Psihološki mehanizmi mentalnog uvjetovanja unutar Neokatekumenske zajednice

 

Organizacija koja se naziva Neokatekumenski put godinama izaziva sumnje, zbunjenost i suprotstavljena mišljenja unutar Katoličke Crkve. Neki ljudi, bilo laici ili klerici, vide Put kao blagoslov Duha Svetoga. Drugi smatraju da je Put doktrinarno i metodološki opasan; uspoređuju ga sa sektom nazivajući ga «crkva u Crkvi».

Neokatekumeni tvrde da je njihova namjera vratiti se Crkvi kakva je bila u prvim kršćanskim zajednicama. Put se brani od optužbi da je sekta tvrdeći da su progonjeni. Oni inzistiraju na tome da će svatko tko slijedi ovaj put biti u mogućnosti učiniti radikalne izbore u svome životu, te će zbog toga biti podvrgnut progonu kao i svi oni koji ozbiljno slijede Isusa u svom svakodnevnom životu.

Budući da sam godinama bio član Neokatekumenske zajednice, želio bih iznijeti neka svoja razmišljanja. Želim dati svoj mali doprinos kako bih pomogao ljudima da razumiju psihološki profil onih koje se nalaze na «Putu». Drugi poticaj da napišem svoje iskustvo dobio sam nakon što sam pročitao knjigu američkog psihijatra Jerry Bergman-a. Knjiga nosi naslov Jehovini svjedoci i mentalno zdravlje (1996.). U njoj sam naišao na žive analogije između Neokatekumenskog puta i Jehovinih svjedoka.

Prije nego počnem iznositi svoje iskustvo, htio bih razjasniti značenje riječi «sekta». Po nekim znanstvenicima riječ dolazi iz latinskog jezika. Riječ secta (particip prošli), od glagola sequor, što znači «slijediti». Stoga bi sekta bila grupa i doktrina koju naučava, a koju ljudi slijede. Drugi misle da riječ sekta dolazi od riječi sectus (particip prošli), što znači sjeći. «Sekta» bi dakle bila grupa koja se odijelila od glavnine svoga tijela.

Štogod da bila točna etimologija ove riječi, ona ima duboko negativnu konotaciju u današnjem svijetu.

Ograničen prostor ne dozvoljava mi da dam iscrpan opis svih tipova sekti koje danas postoje. To bi bilo korisno kako bismo mogli vidjeti jesu li Neokatekumeni jedna od sekti. Nadam se da će ono što ću ovdje kazati biti dobar poticaj za razmišljanje na tu temu.

Problem psihološkog uvjetovanja ili ovisnosti unutar neke sekte još uvijek je predmet mnogih rasprava među znanstvenicima. Prema Frank-u (1974.), metalni procesi kojima se pridobiva osoba da postane član neke sekte veoma su slični onima koje koristi psihoterapija a koji rezultiraju učvršćivanjem odnosa koji se razvija između psihoterapeuta i pacijenta. U sektaškoj organizaciji, zajedno s drugima (braćom i sestrama u zajednici i katehistima), sljedbenik se osjeća bolje te je u mogućnosti suočiti se s životnim problemima s većim mirom i povjerenjem. Drugi ljudi u organizaciji, zapravo, često postaju nesvjesna projekcija oca/roditelja koji daje sigurnost.

Sektaške organizacije se uvijek optužuju za (kako se kolokvijalno zove) «ispiranje mozga».  Danas se međutim preferira termin «promjena mišljenja» koji je skovao Lifton (1961.). Osoba koja postaje dio sektaške grupe mijenja svoje ponašanje. Promjena se događa tako neprimjetno da ju sam subjekt teško može uočiti. Sasvim je druga situacija s onima koji su bliski toj osobi i koji su u mogućnosti primijetiti promjene, ponekad čak radikalne promjene. Tako imamo pojam «obraćenje». No, jeli to stvarno istinsko obraćenje?

