I

KATOLIČKA CRKVA, JEDAN TOR

PAPA

«U ušima nam odzvanja poziv božanskog Učitelja: ‘Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.’ (Mt 28, 19s). Svjesni velike odgovornosti, i vi morate osjetiti strah kakav je osjetio sv. Pavao apostol kad je uskliknuo: ‘Doista, jao meni ako evanđelja ne navješćujem..’ (1 Kor 9, 16). I kao što je preporučivao i sam Apostol, propovijedaj Riječ ‘uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno, …’ (2 Tim 4, 1s), duboko uvjereni u snagu njezine istine koju Crkva ispovijeda dvije tisuće godina. Stoga svako djelo evangelizacije ima za cilj da se svaka osoba i svaka zajednica potpuno otvori Božjoj riječi.» (Montevideo, Redovnicima. 31. 3. 1988.)

«U svjetlu novog Bogojavljenja Bog se u Isusu Kristu objavljuje svim narodima i nacijama na zemlji. Svima je namijenjeno božansko svjetlo koje će prodrijeti u mrak ljudskog postojanja…» (Prilikom zaređenja 10 biskupa, 6. 1. 1988.).

«Iako se mijenjaju vremena i mišljenja, i nadalje su valjane i aktualne riječi koje je Isus uputio apostolima: ‘Ali vi ne vjerujete jer niste od mojih ovaca. Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom..’ (Iv 10,6) ‘Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas’ (Iv 20, 21). ‘Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio’ (Mt 28, 19s). Ovo je volja Božja izražena u zapovijedi Isusa Krista, koji dodaje: ‘Ne bojte se (…). i evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta’» (Mt 28,20).

(Usporedi: XVI. Sabor u Toledu, D-S 575; INOCENT III., ibid. 792; IV. Lateranski sabor ibid. 802; BONIFACIJE VIII., ibid. 870; Sabor u Konstanci, ibid. 1191; Sabor u Firenci, ibid. 1351; LEON XII., ibid. 2720; GRGUR XVI., ibid. 2730; Pio IX., ibid. 2785, 2865, 2917 i dalje; LEON XIII., ibid. 3304; Pio XII., ibid. 3821 te 3866 – 73).

KIKO

Kad je riječ o naravi, zadaći i sudbini Crkve Kiko ne ulazi u detalje. Ali ono što kaže dovoljno je da ga proglasimo heretikom.

«Možda je zadatak Crkve da sve ljude koji su izvan nje uvede u Crkvu (…). Kad bi to bila istina, mogli bismo reći da je Isus Krist nakon 2000 godina promašio cilj, jer danas je vrlo malo onih koji su doista u Crkvi. Ako je zadatak Crkve da u nju svi uđu, kako to da je Bog dopustio da je toliko premalo onih koji su u Crkvi?…» (Smjernice za skupinu katehista za fazu obraćenja – bilješke govora koje su Kiko i Carmen održali za katehiste na susretu u Madridu u veljači 1972. Tekst je priredio Neokatekumenski centar «Sluga Jahvin» u San Salvatoreu, Piazza S. Salvatore in Campo, 00186 tel: 6541 589, ožujak 1982., s 78).

«Zadatak Crkve nije da postigne to da juridički svi postanu njezin dio, nego da Crkva sve ljude prosvijetli i da svi dođu do Boga …» (ibid., s 81).

«Izvan Crkve nema spasenja (…) Pravno gledano, ova rečenica odražava mentalitet ljudi kojima je upućena. Na njoj se zasniva naše mišljenje o Crkvi: otuda pretjerana pomazanja bolesnika, ispovijedi u zadnji čas, krštenja tek rođene djece itd. Jer, ako je Crkva jedino mjesto spasenja, tada se onaj koji joj pravno ne pripada osuđuje; i onda tako valja postupati…» (ibid., 82, usporedi ibid., ss 83, 84, 86).

«Crkva je događaj, crkva je povijest, crkva je činjenica …» (ibid., s 87)

Ali kako je to moguće, ako Crkva prije svega nije ‘društvo’ s vlastitim snagama, s vlastitom porukom? Kiko čak kaže da nije ni ‘religija’ (ibid.).

«Prva Crkva nikad se nije smatrala jedinim mjestom spasenja, već poslanjem u povijesti…» (ibid., s 81 i dalje).

Dakle: «Mi tako zamišljamo Crkvu; bez trijumfalizama i prozelitizama, bez želje da Isusa Krista dovedemo ne znam gdje te bez želje da svi uđu u Crkvu». (ibid., s 86)

Svejedno je, dakle, pripadamo li ili ne Katoličkoj crkvi, i to onoj hijerarhijskoj Crkvi, onoj vidljivoj, koju Kiko zove ‘pravnom’, ali koja je u svakom slučaju jedina koju je Isus Krist ustanovio i čiji je pastir Ivan Pavao II… Iz toga slijedi – opet je to mišljenje karizmatičnog neokatekumenskog vođe – da ‘druge ovce’ koje trenutačno nisu u njegovu ‘stadu’ ne pripadaju Kristu niti su dužne ući u taj tor kako bi tvorile jedno stado…

II

BOŽJA RIJEČ I CRKVENO UČITELJSTVO

PAPA

«Vjernici su pozvani da služe božanskoj Objavi, a ne da se služe Riječju kako bi potkrijepili svoje ideje, ma koliko one bile uzvišene. Ne smije se zaboraviti da je Riječ povjerena Crkvi (II. vatikanski sabor, Dei Verbum, 10) i da je učiteljska služba Crkve odgovorna za vjerodostojno tumačenje njezine poruke.» (Savezu za biblijski apostolat, 6.8.1984.)

«Zadatak da vjerodostojno tumači Božju riječ povjeren je živom Učiteljstvu Crkve, koje tu svoju vlast obnaša u ime Isusa Krista (II. vatikanski sabor, Dei Verbum, ibid. 10)…». «Evo dakle jednog novog obilježja vjere: vjerovati kao kršćanin znači također prihvatiti istinu objavljenu od Boga onako kako je naučava Crkva.» (Opća audijencija 24. 4. 1985., usporedi s Kongregacija za nauk vjere, Napuci za crkveni poziv teologa, 24. 5. 1990.)

(Usporedi: Tridentski sabor, D-S 150; Pio IV., ibid. 1863.; ALEKSANDAR VIII., ibid. 2284; BENEDIKT XIV., ibid. 2583; I. vatikanski sabor, ibid. 3007; LEON XIII., ibid. 3281; Pio X., ibid. 3401- 8, 3546; PIO XII., ibid. 3887)

KIKO

«Želimo da se na tom putu ljudi izravno susretnu s biblijskim tekstovima. Nema koristi od čitanja Biblije kod kuće, jer nakon četiri dana to svakoga umori. Biblija s pomoću paralelizama objašnjava samu sebe …» (ibid., s 372).

U svojim Smjernicama Kiko rijetko citira brojne dokumente učiteljstva mnogih papâ kako bi predočio i prihvatio njihove misli, a ne citira dokumente ni onih papâ koji su ga štitili i poticali, kao, naprimjer, Pavao VI., a posebice Ivan Pavao II.

Od dvadeset dva crkvena sabora u Smjernicama spominje samo dva ekumenska sabora: Tridentski i II. vatikanski sabor, ali samo zato da bi ih suprotstavio jedan drugomu.

Tridentski sabor, koji je ponajprije sazvan radi borbe protiv pogrešaka protestantizma, Kiko oštro prekorava… «S Tridentskim saborom i u razdoblju između XVI. i XX. stoljeća sve je zaustavljeno…» (ibid., s 174).

«U Tridentu je sve bilo usmjereno na bitnost i djelotvornost te se iz vida gubi sakramentalno značenje znaka…» (ibid. s 175) «… s Tridentskim saborom u XVI. se stoljeću sve čvrsto odredilo i tako radikalno nametnulo rimski obred. Zbog tog nametanja misi se više ništa ne može ni oduzeti ni dodati. Misa u takvom obliku zadržala se do današnjeg doba. Ta postojanost trajala je tako dugo da nas je prva promjena liturgije sablaznila, jer smo misu smatrali nepromjenjivom. To je pogreška…» (ibid. s 325). – «Nakon Tridenta preostala nam je samo bit i djelotvornost i ne prepoznajemo više vrijednost znakova…» (ibid. s 327)

Ali Ivan Pavao II., koji je imao isto mišljenje kao i svi njegovi prethodnici, nekoliko je puta citirao i bezuvjetno odobrio Tridentski sabor, budući da je taj sabor imao odlučujuće značenje za dogmu: (usporedi: Opća audijencija, 8. 1. 1986.; 8. 10. 1986.).

Kikovo oštro kritiziranje Tridentskog sabora u skladu je pak s hvalospjevima II. vatikanskom zahvaljujući kojemu smo «izašli iz gotovo potpune nepokretnosti» (ibid., s 73. usporedi ibid., ss 67 te 81, 316, 326, 327, 332, 334, 335, 348, 349, 350, 351).

Teologe, poznate i nepoznate – uključujući i sv. Tomu – zaslužne za pripremanje, razvijanje i obranu službenog Učiteljstva Crkve i ne spominje; dapače, prema svima se odnosi s nepovjerenjem i prijezirom… Kiko ironizira njihove ‘debate’ o euharistijskoj dogmi, ali i njihove rasprave općenito (usporedi ibid. ss 74, 251, 264, 325, 326, 329).

Komentirajući biblijska tumačenja jednoga od današnjih teologa, Kiko poučava: «Tu riječ ne možeš tumačiti na svoj način, jer već postoji njezino tumačenje Crkve.» (ibid., s 239) Točno: nije dovoljno proučavati odgovarajuće paralelne odlomke, treba izaći iz teksta i pozvati se na autoritet crkvenog Učiteljstva. Kiko nam drži predavanja iz pravovjernosti. Ali često proturječi sam sebi, jer su neka njegova tumačenja Božje Riječi u suprotnosti s tumačenjima Učiteljstva. Tako je njegovo tumačenje prodaje dobara (Mt 19, 16-29; Lk 18, 18.30) i zajedničkog vlasništva dobara (Dj 5, 1-4) potpuno osobno i proizvoljno. Tu ne ubrajamo odgovarajuće odlomke iz Biblije koji su dijametralno suprotni kikijanskim tumačenjima otkupljenja te žrtvenog posredovanja Isusa Krista, žrtve za grijeha ovoga svijeta…

Katehist Puta, nažalost, svakoga tko se ne slaže s njegovom riječju, koju nameće kao neprijepornu, smatra ‘opsjednutim demonom’.

III

HIJERARHIJSKA STRUKTURA CRKVE

PAPA

«Ovdje, za oltarom, Crkva se objavljuje u svojoj najintimnijoj naravi kao hijerarhijska zajednica vjere, nade i milosrđa» (Američkim biskupima, 2. 3. 1989.)

«Značenje naše biskupske službe (…) načelno obuhvaća zadatak poučavanja, posvećivanja i upravljanja. U hijerarhijskoj zajednici te zadatke obavljaju predsjednik Zbora biskupa i članovi tog Zbora …» (Biskupska konferencija u Kanadi, 20. 9. 1984.).

