da ga “vide, zovu i prepoznaju” kao učenika Isusa iz Nazareta. Jedini problem je što ga ni vlastita majka nije mogla takvim vidjeti pa mu je, po njegovoj odluci da postane svećenik, nastojala otvoriti oči raznoraznim traumatičnim metodama: “Mojima doma to nije imalo nikakvog smisla, pa su me dobrano terorizirali, dragi moji praktični katolici. Psihički, fizički i duhovno htjedoše me skrahirati, prijetili, plakali, zaključavali, vapili, jecali, lupali, dosađivali, odgovarali, tortama i torturama častili i mastili, pa čak me vodili k svećenicima na razgovore kao ‘recite mu vi da nema zvanja’.” Unatoč svima i svemu, pa i svojoj nesklonosti prema filozofiji i teologiji, Glogović se nekako ipak dokopao studija: “Studirao sam ali sam uvijek htio nešto više: pitao sam magistre, rektore i prefekte, zašto se naš cjelokupan život vrti samo oko knjiga, zašto ne idemo van, među ljude, zašto smo zatvoreni na ‘novu evangelizaciju’ a papa ju toliko naglašava i promiče, zašto imamo mnoštvo pobožnosti a opet smo puni slabosti… Da ih ne bih više gnjavio pitanjima, pustili su me na ulicu. To su bile blagoslovljene godine; obilazio sam beskućnike, javne kuće, zatvore, sumnjive birtije, punk-rupe, sektaška okupljališta, razne rock koncerte, mjesta gdje se sastaju alkoholičari i margina društva. Oni, koje je Isus najviše razumio i koji su Njega najviše razumjeli.” Taj je “đir” nastavio i po povratku u Hrvatsku, osjećajući tugu, bol i gorčinu svijeta, dok su drugi počeli govoriti da je “sablazan, luđak, idiot, budala, egzibicionist, šarlatan”, sve na sramotu svojih roditelja. Ukratko, gubeći iz vida Katoličku Crkvu, Glogović je, umjesto da postane učenik Isusa iz Nazareta, završio kao sljedbenik Kika Arguella, uz značajnu razliku da Kiko sebe vidi naizmjenično kao Raspetog i Uskrslog Krista, dok Glogović još uvijek ne zna ni tko je, ni što je, ni gdje pripada. Stoga Glogovićev lik do daljenjega jednostavno postoji kao građanin svijeta i samozvani Katolik, grleći u duhu bratstva i jedinstva sve religije i ljude, spašavajući živote, proživljavajući suvremeni Weltschmerz te gajeći iluziju kako ga njegova grešnost, nedefiniranost i egzistiranje u malim zajednicama vodi prema vječnom životu. Moramo ovdje ipak staviti jednu važnu napomenu: dok Neokatekumeni diktatorski propovijedaju potpunu poslušnost svojim poglavarima (ne Katoličkoj Crkvi!) pa je njihovim sljedbenicima bilo kakva sumnja u dodjeljene im prezbitere nedopustiva te vodi prema ekskomunikaciji iz zajednice (svaka sličnost s islamom opet je slučajna!), tradicionalni Katolici jako dobro znaju da imaju obvezu itekako sve propitivati (pa i sumnjive svećenike), a potom i slobodno odbaciti ono što nije vjerodostojno. A “nesvrstani” Marko Glogović zasigurno nije. Pitanje je samo koliko će predstava još trajati prije nego se Istina, nakon početnog delirija gledatelja te nadolazećeg šoka Hrvatske Katoličke Scene, iznese pod svjetla reflektora.
8) Gospodarenje dušama
S obzirom da je našem junaku geslo “milosrđe”, dotični se upustio u sveobuhvatan projekt “spašavanja života”, tj. odgovaranja trudnica od pobačaja i udomljavanja nezbrinutih po uzoru na Majku Terezu. Još jednom, ne može se reći ni da nije hvalevrijedno ni da nije kršćanski. Samo, zar nije borba za život ugrađena u Deset zapovijedi Božjih što onda cijelu Katoličku crkvu opredjeljuje protiv ubojstva, odnosno za zaštitu prava na život… i to vječno, a ne samo povremenim akcijama na 40 dana!? Čini se ipak da je silna medijska graja prozvela kolektivni gubitak memorije pa se zaboravilo na tradicionalno učenje i svakodnevna nastojanja oko borbe protiv abortusa koja kontinuirano poduzimaju svi Katolički svećenici, a i sve brojniji laici. O tome čak javno svjedoče i velika svjetska imena, kao npr. pjevačica Celin Dion ili kardinal Raymond Leo Burke. Kako god bilo, u našoj javnosti stvorena je varljiva slika da se abortusu u Hrvatskoj prije Glogovića valjda nitko nikada nije usprotivio niti na tu nakanu pomolio, pa niču komentari tipa: “On je trenutno najveći karizmatik među svećenicima. Zalaže se za spas duša, osobito nerođenih. Ima veliku podršku u javnosti, postiže značajne rezultate, a pokrenuo je i projekt Betlehem. Njegova je vjera snažna i temelji su pravi tako da nema govora o zabludi.” Ma nemojte reći!? Ajmo se sada na trenutak vratiti u stvarnost. Dakle, važan dio strategije širenja jedne svjetske religije unutar zamišljenog Euroarapskog carstva i sigurnog napredovanja Neokatekumenskog puta prema zacrtanom cilju jest sustavna briga za demografski rast. Stoga Neokatekumeni moraju živjeti u malim zajednicama i vjenčavati se između sebe (zamislite samo genetske mutacije kroz par generacija!) te su obavezni imati brojno potomstvo (okvirno 5-15 djece), čime se ujedno osigurava snažnija kontrola unutar sekte i njezino intenzivno širenje kroz ubrzano povećavanje broja sljedbenika. Mogli bismo se slobodno priupitati nije li ovakav pristup natalitetnoj politici također nadahnut islamskom kulturom? Uglavnom, uhodana strategija demografskog rasta Neokatekumenskog puta nailazi na prepreku ukoliko, primjerice, stanovništvo sredine u kojoj Neokatekumeni žele podići svoju zajednicu nije sklono brojnom potomstvu ili sama sekta još nije dovoljno snažna u toj sredini da bi mogla dominirati i otvoreno provoditi svoju tiraniju nad Katolicima. Tako se strategija ulaska Neokatekumena na “teritorij” Katolika razlikuje od slučaja do slučaja, a neokatekumensko pitanje za Hrvatsku glasi: “što učiniti u zemlji u kojoj se ni narod ni vlast ne brinu oko alarmantnih demografskih pokazatelja, u kojoj mnogobrojni Katolici zaboravljaju na vrijednosti obiteljskog suživota pa se sve manje odlučuju na brak, a time i na brojnije potomstvo… koje bi se u budućnosti trebalo regrutirati u Neokatekumenske redove?” E, u tom slučaju, uz malo sreće i unatoč lošim demografskim pokazateljima, imate velike izglede postati živući