Za one koji ne znaju mnogo o Neokatekumenima, potrebno je načiniti kratku sintezu da bismo vidjeli što se događa s ljudima koji su njihovi članovi kroz dugi niz godina (ponekad dvadeset ili više, ovisi o njihovom «duhu obraćenja»). Onaj tko dođe do kraja Puta, bit će u mogućnosti potvrditi da je razumio što je to krštenje, ili bolje, on će ga ponovno otkriti.

Vrlo često, osoba koja pristupi Putu je ili rođak ili prijatelj nekoga tko već pripada Putu. Ovaj član priča o Putu s takvim entuzijazmom koji graniči s cjepidlačenjem; on se osjeća nagnanim od neke «misijske» dužnosti podijeliti «čudesa» Puta s drugom braćom i sestrama. Onaj tko odluči stupiti u kontakt s pokretom mora sudjelovati na petnaest kateheza koje se održavaju u župi svaki drugi tjedan. Nakon što to završi, član je obvezan sudjelovati na konvivenciji (vrijeme zajedničkog življenja) koja počinje u petak na večer i završava u nedjelju poslijepodne; nakon te konvivencije stvara se zajednica.

Konvivencija je krešendo osjećaja i novih iskustava. To iskustvo (osobito za one koji nikad nisu bili osobe vjere) je okidač za nešto u osobi koja postaje veoma duboko involvirana. To potiče i budi nešto što je prisutno u svakoj osobi: potrebu za svetim i smislom života. Nažalost, sektaške organizacije profitiraju od ovih potreba.

Konvivencija počinje veoma sugestivnim obredom koji se naziva «prozor na krovu koji propušta svijetlost». Prostorija se potpuno zamrači na nekoliko minuta. Nakon toga prezbiter ulazi u sobu držeći upaljenu uskrsnu svijeću koja se probija kroz uznemirujuću tamu. U subotu, nakon duge kateheze koja govori kako su se Židovi spremali za Pashu te kako su pripravili put kršćanskom Uskrsu, slavi se Euharistija kojom započinje Neoktekumenski način slavljenja Svete Mise svake subote navečer na oltaru ukrašenom cvijećem te postavljenim u sredinu crkve kojeg okružuju katehisti te braća i sestre novoformirane zajednice (katehisti su prisutni samo tijekom konvivencije).

Tijekom Molitve vjernika svatko može slobodno na glas moliti iznoseći svoje osjećaje kakvi god oni jesu. Čak prije prezbiterove homilije, svatko može «podijeliti sa svojom braćom i sestrama ono što mu Gospodin govori po pročitanim biblijskim čitanjima te kako se njegov život promijenio zbog toga što je na Putu». Otvarati sebe drugima vrlo je važan element programa. Po otkrivanju sebe u svijetlu pročitanih biblijskih tekstova daje se egzistencijalna interpretacija nečijeg života. To također pripravlja Neokatekumena da komunicira svojoj braći i sestrama u zajednici najtajnije stvari u svom životu.

Ovo navodno oslobađanje zapravo postaje dvosjekli mač. S jedne strane, iako se «brat» osjeća «slobodni/oslobođenim», on je to prihvatio zato što katehisti stalno ponavljaju, «Gospodin te ljubi takvog kakav si». S druge strane, osoba shvati da svaki prisutni laik kao što je i on sam zna sve i najmanje detalje njegova života te to stvara dvostruku ovisnost. Laik nije vezan ispovjednom tajnom kao svećenik. Možete zamisliti kako su ti ljudi oboružani materijalom za glasine i ogovaranja koji naravno nisu na izgradnju zajednice. Neokatekumensko slavlje završava s plesom čije utemeljenje nalaze u Davidovom plesu oko Kovčega Saveza.

Zajednica slijedi dvotjedni ritam koji se sastoji od aktivnosti pripravljanja slavlja kao što su slavlje Riječi i Euharistijsko slavlje u subotu navečer. Obično nakon dvije godine puta, član zajednice dolazi do prvog skrutinija, što ipak ovisi o tome koliko je član bio prijemljiv za ono čemu ga uče katehisti. Prvi skrutini je prvo snažno i uzbudljivo iskustvo. To je korak u kojem sljedbenik počinje otkrivati dubine svoga srca. Zapravo, na ovom stupnju pozvan je na «testiranje u blagu». To znači da se treba osloboditi onih stvari na koje je najviše navezan, na primjer, novca. Katehist zapravo «poziva» člana da donira nešto osobno, nešto na što je ovaj osobito navezan (a to ne mora nužno biti novac. Može biti nakit ili nešto drugo…) nekome koji nikad neće znati tko mu je to donirao i otkud dolazi to što je primio.