«Na temelju zajedništva, koje u određenom trenutku objedinjava cijelu Crkvu, objašnjava se i ostvaruje hijerarhijska struktura Crkve, kojoj je Gospodin podario kolegijalnost i primat, u trenutku kad je apostole objedinio u Zbor ili postojan stalež, na čije je čelo stavio jednoga od njih, Petra…» «I da ponovno upotrijebim riječi II. vatikanskog sabora, ‘biskupi su, dakle, sa svojim suradnicima svećenicima i đakonima preuzeli zadatak svećeničkog služenja zajednici, predsjedajući umjesto Boga stadu čiji su pastiri, učitelji, svećenici svetog crkvenog bogoslužja, upravitelji…’» (Apostolska konstitucija, Pastor bonus, 28. 6. 1988. – usporedi Opća audijencija 22. 6. 1988.; Ekumenskim predstavnicima 26. 6. 1988.; Novozelandskim biskupima, 9. 4. 1988., koje je između ostalog podsjetio: «Crkveno značenje Vašeg posjeta hijerarhijska je zajednica…»)

(Usporedi: Klement Rimski, D-S 101; Sabor u Firenci, ibid. 1318; Tridentski sabor, ibid. 1768; I. vatikanski sabor, ibid. 3061; PIO IX., ibid. 2919; LEON XIII., ibid. 3167, 3171; PIO IX., ibid. 3685; PIO XII., ibid. 3804; II. Sveti sabor 26: Lumen gentium, 4, 8,10, 18, 20; Presbiterorum Ordinis, ibid., 5)

KIKO

«Crkva nije pravna stvar, nego sakramentalna…» (ibid., s 167). Prva Crkva sa svojom pokorničkom disciplinom poprimila je «pravnu dimenziju» (ibid.) Kiko odbacuje pravnu viziju Crkve … (ibid.) Gdje je onda Crkva? Ondje gdje je Duh Sveti, životvorni duh uskrsloga Isusa Krista, ondje gdje je novi čovjek Propovijedi na Gori. «Gdje je sve to, ondje je Crkva…» (ibid., s 88) Dakle, ne-hijerarhijska Crkva … Biskupi, svećenici i đakoni nemaju ulogu bitnih elemenata u Crkvi koja poučava, posvećuje, upravlja…

Nešto prije (ibid.) Kiko tvrdi da župa, župnik i pomoćnici ne čine Crkvu, kao ni činjenica da je samo jedna zajednica i jedan svećenik, da se slavi misa, da se poučava jedna kateheza i da se vjeruje u objavljene istine… Crkva se po njegovu mišljenju sastoji od nečeg drugog, točnije od vjernika, koji nadahnuti Duhom Svetim, žive u božanskoj milosti, u duhu i prema riječima «govora na Gori» zbog čega ne tvore vidljivu zajednicu, u kojoj su i grešnici…

Kiko se stoga nekoliko puta poziva na tvrdnje koje je Učiteljstvo osudilo. Dovoljno je spomenuti Montanovo stajalište koje u srednjem vijeku slijedi Beguardi (D-S 893), Fraticelli (D-S 910-912), a zatim i J. Wyclif (D-S 1187), J.Hus (D-S 1201 – 1206), Luther (D-S 1464 i dalje), P. Quesenel (D-S 2474 i dalje) i jansenisti sa sinode u Pistoji (D-S 2615, usporedi PIO XII., Mystici corporis, D-S 3803).

IV

MINISTERIJALNO SVEĆENIŠTVO

I

OPĆE SVEĆENIŠTVO SVIH VJERNIKA

PAPA

«II. vatikanski sabor podsjetio nas je na ovu predivnu istinu ‘o jedinstvenom svećeništvu cijelog Božjeg naroda, koje potječe od sudjelovanja u jedinom svećeništvu, onomu Isusa Krista’. Naše ministerijalno svećeništvo, koje je ukorijenjeno u sakramentu svetog reda, bitno se razlikuje od općeg svećeništva svih vjernika (…). Sakrament postiže cilj (da poučava vjernike) po službi riječi i sakramenata, što mu je svojstveno, a ponajprije putem euharistijske žrtve koju može prinositi samo ministerijalni svećenik.» (Rimskom svećenstvu, 9. 11. 1978.)

«Svećeništvo u kojem sudjelujemo putem sakramenta svetog reda, koji je s pomoću posebnog Božjeg znaka, tj. ‘pečata’, zauvijek utisnut u naše duše, u izravnoj je vezi s općim svećeništvom vjernika, tj. svih krštenih, ali istovremeno se i razlikuje od njega, i to ‘bitno, a ne samo u svojem stupnju’ (Lumen gentium, 10). Ako se oni međusobno razlikuju ne samo po stupnju nego i po svojoj biti, to je plod posebnog bogatstva istog Kristova svećeništva, koje je jedino središte i jedini izvor bilo sudjelovanja svih krštenih u njemu, bilo onog drugog sudjelovanja do kojeg se dolazi putem predragocjenog sakramenta svetog reda…»

«Naše sakramentalno svećeništvo hijerarhijsko je i istovremeno ministerijalno – i po tomu je poseban vid služenja Bogu – tj. ono je služenje zajednici vjernika. No njegovi korijeni nisu u toj zajednici, koja ga nije pozvala i poslala. To je svećeništvo više dar toj zajednici i potječe od samoga Krista, u svoj punini njegova svećeništva. Ta punina dolazi do izražaja u činjenici da Krist, čineći sve sposobnima prinijeti duhovnu žrtvu, poziva nekolicinu i osposobljava ih da budu službenici njegove sakramentalne žrtve, Euharistije koju kao žrtvu prinose i svi vjernici i u kojoj se prikazuju duhovne žrtve Božjeg naroda.»

«Svjesni ove činjenice, shvaćamo na koji je način to naše svećeništvo hijerarhijsko, tj. povezano s ovlašću da se ustroji svećenički narod i da se njime upravlja (Lumen gentium 10) i baš je zbog toga, ministerijalno…» (Svim svećenicima, 8. 4. 1979.). (usporedi Zaređivanje svećenika u Rio de Janeiru, 2. 7. 1980.; Pariškom svećenstvu, 30. 5. 1980.; Svećenicima, Veliki četvrtak, 16. 3. 1989.; Apostolska pobudnica, 30. 1. 1988., 22; Angelus, 8. 3. 1987.).

(Usporedi: INOCENT III., D-S 794, 802; KLEMENT VI., ibid. 1084; Sabor u Firenci, ibid. 1321; II. vatikanski sabor, Lumen gentium, 10, 21, 25, 26, 41; Christus Dominus, 15; PIO XII., Mediator Dei, 68-69).

Dakle:

«Svećenik je u središtu samog Kristova misterija (…). On postupa u ‘Kristovo ime’, pogotovo onda kad slavi Euharistiju. S pomoću svog službenika Krist nastavlja provoditi na zemlji svoje djelo spasenja» (Rimskim pastirima i kleru, 2. 3. 1979.).

«Dobro mi je poznato da je honduraški laikat sve svjesniji svoje odgovornosti unutar Crkve i da sudjeluje u zadatku širenja evanđeoske poruke. No zbog toga ne smijemo zaboraviti na nezamjenjivu ulogu koju u posvećenju naroda imaju sami svećenici, od kojih Gospodin želi da u zajednici vjernika putem svetog reda imaju ovlast prinositi žrtvu i opraštati grijehe, te da u Kristovo ime zakonito vrše svećeničku službu…» (Zaređenje prezbitera 2 – Honduraškim biskupima, 23. 11. 1978.).

KIKO

«Nemamo ni svećenika kao osobe koje razlikujemo od svih drugih jer u naše ime stupaju u kontakt s Bogom. Jer naš svećenik, koji moli za nas, Isus je Krist. A budući da smo mi njegovo tijelo, svi smo svećenici. Cijela je Crkva svećenička, jer moli za svijet. Istina je da svećeništvo postaje vidljivo u služenju te je nekolicina braće u svećeničkoj službi, poslužitelji su svećeništva. U Novom zavjetu riječ ‘svećenik’ rabi se jedino kad se govori o Kristu, inače se spominju služitelji i prezbiteri …» (ibid., s 56 i dalje).

Kiko međutim ne razmišlja o tomu (i ne vjeruje u to) da je katolički svećenik služitelj svećeništva, jer u njemu živi Krist koji ima snagu posredovati kod Oca, zbog čega on u prvom licu (a ne vjernici ili zajednica vjernika) povezuje glagole koji izražavaju vršenje vlasti koja je svojstvena isključivo Kristu.

Nažalost, pouzdana svjedočanstva pojedinaca potvrđuju da u neokatekumenskim zajednicama nema ‘svećenika’ (= prezbitera), nego su u tim zajednicama ‘katehisti’ (= laici) koji su na čelu zajednice na način da je potiču i osnažuju, da se za sve brinu i da svima zapovijedaju… A baš je Papa 9. prosinca 1985. našao za shodno reći svećenicima sljedeće: «… na tom je putu bitno djelo svećenika.» Oni su «vođe zajednice», te se stoga «nameće potreba da očuvaju svoj svećenički identitet».

«Zbog zaređenja u sveti red, vi ste obilježeni posebnim pečatom koji vas čini Kristovim svećenicima na način da možete djelovati u njegovo ime. Svetog služitelja valja prihvatiti ne samo kao brata koji je na istom putu kao i cijela njegova zajednica, nego prije svega kao nekoga tko, djelujući ‘u Kristovo ime’, preuzima na sebe nezamjenjivu odgovornost Učitelja, odgovornost onoga koji posvećuje i vodi duše, odgovornost koje se nikako ne smije odreći (…). Bilo bi krivo vjerovati da služite Evanđelju tako da širite svoju karizmu s krivo shvaćenom poniznošću ili na način krivog izražavanja bratimstva (…). Ne dajte se zavarati! Crkva od vas želi da budete svećenici, a laici koje susrećete OD VAS NE ŽELE NIŠTA DRUGO NEGO DA BUDETE SVEĆENICI. Nered među karizmama ne obogaćuje nego osiromašuje Crkvu.» (Govor od 9. 12. 1985.)

No to nije sve. Obraćajući se baš neokatekumenima, Papa je 10. veljače 1983. upozorio: «Praćenje metoda, uputa, smjernica, tekstova ponuđenih od biskupa kao i vršenje službe u zajedništvu i crkvenoj poslušnosti imajući u vidu biskupovu temeljnu službu, kao i službu svećenika koju su u zajedništvu s njime, bit će vam dragocjena pomoć u katehezi koju provodite na svim razinama…».

Nasuprot tomu neokatekumeni imaju svoje ‘kateheze’, koje koncipiraju i organiziraju na svoj način, ne prateći ni upute biskupa ni teme koje određuju. ‘Svećenik’ je u neokatekumenskim zajednicama samo obredni i sakramentalni predsjedavatelj; njegovo predsjedanje ne donosi mu učiteljsku vlast. Zajednicu predvodi odgovorna osoba, laik: «Velika opasnost za zajednicu je – po Kikovu mišljenju – da svećenici ubijaju, a da to i ne žele. Na ovom putu zajednica će imati na čelu laika… (ibid. s 371 i dalje.) Dakle: Te zajednice neće ići tim putem same, onako kako to žele. Te ćemo zajednice u biskupovo ime predvoditi mi. Naš je zadatak da vas dovedemo do zrele vjere, do krštenja. Stoga nema neokatekumenata bez poslušnosti autoritetu katehista…». Iz toga proizlazi da se župnik mora ograničiti na predsjedanje ‘mjesnoj crkvi’ (ibid., s 370), što se itekako razlikuje od ‘zajednice’.

Onoga koga izaberu za ‘katehistu’ mora znati da ga to ispunjava Duhom Svetim te da su od tog trenutka njegovi napuci i rečenice neprijeporne i nepogrešive… Ta osoba «ima karizmu da razlikuje duhove (ibid., s 188). Zapravo, bez poslušnosti katehisti nema puta…» (ibid., s 353).

No, ni biskup ni župnik ne biraju katehistu. Njima je samo povjeren zadatak da na svečanom obredu ‘dodijele mandat’. Taj obred određen je ritualom što ga je osmislio Put, a to je polaganje ruku na katehiste…Iz toga nastaje crkvena struktura služenja koja je paralelna s onom strukturom koja je utemeljena na svetom redu… Ivan Pavao II., iako pastirima daje ovlast da dodijele neke zadatke laicima, upozorava da «vršenje tih zadataka vjernika laika ne čini pastirom, zapravo se ne radi o tome da treba uspostaviti novu službu, umjesto sakramentalne službe.…» (Christifideles laici, 23).

Nažalost, katehist u neokatekumenskoj zajednici prisvaja si vlast koja nadilazi njegov status… Mnogobrojne su i česte pritužbe te prosvjedi vjernika koji su upali u njihovu mrežu…

V

GRIJEH

PAPA

«Griješeći, čovjek isključuje Boga na način da se izravno suprotstavlja jednoj od njegovih zapovijedi, da se ponaša poput njegova suparnika te na način da krivo pretpostavlja da je ‘kao i On’ (…). U slučaju Edenskog vrta u svoj težini i dramatičnosti pojavljuje se ono što čini najskrovitiju i najtamniju bit grijeha: neposlušnost prema Bogu, nepoštivanje njegova zakona i moralnih normi koje je Bog dao čovjeku (…). Isključivanje Boga, prekid s njim, neposlušnost prema Bogu; u ljudskoj povijesti to je, u različitim oblicima, bio i još uvijek jest grijeh, koji može dovesti do negacije Boga i njegova postojanja. Taj se fenomen zove ateizam (…). Neposlušnost čovjeka koji ostvarivanjem slobode ne priznaje Božju vlast nad svojim životom…» (Reconc. et paenit., 14. usporedi 15).