svetac. Kao Marko “Milosrdni” Glogović! Sve što trebate učiniti jest osnovati nekakvu zakladu ili sigurnu kuću kao krovnu ustanovu koja se bori protiv abortusa, odnosno pruža zaklon nezbrinutim majkama i novorođenčadi, te se nekako povezati s Katolicima koji su već posvećeni borbi protiv abortusa. Da, da… sad smo već bliže Istini, ali miljama daleko od duhovnosti dobrog Samaritanca i Majke Tereze, koja ipak svojim štićenicima nije pjevala sevdalinke niti ih učila islamske ilahije kao što to s velikom ljubavlju i predanošću čini Glogović. Osim toga, Katolička vjera naučava da je milosrđe djelovanje u ljubavi za koje neočekujemo ništa zauzvrat, dok se neokatekumensko djelovanje temelji se na prozelitizmu usmjerenom upravo na one koji su ranjivi i nemoćni, a time i nezaštićeni od predatora. Drugim riječima, neokatekumenske “pro-life” aktivnosti smišljene su tako da trajno osiguravaju priljev duša neokatekumenskoj sekti koja u očima naivnih Katolika izgleda sjajanim primjerom borbe protiv abortusa, jer dotični Katolici nisu svjesni činjenice da Neokatekumeni uz pružanje zaklona ujedno potiču i osjećaje ovisnosti i pretjerane zahvalnosti štićenika prema “dobročiniteljima” koji ih vode putem doživotnog vezivanja uz sektu, odnosno da se napuštena djeca u “skloništima” odgajaju u neokatekumenskom duhu potpune i bespogovorne poslušnosti poglavarima, a nerijetko i seksualno zlostavljaju. Svjedočanstva o tome postoje diljem svjeta… samo treba htjeti biti informiran! Dakle, svaki pokušaj spašavanja života je neprocjenjiv, ali kad je riječ o Udruzi Betlehem i ostalim Glogovićevim projektima moramo biti svjesni da iza njihovih nastojanja stoji grabežljivac duša zvani Neokatekumenski put. Stoga onima koji kroz ružičaste naočale u Glogoviću gledaju “velikog spasitelja” treba postaviti samo jedno prosvjetljujuće pitanje: Kada je Sotona naveo Evu da pojede jabuku (u ovom slučaju udomio ženu i dijete), je li ju on tim činom nahranio (spasio njoj i djetetu život) ili joj je ustvari osigurao progon iz Raja (doživotno ih učinio svojim poslušnicima i sljedbenicima)?
PARARELIGIOZNOST MARKA GLOGOVIĆA (III DIO)
9) Protuzakonite radnje
Unatoč jasnim negativnim crtama, Glogovićev lik pravi je miljenik publike pa kad je posrijedi i najmanja kritika u njegovu obranu odmah ustaju mediji. Tako na jednom od portala možemo pročitati sljedeće: “Da su Hrvati kao katolici u teškoj duhovnoj krizi koja se očituje kroz progon vjernika ali i zastrašujuću šutnju na isti, dokazuje nedavni istup pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, Višnje Ljubičić koja je u svom izviješću o radu, direktno prozvala internetski portal ‘klinika za pobačaje’ za narušavanje ustavno pravnog poretka Republike Hrvatske. Međutim, nije se ista zaustavila samo na internetskoj platformi, već je za održavanje istog, kao i za diskriminaciju žena prozvala Centar za pomoć trudnicama, udrugu Betlehem i udrugu Djetešce na sunašce!” Nastavljajući u istom tonu, autor zaključuje kako ljudi nisu svjesni o kakvom se “suptilnom udaru na život” i “totalitarističkom i destrukcijskom potezu radi”, a odvjetnica Dalija Hečimović spomenutoj je pravobraniteljici uputila pismo s nadom da će prevobraniteljica “omekšati svoje otvrdnuto srce koje trenutno ne vidi razliku između života i smrti!” “Baš je neka opajdara ta državna pravobraniteljica” – rekli bi oni koji dolaze već skoro pa na kraj predstave, neznajući za drugu stranu medalje niti dvostruke standarde koje Neokatekumeni rastežu do krajnjih granica. Evo samo jednog primjera: Kaže odvjetnica Hećimović u svom slavnom dopisu pravobraniteljici kako je “u svakom smislu zaštićeno dostojanstvo svake žene koja potraži pomoć u Udruzi, pa se tako pazi i na zaštitu privatnosti, a iz kojeg razloga u ovom dopisu ne prilažemo popis imena žena koje su potražile pomoć”. S druge strane, ista odvjetnica šuti kao zalivana dok njezini vrli moralisti istovremeno protuzakonito dolaze do imena žene koja je nedavno bila naručena za pobačaj u Vukovarskoj bolnici te organiziraju pravu sačekušu kako bi ju javno prokazali. “A što je s njezinom privatnošću?” – opet gledatelji negoduju. E, dragi moji, ona još nije njihova štićenica pa tko šiša njezina prava. Uistinu, neokatekumenska filozofija u potpunosti je drugačija od katoličke. Katolici znaju da je čovjek slobodno biće koje djeluje prema vlastitoj savjesti te preuzima odgovornost za svoja djela pred Bogom i zajednicom u kojoj živi. Neokatekumeni na čovjeka gledaju kao svoga poslušnika i računaju s time da će čovjek napraviti ono što Neokatekumeni žele ukoliko se njegove osobne stvari iznesu pred druge i pritom ga se izloži javnoj prosudbi, da ne kažem linču. Zbog toga oni o drugima (bilo redovnim bilo potencijalnim članovima) nastoje prikupiti što više osobnih podataka koji idu do najdublje intime, a ono što im na taj način promakne iznuđuju kroz javne ispovijedi sljedbenika sekte jednih pred drugima. Naravno, takvo propitivanje nema veze s katoličkim sakramentom Svete ispovijedi te svjedoči o još jednoj izopačenoj praksi Neokatekumena koja se lažno referira na katoličku tradiciju. Stoga je nedavni događaj s nesretnom trudnicom u Vukovaru tipična primjena Neokatekumenske filozofije prilagođene konkretnim uvjetima. Umjesto da se trudnicu na prikladnom mjestu nastojalo blago i diskretno ohrabriti da postupi u duhu Katoličke vjere, ovu se ženu pred očima javnosti nastojalo prisiliti da pod bilo koju cijenu učini ono što drugi žele i od nje očekuju. Dakle, ne radi se o opomeni u ljubavi kao duhovnom djelu milosrđa, nego o agresivnom nametanju tuđe volje i iznudi odgovarajuće reakcije sukladne potrebama i ciljevima agresora. Kako se već pokazalo, velika je razlika između Rimokatoličkog i Neokatekumenskog viđenja slobodne volje i temeljnih prava čovjeka, odnosno njegovog odnosa prema crkvenim i svjetovnim zakonskim propisima, što je očito već uočila i državna pravobraniteljica.
