Još jedno svjedočanstvo kako Put gazi i one duše koje su najspremnije da ga slijede
Još jedno svjedočanstvo kako Put gazi i one duše koje su najspremnije da ga slijede
Lijepi pozdrav. Nažalost ne znam talijanski (pomogla sam si s automatskim prevoditeljem), nadam se da je razumljiv. Ovo je moje svjedočanstvo.
Ja sam europskog porijekla (ali ne talijanskog ili španjolskog). Budući da sam puno vremena proveo izvan Crkve (kao i mnogi), imao sam želju vratiti se Crkvi i obnoviti vjeru koju sam primio na krštenju. Sve je počelo prije 15-ak godina, kada me Gospodin na poseban način probudio i više nisam dvojio da mi je mjesto u Katoličkoj Crkvi.
Predložen je itinerar katoličke formacije u mojoj župi. Na poziv župnika pridružio sam se. Imao sam dosta poteškoća s
početnim katehezama , ali sam želio nastaviti jer sam župniku dao riječ da ću biti prisutan. Bilo je stvari koje su mi se činile nesuvislima, ali kad bih postavljao pitanja, “katehisti” su kao da su bili zatečeni i nisu znali što bi mi odgovorili. Mislio sam da bi nakon dugog razdoblja nedostatka vjernosti Gospodinu bilo normalno da moram malo umrtviti svoj duh i slijediti put poniznosti. Dakle, unatoč kritikama, sumnjama da se radi o kultu, dao sam se uvjeriti da je to ipak pokret koji odobrava Crkva i stoga sam, vjerujući Crkvi, nastavio.
U suživotu sam sudjelovao na kraju kateheze, pristajući ući u ovu „malu zajednicu“. Bilo mi je zanimljivo proučavati različite biblijske odlomke i čitati Bibliju kao grupa. Isprva sam se osjećao pomalo izgubljeno s Euharistijom, a onda sam je naučio voljeti, pronaći je duboku, istinski osjećati prisutnost Gospodina. Pričest pod objema vrstama postala mi je vrlo važna, čak i ako ništa ne dodaje samoj pričesti pod kruhom. Zamoljen sam da postanem psalmist i tako sam, u duhu služenja, prihvatio. Naučila sam sve, uloživši dosta vremena koje sam trebala provesti s mužem i djecom. Ipak je bila zajednica, ali što ne bih za Gospodina…
Sljedećih godina vrijeme uloženo u zajednicu se povećalo. Ugodni trenuci s braćom, da, ali često manje ugodni i teški, godine druženja nedjeljom ili početkom godine ili odlomci iz kojih sam se često vraćao iscrpljen, s teškom glavoboljom, a ponekad i neugodan.
Rekao sam sebi: idemo naprijed, moramo usmrtiti ovog “starca” u meni, moramo se naučiti poniznosti, eliminirati ovu sebičnost, naučiti dati sve za Gospodina unatoč žrtvama, poniženjima (uostalom, biti psalmist) ponekad je vrlo ponižavajuće). Tražimo stvari na nebu, a ne na zemlji.
Ankete su bile krajnje ponižavajuće, uznemirujuće. Bio sam duboko ponižen u javnosti, ali s druge strane danas sam oslobođen nekih stvari i možda to ne bi bilo moguće bez ovog iskustva. Bilo mi je jako žao što sam morao čuti svjedočanstvo neke braće. Više puta sam osjetio veliku nelagodu i tugu zbog komentara “kateheta” (putujućih ili ne) prema nekoj braći i sestrama. Bilo je stvari koje sam smatrao neprihvatljivima. Ali ipak sam želio nastaviti Put.
Ima jedna stvar koja me zasmetala u svim upitnicima ( tijekom suživota, glasovanja ili kućnih liturgija): uvijek se govori o Neokatekumenskom putu, a nikad o Crkvi (prije Puta, otkako hodamo… ).
Uvijek sam poslušao sve što se od mene tražilo. Drugu sam provjeru primijenio vrlo skrupulozno, po cijenu da sam je ponovio nekoliko puta. S katehezom usmjerenom na činjenicu da su siromasi i siromašni prosjaci na uglovima ulica, ali ponekad i da su siromasi oni koji ne poznaju Krista i važnost evangelizacije. Riješio sam se mnogo čega, ali uglavnom sve što imam dao mi je Gospodin. Kad sam otišao s Puta, rekao sam sebi: sve što sam učinio, učinio sam za Gospodina, a ne za zajednicu i ako sam bio prevaren, ne moram kriviti sebe jer Gospodin vodi moje priča.