Međutim, tijekom obreda postoji trenutak koji može biti dramatičan za osobu koja ga doživljava. To je trenutak kad «brat» ili «sestra» mora reći, pred cijelom zajednicom i katehistima, koji je njegov ili njezin osobni križ. Trenutak je popraćen snažnim emocijama zato što otkrivanje svog osobnog križa – često u suzama i s velikim unutarnjim otporom – ima katarzični i oslobađajući učinak. Mnogi ljudi će lagati u ovom trenutku jer ih je sram ili im je neugodno. Ovo je prva snažna stepenica na Putu na kojoj mnogi odustaju. No, katehisti uvjeravaju i ohrabruju one koji ostaju, «nisu svi pozvani biti sol i svijetlo. Gospodin je pozvao vas».

U tome trenutku se stvara jedan jaki «JA». Član smatra da je on spašen, da je pomalo poseban – da bude jedan od onih koji su pozvani u misiju za crkvu u koju mnogi nisu pozvani. Neprimjetno, uska jakna počinje se još više stezati. Ona se još više stišće kod onih ljudi koji nemaju svoj čvrsti i utemeljeni «JA». Ovi ljudi, nakon nekoliko godina, nisu sposobni naći ništa izvan Puta niti ikoga osim svoje «braće i sestara» u svojoj zajednici.

Godinu dana nakon prvog skrutinija dolazi «shema» (čuj, o Izraele). Ovdje oni govore da je nužan znak i da bit taj znak bio oslobađanje od vrijednih stvari koje čovjek posjeduje. Međutim, prava točka prekretnica nastupa sa drugim skrutinijem kad Predkatekumen mora donijeti neku veliku, ozbiljnu odluku u svom životu s obzirom na to da je pozvan biti sol i svijetlo. Uvjerenje da se spasenje može postići samo na Putu ovdje je još više naglašeno; izvan Puta čovjek bi bio izvan Crkve. Katehisti često ponavljaju onima koji pokušavaju napustiti Put, «da će izvan Puta biti mrtvi jer je ovo put koji je Gospodin odabrao za njih».

Slične stvari se ponavljaju u drugim prilikama iz drugih razloga. Na 20. stranici «Orijentacije za tim katehista kod drugog  krsnog skrutinija» (jedan od «svetih tekstova» Neokatekumenskog puta) Kiko Arguello kaže: «Vidio sam jednog župnika koji je proveo čitav svoj život boreći se protiv nas i mrzeći nas. Trebala je samo jedna noć kad ga je pogodila snažna tachycardia da je počeo shvaćati ozbiljno svoj život te se totalno promijenio». Dakle, za Gosp. Arguello-a taj je svećenik trebao biti pogođen providonosnom tachycardiom da bi prihvatio Put! Mnoge slične priče čuju se često među ljudima koji pripadaju ovoj zajednici, a osobito od katehista. Ovo tako utječe na ljude da još više vide Put kao jedini, ili, u najmanju ruku, kao najbolje što Crkva ima za ponuditi.

Drugi skrutini karakteriziran je odreknućem od takozvanih «idola». Kad jednom zajednica prođe ovaj stadij od članova se traži da daju desetinu od svih svojih prihoda. Ovo se čini na isti način kao i sva druga davanja unutar Neokatekumenskog puta. S prezirom i gađenjem, prilozi se stavljaju u vreću koju nazivaju «smeće» dajući tako negativno značenje novcu.