10) Čudnovato porijeklo novca za nepregledne projekte
Ako je suditi prema medijskim napisima, Glogovića uslijed složenosti njegovih projekata zastupa odvjetnica Dalija Hečimović. Dotična pak “pokušava ljudima otvoriti oči i pokazati im pravu istinu o napadnutim udrugama, koje bez i jedne kune iz državnog proračuna čine čudesa u ljudskim životima”, tvrdeći da su sve podružnice Udruge Betlehem prvenstveno neprofitne i nevladine udruge te da se financiraju isključivo putem donacija. Svoje djelovanje iste ostvaruju preko volontera kojih ima preko 250 (komada), pružajući potrebitima materijalnu, psihološku i zdravstvenu pomoć, odnosno “štiteći život svake žene, neovisno o vjerskoj, nacionalnoj ili bilo kojoj drugoj pripadnosti”. S obzirom na opsežnost Glogovićeva djelovanja, teško je pratiti koliko je točno ustanovio udruga i inih malih zajednica, ali čini se da samo Udruga Betlehem broji pet kuća smještenih na području Karlovca, Zagreba, Siska i Splita, koje su opremljene za majke i buduće majke do djetetove prve godine života. Navedene kuće mogu primiti do dvadeset majki s djecom i redovito su pune, a od njihova otvaranja prihvatile su više od stotinjak majki s djecom. Štićenicima Udruge pružaju se i drugi oblici pomoći kao što su plaćanje režija, higijenske potrepštine, hrana i odjeća, pronalaženje zaposlenja, savjetovanje te upućivanje u druge adekvatne ustanove ili centre pomoći. I to nije sve! Glogović otkriva da ima još pregršt sličnih projekata u planu: nakon što je 1999. godine svoj apostolat započeo emisijom na Radio Mariji te osnovao “Udrugu Betlehem i neke srodne udruge”, pokrenuo je dotični još “Molitvene Sabore” za nerođene i svečane “Majčine dane”, izdavaštvo za život “Nonnatus”, spomen-obilježja u čast najmanjih, seminare za izlječenje rana pobačaja, inicijativu za zlostavljane žene “Bakhita”, zatim “Službu Pomirenja” za roditelje suočene sa spontanim pobačajem djeteta, kao i majčinske kuće “Obitelj sv. Josipa” za prihvat samohranih majki, trudnica i djece. K tome Glogović polako radi i na osnivanju novog “Društva zavjetovanih djevojaka”, koje će se nazivati “Sestre Kristovih najmanjih” i čija je karizma življenje u potpunosti prilagođeno majkama i djeci, a pokrenuo je i ekumensku inicijativu za život “Misiju malenih”. Sve to bi, kaže, bilo apsolutno nemoguće da nemaju molitvene zajednice “Treće srce”, “Tješitelji Milosrdnog Isusa”, “Mali krug srca”, “Gospin štit”, itd. Životna mu je želja također voditi sigurnu kuću za zlostavljane žene i djecu, kao i “malena savjetovališta stisnuta među dućane po gradovima, gdje bi ljudi mogli sjesti, odmoriti, popiti kavu a istovremeno čuti Radosnu vijest, kad već ne žele u crkve”. Vrhunac priče je svakako Glogovićevo isticanje kako se njegov apostolat održava isključivo zahvaljujući Božjoj Providnosti iliti sposobnošću pregovoranja s “Ješuom”: kako nemaju ugovore s državom, ne primaju stalna sredstva od američkih tvrtki i ne surađuju s mafijom, oni doslovno ovise samo o uplatama “malenih, tihih dobročinitelja, uglavnom nepoznatih”. Dodaje još kako se nada da će svaki hrvatski grad imati “jedan svoj Betlehem”, usput spomenuvši da sada završavaju već treću kuću za samohrane majke s više djece, koja će se zvati “Kuća Marije, Majke života“” Zaista impresivno i čudesno! Inače, pojašnjenje porijekla imovine i financijskih sredstava kod Neokatekumena predstavlja popriličnu enigmu čak i za Vatikan, tako da se za Neokatekumenski menadžment svojevremeno zainteresirao i sam Sveti Otac. Tužna je istina da Neokatekumenski put stječe znatna materijalna i nematerijalna dobra razrađenim sustavom iznuđivanja donacija na osnovu manipulacije sviješću ljudi i stroge kontrole članova svojih malih zajednica. Tako su sve brojniji oni koji, nesumnjajući u svećenički habit (jer “pari ka da je rimokatolički”), nekritički slijede poticaje ovih neobičnih prezbitera i nesvjesno ulažu u razgranati neokatekumenski biznis. Tako su, prema Glogoviću, u ovo doba kronične besparice hrvatski vjernici “odriješili svoje kese” da bi se realizirale brojne njegove inicijative, mada je ustvari riječ o vrlo nejasnom porijeklu sredstava, da ne kažemo čudnovatom priljevu novca od strane NLJF-a (Neidentificiranog Ljudskog Faktora). Drugim riječima, radi se o još jednom klasičnom primjeru netransparentnog djelovanja Neokatekumena koje ulazi u antologiju znanu kao “Modus operandi neocatechumenalis”.
11) Prorokovano progonstvo
Kršeći brojna prava i zakone Neokatekumeni kao izvancrkvena organizacija ili paraliturgijski pokret djeluju unutar Katoličke Crkve s jasnom namjerom njezinog podrivanja, ali ukoliko im netko ukaže na nepravilnosti u njihovom učenju i djelovanju, oni odmah zaigraju na kartu da im je Papa sve odobrio te svaku osobu koja ima nešto protiv optužuju da progoni Katoličku Crkvu. Tipično Neokatekumenski, i lik Marka Glogovića osjeća se kao pravi mučenik kojeg na sve strane progone, a on samo želi mir i dobro cijelom svijetu. Govore mu da je lud, javno ga prozivaju i živi i mrtvi te kritikama pribijaju na križ, uključujući i našu državu i državnu pravobraniteljicu. K tome isti dodatno pati zbog razjedinjenosti Kršćana (i Muslimana) te nerazumijevanja zbog čega je Neokatekumenska sekta tabu tema na Hrvatskoj Katoličkoj Sceni. I dok se tako svojski trudi promovirati ovaj “gotovo zabranjeni pokret” i prekinuti “omertu”, on ne samo da biva još progonjeniji nego doživljava i da se njegovom progonstvu Katolici s Bliskoga Istoka grohotom smiju. Zamislite tek njihovu drskost! Ipak, moramo biti iskreni i Glogoviću priznati da je ovdje djelomično u pravu: Promatrajući njegove aktivnosti oko Katoličke crkve, odnosno ispred hrvatskih bolnica te unutar Betlehemskih i inih kuća, kao i sve mnogobrojnije kosture koji diljem svijeta ispadaju iz neokatekumenskih ormara, ima tračak istine u njegovim zlokobnim slutnjama jer uistinu postoji realna mogućnost da će tajnoviti “Don Cornelione” i njemu nadređena “kumovska ekipa” (Kiko Arguello, Giuseppe Gennarini, Fernando Filoni, Mario Pezzi, Anthony Apuron, Camillo Ballin, Pietro Parolin, George Pell, Sean O’Mally, itd.), koja čini istaknuti neokatekumenski milje unutar Katoličke crkve, u skoroj budućnosti biti progonjeni… ali krivično! Da ne budemo (čak ni zagonetni) kao Glogović, otkrit ćemo da ovaj “put svetosti” na globalnoj razini vodi do ustanove za suzbijanje kriminalnih djela kao što su oduzimanja osobne slobode, protuzakonitog prisvajanja tuđe imovine, pranja novca, prisilnog (vjerskog) rada, seksualnog zlostavljanja maloljetnika (osobito dječaka ministranata) te raznih drugih djela sljedbenika nečastivog Neokatekumenskog puta. Gospodin je lijepo rekao: “Po plodovima ćete ih prepoznati”. Pametnom dosta! No u konačnici se nameće i novo pitanje: “Koliko su Stojić i Glogović uopće pametni?”