«… Zašto i u kojoj mjeri je grijeh težak zbog uvrede koju nanosi Bogu, a time i čovjeku? O tomu Crkva ima svoj nauk koji potvrđuje u svojim bitnim elementima…» (ibid., 17).

«…Čovjek osjeća da ta neposlušnost prema Bogu prekida vezu s Božjim životnim počelom, pa je to smrtni grijeh, djelo koje teško vrijeđa Boga i koje završava tako da se čovjek s mračnom i razornom snagom okreće protiv čovjeka samog …» (ibid., 17)

«Uzaludno je dakle nadati se da će ojačati svijest o grijehu u odnosu na čovjeka i ljudske vrijednosti, ako nema svijesti o uvredi koja se nanosi Bogu, tj. ako nema prave svijesti o grijehu.» (ibid., 18)

«ONAJ KOJEGA SMO GRIJEHOM NAJVIŠE UVRIJEDILI uvijek je Bog – ‘TIBI SOLO PECCAVI!’ – SAMO BOG MOŽE OPROSTITI…» (ibid., 31/III).

«Onima koji su spremni pokajati se, Bog će u svom milosrđu oprostiti uvrede koje su mu nanijeli, te će ih istovremeno pomiriti s Crkvom…» (ibid., ondje gdje se citiraju I. vatikanski sabor, D-S 1668-70, 1701 i II. vatikanski, Lumen gentium 11).

Na početku korizme 1982. Ivan Pavao II. govorio je o ljubavi ‘ljubomornog’ Boga, kojega je čovjek uvrijedio i čija je krivica da je griješeći u sebi potamnio Božju sliku.

U enciklici Dominum et vivificantem Papa spominje grijeh kao uvredu Boga, pa je čak i pretpostavio da Bog zbog toga doista pati (ibid., 39).

(usporedi: Tridentski sabor, D-S 1525; Dekret sv. Oficija 2291; PIO XI., Miserentiss. Redemptor; Pio XII., ibid. 3891; II. vatikanski sabor, Lumen gentium, 11; Gaudium et spes, 13, 22, 41).

KIKO

«Postavlja se pitanje možemo li uvrijediti samo Boga. Pitanje je postavljeno na takav način zato što je naša predodžba o grijehu vertikalna, individualna. To je predodžba da mi na poseban način vrijeđamo Boga, kao da je grijeh uvreda Boga kojom možemo uništiti Božju slavu. Vjerujemo da se Bogu može nanijeti šteta. No prvo moramo biti svjesni toga da se Bogu ne može nanijeti šteta. Bog je nepovrediv. Njegovu mu slavu ne možeš oduzeti ni na koji način…».

«U kojem smislu se može govoriti o uvredi nanesenoj Bogu? U smislu da grijeh poništava Božji plan. A koji je Božji plan, slika koju Bog ima o čovjeku? Ljubav. Grijeh je uvijek uvreda Boga…» (ibid., s 182.)

To treba razjasniti:

a) Jasno je da grijeh ne nanosi uvredu samo Bogu, ali isto je tako neporecivo da je grijeh «prije svega uvreda nanesena Bogu». Pravi pojam grijeha je u svojoj biti ‘vertikalistički’, budući da samo onoliko koliko je uvreda nanesena Bogu grijeh šteti i onomu koji ga čini te šteti njegovom bližnjem.

b) Nitko ne može pretpostaviti da grijeh oduzima nešto Bogu, čije blaženstvo usprkos svoj ljudskoj zloći ostaje nepomućeno…;

c) Grijeh ipak doista vrijeđa Boga jer mu čovjek uskraćuje ljubav koju zaslužuje na način da odbija priznati njegov apsolutni primat, istinu njegove beskrajne savršenosti, vlastitu potrebu da ovisi o Njemu, Najvećem Dobru, Vječnom zakonu, Neograničenoj Providnosti. To nedostatno priznavanje Boga jedna je od najvećih nepravdi, jer čovjek ne ‘daje’ (= ne pridaje) Bogu ono što mu objektivno pripada. I baš zbog toga ga vrijeđa, iako, odbijajući uteći se svom jedinom Dobru šteti jedino sebi.

Ukratko: Kiko stvara plan Božje ljubavi prema čovjeku, ne razmišljajući o tomu da čovjek može uživati u toj ljubavi samo pod uvjetom da prije svega i više od sebe voli Boga, jer njegovo pravo dobro ovisi samo o toj ljubavi.

Vidjet ćemo da čovjek, kad ne vrijeđa Boga, nije dužan kajati se ‘u duhu pokore’ što Kiko naravno odbija.

VI

MOGUĆNOST GRIJEHA

PAPA

«Kako piše sv. Ivan apostol: ‘Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama. Ako priznamo grijehe svoje, vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde’. Te nadahnute riječi, napisane na samim počecima nastanka Crkve, bolje od bilo kojeg izričaja otvaraju raspravu o grijehu, koja je neodvojiva od rasprave o pomirenju (…). Priznati vlastiti grijeh, dapače – pritom i dublje razmotriti vlastitu osobnost – priznati da smo grešnici, sposobni za grijeh, nezaobilazni je preduvjet povratka Bogu…» (Reconc. et paenit., 13).

Izraz ‘misterij grijeha’ trebao bi nas potaknuti da shvatimo koja se to neshvatljiva tama krije u grijehu. «Grijeh je nesumnjivo plod čovjekove slobode…» (ibid., 14).

«Grijeh, u pravom smislu riječi, uvijek je djelo osobe, jer je riječ o djelu proizašlom iz slobode pojedinca, a ne neke skupine ili zajednice. Taj pojedinac može biti uvjetovan, natjeran, potaknut nizom vanjskih, pa i težih, čimbenika, te može biti podložan sklonostima, manama, navikama određenim njegovim osobnim stanjem. Ti vanjski ili unutarnji čimbenici u rijetkim slučajevima u manjoj ili većoj mjeri mogu umanjiti slobodu pojedinca, tj. njegovu odgovornost i krivnju. Ali radi se o istini vjere, koju potvrđuje naše iskustvo i naš razum, jer ljudsko je biće slobodno. Tu činjenicu ne možemo zanemariti, kad grijeh pojedinca pokušavamo prebaciti na vanjske realnosti: strukture, sustave i druge osobe. Osim toga, to bi značilo da se tako poništava dostojanstvo i sloboda pojedinca, koje dolaze do izražaja – bilo negativno i na katastrofalan način – i u toj odgovornosti za počinjeni grijeh. Stoga ni u jednom čovjeku nema ničeg što bi bilo toliko osobno i toliko neprenosivo kao što je to sposobnost kreposnosti i odgovornosti…» (ibid., 16).

«Smisao grijeha (…) tijesno je vezan s moralnom sviješću, s traženjem istine te željom da se pojedinac slobodom služi na odgovoran način …» (ibid., 18).

(Usporedi: Sabor u Arlesu, D-S 331, 336, 339: LEON X., ibid. 1486; Tridentski sabor, ibid. 1555; LEON XIII., ibid. 3285).

KIKO

«Čovjek ne može činiti dobro, jer je odvojen od Boga, te je iz temelja nemoćan i nesposoban, prepušten na milost i nemilost zlim duhovima. Čovjek je rob Zloga. Zli je njegov gospodar. Stoga ne pomažu ni savjeti, ni zahtjevne propovijedi. Čovjek ne može činiti dobro (…). Ne može izvršavati zakon; zakon ti nalaže da ljubiš, da se odupireš zlu, ali ti to ne polazi za rukom» (ibid., s 130, usporedi ibid., s 135).

Čovjek je «prepun mana. Puten je. Ne može a da ne krade, da se ne svađa, da ne bude ljubomoran, da ne zavidi itd., jednostavno ne može ne biti takav. I nije za to kriv…» (ibid., s 138).

Baš zbog toga, «ne pomažu govori. Ne pomažu riječi: Žrtvujte se, volite se! I pokuša li netko to učiniti, vrlo brzo će postati farizej, jer će sve učiniti za svoje osobno savršenstvo…» (ibid., s 136). Vrlo je čudan i uznemirujući takav način razmišljanja!…

Dakle, osobno savršenstvo kakvo želi Bog (Mt 5, 48; 5, 48; Ef 4, 13; Gal 1,4; 3,2) nije dužnost? Zašto bi pojedinac bio ‘farizej’, ako teži tom osobnom savršenstvu te ako i druge potiče da to činiti?… – Kiko dokazuje da ne zna što govori, barem kad mislimo na jezik Biblije, kojim govore Crkva i svi Sveci…

Jedna majka napisala mi je između ostaloga i ovo: «S neokatekumenima i njihovim svećenicima započela sam raspravu o ispovijedanju grijeha… Ispovijedali mi grijehe ili ne; mi smo neprestano u stanju grijeha. Čini se kao da Božja milost ne postoji, jer ne služi ničemu i onaj koji se nada da je ima preuzetan je, zato što želi postati poput Boga, te pada u ruke Sotonine, jer se ne prihvaća onakvim kakav jest (Bog ionako želi da budemo različiti, jer nas voli upravo takve); stoga valja nastaviti griješiti…».

Je li to cilj kojemu teži Neokatekumenski put ?

VII

OBRAĆENJE

PAPA

Biblijska poruka «o pokori nadasve naglašava vrijednost obraćenja, izraza kojim se pokušava prevesti grčka riječ metànoia, koja doslovno znači da činimo sve da bi se duh preokrenuo ne bismo li ga okrenuli prema Bogu. To su uostalom dva osnovna elementa koja proizlaze iz prispodoba o izgubljenom i pronađenom sinu: ‘ponovno se vratiti sebi’, te odluka da se vratimo ocu. Nema pomirenja bez prvotnog očitovanja obraćenja …» (Reconc. et paenit., 26)

«Osnovni čin pokore od strane pokornika jest kajanje, ili pak jasno i odlučno odbacivanje počinjenoga grijeha. Tako shvaćeno, kajanje je, dakle, početak i duša pokajanja, one evanđeoske metanoje koja čovjeka dovodi Bogu kao što se i sin razmetni vratio ocu…» (ibid., 31/III).

(Usporedi: Tridentski sabor, D-S 1457, 1526 i dalje; 1669)

KIKO

«Obraćenje nikad ne znači stisnuti zube, uložiti napor …». Ono je «Božji dar, Božji poziv, Božja inicijativa…» (ibid., s 163).

Božja inicijativa, primat njegove milosti itd., to je bez sumnje protivno svakom pelagijanskom stremljenju. Kršćanstvo međutim odbacuje i svaku kvijetističku pasivnost, podsjećajući nas da treba «stisnuti zube» i uložiti sav mogući «napor» kako bismo se odrekli sebe, kako bismo svaki dan ponijeli vlastiti križ, dali prednost Kristu pred vlastitim dobrima i pred dragim osobama, žrtvovali vlastiti život… (Mt 10, 37 – 39; 13, 44; 16, 24 – 24; Mk 8, 34 – 37; Lk 9, 23 –27, 12, 33; 14, 26 – 27; Iv 12, 24 – 25).

Čini se da Kiko zaboravlja «da nam se nije boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, Vlasti, protiv upravljača ovog mračnog svijeta, protiv zlih duhova…». Ne razmišlja o tomu da vjernik mora posegnuti za «opremom Božjom» da mora uzmoći «odoljeti u dan zli i održati se kad sve nadvlada». Stoga, «neka se dakle drži! Neka opaše bedra istinom, neka obuče oklop pravednosti… imajući u rukama štit svoje vjere, njime će moći ugasiti ognjene strijele Zloga…» (Ef 6, 10 – 17).

Isus nije došao donijeti nam mir, «nego mač…» (Mt 10, 34). Timotej treba biti boj plemenit (1 Tim 1, 18), obarajući mudrovanja i svaku oholost koja se podiže protiv spoznanja Boga (2 Kor 10, 3 – 5). Zapravo nemoguće je «stisnuti zube» i suzdržati se od svakog «napora» kad ti je dužnost boriti se protiv «putenih požuda koje vojuju protiv duše» (1 Pt 2, 11).