Put ima «inicijaciju u molitvu». Nakon odgovarajućih kateheza, katekumen otkriva ili ponovno otkriva ljepotu molitve i počinje moliti Časoslov. Parovi koji «idu» Putem zajedno postaju više fokusirani na pitanje svoje djece te si posvješćuju i njihovo članstvo na Putu. Budući da djeca, kako uče katehisti, mogu biti primjer naših «idola», njih treba ostaviti doma noću s djedom i bakom ili s nekim drugim ako roditelji iz samilosti prema svojoj djeci odluče poštedjeti ih dugih večernjih slavlja!

Daljnji korak je Redditio, kad se predaje Vjerovanje i Tradicija. Nakon ovoga neokatekumen iznosi svoj život pred okupljenom zajednicom – često uključujući najintimnije dijelove u kojima mu je Put pomogao da promijeni svoj život…i nakon toga recitira Vjerovanje. Put završava s «izabranjem» i obnovom krštenja.

Ovako kratak sažetak daje samo ono najbitnije o Putu te ostavlja netaknutim mnoge druge stvari. Htio bih ponuditi nekoliko mojih razmišljanja. Kroz cijeli Put, uočava  se neprimjetna i suptilna kontrola onoga što pojedinac koji je dio zajednice radi. Istina, u samom početku, zahtjevi su relativno lagani – član zajednice mora pohađati dva tjedna sastanka te ako je potrebno sudjelovati u njihovom pripravljanju. To čineći, osoba polagano preuzima njihov vokabular, zatim način na koji obavlja stvari a koji je u skladu s duhom Puta. Sve se u njegovom ili njezinom životu mijenja u skladu s Putem – koji je jedini koji može donijeti zadovoljstvo njezinom ili njegovom životu.

Informacije se drže u tajnosti. Tekstovi kojima se služe katehisti se ne objavljuju. Jednom kad se župniku kaže da ne postoje referencijalni tekstovi, sljedeći odgovor glasi, «ali čak i vi se morate obratiti…jer niste još uvijek dostigli taj stupanj na putu»!

Izvršavajući dužnosti Puta (koje katehisti nazivaju «vrijeme darovano Bogu»), osobi se pomaže da više ne razmišlja. Kad ona izrazi bilo kakvu sumnju ili zbunjenost «subratu» ili čak katehisti, odmah mu biva odgovoreno da je to Sotona koji ga želi odvesti od Boga. Uglavnom kad netko ima takve vrste napasti šalje ga se da razgovara s katehistima. Katehisti polako počinju voditi vaš život. Grijesi iz prošlosti koriste se da bi se člana uvjetovalo ili još gore degradiralo. Nakon dugog niza godina provedenih na Putu, čovjek postaje duboko uvjeren da su katehisti uvijek u pravu, da nikad nemaju krivo!

Međutim, jedna od najozbiljnijih stvari je kontrola ljudskih emocijama kroz upotrebu krivnje i straha. U prvim katehezama govori se o krsnom zdencu u koju čovjek mora uroniti da bi pogledao svojim grijesima u lice. Jedan katehist je rekao: «ti moraš uroniti u crnu jamu da bi ponovno ustao s Kristom». Drugi je rekao ovo: «zajednica počinje rasti onda kad se vi počnete raspravljati među sobom te izbacivati sav trulež koji nosite u sebi». Sve rečeno je sasvim različito od onoga što nas Crkva uči o obraćenju («metanoia»). Crkva nas podsjeća, prije svega, da smo spašeni ljubavlju Božjom koja nam daje da osjećamo radost njegove milosti čak i u sred naše mizerije.

Nametanje krivnje (koje je sasvim različito od poniznog priznavanje vlastite grešnosti) jedan je od najvažnijih metoda u kontroliranju ljudskih osjećaja. Poniznost se krivo tumači kao odbacivanje sebe – što onda vodi u otuđenje. Ovo zauzvrat stvara osobnost koja želi zadržati neki ideal koji je izvan njezina domašaja te tako osoba uvijek završava s osjećajem krivnje jer nije bila sposobna dohvatiti ili zadržati taj ideal.