Da zaključimo, Marko Glogović je VRHUNSKI GLUMAC I OČIGLEDNI IMPOSTAT ZA KATOLIČKOG SVEĆENIKA koji zaslužuje cijelu “knjigu otkrivenja”. I to se mora konačno reći, bez obzira što će u ovom trenutku mnogi (neupućeni) teško povjerovati kako on nije nikakav umiljati “šaptač bebama” nego doslovno NEOKATEKUMENSKI KONJ unutar naše Crkve. Njegove riječi i djela, kao i milog mu Neokatekumenskog puta, ne samo da se u svojim temeljima nepodudaraju s katoličkom doktrinom i tradicijom, nego ju otvoreno potkopavaju usput se poigravajući s vjernicima. Važno je pritom istaknuti da Glogovićevo izvrtanje Riječi Božje i vjerskih simbola, odnosno kršćanskog nauka i tradicije počiva na sigurnosti u lažni imidž koji je o sebi izgradio u javnosti, kao i pretpostavci da će se malotko usuditi uopće bilo što reći protiv onih koji “spašavaju živote”. Doista, tužna je istina da će većina ljudi prije ugušiti svoj zdrav razum nego prokazati zlo i licemjerje unutar Katoličke Crkve! Stoga je krajnje vrijeme da se Katolici oslobode od navezanosti na lažne karizmatike/proroke i njihova varljiva dobročinstva koja vode u duhovno ropstvo, te se okrenu stvarnom Putu, Istini i Životu. Važno je ostati budan jer na pomolu je globalni pokret koji se ogleda u Duhom Svetim nadahnutoj i sve snažnijoj inicijativi tradicionalnih Katolika da se duše vrate u okrilje pravog katolicizma te svojim iskrenim obraćenjem i osjetnim osobnim naporima uistinu žive život prema načelima vjere te pomognu zaustaviti devastaciju Rimokatoličke Crkve, koja se posebno intenzivno provodi od strane parareligijske sekte zvane Neokatekumenski put. ISUS KRIST JE NAŠ JEDINI PUT SPASENJA I SLOBODE, kojim se može hoditi samo po vjeri u Njega kao pravoga Čovjeka i pravoga Boga, sukladno Gospodinovim riječima “VJERA TE TVOJA SPASILA”. Ukoliko se odreknemo izvora svoga spasenja i korjena svoje vjere, nema nam više pomoći taman da svaki dan ultra-evangeliziramo, zanosno pjevamo na mega-duhovnim koncertima ili galamimo iz sveg grla protiv abortusa! Onome koji to ne vidi neću reći u Stojićevom stilu kako je “ili lud ili slijep” niti ću ga Glogovićevski agresivno pozivati na red, nego ću mu ponuditi tek iskreni savjet da provjeri sa svojim unutarnjim glasom upućuje li svoje molitve doista TROJEDINOME BOGU: OCU, SINU I DUHU SVETOM.
K slobodi nas je vodio Krist.
Stojte dakle čvrsto i ne dajte se opet u jaram ropstva uhvatiti!
(Galaćanima 5:1)
Izvori:
1) Vidljivi tragovi (ur. Danira Matijaca): Marko Glogović – Šaptač bebama
2) Portal Dnevno.hr: Marko Kornelije Glogović – Apostol nerođenih
3) Portal Bitno.net: Markobiotika – Kršćani shvatite, nalazimo se usred rata za duše, a abortus je najočitiji primjer zvjerstva zloduha
4) Hrvatska udruga Benedikt: Širite istinu o udruzi Betlehem!
5) Portal Bitno.net: Pogledajte fotografije iz ‘Kane’ – molitvenog kutka u trgovačkom centru u Karlovcu u kojem se čovjek vraća Bogu
Odgovor za “money” (October 18, 2016 at 11:53 am)
“Zmijski rode! Kako biste i mogli govoriti dobro kad ste zli? Jer usta govore ono čega je srce prepuno.” (Matej 12:34)
Hvaljen Isus i Marija
Odgovor na:
money – October 18, 2016 at 11:53 am “Ako one koji daju desetini ne muci sto je daju, ne razumijem zasto vas muci????? Mozda biste malo zavukli ruke u tu vreću s novcem ha??????”
To je tipični prosječni neokatekumenski retardirani odgovor. Na stotine rečenica navedenih oko te teme, i oko drugih tema, Kikovi svjedoci (neosi, neokatekumeni) odgovaraju takvim odgovorima.
Na primjer, zamišljam Kikovog svjedoka kojem Bog “čita optužnicu” na jedno sto strana, te na kraju ga Bog pita za očitovanje. A Kikov svjedok Bogu odgovara: “Na 73-oj strani, u osmoj rečenici, iza pete riječi dolazi zarez a ne točka.”
Ili, netko Kikovom svjedoku zapovijedi da pročita cijelu Bibliju, te da iza toga nešto kaže. A Kikov svjedok pročitavši cijelu Bibliju kaže: “Uh, umalo da zaboravih da mi je sutra navečer zajednica.”
Odgovor na:
money – October 18, 2016 at 11:53 am “Ako one koji daju desetini ne muci sto je daju, ne razumijem zasto vas muci????? Mozda biste malo zavukli ruke u tu vreću s novcem ha??????”
Nije samo taj odgovor retardiran, nego i cijela njihova neokatekumenska crkva i vjera. Zapravo, cijela njihova crkva i vjera može stati u jednu jedinu rečenicu koja glasi: “Mrtvi ili živi, ali morate dolaziti u zajednicu!”.
Inače, ta rečenica je samo jedna od stotina bolesnih fraza (dogmi neo crkve) koje se u neo crkvi danonoćno ponavljaju, a koje služe ispiranju mozga da bi se dovelo neose u stanje potpune slijepe poslušnosti zato da bi ih se moglo kontrolirati i iznuditi od njih sve što neo crkva od njih traži (prikazujući im da to bog od njih traži).
A te bolesne fraze ne vrijeđaju samo cjelokupnost i integritet i identitet ljudi i njihovih života, nego i Boga. Samo, to Kikovi svjedoci obratno prikazuju ljudima, te tvrde da te neo bolesne fraze dolaze od boga i da služe izgradnji osobe i njenog života.
Ne, nema razlike između 900 sljedbenika Jima Jonesa koji su izvršili samoubojstvo, te Kikovih sljedbenika koji vjeruju da im je bog zapovijedio kako: “Mrtvi ili živi, ali morate dolaziti u zajednicu!” ili “Iz katehista progovara bog. Sve što katehisti kažu to bog kaže. Sve što katehisti zapovijede, to sve je božja volja.” ili ….