Kiko očito nije shvatio bit kršćanskog života: obmanjujući sebe i druge izdao je evanđeosku poruku koja se sastoji u mudrosti križa (1 Kor 1, 18 – 26). On – kao što ćemo dokazati – nije shvatio da se vjernik ne smije ograničiti na to da štuje Kristov Križ, polazeći od toga da ga je Isus poštedio toga da nosi onaj svoj (Mt 10, 38) i da na njemu razapne svoje tijelo sa strastima i požudama (Gal 5, 24).

Kiko, međutim, nepokolebljivo tvrdi: «Pozvati na obraćenje ne znači ne zahtijevati, nego pružiti mogućnost, priliku za obraćenje (…). Obraćenje je veliki Božji dar, plod uskrsnuća Isusa Krista (…). Obraćenje je Božje djelo, to nimalo nije voluntaristički napor pojedinca …» (ibid., s 164).

«Obraćenje nikad nema moralno ili voluntarističko značenje, nego naprotiv u svojoj je biti promjena smjera…» (ibid., s 165).

«Obraćenje ne znači pokajati se zbog prošlosti, nego kročiti dalje, prema budućnosti… « (ibid., s. 166-7).

Kojoj budućnosti? Očito onoj koja je nastala uslijed promjene smjera, koja iziskuje sve napore od obraćenika, kojega je Milost Božja preduhitrila i podržala. Ali Kiko misli drukčije.

Njegovo je mišljenje da se metanoja kao promjena duhovnog stanja sastoji u unutarnjem prosvjetljenju uslijed kojeg čovjek prepoznaje vlastiti grijeh i prihvaća ga, tj. vjeruje da mu je oprošteno u Isusu Kristu. Kad kažemo «Svi su ti grijesi oprošteni u Isusu Kristu govorimo istinu. Ali moramo imati na umu da je za dobivanje tog oproštenja prethodno potrebno primiti duh obraćenja te da je potrebno doživjeti prosvjetljenje da si u grijehu. Stoga obraćenje polazi od Božje inicijative, koja ti pomaže da vidiš da si u grijehu…» (ibid., s. 164).

Ali to nije ništa. U skladu s vjerom Bog, osim što prosvjetljuje savjest grešnika kako bi grešnik spoznao vlastite pogreške, grešniku također udahnjuje Božju milost potrebnu da bi se pokajao i odlučio popraviti se. To je ono o čemu Kiko ne vodi računa i što ne prihvaća, izvrćući jednu od osnovnih istina o Božjoj milosti i njezinom odnosu prema ljudskoj volji…

Ali i to nije sve. «Velika je istina da je Bog oprostio sve grijehe u svojem sinu Isusu Kristu; ali istina je također da ti trebaš prihvatiti oproštenje grijeha. A da bi prihvatio oproštenje moraš kao prvo priznati da si grešnik, što je vrlo teško. Baš ti u tomu pomaže Bog pozivajući te na obraćenje…» (ibid., s 165).

Pozor:

– Bog nam je oprostio grijehe samo na način da nam u Kristu nudi tu milost da uzmognemo pokajati se i pomiriti s njim;

– Krivo je reći da moramo «prihvatiti» oproštenje grijeha. Mi oproštenje grijeha trebamo zaslužiti pokazujući se spremnim da ga primimo, i to kajanjem do kojeg smo došli po Božjoj milosti što nas poziva da – po njoj – sudjelujemo u njegovoj otkupiteljskoj muci.

– Bog poziva na obraćenje ne samo tako što nas potiče da priznamo grijehe, nego i potičući nas na osjećaj grižnje savjesti s namjerom da tu grižnju savjesti svladamo sve temeljitijim mijenjanjem načina života…

Ni to nije dovoljno.

«Slavit ćeš Boga, budeš li vjerovao da Bog od tebe, grešnika, pohotljivca, egoiste, škrca može napraviti sina Božjega, kojega voliš kao Isusa Krista. Vjeruješ li u to? To će napraviti Bog, a ne ti. Stoga je kršćanstvo dobra vijest za siromašne i nesretne; kršćanstvo ni od koga ništa ne zahtijeva, ono sve poklanja…» (ibid., s 122 – 3).

Po Kikovu mišljenju upravo vjera u Kristovu snagu uskrsnuća poništava čovjekovu grješnu prošlost, koji zato, umro i uskrsnuo, ponovno oživljava u Njemu: «Ako smo stvoreni na sliku Božju, ako je on umro za naše grijehe, i mi umiremo za svoje grijehe (…). Ako je on zauzeo tvoje i moje mjesto, i ako je položen u grobnicu umjesto nas, i ako ga je Otac uskrsnuo, uskrsnuo je i nas. Jer uskrsnuo ga je kao zalog, kao jamstvo da su ti tvoji grijesi oprošteni, da imamo pristup Božjem životu i da se sada ponovno možemo roditi u Bogu…» (ibid., s 141). «Smrt i grijeh pobijeđeni su u smrti i uskrsnuću Isusa Krista koji je, u svojem tijelu, pokopao i uništio grešno tijelo (…). Ako je jedan čovjek uskrsnuo od smrti, to znači da je grijeh oprošten (…). On je uskrsnuo prvi da opravda cijelo čovječanstvo, da pokaže svim ljudima da je smrt oproštena svima, jer je oprošten grijeh… (ibid., s 143-4). Jednom riječju: U Kristu Bog stvara novo biće, novo čovječanstvo» (ibid., 144).

Velika je razlika između ideje «obraćenja» kakvu opisuje Papa i kakvu opisuje Kiko. U suprotnosti s pelagijanskom strujom u duhu je vjere da cijeli proces obraćenja pokreće Bog, koji namjerava sa sobom pomiriti čovjeka grešnika…. Ali i za razliku od luteranske struje također je jasno da je obraćenje potrebno potaknuti «kajanjem» tj. žaljenjem što smo uvrijedili Boga te namjerom da se popravimo… Kajanjem koje proizlazi iz te udahnute ljubavi koja ga bitno i neizbježno određuje … Stoga Kiko «obraćenje» pridaje samo vjeri u oproštenje koji Bog namjerava dati grešniku, ne obazirući se na «kajanje» te oslobađajući čovjeka napora da se popravi, što je inače moguće zahvaljujući Božjoj milosti.

Drugim riječima: Kiko i Luther, negirajući ljudsku slobodu, daju pretjerano značenje Božjoj milosti, do te mjere da izobličuju njezinu složenu narav. Ona (milost Božja) dar je Božjeg milosrđa ne zato što sve čini bez ljudske volje, nego zato što ljudskoj volji daruje mogućnost da po njoj i s njom čovjek sve učini, bilo da, udovoljavajući milosti Božjoj, preuzme odgovornost za vlastite postupke u dobru, bilo da, u zlu, tu milost odbija.

Zapravo, Bog djeluje u čovjeku poštujući dostojanstvo njegove osobe, koja je zapravo kadra autonomno i odgovorno odabrati. To je vjera koju propovijeda Crkva u djelu Otkupljenja, djelu nužno pravednog Milosrđa. (Usporedi: Capitula pseudo-clementina, D-S 243-245, 248; Sabor u Arlesu, ibid. 330, 339; II. sabor u Orangeu, ibid. 397; Tridentski sabor, ibid. 1525 i dalje, 1529, 1541, 1554; ALEKSANDAR VIII., ibid. 2305 i dalje; KLEMENS XI., ibid., 2401, 2425, 2430 i dalje; PIO VI., ibid., 2621; I. vatikanski sabor, ibid., 3010; PIO XII., ibid., 3846).

VIII.

ISPAŠTANJE ZA OTKUPLJENJE I ŽRTVA

PAPA

Vjeran izvorima Objave (tradiciji Svetog Pisma) te tradiciji općeg učiteljstva, redovitog i svečanog, Papa se neprestano bavi središnjim učiteljstvom kršćanstva i razvija ga, učiteljstvom o spasenju izvršenom Isusovim otkupiteljskim posredovanjem po žrtvi križa kojom je okajao grijehe svijeta, vršeći najveće djelo ljubavi prema Ocu i djelo solidarnosti prema braći udovoljavajući beskrajno milosrdnoj Božjoj pravednosti. To je ukratko nauk koji prožima sve dokumente učiteljstva Pape Ivana Pavla II., od kojih je dovoljno citirati nekoliko odlomaka.

– «Ako po Kristovoj žrtvi i po njegovoj poslušnosti do smrti čovjek dobiva oproštenje grijeha, tada se na isti način i svijet pomiruje s Bogom u Kristu» (Župa sv. Marije od anđela, Rim, 5. 3. 1989.).

– «Bit Kristova poslanja je djelo spasenja (…). On ‘će spasiti narod od grijeha njegovih (Mt 1, 21)…’». «Spasiti znači ‘osloboditi od zla’. Isus Krist Spasitelj je svijeta, jer je došao osloboditi čovjeka od temeljnog zla koje ga je obuzelo tijekom povijesti od trenutka prvog prekida saveza sa Stvoriteljem (…). Zlo grijeha je upravo ono temeljno zlo koje od čovječanstva udaljava ostvarenje Božjeg kraljevstva».

«’Evo Jaganjca Božjeg koji odnosi grijehe svijeta’ (Iv 1, 29). Ove se riječi jasno odnose na Izaijinu sliku o trpećem Sluzi Jahvinom. Prorok o njemu govori kao o Jaganjcu kojega dovode na klanje, a on tiho (‘kao ovca, nijema’, Iz 53, 7) prihvaća smrt, kojom će opravdati mnoge, i krivicu njihovu na sebe uzeti (Iz 53, 11). Tako definicija ‘Jaganjac koji odnosi grijehe svijeta’ označava djelo spasenja, tj. oslobođenje od grijeha koje će se dogoditi po Kristovoj muci i smrti…» (Opća audijencija, 27. 7. 1988.).

– «Očeva ljubav objavljuje se u Sinovoj žrtvi, prihvaćenoj iz dubine njegove potpune slobode (…) Upravo zahvaljujući Sinovoj ljubavi, rođenoj u potpunoj slobodi, njegova je otkupiteljska žrtva i spasiteljska (…). Po njegovoj žrtvi taj novi život (božanski i nadnaravan) je u nama …» (Acilia, 28. 4. 1985.).

– «Pobijedivši svojom smrću na Križu zlo i snagu grijeha, svojom poslušnošću punom ljubavi On je svima donio spasenje i za sve je postao ‘pomirenje’. U njemu je Bog sa Sobom pomirio čovjeka…» (Reconc. et paenit., 10).

– «Krist, kao čovjek koji zbiljski i strašno pati na Maslinskoj gori i na Kalvariji, obraća se Ocu, Ocu čiju je ljubav propovijedao ljudima, čije je milosrđe svjedočio svim svojim postupcima. Ali baš on nije bio pošteđen užasne patnje smrti na Križu: ‘S njim, koji nije upoznao grijeha, Bog je radi našeg spasenja postupio kao s grešnikom’, pisat će sv. Pavao, izražavajući tako s malo riječi svu dubinu misterija križa pa tako i božansku dimenziju realnosti otkupljenja.»

«Upravo je to otkupljenje posljednje i konačno objavljenje Božje svetosti koja je apsolutna punina savršenstva: PUNINA PRAVEDNOSTI I LJUBAVI, JER PRAVEDNOST SE TEMELJI NA LJUBAVI, ONA PROIZLAZI IZ NJE I TEŽI K NJOJ.»

«U Kristovoj muci i smrti – u činjenici da Otac nije poštedio svog Sina, nego je ‘radi našeg spasenja postupao s njime kao s grešnikom’ – dolazi do izražaja apsolutna pravednost, jer Krist podnosi muku i križ zbog ljudskih grijeha. Upravo je to ‘preobilje’ pravde, jer ljudske grijehe ‘nadoknađuje’ Žrtva Bogo-čovjeka.»

«Ipak ta se pravda, koja je pravda baš ‘po mjeri’ Boga, rađa iz ljubavi, iz ljubavi Oca i Sina, a i donosi plodove u ljubavi. Baš zbog toga božanska pravda, objavljena u Kristovu križu, po ‘Božjoj je mjeri’, jer se rađa iz ljubavi i u ljubavi se ostvaruje, donoseći plodove spasenja. Božanska dimenzija otkupljenja ne događa se samo u opravdanju od grijeha, nego i u tomu da se čovjekova kreativna snaga vrati ljubavi, zahvaljujući kojoj on ponovno dobiva pristup punini života i svetosti koja dolazi od Boga.»