Članovi zajednice utuve si u glavu da su oni dio privilegirane elite u Crkvi; oni su predodređeni donijeti spasenje ljudima s kojima rade, svojim obiteljima, ili čak radeći u misijama kao «katehisti itineranti». Kao što je negdje napisano, ljudi često čuju od katehista ovakvu frazu: «Gospodin je izabrao i pozvao tebe i nikog drugoga. Ova i druge slične fraze daju ljudima vjerovati da su oni «posebno odabrani». To nesvjesno zadovoljava njihov vlastiti osjećaj frustracije.

Druga stvar koja karakterizira Neokatekumene je njihov žar u provođenju onoga što im katehisti (a osobito utemeljitelj Puta) kažu da učine. U zajednicama se slavlje ne događa u crkvi nego u sobi. Oltar mora biti stol, a patena, kalež, križ, svijećnjak i sve što se koristi  mora apsolutno biti potpisano «Kiko»! Sve graniči s maničnim! Jednom je jedna zaručnica u župi koja nije bila Neokatekumenska inzistirala da se ceremonija vjenčanja obavi u stilu «inspiriranim» Kikom, s njegovim križem, oltarom, kaležom, patenom, pjesmama, itd.

Tkogod je naučio na ovaj način godinama živeći u zajednici, nalazi nevjerojatno teškim odjeliti svoj odnos s Bogom od ovog stila i života vjere, još uvijek u Crkvi ali na potpuno drugačiji način. To stvara psihološku ovisnost koja prisiljava čovjeka da kontrolira druge i da demonizira svakoga, uključujući također i biskupe i svećenike, koji s njim ne dijele Put. Jednom je jedan katehist rekao: «Dobro je da imamo biskupe i svećenike koji ne vjeruju jer to jača nas na našem putu; to je znak da smo ni na pravom putu».

Čini se da su mnogi Neokatekumeni izgubili kritičku i logičku sposobnost – sposobnosti koji čine pravog kršćanina. Pismo kaže da je pravi kršćanin onaj koji može pokazati svoju vjeru razumnom. Istina je da mnogi ljudi kritiziraju Put, ali isti više nemaju hrabrosti napustiti ga jer su Put poistovjetili s Crkvom. Oni možda ne znaju ili ne žele znati da je Crkva mjesto puno šire i slobodnije nego crkva koju Kiko i njegovi katehisti prezentiraju!

Atmosfera euforije i samoveličanja stvorena u zajednici dostiže svoj vrhunac i kulminaciju na Pashalnom bdijenju. Bdije se cijelu noć u kojoj se krštavaju mala djeca. Kako vrijeme bude prolazilo i ova djeca budu rasla bit će podvrgnuta vrlo upitnoj religioznoj formaciji.

Govoreći od djeci, napisano je ranije, da su Neokatekumeni jako za život i zato rađaju mnogo djece. Međutim, budući da djeca ne smiju biti idoli, ostavlja ih se na brigu djedovima i bakama ili kome drugome do kasno u noć je Bog je prije svega i On se poistovjećuje s Putem. U drugom skrutiniju, kad se od njih traži da se odreknu idola, tko zna nije li itko od Neokatekumena ikad posumnjao da bi jedan od njihovih idola mogao biti i sam Put! Mnogi zaboravljaju da put mora biti jedan od načina kako doći k Bogu, a ne sam sebi svrha.

Htio bih zaključiti svoje razmišljanje o Putu sumirajući sljedeće:

 