Odgovor na:
money – October 18, 2016 at 11:53 am ”
Svaki izričaj prosječnog neosa, kao i njegove neo crkve, obvezno se sastoji uvijek od dva dijela. U jednom dijelu se blate, osuđuju, demoniziraju, vrijeđaju, ismijavaju, omalovažavaju, ocrnjuju, kritiziraju drugi (svi oni koji nisu u neo crkvi) i plaši se sljedbenike neo crkve s tim drugima. U drugom dijelu se hvali, veliča, uzdiže neo crkva te se klanja neo crkvi. Ukratko želi se uvjeriti svakoga da je neo crkva raj a sve ostalo pakao, da je u neo crkvi bog a svugdje drugdje đavao.
I, tako, money blati sve one koji nisu neosi da žele njihove novce. I hvali neo crkvu kako tamo ljudi daju desetinu.
Jeste li primjetili kako i svako “iskustvo” koje neosi daju, ima ta dva obvezatna elementa: blatiti sve što nije neo crkva i hvaliti neo crkvu. Prosječno neosko “iskustvo” počinje sa: “Prije nego sam došao/la u zajednicu, nisam išao/la u crkvu.” Ili “Prije nego sam došao/la u zajednicu, išao sam u crkvu ali tamo nisam ništa čuo/čula, nije mi se ništa dogodilo ili …”. Riječ crkva se može reći i terminom: išao sam u neku zajednicu, primjer Marijina legija, Frama i tako dalje. Dakle, početak neo crkve leži u podmuklom napadu ne sve ono što nije neo crkva.
I, onda, nadalje, ta njihova iskustva su obične copy/paste priče kojima im je ispran mozak u neo crkvi. Nema ih puno. Sva su na isti kalup, a sve s ciljem hvaljenja neo crkve. Ima ih i totalno bizarnih. Do tih bizarnih dolazi zato jer u neo crkvi svi imperativno moraju hvaliti neo crkvu, odnosno moraju vidjeti i svjedočiti kako je bog djelovao u njihovim životima jer su u neo crkvi. Na primjer, nakon 15 godina provedenih u neo crkvi, jedan neos priča iskustvo kako je bog djelovao u njegovom životu: “Bili smo na hodočašću. Nestalo mi je vode (tijekom dugotrajnog Kikovog govora), te sam ostao žedan. Tada mi je jedan brat rekao kako on ima bocu vode viška, te mi ju je poklonio. U tome sam vidio kako je bog djelovao u mom životu providjevši mi vodu.” Dakle, i ovdije perfidno taj neos blati sve i svakog tko nije u neo crkvi. Jer, na stotine puta u životu netko drugi ti je nešto napravio za tebe, ali je taj neos to sve negirao, te je izdvojio samo ono što mu se dogodilo tijekom neke od aktivnosti u neo crkvi.
Hajte, neosi, napišite na paxtibiju još neko vaše iskustvo. Znate, mi svi koji ne želimo ući u neo zajednicu, to ne želimo zato jer mislimo da Bog ne čini čudesa u vašim životima otkako ste ušli u neo zajednicu. Stoga, nemojte nas privlačiti pričama tipa: “Dođu u zajednicu zato da bi tada bog počeo činiti čudesa u tvom životu, da bi se bog mogao proslaviti u tvom životu, da bi bog mogao ostvariti s tobom plan koji ima.” Nego, privucite nas vašim iskustvima objavljujući ih na paxtibiju. Ili, gdje god hoćete. Ostavite nam link.
Odgovor na:
money – October 18, 2016 at 11:53 am
Money je napisao još jednu laž. A ta laž je da neose ne muči što daju desetinu. Itekako vas to sve koji ste u neocrkvi to muči. Ne samo u tom primjeru, nego u preko 90 posto od svega što tamo radite, vi ne radite zato što biste to htjeli, nego zato jer su vas u neo crkvi natjerali da to radite.
Money, i ostali neosi, i oni koji su nekada bili u neocrkvi, isto su govorili, razmišljali, vjerovali, radili isto što i vi. Sada više ne. A takvih je preko 90 posto, preko 90 posto od onih koji dođu u neocrkvu, prije ili kasnije odu iz neocrkve.
Stoga, money, kao i ostali neosi, znam da vi to negdje duboko u sebi vidite da je to tako. Znam da vidite kako se protivite oko mnogo toga u neocrkvi, znam da to ne radite zato što biste to htjeli, nego zato jer su vas na to natjerali. Znam da mnogi od vas žele otići “iz zajednice”.
Hrabro braćo neosi, izađite iz neocrkve. Kada? Što prije to bolje. Jer ima i onih koji nisu na vrijeme uspjeli pobjeći iz neo crkve. To su svi oni koje je neo crkva dovela do samoubojstva. Više o tome na linku: http://issuu.com/vjeranfidelis/docs/ljudima_prijatelj_br.2_2012_issuu To je časopis “Ljudima prijatelj”, broj 2, srpanj 2012, strana 38.
Za kraj, da ponovim ono što vam u neo crkvi govore: “Mrtvi ili živi, ali morate dolaziti u zajednicu!” A, istina je obrnuta: “Dok ste još uvijek živi, pobjegnite iz neo zajednice, jer mrtvi to ne mogu.”
??????????????????????????????????????????????????????????????????
Svaka čast Dominican soul!
Odgovor za “Smile” (October 24, 2016 at 10:58 am)
Kako je Schopenhauer lijepo objasnio, svaka ISTINA prolazi kroz tri stadija:
1) Ismijavanje istine
2) Nasilno suprotstavljanje istini
3) Prihvacanje istine kao ocigledne
I dok su pravi Katolici pod vodstvom Duha Svetoga vec odavno dosli do konacne spoznaje, Smile kao pravi “Neokatekumenski pracovjek” debelo zaostaje za katolickom civilizacijom.
Pred otprilike godinu dana sam o Putu pričao osobno sa Damirom Stojićem koji mi je dao do znanja da je svjestan mnogo toga što se na Putu događa jer realno kad netko utekne otamo vjerojatno odmah ide njemu.
Meni je on rekao da je svjestan mnogo loših stvari tamo i da točno zna koju ću mu priču ispričati i da mu to nije ništa novo. Stekao sam dojam da on te njihove prakse ne odobrava ali da se drži na distanci. Obojica smo se složili da Put ima plodove ali kada sam mu argumentirao da to nije izgovor za način na koji se do tih plodova dođe složio se samnom. Mislim da iz jedne rečenice nebiste trebali zaključivati njegov stav o Putu jer ipak nije pričao o Putu u tom svom govoru nego o duhu svetom. A Put koji ipak ima neke pozitivne plodove (barem izvana) je samo naveo kao primjer.
Možda nije trebao… ali…
Sama činjenica da Pehar mora pod pseudonimom kritizirati Put govori da osoba unutar hijerarhije katoličke Crkve nema slobodu reći bilo što o Putu… bez osobnih sankcija po njega.
Hvaljen Isus i Marija
Zahvaljujem malom kekecu na svjedočanstvu u vezi Damira Stojića. Ako je to točno, onda se izvinjavam Damiru Stojiću, ako sam ga nečime povrijedio, te ga molim za oprost.