«Na taj način otkupljenje u sebi nosi objavljenje milosrđa u svojoj punini …» (Dives in misericordia, 7).

«Crkva, koja neprestano razmatra sveukupnost Kristova misterija, sa savršenom sigurnošću vjere zna da je Otkupljenje, koje se dogodilo s pomoću Križa, čovjeku vratilo dostojanstvo i smisao njegova postojanja na svijetu (…). I zato se Otkupljenje dogodilo u pashalnom misteriju, koji preko križa i smrti vodi do uskrsnuća …» (Redemptor hominis, 10).

-«…Otkupljenje se dogodilo po Kristovu križu, ili po njegovoj patnji (…). Crkva, koja se rađa iz misterija otkupljenja u Kristovu Križu, pozvana je tražiti susret s čovjekom na poseban način na putu njegove patnje…» (Salvifici doloris, 3).

«…’S njim, koji nikad nije upoznao grijeha, Bog je radi našeg spasenja postupao kao s grešnikom’. Noseći taj strašan teret, te ‘spoznavši’ sav grijeh okretanja od Boga, što čini bit grijeha, a zahvaljujući jedinstvu između Sina i Oca, Krist na ljudski neizreciv način doživljava tu patnju koja je odvajanje od Oca, odbijanje Oca, prekid s Bogom. Ali baš posredstvom te patnje on otkupljuje, i izdišući može reći: ‘Svršeno je’.»

«Moglo bi se reći da se ispunilo Sv. Pismo, da su se konačno obistinile riječi iz spomenute Besjede sluge patničkog: ‘Gospodin je želio pritisnuti ga bolima.’ Ljudska patnja dosegla je svoj vrhunac u Kristovoj muci (…). Najveće dobro otkupljenja došlo je od Kristova križa i neprestano polazi od križa. Kristov križ postao je izvor iz kojega izviru rijeke žive vode…» (ibid., s 18).

«Veličina otkupljenja (…) ostvarila se posredstvom Kristove patnje. Otkupitelj je patio umjesto čovjeka i za čovjeka…» (ibid., 19, usporedi: 21-22., usporedi: Omil. in Coena Domin, 31. 3. 1988.; Opća audijencija, 15. 3. 1988. Kristova žrtva je otkupljujuća žrtva, ili žrtva koja je naknada kako bismo dobili oproštenje grijeha…», Opća audijencija, 20. 4. 1983.); Homilija u Strasbourgu, 8. 10. 1988.; Homilija na Tijelovo, 2. 6. 1983.; Opća audijencija, 1. 6. 1983., Pismo svećenicima, Veliki četvrtak 13. 4. 1987.; Opća audijencija, 13. 7. 1988.; Predstavnicima kongregacije za euharistiju, 11. 3. 1988.; Rim, Župa sv. Tarzicija, 3. 3. 1985.; Opća audijencija 11. 4. 1990.; Angelus, 10. 2. 1985.; Homilija na Tijelovo, 29. 5. 1986.; («Žrtva križa je žrtva zadovoljštine i iskupljenja. U njoj su otkupljenje i oproštenje grijeha.» – Rim, Župa Uskrsnuća kod Torre Nova, 28. 2. 1988.); Angelus, 31. 8. 1986.; Rim, Župa Isusa Božanskog Radnika, 17.6.1985.; Opća audijencija 26. 3. 1986.; Opća audijencija, 15. 3. 1989.; Župa Presvetog srca Isusova i Marijina, 17. 3. 1985.; Opća audijencija, 13. 4. 1983.).

(Usporedi: Sabor u Efezu, D-S 261; IV. lateranski sabor, ibid. 802; KLEMENS VI., ibid. 1083; Tridentski sabor, ibid. 1740 i dalje, 1743, 1753 i dalje; LEON XIII., ibid. 3313; PIO XII:, ibid. 3847. i dalje).

KIKO

Po Kikovu mišljenju Duh Sveti je na «aktualni proces desakralizacije, dekristijanizacije, te krize vjere … odgovorio Saborom. To se dogodilo jer je to bio odgovor koji je obnovio teologiju. I više se nije govorilo o dogmi otkupljenja…» (ibid., s 67).

Ali to je krivo jer je II. vatikanski, neprestano govoreći o tomu, potvrdio teologiju koja potječe iz izvora Objave, a protiv prošlih i sadašnjih pogrešaka (Usporedi: Sacrosanctum Concilium 2; Lumen gentium 3; ibid., 8, 9, 44, 52, 57; Unit. Redint. 12; Perf. Carit. 5; Apost. Act. 2, 5; Dignit. Hum. 11; Presbiterorum ordinis 13, Gaudium et spes 67, itd.)

– Kiko negira da čovjek griješeći može uvrijediti Boga (ibid., s 182 i dalje). Ali Crkva, nadahnuta Objavom, vjeruje i propovijeda da je «GRIJEH UVREDA BOGU …» (Dominum et vivificantem, 39). Budući da je grijeh negiran kao uvreda Bogu, nema smisla govoriti o otkupljujućem pokajanju, koje je po katoličkoj dogmi o spasenju djelo izvršeno po Kristovoj Žrtvi…

Po Kikovu mišljenju «ideja žrtve» «u kršćanskoj liturgiji» «vratila bi» Crkvu «Starom zavjetu», vratila bi je «poganskom shvaćanju žrtve i svećeništva» (ibid., s 332). «I Izrael je u jednom razdoblju imao takav žrtveni kult», s kojeg je poslije prešao na «liturgiju hvaljenja i slavljenja». U izvornoj crkvi neokonvertiti su u «kršćanskoj liturgiji navodno našli religiozne poganske rituale (…) koje je nadvladao već i izraelski narod.» (ibid., s 320).

Kikovo je mišljenje da je žrtva suvišna iz dva razloga:

a) grijeh, budući da ne vrijeđa Boga, ne traži naknadu kojom bi se udovoljilo pravdi.

b) grijeh ne može uvrijediti Boga, budući da nije ni «ljudska» ni «moralna» činjenica, jer, kao što je već prethodno rečeno, «čovjek ne može činiti dobro…» (ibid., s 130) Čovjek je prepun mana. Puten je. Ne može a da ne krade, da se ne svađa, da ne bude ljubomoran, da ne zavidi itd., jednostavno ne može ne biti takav. I nije za to kriv… (ibid., s 138). «To je čovjekova realnost; želi činiti dobro, ali ne može» (ibid., s 130). Dakle, tko ne može a da ne griješi zapravo ne griješi, budući da nije odgovoran za svoja djela. Iz toga proizlazi da ne može uvrijediti Boga…

U vezi s nepotrebnošću ‘žrtve’ Kiko je kategoričan: «Ponuditi Bogu nešto da bi smo ga udobrovoljili bilo je svojstveno ‘prirodnim religijama’, poganskim religijama.» (ibid., s 320). «Bog nije sudac kojega trebaš udobrovoljiti i moliti pomoć…» (ibid., s 86). «Krist je došao da bi nadvladao prirodnu religioznost», po kojoj se ide «u hram moliti Boga za oproštenje».

«Zar je Bogu potrebna Sinova krv, njegova žrtva da bi se udobrovoljio? Kakvoga smo to Boga stvorili? Poput pogana počeli smo vjerovati da žrtva njegova Sina umanjuje Božji bijes. Zato su ateisti govorili: ‘Kakav je to Bog koji svoj bijes usmjerava protiv Sina na križu.’» (ibid., s 333).

– Ako čovjek ne može uvrijediti Boga i Bog ne traži nikakvu zadovoljštinu za počinjeni grijeh, ne možemo Mu pripisati ni jedno drugo savršenstvo osim savršenstva Milosrđa, budući da On nema razloga izvršavati Pravdu. Njegovo je oproštenje, dakle, bezuvjetno, samo ako čovjek vjeruje, samo ako ima vjere te u radosti bdije na vječnom slavlju. «Isus Krist došao je patiti da ti ne bi patio, došao je umrijeti kako ti ne bi umro. On će umrijeti, a ne ti, i to tako da će ti se život besplatno darovati, tebi, najbjednijem na ovom svijetu, najgrešnijem i najporočnijem, tebi ‘ubojici‘. Život vječni darovat će se svakom» (ibid., s 222).

– «Kršćanstvo ni od koga ništa ne zahtjeva, ono sve poklanja» (ibid., s 222).

– «Živjeti u milosti znači živjeti hvaleći Boga koji ti svojom ljubavlju oprašta, znači vjerovati u to oproštenje i neprestanu ljubav Božju (…). Kršćani znaju da su pravi grešnici i u tom su grijehu iskušavali milosrđe Boga, koji oprašta i daje novi život, plod svoje milosti… « (ibid., s 190).

– «Bog je milosrđe i ljubav» (ibid., s 62). Da bi se potpuno nadvladala «prirodna religioznost (…) koja se temelji na strahu» dovoljno je vjerovati u to, dovoljno je «imati povjerenje u Boga», «apsolutno povjerenje da te Bog voli» (ibid., s 62). «Ako je istina da je Bog u tebi rodio Isusa Krista, primio si Božji dar: milosrđe, vječni život, oproštenje…» (ibid., s 67).

-«Koja je dakle vijest koju nam donosi Crkva? Da je Isus Krist uskrsnuo od mrtvih? Da mi nećemo umrijeti? Jer smo u živom tijelu Uskrsloga Isusa Krista..» (ibid., s 86 i dalje); ili u Crkvi koja sve spašava (…). Crkva sve spašava, jer svima oprašta. Ako je ona Krist, a Krist je Bog, sam vam je Bog oprostio. Crkva ne osuđuje, ne zahtjeva, nego spašava, liječi, oprašta, uskrsava i na taj način uprisutnjuje eshatologiju» (ibid., s 90).

Iz ovakve teorije slijedi cijeli niz teških logičkih implikacija. Ne bismo sve mogli ni navesti, kad bismo nastavili s našom komparativnom analizom misli Ivana Pavla II. i onih Kika Argüella.

IX

EUHARSTIJA – ŽRTVA

PAPA

«Ljubite Isusa prisutnog u Euharistiji. Na žrtveni način on je prisutan u Svetoj Misi, koja obnavlja Žrtvu Križa. Ići na misu znači ići na Kalvariju da bismo sreli Njega, našeg otkupitelja…» (Mladićima, 8. 11. 1978.).

«Isus (u Kafarnaumu) govori o svojoj cjelokupnoj osobi, a ne samo onoj simboličnoj te nam objašnjava da je njegov prinos ‘žrtveni’ te da će se prvi put ostvariti na Posljednjoj večeri, mistično predviđajući žrtvu Križa…» (Obraćanje Opus Dei, 19. 8. 1978.).

«U liturgiji nam Krist prije svega govori snagom svoje Žrtve…» Tu priču o ljubavi Bog «ponovno predlaže posredstvom otkupiteljske žrtve koju nam je ostavio u sakramentalnom znaku, kako je se ne bismo samo prisjećali, nego da bismo je i obnovili te ponovno slavili» (Rimskim sjemeništarcima, 19. 11. 1978.).

«Euharistijski misterij, odvojen od vlastite žrtvene i sakramentalne naravi jednostavno prestaje to biti …» (Pismo, Dominicae Cenae, 8).

«EUHARISTIJA JE PRIJE SVEGA ŽRTVA: Žrtva otkupljenja i, istovremeno žrtva Novog Saveza, kao što vjerujemo i kao što jasno propovijeda Istočna Crkva: Današnja je žrtva – to je stoljećima stara tvrdnja grčke Crkve – poput one koju jednom prinese Jedinorođeni, utjelovljena Riječ; on je prinosi kao vlastitu i jedinstvenu žrtvu». Stoga su upravo uprisutnjenjem te jedine ŽRTVE našega spasenja čovjek i svijet vraćeni Bogu posredstvom uskrsne novosti Otkupljenja…» (ibid., 9).