U našoj zajednici smo bili složni , ali nam se uvijek iznova ponavlja da je važno da ponekad “lete stolice”. A mi to nismo razumjeli, prije svega zato što smo u našoj zajednici nešto govorili jedni drugima, tražili smo oprost, dobro smo se slagali i ovo je bilo jako lijepo. Ali imao sam dosta problema s načinom na koji su neki ljudi govorili: “moja žena je moj neprijatelj, moj muž je moj neprijatelj”…
S druge strane, u susretima s drugim zajednicama u zemlji nikada se nisam osjećao opušteno, osjećao sam se kao stranac. Palo mi je na pamet da je to možda katolički itinerar, ali napravljen za ljude s talijanskim ili španjolskim mentalitetom, duhovnost ( ali u zajednici ne žele čuti riječ duhovnost ) za Talijane ili Španjolce, ne za ljude iz mog zemlja.
Kad sam imao pitanje rečeno mi je: zašto si postavljaš sva ta pitanja, odakle ti sve to? Strpi se, čekaj, jednog dana će ti zajednica dati odgovore, ali sve se radi tempom zajednice. I pomislio sam: kako se sve može raditi samo sa zajednicom i svojim tempom ? A o čekanju na tempo zajednice kada imate pitanja o odgoju male djece, na primjer, dobio sam odgovore (koji nisu bili odgovori) kada su bila prevelika.
Jednog sam dana rekao sam sebi: što ja radim ovdje? Žele li mi isprati mozak? Što dobivam? Ništa. Biblijsko obrazovanje? Godinama smo bez svećenika i ja sam se bunio: zar ne možemo dobiti objašnjenja tekstova? Ili iz homilije? Rečeno mi je: svećenik nije bitan za slavlje Riječi. Moramo raditi “katehezu” i to bi samo po sebi bilo jako dobro i jako obogaćujuće. Ali nikad nitko da ispravi ono što ne valja. Govorimo, slušamo i uzimamo ono što želimo, bilo to ispravno ili ne. Nisam razumio, postajalo mi je sve teže razumjeti zašto, i postavljao sam si mnoga pitanja: zašto moramo čekati 12 godina da naučimo moliti? Zašto 15 ili 20 godina da naučimo moliti krunicu?A što je s osobnim posvećenjem, osobnim asketizmom? Zašto mi ljudi govore da im ne treba duhovno vodstvo “jer ga dobivaju od zajednice”? Zašto se morate razlikovati od ostalih katolika u župi? Bio sam jako tužan kad sam vidio kako braća u zajednici koja su bila na pozornici odmazde dobivaju ogromne palme umjesto naših skromnih maslinovih grančica. Za mene, ovo nije “sol” zemlje. Bilo je to nešto što nisam želio.
Trebalo mi je mnogo godina. Ali kad je došao dan, nakon uvođenja u molitvu, rekao sam sebi: čemu sve to? Mnogo godina poslušnog čekanja i sve više i više mraka… Pa sam odlučio prekinuti kontakt, prestati mučiti svoj mozak. Zajednicu sam napustio zbog svih ovih razloga, ali i zato što što vrijeme više prolazi sve više shvaćam da braća iz “naprednijih” zajednica djeluju sve tmurnije i tužnije. Ne svijetle svjetlom uskrslog Krista, barem u mojim očima. Ali osjećao sam se okovano. Morao sam puno moliti i puno meditirati kako bih smogao snage da sve zaustavim. Nisam mogla stati preko noći, jer sam htjela ostati sama s ostalima. Htio sam se oprostiti. Nije to bio lak korak. Okreće se cijela stranica u mom životu. A sad moram ispočetka.
Danas sam u pratnji svećenika koji nije s Puta i također primam katoličku formaciju, ali osjećam se kao da se budim iz dugog sna, neke vrste kome iz koje moram ponovno učiti i prilagođavati mnoge stvari. I bojao sam se nečega kad sam otišao tom svećeniku, puno sam molio prije ovog susreta: bojao sam se da će mi ovaj svećenik (koji me i danas prati) reći: “Gospodin te je izabrao da hodaš u maloj zajednici, to ti je mjesto, to je volja Gospodnja, moraš se vratiti u svoju zajednicu“. Ali ovaj me svećenik dočekao i saslušao, zadivila me njegova slatkoća.
Shvaćam da sam zanemario mnoge državničke dužnosti svoga braka, da sam zanemario svoju djecu koja su sada odrasla i oboje su napustili Crkvu. Jedan od mojih sinova nedavno mi je rekao: ti ljudi su previše zatvoreni, oni su kult.
Osobno još uvijek volim svoju braću u zajednici, koji su dobri ljudi, i volim svećenike Puta. Zabrinut sam za njih. Trudim se održati kontakt s njima. Uvijek sam dobrodošao na njihovo euharistijsko slavlje. Ali tamo se sve manje osjećam kao kod kuće.
Ovo je moje svjedočanstvo.
.png){kind=link}