Inače, da sam neo kiko katekumen (kikov svjedok, neos), odnosno da sam se preobratio na neo kiko katekumenizam, tada se po doktrini sekte i kulta crkve neo kiko katekumenskog puta ne bih trebao izvinjavati Stojiću. Nego, po dogmama neo crkve, u slučaju da se Stojić naljutio na moje pisanje, ako ga je to povrijedilo, ako me je “sudio” zbog toga, tada bi Stojić meni trebao reći da me “sudio” zbog “toga i toga” te da me “moli da mu oprostim” jer me “sudio”. Dakle, po kiku, Stojić bi se trebao meni izviniti i tražiti me da mu oprostim, a ne obratno.
Nadalje, po doktrini neo sekte i kulta, za svaki čin koji se dogodi nekom pojedincu u toj njihovoj neo crkvi, a kojim ga je neki drugi neos povrijedio ili sagriješio ili učinio bilo koje zlodjelo ili nepravdu, postoji dogma (fraza) koja glasi: “To je bilo za tvoje obraćenje”. Dakle, za zlo i greške od strane neo crkve počinjene prema vlastitim sljedbenicima, nije kriva neo crkva, nego je kriva žrtva jer joj se to dogodilo “zbog obraćenja”.
Dakako, to je jedna od niza bolesnih sotonskih fraza koje neosi ispranih mozgova danonoćno hipnotizirano ponavljaju kao papagaji. Tom, i ostalim frazama, neo crkva želi držati svoje sljedbenike u neprestanom osjećaju krivnje. A u krivnji ih drže da bi time preuzeli vlasništvo nad njima, njihovim životima, osjećajima, razmišljanjima, vjeri, životnim stavovima, razumom, tijelom i dušom. A pogotovo nad njihovom imovinom: (“novac vam je idol”, “vadite zmiju iz džepa”, “nemojte da vas đavao vara nego dajte za ovo dajte za ono…”, “ne budite srca tvrda”, i tako dalje)
Ali, ta dogma “to je za tvoje obraćenje” se odnosi samo na one slučajeve koji se dogode unutar neo kulta i sekte. Jer, ako je počinitelj zla netko tko nije u neo crkvi, netko tko nije neos, tada se to zlo dogodilo zbog toga jer je počinitelj zla “neobraćeni poganin”. Na primjer, ako nekog neosa povrijedi njegov župnik (koji nije neos), onda je to zato jer je župnik “neobraćeni poganin” a ne zato jer je to bilo “za obraćenje tog neosa”. I obratno, ponavljam, ako nekog neosa povrijedi, na primjer, njegov katehist, onda je to bilo zbog “obraćenja tog neosa” a ne zato jer je katehist “neobraćeni poganin”.
I k tome, u neo crkvi će tu grešku “neobraćenog župnika” iskoristiti za podmukli napad na sve ono što nije neo crkva, uključujući i RKC. Ali, to ne vrijedi i obratno, jer će neo crkva svoje greške skrivati (disciplina arkana). Ali, ako te greške izađu u javnost, tada će neo crkva preći na slijedeću taktiku. Prvo će reći kako se to nije dogodilo. Ako to ne prođe, tada će reći da je to izmišljeno ili krivo shvaćeno od strane onoga koji je to iznio u javnost. Ako niti to ne prođe, tada će reći da je to samo stav nekog pojedinca koji želi zlo neo crkvi, odnosno, preći će u napad na osobnost tog pojedinca. Ako niti to ne prođe, tada će reći da je to samo neki izolirani slučaj. No, ne mora se dogoditi ništa od nabrojanog. Primjer toga su odgovori neosa na ono što se o njihovoj neo crkvi iznosi na paxtibiju. A najčešći odgovor glasi: “Papa nas je priznao”. Ili, uopće ne odgovaraju na ono što je napisano, nego odgovaraju “odgovorima” koji nemaju veze s napisanim. Pa da, ne može netko kome je “obrezan razum” odgovoriti razumno nego nerazumno.
Nadalje, ako neki neos učini neki “grijeh” protiv neo sekte i kulta (ne protiv neke osobe u neo crkvi), niti tada ne vrijedi dogma “to je bilo za obraćenje”. Na primjer, ako netko ne dođe na službu riječi, što je grijeh u neo crkvi, tada je “prevaren od đavla”, “nije stavio boga na prvo mjesto” i tako dalje. Dakle, počinitelj “grijeha” protiv pravila neo crkve se ne može opravdati kako je to učinio “zbog obraćenja neo crkve”. Ili, ne daj bože, taj neos ne može reći da nije došao na službu riječi zbog “svog obraćenja”. Isto pravilo vrijedi kad netko ne želi slušati katehiste. Taj “grijeh” ne može pravdati riječima: “Nisam htio slušati katehiste zbog njihovog obraćenja”. Dakle, neosi ne mogu upotrijebiti frazu “to je bilo zbog obraćenja” ako je to protivno “činjenju puta” i “slušanju katehista”. Ali, ponavljam, kad se prema neosima primjeni prisila i manipulacija da “čine put i slušaju katehiste”, onda je zbog njihovog “obraćenja”.
Nadalje, zašto u neo crkvi drže žrtve a ne počinitelje zla u stanju krivnje frazom “to je bilo za tvoje obraćenje”. To čine zbog toga da bi “opravdali” sve ono zlo, loše i negativno što se događa u njihovoj sekti i kultu neo crkvi. Štoviše, i zato da bi sve to loše prikazali dobrim (dobrim za obraćenje). I, kada dovedu svoje sljedbenike u stanje da oni misle kako je sve ono loše što im se događa u neo crkvi od strane neo crkve “za njihovo obraćenje”, tada ti neosi bivaju čvrsto uhvaćeni u neo ralje, te neo crkva može od njih raditi sve što god poželi.
A, što biva s onima koje u neo sekti i kultu ne uspiju “proždrijeti kao ričući lav”, nego isti žele otići iz neo crkve, te pri tome navode kao razlog teror i diktaturu od strane neo crkve. Odnosno, navode loše što im se dogodilo u neo kultu i sekti. Eh, tada za takve kažu: “Otišli su jer se nisu htjeli obratiti”. To jest, nisu se htjeli obratiti zato jer nisu htjeli prihvatiti kako im se to sve dogodilo “zbog njihovog obraćenja”.
Taj teror i diktaura (u ime boga, jer neosi tvrde da sve rade u ime boga) se provodi nad svakim u neo crkvi. Samo, to neki “ne vide”, odnosno, toliko su im isprali mozak da oni “vide” da im se to događa “za njihovo obraćenje”. I pri tome “ponizno” okrivljuju i ocrnjuju sami sebe jer im se to događa. K tome, ako ih je to povrijedilo i naljutilo, tada se moraju izviniti onome koji ih je povrijedio riječima “Molim te da mi oprostiš jer sam te sudio.”
Napomena: posebne mjere diktature i terora se provode prema onima koji “nisu redoviti u zajednici”, koji ne “čine put” i koji nisu u “poslušnosti prema katehistima”. Odnosno, prema svima onima koji se ne želi podvrći neo kontroli i neo manipulacijama. Neo doktrina takve opisuje frazama: “ne žele obrezati pamet”, odnosno, “razum im nije obrezan”, odnosno, “oni misle kako su oni bogovi”, odnosno, “ne stavljaju boga na prvo mjesto”, odnosno “nisu ponizni”, odnosno “ne žive u poslušnosti”, odnosno, “otac im je đavao”, odnosno, “puni su idola”, odnosno, “ne vrše volju božju” i tako dalje.