«Posvećenje prilika kruha i vina na sakramentalni je i misni način Žrtva pokajnica koju On na Križu prinosi Ocu za spasenje svijeta…» (ibid.). «Euharistija (…) je sakrament njegova Tijela i njegove Krvi, koje je on prinio jednom zauvijek (Ef 9, 26 – 28) da bi nas oslobodio od grijeha i od smrti, i koje je povjerio Crkvi kako bi pod prilikama kruha i vina prinosila tu istu žrtvu i njome neprestano hranila svoje vjernike, nas, okupljene oko oltara. Euharistija je dakle žrtva u pravom smislu riječi, žrtva Krista na Križu, posredstvom koje primamo Isusa, cjelovitog, Boga i čovjeka…» (Homilija haitskoj Kongregaciji za euharistiju, 9. 1. 1983.)

«Sinova je žrtva jedina i nezamjenjiva. Prinesena je jednom u ljudskoj povijesti. I ta jedina i nezamjenjiva Žrtva ‘ostaje’. Događaj Golgote pripada prošlosti. Realnost Trojstva tvori jedno vječno i božansko ‘danas’. Stoga cijelo čovječanstvo sudjeluje u tom ‘danas’ Sinove Žrtve. Euharistija je sakrament tog neistraživog ‘danas’. Euharistija je sakrament – najveći sakrament Crkve – po kojem se božansko ‘danas’ Otkupljenja svijeta na ljudski način susreće s našim ‘danas’» (Homilija u Strasbourgu, 8. 10. 1988.)

«U sakramentu Tijela i Krvi položenih na stol oltara Krist se vraća da bi za nas prikazao svoje Tijelo i svoju Krv, da bi bijednu stvarnost nas grešnika još jednom uronio u pročišćujući bujicu božanskog milosrđa te u krhkosti našeg smrtnog tijela razbudio klicu besmrtnog života» (Tijelovo, 2. 6. 1983.).

«U Euharistiji se zapravo ponovno proživljava Otkupljenje: Kristova Žrtva, tako što postaje Žrtva Crkve, današnjem čovječanstvu daje svoje plodove pomirenja i spasenja.»

«Kad svećenik izgovori u ime Krista i ‘in persona Christi’: ‘Ovo je moje tijelo, koje se za vas prikazuje’, ne potvrđuje samo prisutnost Kristova tijela, on izražava i žrtvu po kojoj je Isus dao svoj život za spas svih. Krist je to i namjeravao, kad je ustanovio Euharistiju.»

«…Tako se u posvećenju kruha i vina uprisutnjuje Žrtva otkupljenja. Posredovanjem svećenika, Krist se daruje na mističan način, nudeći Ocu na dar vlastiti život, koji je svojevremeno prikazao na Križu. Euharistija nije samo sjećanje na žrtvu koja je jednom zauvijek prinesena na Kalvariji. Ta se žrtva aktualizira, sakramentalno se obnavljajući u svakoj zajednici koja je prinosi po rukama posvećenog služitelja.»

«Istina je da je Žrtva na Kalvariji bila dovoljna da se za čovječanstvo priskrbe sve potrebne milosti za spasenje. Žrtva samo donosi svoje očekivane plodove. No Krist je želio da njegov dar bude neprestano prisutan kako bi u njoj objedinio kršćansku zajednicu. Euharistija je istovremeno Kristova žrtva i žrtva Crkve, stoga u njoj Krist ujedinjuje Crkvu» (Opća audijencija, 1. 6. 1983.).

«Riječi koje ustanovljuju Euharistiju ne predviđaju samo ono što će se dogoditi sljedećeg dana, nego na dojmljiv način naglašavaju da to ostvarenje koje se bliži IMA U SEBI SMISAO I DOSEG ŽRTVE. Zapravo je tijelo dano…i krv je prolivena za vas…» (Pismo svećenicima, Veliki četvrtak, 13.4.1987.).

«Sakrament je trajan znak prisutnosti njegova Tijela predanoga smrti i njegove Krvi prolivene za ‘oproštenje grijeha’ i istodobno svaki put kad se slavi uprisutnjuje se SPASITELJSKA ŽRTVA OTKUPITELJA SVIJETA…» (Opća audijencija, 13. 7. 1988.)

«Euharistija je sakrament te Žrtve. Ona je sakrament vječnog otkupljenja u Tijelu i Krvi Isusa Krista…» (U Piacenzi, 5. 6. 1988. – Usporedi: Predstavnicima za kongregaciju euharistije, 11. 3. 1988.; U Urugvaju, 7. 5. 1988.; Homilija na Coena Domini, 16. 4. 1987.).

(Usporedi: Tridentski sabor, D-S 1740-42, 1744, 1751, 1753, 1755, 1764; PIO IV., ibid. 1866; sv. PIO V., ibid. 1945; BENEDIKT XIV., ibid. 2535, LEON XIII., ibid. 3316, PIO XII., ibid. 3847; II. vatikanski sabor, Sacr. Conc. 6, 47, 106, 108, Lumen Gentium, 11; Ad Gentes 13, Gaudium et spes 22, PIO XII., Mediator Dei, 55 – 57).

KIKO

Čini se da crkveni nauk o «euharistijskoj žrtvi» nije našao odjeka u Kikovoj katehezi; sve je ondje iskrivljeno, zbrkano, nejasno. Pa tako:

– Misa bi bila «sakrament prijelaza Isusa Krista iz smrti u uskrsnuće» (ibid., s 305), ili iz smrti u život, a ne iz života u smrt, kako to u skladu s katoličkom vjerom zahtjeva stvarno prinošenje žrtve. Stoga je Euharistija «navještaj, kerigma Isusova Uskrsnuća od mrtvih» (ibid., s 308), što je u suprotnosti s onim što piše sv. Pavao: «svaki put… vi navješćujete smrt Gospodnju» (1 Kor 11, 23 –26). Samo u snazi i po zaslugama te smrti Isus je udovoljio Očevoj pravednosti i otkupio svijet. Plod te zadovoljštine slava je njegova i našeg uskrsnuća, ili smrti koja ima vrijednost «žrtve okajanja». Baš zato što odbija prihvatiti tragediju Kalvarije kao «krvnu žrtvu» ili žrtvu slavljenu da bi ublažio «bijes» Boga uvrijeđenog grijehom, Kiko, nakon Luthera, definira misu kao «žrtvu slavlja, potpunog slavlja komuniciranja s Bogom posredstvom Kristove Pashe» (ibid., s 322, usporedi D-S 1743, 1753).

– Papa naučava upravo suprotno: sakramentalno obnavljajući spasenjsku Žrtvu, Euharistija teži čovjeku današnjice posredovati pomirenje koje je jednom zauvijek postignuto s Kristom za ljude svih vremena (…). Svako euharistijsko posvećenje omogućuje oproštenje grijeha svijetu i tako pridonosi pomirenju grešnog čovječanstva s Bogom. «Žrtva prinesena u Euharistiji nije samo žrtva slavlja; to je iskupljujuća ili otkupljujuća žrtva kako je objavio Tridentski sabor (D-S 1753), budući da se u toj žrtvi obnavlja sama žrtva Križa, kojom je Krist ispaštao za sve nas te zaslužio oproštenje za grijehe čovječanstva. Oni koji sudjeluju u euharistijskoj žrtvi primaju posebnu milost oproštenja i pomirenja…» (Opća audijencija, 15. 5. 1983.).

– Ukratko, za Kika «nema žrtve u euharistiji…», zbog čega se prekorava vjernik koji «u Misi vidi Kalvariju» (ibid.).

– I osim toga: «U Euharistiji nema prinošenja žrtve …» (ibid., s 328).

Tim bismo se argumentom morali podrobnije pozabaviti kako bismo stekli širu sliku Kikove teologije o euharistijskom otajstvu.

X

EUHARISTIJA – REALNA PRISUTNOST I BOGOSLUŽJE

PAPA

a) Pravovjerje prije svega:

«Papa prije svega potiče na isticanje temelja euharistijskog nauka, onakvog kakvog su primili, promišljali i živjeli apostoli, a zatim bez prekida mučenici, crkveni oci, srednjovjekovno kršćanstvo, sabori, suvremena pobožnost i suvremena istraživanja. Pastiri i saborski teolozi trebaju predati ono što su sami primili…» «Prvo vrijeme (…) takvog Sabora bit će vrijeme kontemplacije ‘misterija vjere’, vrijeme klanjanja …» (Pismo kardinalu Knoxu, 1. 1. 1979. za Međunarodni euharistijski kongres u Lourdesu).

-«Euharistija je istinski misterij vjere. Euharistija je naš izvor nade u budućnosti. Uspjeh našeg služenja Bogu vezan je za Euharistiju. Blagostanje Božjeg naroda ovisi o njoj. Euharistija i Pokora veliko su blago Božje crkve» (Indijanskim biskupima, 26. 4. 1979.).

«Treba vjernicima objasniti da je Euharistija središte Crkve i svijeta (…). Vrhunac evangelizacije ostvaruje se u Euharistiji. U njoj je čovjek zapravo potpuno izjednačen s Kristom…» (Biskupima u Abruzzu i Moliseu, 4. 12. 1981.).

b) Prisutnost

«Naš Gospodin Isus Krist istinski je i stvarno prisutan u svetohraništu, skriven pod sakramentalnim prilikama i odande obnavlja spomen, hrani vrline, tješi ožalošćene, osnažuje slabe, a one koji su uz njega potiče da budu kao on…» (U Buenos Airesu, 6. 4. 1987.).

– «On je stvarno prisutan u Euharistiji i u svim svetohraništima naših crkava» (Na stadionu u Monte Videu, Urugvaj, 7. 5. 1988.).

– «Posredstvom euharistijskog Sakramenta može se reći da Bog doista, iako na vrlo otajstven način, ‘stanuje’ u svom hramu. A u njegovu hramu, u svetohraništu možemo ga uvijek susresti i kontemplirati izvan vela euharistijskih prilika, nalazeći utjehu za svoje patnje, ili pak nalazeći prosvjetljenje u svojim sumnjama i nesigurnostima te nadahnuća za nova djela milosrđa» (Verona, Svećenicima i redovnicima, 16. 4. 1988.).

– «Ljubite Isusa prisutnog u Euharistiji. On je na žrtveni način prisutan u svetoj Misi koja obnavlja žrtvu Križa (…). On je u nama u svetoj Pričesti i prisutan je u svetohraništima naših crkava» (Mladićima, 8. 11. 1978.).

«Otuda potječe dužna obveza poštivanja liturgijskih normi i svega onoga što posvjedočuje bogoštovlje zajednice upućeno Bogu samome, tim više što nam se u tom sakramentalnom znaku On povjerava s beskrajnim povjerenjem kao da ne uzima u obzir našu ljudsku slabost, našu nedostojnost, navike, rutine pa i mogućnost uvrede» (Enciklika Redemptor hominis, 4. 3. 1979., br. 20 – usporedi: Opća audijencija, 1. 6. 1983.; Angelus, 5. 6. 1983.; Opća audijencija, 13. 7. 1988.; Opća audijencija, 24. 7. 1988., Nacionalni euharistijski kongres, 12. 6. 1988.).

(Usporedi: URBAN IV., D-S 846; KLEMENS VI., ibid. 1083; Sabor u Konstanci, ibid. 1199; MARTIN V., ibid. 1257; Sabor u Firenci, ibid. 1¸321; Tridentski sabor, ibid. 1637, 1640 – 1, 1651, 1653, 1729, 1733; PIO IV., 1866; BENEDIKT XIV. , ibid. 2535)

c) Transupstancijacija

– «U agnostičkom društvu u kakvom živimo, bolno hedonističkom i permisivnom, vrlo je važno produbiti nauk o preuzvišenom Otajstvu Euharistije na način da postanemo i ostanemo što sigurniji u vezi s naravi i svrhom tog Sakramenta, koji se s pravom može nazvati središtem crkvene poruke i središtem života Crkve. Euharistija je misterij misterija; stoga njegovo prihvaćanje znači potpuno prihvaćanje prijelaza Isusa Krista i Crkve, od uvođenja u vjeru do nauka o Otkupljenju, do pojma Žrtve i posvećenog svećeništva, do dogme ‘transupstancijacije’, u okvirima liturgijskih normi.»