1. Kiko i njegovi katehisti imaju kraljevski autoritet. Jedan katehist je rekao: «Čak i svećenici bi trebali postati dio puta i obratiti se»!
2. Ljudi koji slijede Put smatraju sebe predodređenima da postanu sol i svijetlo Crkve za svijet.
3. Članovima Puta je obećano spasenje ako prihvate Put kao način života koji je jedinstven i drag privilegiranoj nekolicini. Katehisti često kažu: «Ako kreneš ovim putem imat ćeš duh Isusa Krista. Mi osjećamo da je to istina i u našem životu.»
4. Zajednica vrši veliki pritisak na svoje članove. Oni su podvrgnuti čeličnoj disciplini Puta, kao što katehisti kažu, «to ćete dovesti do trenutka u kojem ćeš morati učiniti radikalni izbor u svom životu.»
5. On stvara segregacijski pristup prema onima koji nisu na Putu. Ljudi koji su isključeni su čak kršćani koji su dio Crkve, ljudi koji su aktivni u drugim katoličkim pokretima, te prezreni katolici koji nedjeljom idu na svetu misu. Osobno sam vidio mnogo ljudi koji su duhovno bogatiji od mnogih Neokatekumena.
6. Sljedbenici Kika usredotočeni su na misionarske aktivnosti čak i onda kad imaju velike obitelji.
7. Nakon drugog skrutinija, članovi moraju davati desetinu od svojih mjesečnih prihoda, ali povrh svega traže se i dodatni prilozi za druge svrhe također. Nikad se na kraju godine ne daje izvješće od sredstvima koja su se skupila u tim davanjima. Katehisti to opravdavaju rečenicom iz Evanđelja, «neke ti ne zna desnica što radi ljevica».  Stoga se ja pitam, zašto Crkva ima u svakoj župi crkveno tijelo koje se naziva Ekonomsko vijeće? Prilozi, prihodi i troškovi prikazuju se jasno i transparentno.
8. Često i ne primjećujući, Neokatekumeni preuzimaju govor, a osobito žargon koji ih čini izdvojenima i po kojem se razlikuju od drugih.
9. Općenito, Neokatekumeni reagiraju vrlo burno (ili nasilno) kad netko kritizira Put. Pokušavaju izbjeći tu temu, ili kao što je osobito slučaj s katehistima, utječu se dijalektici (znak boljeg sofiste). Jednom sam doista bio zaprepašten kako je jedna osoba s Puta reagirala na čovjeka koji je rekao da ne vjeruje u Put. U početku je sljedbenik Puta mirno iznosio svoje osobno životno svjedočanstvo; iako je bio vulgaran u svojoj kritici Pape i biskupa, nije bio ljut sve do trenutka kad je čovjek počeo kritizirati Put. Teško da bismo tu mogli govoriti o ljubavi prema neprijateljima u dimenziji križa!
10. Neokatekumeni se često osjećaju progonjenima i demoniziraju (kao što sam napisao ranije) one koji ne pripadaju Putu čak i one ljude koje bi trebali smatrati svojom braćom u Kristu. Sekte tipično demoniziraju one koji ne misle kao oni zato što moraju stvoriti izvanjskog neprijatelja (žrtveni jarac) na kojeg mogu usmjeriti sve svoje individualne strahove i tjeskobe.

 

Rasti u vjeri znači rasti u ljubavi, a ne biti zabavljen godinama oko raznih aktivnosti, priprema, slavlja, prijelaza iz jednog stadija u drugi ili bilo čega drugoga. Mnogi Neokatekumeni imaju iluziju da ih vršenje nekih čina, «činjenje stvari» i «bivanje aktivnim» kroz mnoge godine postupno obraća. Ljudima treba govoriti o dokumentu koji je izdala Sveta Stolica, Odbor za promicanje kršćanskog jedinstva, 1986. godine. Dokument nosi naslov, Fenomen sekti i novih religioznih pokreta: pastoralni izazovi. Na trećoj stranici, govoreći o netoleranciji prisutnoj u sektama čitamo, «sličan duh možemo susresti u kongregacijama koje pripadaju crkvama ili crkvenim zajednicama».

Na kraju, nekoliko pitanja još uvijek na nalazi odgovore: Zašto se tako rigorozno taje Kikovi tekstovi? Zašto Neokatekumeni ne objave svoje prihode? Zašto nekad ne prihvate da je kritika (doktrinarna i metodološka) izrečena na njihov račun možda učinjena iz ljubavi prema istini a ne da dolazi od đavola koji ih progone iz zavisti? Znajući kako su vezani za Riječ Božju, pitam se jesu li ikad razmišljali nad onom rečenicom iz Hošea 6, 6 «jer ljubav mi je mila, ne žrtve, poznavanje Boga, ne paljenice».

 

http://www.antyk.org.pl/wiara/neokatechumenat/inside.htm