Sve gore napisano je samo jedan u nizu neo matrixa na kojima počiva neo crkva (a po neo tvrdnjama to su im Papa i Vatikan odobrili). Samo, u filmu Matrix je njih tek nekoliko uspjelo pobjeći iz matrixa. S duge strane, srećom, Bogu hvala, iz kulta i sekte neo crkve, iz neo matrixa, uspije pobjeći preko 90 posto onih koji uđu u neose. A, ponekad im se dogodi da i svi (100 posto) koji uđu u neku od “neo zajednica” uspiju pobjeći iz tog neo matrixa.
Napominjem da mnogima kojima uspije pobjeći iz matrixa neo crkve, da im nakon toga treba još nekoliko godina da se potpuno očiste od neo crkve. Dakle, što je netko duže bio u neo crkvi, što je više “činio put i bio u poslušnosti katehistima”, odnosno, koliko duboko je netko bio zaražen neo kiko katekumenizmom, tada će proces oslobađanja i čišćenja duže trajati.
Vjerujem mali kekec da je to tako, mnogi svećenici u Katoličkoj Crkvi se jednostavno boje reći pravu istinu o putu, na distanci su! I ja sam sa mnogima razgovarala i svi znaju o čemu se radi, mnogi ih ne žele u svojim župama i to je dobro!
Poštovani, u pravu ste kada kažete da mnogi svećenici ne podržavaju Neokatekumenski put ali su “primorani šutjeti” iz raznih razloga. Nerijetko se događa i da Neo-biskupi i Neo-kardinali ne manipuliraju samo vjernicima, nego vrše pritisak na druge svećenike (osobito ako imaju dobre govorničke vještine) da se uključe u sektu ili da sudjeluju u Neo-liturgiji protiv svoje volje. Tim više upadaju u oči oni koji promoviraju takve prakse kao plodonosne. Moguće je da se Damir Stojić “zaletio” u vezi izjave o Neokatekumenskom putu, ali s druge strane (s obzirom na utjecaj koji ima na mlade ljude) to je ujedno i krupan javni propust osobe koja ne samo da je teološki obrazovana (pa mora uočavati razlike između heretika i Katolika), nego je i upućena u problem koji Neokatekumeni stvaraju Tijelu Kristovom (jer ga isti svojom hvalom Neokatekumenskog puta zapravo skriva i negira). Ukoliko se pak želi govoriti o “plodovima”, onda se treba uvažiti i činjenica da mnogi ljudi (vjernici i nevjernici) tvrde kako su se “preporodili” nakon što su se otvorili utjecajima majstora joge, reikija ili hipnoze, odnosno okrenuli scijentološkoj ili kakvoj drugoj sekti. Osobno sam svjedočila i jezivim “karizmatskim susretima” u našim zajednicama tijekom kojih ljudi nisu izrekli niti jednu molitvu kao Vjerovanje, Oče naš ili Zdravo Marijo jer su se posvetili “uzvišenijoj” molitvi u jezicima, davanju osobnih svjedočanstava (koje se temlji na prepričavanju svoje intime ili intime nekog od članova obitelji pred većom skupinom ljudi) te kaotičnog zazivanja Boga (bučnom pjesmom i neartikuliranim uzvicima). Sve je kulminiralo takvim delirijem da isti ne bi primijetili niti da je sam Bog Otac došao među njih zbog usmjerenosti na sebe i osobna “nadnaravna duhovna iskustva”, koja im onda postaju temelj da se ponašaju i drže kao elitna skupina vjernika… koja onda postaje “trn u oku” drugim vjernicima koji nemaju takve “darove”, odnosno izazivaju nevjericu onima koji vide koliko tu ima manipulacije sviješću, a ne mogu zaštiti ugrožene duše jer Crkva takve prakse odobrava. Pritom je posebno žalosno vidjeti duše koje “mole u jezicima” ili pjevaju tako da koješta blebeću jer im je “karizmatik” rekao (da ne kažem naredio): “Sada ćemo svi moliti u jezicima! Idemo… Ablabladablabla…” ili “Hajdemo sada pjevati anđeoske melodije!” Ništa od toga nije potvrda djelovanja u Duhu Svetom! Ljudi su kreativna bića, a k tome mnogi teže biti zapaženi u zajednici te im nije problem nabrzinu napraviti melodijsku improvizaciju na riječi tipa “Krist je kralj”, pogotovo na poticaj uvaženog karizmatika koji će ih odmah istaknuti kao dobar primjer u odnosu na ostale, što onda pogoduje taštini dotične osobe. S druge strane, oni koji ne mogu tako moliti osjećaju se manje vrijednima (kao da njih Bog manje voli nego ove druge) pa se nastoje nekako zaštiti od takvih osjećaja, uslijed čega se oslanjaju na riječi “karizmatika” kako i oni imaju taj dar ali ga trebaju osvijestiti pa onda izgovaraju nesuvisle riječi koje nikome ništa ne znače, nastojeći “progovoriti u jezicima”. Nažalost, ovo su samo neke od klasičnih manipulacija ljudskim potrebama, vjerovanjima i osjećajima koje jedne vode prema većoj taštini i sebeljublju, druge prema osjećaju manje vrijednosti ili ljubomori na bližnjega, a treće u očaj zbog nemogućnosti da se zaustavi suluda vjerska protestantska praksa koja se kao epidemija širi po našim župama dok se istovremeno mnogi Katolici ne usude više javno priznati da su sljedbenici Isusa Krista niti ga svjedoče načinom na koji žive svoj život, što ustvari jest jedino pravo svjedočanstvo! Jer čovjek koji ne zna što moli ne zna ni kome moli; on može vjerovati da se moli Trojedinom Bogu, a zapravo izgovara posvetu Sotoni na jeziku koji ni on ni drugi ne razumiju. Takva “molitva” na jednakoj je razini kao i mantre na sanskrtskom jeziku koje služe quasi-samoizlječenju, zbog čega je Katolička Crkva Katolicima zabranila jogu, premda neki i dalje nastoje promovirati nepostojeću “katoličku jogu” kao prihvatljivu varijantu tjelesnog vježbanja i mentalnog treninga. Tako, “duhovna izlječenja” i “plodovi” za koje pojedinci tvrde da su ih osjetili kroz ulazak u neki karizmatski pokret ili sektu (izvan ili unutar Crkve) mogu se naizgled činiti kao stvarni, no kad se zagrebe ispod površine uviđa se da su rezultat djelovanja ili samoga čovjeka, ili nečastivog. Čak i Marko Glogović svako toliko uzvikne “Aleluja!” ili “Slava Isusu!”, no to ga nimalo ne sprečava da npr. prilikom gradske procesije radje nosi ogromnu sliku Ivana Pavla II kao zamjenu za Križ s Raspetim, koji sustavno nastoji ljudima izbrisati iz pamćenja; ili da izjavi kako Bog ima sto lica te da Katolici ne poznaju Duha Svetoga jer mu se rijetko obraćaju. Ovdje Glogović