«Danas je prije svega potrebna sigurnost kako bismo Euharistiju i svećeništvo doveli na njihovo središnje mjesto, kako bismo procijenili pravu vrijednost svete Mise i Pričesti, kako bismo se vratili euharistijskoj pedagogiji, izvoru svećeničkog i redovničkog poziva i unutarnjoj snazi potrebnoj za prakticiranje kršćanskih vrlina…».

«Današnje je vrijeme vrijeme razmišljanja, promišljanja i molitve kako bi se kršćanima ponovno vratio smisao i žar za klanjanjem. Samo ako polazimo od Euharistije koju smo duboko spoznali, zavoljeli i živjeli možemo težiti onom jedinstvu u istini i milosrđu željenom od Krista i propovijedanom od II. vatikanskog sabora» (Hodočasnicima u Milanu i Aleksandriji, 14. 11. 1981.).

(Usporedi: INOCENT III., D-S 782; IV. lateranski sabor, ibid. 802; II. sabor u Lionu; ibid. 860; Sabor u Firenci, ibid. 1352; Tridentski sabor, ibid. 1642, 1652: PIO IV., ibid. 1866; BENEDIKT XIV., ibid. 2535; PIO VI., ibid. 2629; PIO XII., ibid. 3848; PAVAO VI., Professio Fidei; Eucharisticum Misterium, 3/f)

d) Klanjanje i drugi bogoštovni čini

«Želim vam da vaš primjer privuče mnoge duše na štovanje Krista prisutnog na oltaru kako bi onima koji vjeruju u njega postao utjeha i nada i kako bi mu bili više privrženi s vjerom i ljubavlju, gledajući ga kao Emanuela, Bog je s nama…» (Udruzi štovatelja Presvetog sakramenta, 22. 4. 1989.).

– «Potrebno je što brže pobuditi i pripremiti vjernike za štovanje tog neizrecivog Sakramenta, za njegovo slavljenje u Misnoj žrtvi i utjecati mu se s prethodnom dužnom pripremom» (Montevideo, Redovnicima, 31. 3. 1982.).

– «Mi štujemo i priznajemo tu Kristovu prisutnost pod prilikama kruha i vina; kad je ta prisutnost očuvana u Svetohraništu, kako bi se kršćanima omogućilo da dođu moliti Gospodina, razmatrajući ga u njegovu presvetom Sakramentu, za sve dane, a i zato da bi se pričest mogla dati i bolesnima i umirućima».

«Euharistija postaje javni obred, kad je slavimo na Euharistijskim kongresima ili na Tijelovo. Ta realna prisutnost među nama tijekom slavljenja euharistije uvijek je povezana s Euharistijom, i za nas kršćane jedna je od znakova Emanuela, Bog je s nama, kako je Izrael zvao budućeg Mesiju…» (Homilija prigodom zatvaranja Euharistijskog kongresa na Haitiju, 9. 3. 1983.).

«Kažem vam: budite uvjereni štovatelji Euharistije, poštujte sva liturgijska pravila s pobožnom i dubokom ozbiljnošću, koja međutim ne umanjuje prisnost i nježnost…» (Obraćanje Opus Dei, 19. 8. 1983.).

«Budući da je euharistijski misterij ustanovila ljubav, on je dostojan djela milosti i bogoštovlja. A taj kult mora se isticati u svakom našem susretu s presvetim Sakramentom, bilo onda kad posjećujemo naše crkve, bilo onda kad svete prilike nosimo i dajemo bolesnima.»

«Štovanje Krista u ovom Sakramentu ljubavi mora doći do izražaja u različitim oblicima pobožnosti: u osobnim molitvama pred Presvetim, u satima klanjanja, kratkim, dužim, godišnjim četrdesetosatnim izlaganjima svetog otajstva, u euharistijskim blagoslovima, euharistijskim procesijama i, euharistijskim kongresima».

«Posebnu pažnju zaslužuje blagdan Tijela i Krvi Kristove kao čin javnog bogoštovlja u čast Krista prisutnog u Euharistiji, koji je želio moj prethodnik Urban IV. kao sjećanje na uspostavu tog velikog Otajstva».

«Sve to odgovara već postojećim načelima i posebnim propisima, koji su međutim ponovno formulirani tijekom i nakon II. vatikanskog sabora.» (PAVAO VI., Mysterium fidei, AAS 57, 1965., ss 753 – 774; Sveta kongregacija za bogoštovlje, naputak Eucharisticum Mysterium, AAS 59, 1967, ss 539 – 573, Rituale Romanum. De sacra communione et de cultu Mysterii eucharistici extra Missam, naklada typica 1973.)

«Oživljavanje i produbljivanje euharistijskog klanjanja DOKAZ JE IZVORNE OBNOVE koju si je Sabor postavio za cilj, te je i njegov GLAVNI ZADATAK…».

«U tom sakramentu ljubavi očekuje nas Isus. Ne oklijevajmo stoga prići mu radi susreta u klanjanju, u razmatranju prepunom vjere i spremnom za ispravljanje krivnji i zlodjela svijeta».

«Naše klanjanje neka nikad ne prestane…» (Apostolsko pismo Dominicae Cenae, 3).

«Euharistijski kult je središte i svrha cijelog sakramentalnog života.» (Ad gentes, 9, 13, Presbiterorum Ordinis br. 5) «Na svima je nama, koji smo po Božjoj milosti služitelji euharistije, težina odgovornosti za ideje i ponašanje naše braće i naših sestara, povjerenih našoj pastoralnoj skrbi. Naš je poziv da prije svega na vlastitom primjeru potaknemo svako zdravo očitovanje štovanja Krista, prisutnog i djelatnog u tom sakramentu ljubavi. Bog neka nas sačuva od toga da djelujemo drukčije, neka nas sačuva od toga DA OSLABIMO EUHARISTIJSKI KULT te da se ODVIKNEMO OD NJEGOVA RAZLIČITOG IZRAŽAVANJA I NJEGOVIH RAZLIČITIH OBLIKA, u kojima do izražaja dolazi možda ‘tradicionalno’ ali svakako ‘zdravo’ milosrđe, a nadasve onaj ‘osjećaj vjere’, koji narod ima, kao što nas je na to podsjetio II. vatikanski sabor» (Lumen gentium, 12)».

«… Želio bih moliti oproštenje – u svoje ime i u ime svih vas, poštovana i draga braćo u episkopatu – za sve ono, za ljudske slabosti, za nemar, ili pristranu, jednostranu ili krivu primjenu odredaba II. vatikanskog sabora, a što je možda izazvalo skandal ili neugodnosti u vezi s tumačenjem nauka i štovanjem ovog velikog Sakramenta».

«Stoga molim i Gospodina Isusa Krista da u budućnosti izbjegnemo svaki onaj odnos prema ovom svetom Otajstvu, koji bi na bilo koji način oslabio ili zbunio poštovanje i ljubav naših vjernika prema njemu « (ibid.).

«… Na ovom bih mjestu svratio vašu pozornost na jednu važnu istinu koju je izložio II. vatikanski sabor, a to je: ‘Duhovni se život ne ograničava na sudjelovanje u liturgiji’ (Sacrosanctum Concilium, 12). Stoga vas potičem na prakticiranje drugih vrsta pobožnosti koje ste stoljećima s ljubavlju sačuvali, posebice one koje se tiču svetog Sakramenta (…).»

«Pohod Presvetom Sakramentu – koji je toliko rasprostranjen u Irskoj i bitan je dio vašeg djela milosrđa te vaših hodočašća u Knoch – veliko je blago katoličke vjere. Ono hrani socijalnu ljubav i nudi nam mogućnost štovanja i zahvaljivanja, mogućnost da ispravimo pogreške te da molimo uslišanje».

«Blagoslov s Presvetim Sakramentom, sveti časovi i euharistijske procesije također su dragocjeni dijelovi vaše tradicije, a u potpunom skladu s naučavanjem II. vatikanskog sabora…».

«Euharistija je, u misi i izvan mise, Tijelo i Krv Isusa Krista, te zaslužuje štovanje koje iskazujemo Bogu koji je u njoj živ. (Usporedi PAVAO VI., Mysterium fidei br. 5; te govor od 15.6.1978.). Tako je svaki čin iskazivanja štovanja te poklona pred presvetim Sakramentom vrlo važan jer je to čin vjere u Isusu Kristu, čin ljubavi prema Kristu…» (Dublin, 19. 9. 1979.).

(Usporedi: Tridentski sabor, D – S, 1643 i dalje; 1656; PIO XII., Mediator Dei, 107 – 115: PAVAO VI:, Mysterium fidei, 31 – 41).

e) Svetkovina i tijelovska procesija

«…Tijekom stoljeća pokazalo se da taj najprikladniji dan (Veliki četvrtak) nije dovoljan…» «Ne možemo dakle reći da je Euharistija jedino što puni naša srca. Zato je u srednjem vijeku, točnije od 1264., zbog potrebe da se istodobno javno i u misi štuje presveti Sakrament, nastala posebna svetkovina Tijelovo» (Opća audijencija, 13. 6. 1979.).

«Euharistijska procesija slika je hodočašća Božjeg naroda. Slijedimo Krista koji je Pastir besmrtnih duša… Hodamo pjevajući i štujući otajstvo. Pritom znamo da nema riječi koje bi mogle prikladno izraziti to otajstvo te riječi kojima bismo ga mogli štovati…» (Corpus Domini, 25. 5. 1989.).

«Logično je i prirodno da su kršćani tijekom povijesti osjetili potrebu da i na izvanjski način izraze zahvalnost za postojanje tako velikog dara».

«Kršćani su međutim svjesni da se slavljenje božanskog misterija nije moglo ograničiti na prostor unutar zidina hrama, koliko god on bio prostran i umjetnički, te da taj misterij treba iznijeti na ulice svijeta, kako bi Onaj kojega zakrivaju krhki komadići hostije sišao na zemlju te dao tijelo svoje – za život svijeta (Iv 6, 51)».

«Tako se rodila procesija za Tijelovo, koju Crkva stoljećima slavi posebnom svetkovinom i s posebnim veseljem…» (Homilija na Tijelovo, 2. 6. 1983.).

f) Poštovanje liturgijskih propisa

«…Slavite Euharistiju, a nadasve Uskrs, s istinskim milosrđem, s velikim dostojanstvom, s ljubavlju za crkvene liturgijske obrede te poštujući propise koje su donijele mjerodavne vlasti…» (Obraćanje neokatekumenima, 10. 2. 1983.).

«… Svećenik se ne može smatrati ‘vlasnikom’ koji slobodno raspolaže liturgijskim tekstom i svetim obredom kao svojim posebnim dobrom na način da ga može obilježiti svojim osobnim i proizvoljnim stilom. Ponekad se može učiniti da bi takav način polučio veći učinak, no takav bi način isto tako mogao uroditi subjektivnim milosrđem, koje bi pak objektivno gledano bilo IZDAJA ONOG JEDINSTVA koje prije svega mora naći svoj izričaj u Sakramentu jedinstva».

«Kad svećenik prinosi svetu Žrtvu, ne moli samo on i njegova zajednica, nego moli čitava Crkva. Koristeći se odobrenim liturgijskim tekstom, u tom se sakramentu tako izražava duhovno jedinstvo. Želi li netko takvu situaciju nazvati ‘uniformnošću’, to bi samo dokazalo njegovo NEPOZNAVANJE objektivne potrebe za izvornim jedinstvom te bi bilo simptom štetnog individualizma» (Dominicae Cenae, 12).

(PIO XII., Mediator dei, 32 – 52; II. vatikanski sabor, Sacr. Conc. 22 – 23; Sveta Kongregacija za bogoštovlje, Eucharisticum mysterium, 45).

g) Potreba pokore prije pričesti

«Dostojanstvo, čistoća i nevinost glavne su vrline koje sv. Pavao preporuča prvim zajednicama u Korintu (…). Sakramentalna kateheza koja se treba provoditi ne smije zanemariti tako važan zadatak».

«Kao što znate, nije u skladu s naukom Crkve teorija po kojoj bi Euharistija oprostila smrtni grijeh, a da grešnik prije toga ne primi oproštenje u sakramentu pokore. Istina je da misna Žrtva, koja Crkvi donosi svaku milost Božju, grešniku daje dar pokajanja bez kojega oproštenje ne bi bio moguće. ALI TO NE ZNAČI DA ONI KOJI SU POČINILI SMRTNI GRIJEH MOGU PRIMITI PRIČEST A DA SE PRIJE TOGA NISU POMIRILI S BOGOM POSREDSTVOM SVEĆENIČKE SLUŽBE…» (Svećenicima, 4. 12. 1981., usporedi: Dominicae Cenae, br. 11).