zapravo govori o psihološkoj i duhovnoj manipulaciji nad neupućenima koja se promovira kao “djela, darovi i plodovi Duha Svetoga”, a s kojojom je jako dobro upoznat jer ju i sam provodi. No autentični i budni Katolici svjesno vjeruju u Trojedinoga Boga, imaju “trijeznu glavu” te razlikuju duhove. Zato njegova izjava, osim što potvrđuje poznavanje metoda za izazivanje kaotične duhovne situacije među Katolicima, zapravo izravno osporava dogme da Trojedini Bog (Otac, Sin i Duh Sveti) vlada Crkvom kao zajednicom vjernika (Tijelom Kristovim) koju Sotona nikada neće pokoriti: Uvijek će biti onih koji vide Istinu, razlikuju dobro od lošeg, i imaju se hrabrosti suprotstaviti zlu u ime Isusa Krista. Ukratko, kada Neokatekumeni govore o Bogu, oni su svjetlosnim godinama daleko i od Spasitelja i od Tješitelja jer sebi pripisuju tu ulogu, istovremeno negirajući postojanje druge i treće Božanske Osobe. Pritom prvenstveno mislim na neokatekumenske poglavare i prezbitere, znajući da među njihovim sljedbenicima ima i dobronamjernih ali naivnih ljudi koje, kako je davno rekao blaženi Augustin Kažotić, ne treba osuđivati i kažnjavati, nego ih podučiti Istini i pomoći im da se spase. Nažalost, iako red sv. Dominika ove godine slavi 800. obljetnicu osnutka, današnji su se dominikanci, umjesto da na sav glas grme protiv očite hereze u Katoličkoj Crkvi, povukli u svoje odaje na tihi rad čekajući da se netko drugi prvi izloži. Nekada zavjet poslušnosti izvrsno posluži kao izgovor da se ne djeluje jer nije baš zgodno ako se kome u Crkvi zamjerite govoreći Istinu, a ni strah u kostima nije ugodniji. Zato se naši u Hrvatskoj uglavnom prave da ništa ne čuju i ne vide kad je u pitanju Neokatekumenski put; tek tu i tamo povremeno nešto prokomentiraju tako da na internetu “hrabro” objave prijevod kritičkog teksta nekog stranog teologa, nakon čega se obavezno još dodatno ograde u stilu da to nije u potpunosti i njihovo mišljenje. Kakvo to mora biti razočarenje za Sv. Dominika i Katarinu Sijensku!
Da, Kora, njima je zajednica Bog, zajednica, zajednica im je odgovor na sve, sve dobro se pripisuje zajednici, sve apsolutno sve!
Nije samo njima. Hrvatski pavlini neumorno koriste manipulaciju svijesti kao osnovnu metodu sirenja hereze, osobito medju potrebitim i malim drustvenim zajednicama. Najnovije je da se za izljecenje rana abortusa i dar roditeljstva treba doci pomoliti pred nekakvom njihovom novopecenom cudotvornom ikonom. Presveti Oltarski Sakramenat valjda nema takvu snagu kao neokatekumenske, pavlinske i ine suvremene slikarije. No da ne bi bilo sumnje ili zabune u vezi ovog mocnog vjerskog remek-djela, u clanku objavljenom na ekumenskom portalu bitno.net tako su ju temeljito opisali, pojasnili i priblizili svekolikom pucanstvu da covjek ne moze drugo nego – prasnuti u smijeh. Jer sto drugo napraviti nakon sto iscitate svu prozirnost pavlinske naive. Pogotovo ako se uzme u obzir posveta ikone prema neznanoj istocnjackoj liturgiji. Ovakva vrsta kicenja tudjim perjem trebala bi valjda biti potvrda vjerske svestranosti hrvatskih pavlina i dodatna vrijednost samom umjetnickom djelu koja bi nas onda posebno motivirala da se za duhovno, emotivno i tjelesno izljecenje molimo ispred cudotvorne ikone posvecene od strane Marka Milosrdnog Glogovica mjesto ispred naseg Gospodina Isusa Krista stvarno prisutnog u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Boze sacuvaj! Niti vjere niti kulture u danasnjih hrvatskih pavlina. Sto dalje to sve nevjerodostojniji!
https://www.bitno.net/vijesti/hrvatska/zelite-izljecenje-rana-abortusa-pak-dar-roditeljstva-pavlini-pozivaju-dodite-pomolite-se-pred-ovom-ikonom/
Inace, zanimljivo je promatrati do koje je krajnosti Marko Glogovic pravi rabulist kad je u pitanju Sveto Pismo i nauk Katolicke crkve. Evo jednog primjera na osnovu sljedeceg izvora: https://www.bitno.net/vijesti/hrvatska/zelite-izljecenje-rana-abortusa-pak-dar-roditeljstva-pavlini-pozivaju-dodite-pomolite-se-pred-ovom-ikonom/
Dakle, aktualna teologija ide ovako:
Isus je rekao: “Ja sam Put, Istina i Zivot.”
Sv. Pavao je rekao: “K slobodi nas je vodio Krist.”
Hrvatski pavlin Marko Glogovic je rekao: “Istina=Sloboda”.
Cijela jednadzba glasi: Isus=Put, Istina, Zivot= Sloboda=Teologija oslobodjenja=Krscanski socijalizam=Marksizam
Zakljucak glasi: Isus Krist cini se zacetnikom Marksizma, a Marko Glogovic promicateljem teorije oslobodjenja, neokatekumenskog puta i prava na zivot kao temeljnih obiljezja suvremenog “katolickog socijalizma” koji se osobito nakon Drugog Vatikanskog Sabora razgranao iz korijena anglosaksonskog krscanskog socijalizma.
Jedini je problem sto katolicizam i socijalizam funkcioniraju na razini – antonima. Medjutim, ukoliko, kao Marko Glogovic, taj problem niste u stanju uociti, onda ga ustvari niti nemate pa slobodno djelujete kao rabulist u ime Isusa Krista.
P. S. – Mozda sam u krivu, ali nekako mi se cini da ekumenski portal bitno.net u suradnji s Markom Milosrdnim Glogovicem nastoji brendirati Majku Terezu kao ikonu krscanskog socijalizma (https://www.bitno.net/vjera/aktualnosti/majka-terezija-siromastvo/). Tako proizlazi da Kralj iz Svetoga pisma pojma nije imao sto cini kada je jednom slugi dao pet talenata, drugom tri, a trecem samo jedan, niti kakvu ce socijalnu nepravdu time izazvati. Stovise, izgleda da to nije predvidio ni Trojedini Bog koji zeli onima koji imaju puno jos nadodati, a onima koji imaju malo i to malo oduzeti. Da covjek ne povjeruje koja konfuzija vlada u glavama pojedinih medijski eksponiranih “siromasnih pastira” unutar Zapadne Katolicke Crkve! Stvarno je krajnje vrijeme da se u ruke uzmu objavljeni radovi i spisi Pape Benedikta XVI i kardinala Roberta Saraha kako bi razumjeli sto znaci pojam “siromastvo” u okviru katolicke teologije, jer od ovakve vjerske demagogije nema koristi.