(Usporedi: Tridentski sabor, D – S 1646 – 7, 1661; LEON X., «Exsurge, Domine!», ibid. 1465; Zakonik kanonskog prava, c. 916)

KIKO

a) Euharistijska žrtva

Kiko je dosljedan: poričući da Kristova smrt ima značaj i učinak ‘ispaštajuće žrtve’, Kiko, logično, odbija prihvatiti Misu kao pravu i istinsku ‘žrtvu’:

– za njega nema ni crkve ni oltara: «Mi kršćani (ne kaže katolici) nemamo oltar, jer jedini sveti kamen je Krist, Ugaoni kamen. Stoga mi Euharistiju možemo slaviti i za stolom. Možemo je slaviti i na trgu, u polju i gdjegod nam se svidi! Nemamo neko posebno mjesto na kojem bismo morali slaviti obred…» (ibid., s 56).

– Zatim prelazi na pseudopovijesnu, i očito heretičku filipiku: «Kad se u srednjem vijeku počelo raspravljati o ‘žrtvi’ raspravljalo se zapravo o stvarima koje nisu postojale u izvornoj euharistiji. Jer ‘žrtva’ je u ‘religiji’ ‘sacrum facere’, činiti sveto, stupiti u doticaj s Božanstvom posredstvom krvne žrtve. U tom smislu nema žrtve u Euharistiji (…). U to doba ideja žrtve nije se tako shvaćala kao ‘žrtva slavlja’. Ono što vide u Misi jest to da se netko žrtvuje, tj. Krist. U euharistiji vide samo žrtvu Isusa Krista na križu. A kad biste ljude danas o tomu nešto pitali, rekli bi vam da u Misi vide Kalvariju…» (ibid., s 322).

– Zapravo – kao što smo već rekli – «u euharistiji nema žrtve…» (ibid., 328).

-Misa je ostatak obreda kakav su pogani slavili u čast svojih bogova. Obred koji je Crkva promicala slavljenjem ‘euharistijske žrtve’ tipičan je za «kršćanstvo … življeno u prirodnoj ili poganskoj religiji». Sada je trenutak «da se odvojimo od religije da bismo došli do vjere. A što je vjera? Susret s uskrslim Isusom Kristom…» (ibid., s 60 – 61). Ostvaruje se ono što vrijedi za židovski narod: Bog «nije uništio svu prirodnu religioznost, nego (…) je, pročišćujući je, otišao u progonstvo u kojem je pročistio žrtvene obrede – (…). Bog nije započeo odbacujući žrtvovanje jaraca i bikova, nego je otuda krenuo kako bi svoj narod doveo do čišće liturgije i duhovnosti. Krenuo je od toga da je oplemenio te krvne žrtve na način da se, kad je došao Isus Krist, židovska duhovnost više nije temeljila da žrtvovanju jaraca i bikova, nego se bitno temeljila na židovskoj Pashi, svetkovini koja se slavi u obiteljskom krugu i koja je žrtva slavljenja i prinošenja žrtve Bogu. Isto se dogodilo u Crkvi…» (ibid., s 60-61).

-Kiko se pravi da ne zna da je s prestankom prinošenja žrtava po starom Zakonu, koje su postale suvišne, Krist, Vrhovni Svećenik, žrtvovao sebe samog na oltaru Križa te da je želio da njegova krvna žrtva – savršena i neponovljiva – ostane trajno u euharistijskoj liturgiji, koju slave služitelji Novoga Saveza, sudionici njegova svećeništva. To je savršeno izrečeno u poslanici Hebrejima (otprilike 7 – 10).

b) Realna prisutnost

– Ne negirajući ga, ali shvaćajući ga na svoj način, Kiko sve više odbacuje taj crkveni nauk, koji svoj izvor ima u najpravovjernijoj katoličkoj teologiji.

– Po Kikovu mišljenju «izvorna Crkva nikad nije imala problema s realnom prisutnošću…» (ibid., s 326). «Ali najvažnija stvar nije prisutnost Isusa Krista…» (ibid., s 325). O kojoj prisutnosti bi se trebalo govoriti? O «sakramentalnoj, irealnoj, autentičnoj, memorijalnoj prisutnosti. Kako se ostvaruje Uskrs, ako nema moćne Jahvine ruke koja vodi iz Egipta? Isto je i s Isusom Kristom. Spomen koji nam on ostavlja njegov je uskrsnuo Duh, postao životom kako bi Ocu doveo sve one koje slave Uskrs, sve one koji s Njim slave Večeru. Izvorna Crkva ima problema s tom prisutnošću» (ibid., s 326).

– Iz toga slijedi da su ‘kruh’ i ‘vino’ samo ‘znakovi’ ili ‘simboli’ te prisutnosti. Stoga sve ono što je u katoličkom svijetu rečeno da bi se objasnila euharistijska prisutnost u vezi s posvećenim kruhom nema nikakvu vrijednost. Kad se više ne razumijeva ta prisutnost Uskrsa, tada se taj sakrament pokušava objasniti filozofski (…), te se započinju rasprave o tomu kako je prisutan, da li s očima ili bez očiju ili fizički itd. Sva ta objašnjenja imaju krivo polazište tj. žele racionalizirati nešto što je drukčije… (ibid., s 326).

– Po Kikovu mišljenju «’vino’ i ‘kruh’, budući da su samo znak, pomažu i pripremaju da se primi Božje djelo te da se pojedinac tako disponira, kako bi se sakrament ostvario…» (ibid., s 327). Nepotrebno je dakle razmišljati o tim elementima, pozivajući se na njihovu ‘bit’ koja se po katoličkoj dogmi u potpunosti ostvaruje u materiji Tijela i Krvi Kristove… Upravo je to ono što Kiko predbacuje teolozima, prije i nakon Tridentskog sabora. Baš zbog toga, Kiko misli da Luther ne zaslužuje da ga se osuđuje što je negirao «riječcu transupstancijacija što je filozofska riječ koja pokušava objasniti misterij…»(ibid., s 325).

– Kiko ne podnosi što se u prošlosti na Euharistiju gledalo kao na Žrtvu, te smo euharistiju zvali MISNA ŽRTVA.

– «… Današnja istraživanja otkrivaju središte sakramenta i sad se na Euharistiju gleda kao na Spomen na Muku, Smrt i Uskrsnuće Isusa Krista, kao na slavljenje otajstva Uskrsa Isusa Krista. Otkrivanje SREDIŠTA, jezgre sakramenta Euharistije (ili kao što je to kod Kika, odbacivanje tog središta, te ‘iskupljujuće žrtve’, te ‘transupstancijacije’) osvjetljava i druge aspekte, tako da nestaju razlike u odnosu na protestante, jer približimo li se središtu, biti, isti smo kao i oni» (ibid., s 162).

– Citirajući Congara i Rahnera, Kiko je uvjeren da «u budućnosti Crkve neće biti protestanata ili ne-protestanata. Doći će do novog raskola između onih koji su uz Sabor i onih koji su protiv Sabora. Kao da je riječ o proročanstvu, jer smo to doista doživjeli. Bliži smo protestantima nego nekima u Crkvi koji nas žele udariti i ubiti. Danas raskol izazivaju oni koji ne prihvaćaju Sabor i kažu: ‘Koji Sabor? Onaj tridentski! Da, to je Sabor.’ Njihovo je mišljenje da je II. vatikanski sabor samo hrpa budalaština koje podrivaju Crkvu. Na drugoj su strani oni koji su uz Papu i Sabor, koji je objavio: Obnova Crkve, što god to značilo…» (ibid., s 349).

– Odbacujući Tridentski sabor – čiji je karakter dogmatski, konačan i ne može se mijenjati – Kiko, drski obmanjivač, ZAMIŠLJA JEDNOG PAPU (IVANA PAVLA II.) I JEDAN SABOR (II. VATIKANSKI SABOR), KOJI SU OSTAVŠI VJERNI TRIDENTSKOJ DOKTRINI, NASTAVILI NAUČAVATI ONO ŠTO JE U POTPUNOJ SUPROTNOSTI S ONIM ŠTO INSINUIRA KIKO. ZA IVANA PAVLA II. TO SMO SJAJNO DOKUMENTIRALI. ŠTO SE TIČE SABORA: Usporedi Lumen gentium, 10, 11, 25, 28, 34; Sacrosanctum Concilium, 48; Presbiterorum ordinis, 2, 5, 13, 14.

– Budući da nema transupstancijacije i Misa je svedena samo na svečanu gozbu kojom se slavi Uskrs, mrvice hostije po podu ne trebaju nikoga zabrinjavati: «to nije pitanje mrvica i sličnih stvari…» (ibid., s 329).

– O čemu je dakle riječ? «Riječ je o sakramentu, o okupljanju zajednice…» (ibid.) Točno, jer Kiko kaže: «Ni u kom slučaju se ne može to shvatiti kao individualni obred. Židovi ne mogu slaviti Pashu, ako ih u obiteljskom krugu nije barem 11 na okupu. Jer sakrament nije samo kruh i vino, već i okupljena zajednica, cijela Crkva koja svečano naviješta Euharistiju. Nema euharistije bez okupljene zajednice. Samo cijela zajednica može slaviti svetkovinu i euharistiju, jer euharistija je zajedničko razdragano slavlje okupljene ljudske zajednice… Iz takve okupljene zajednice izvire euharistija…» (ibid., s 317).

– Sigurno je da je po shvaćanju Ivana Pavla II. po transupstancijaciji Isus Krist stvarno prisutan u svakoj hostiji i u svakom od njezinih dijelova (Usporedi: Tridentski sabor, D-S 1641, 1653, nakon Sabora u Firenci, ibid. 1321). Papa je isto tako siguran u ono u što se nakon tisućljetne tradicije – mora nastaviti vjerovati: «MISA JE UVIJEK DJELO ISUSA KRISTA I CRKVE, I ONDA KAD U NJOJ NE MOGU SUDJELOVATI VJERNICI…» (II. vatikanski sabor, Presbiterorum ordinis, 13, Usporedi Sacrosanctum Concilium, 26–27.; PAVAO VI., Mysterium fidei, 15, nakon PIO XII., Mediator dei, 68-69).

– Zaključak je: Negirajući euharistijsku prisutnost koja proizlazi iz ‘transupstancijacije’, Kiko ne može a da se ne smije teološkim istraživanjima koja su se stoljećima time bavila: «… Zamislite da sada s filozofskim problemima postajemo opsjednuti činjenicom je li Krist prisutan u kruhu i vinu i kako. Mogao bih vam navesti teološke diskusije o tom problemu koje su smiješne…»

– No za razliku od Kika Ivan Pavao II. bi plakao, kad bi sve to saznao. Njega je osnivač Neokatekumenskog puta nedostojno prevario…

c) Euharistijski obred

U vezi s tim Kiko je logičan do krajnosti te se prepušta nabrajanju izmišljotina protiv Papinog Učiteljstva, otkrivajući neizravno sve ono što se događa u krilu njegovih ‘zajednica’ – koje su krive jer su uvrijedile – osim nauka – i najukorijenjija i najnježnija euharistijska pobožnost naroda, kojoj su prethodili primjeri stotina i tisuća svetaca svih epoha: Počinju duga izlaganja Presvetoga, kojih nikad prije nije bilo…. Kruh i vino su napravljeni da bi se jeli i pili.

«Sakramentićima koji su si napravili veliko svetohranište uvijek kažem: Da je Isus Krist želio Euharistiju kako bi ondje ostao, tada bi se uprisutnio u kamenu koji se ne kvari…» (ibid., s 329). Ali treba postaviti pitanje: Tko je Kiko da donosi presude o Učiteljstvu, zakonima, obredima, iskustvima Katoličke crkve?… Zašto ta svoja uvjerenja ne kaže Papi, koji je pokazao da misli drukčije?

«Počinje Tijelovo; svečana izlaganja Presvetoga, procesije s Presvetim, mise koje postaju sve privatnije, pohodi Presvetom i euharistijske pobožnosti…» (ibid., s 330).

«Odvojeno (što je krivo) od misnog slavlja započinju poznate euharistijske pobožnosti: pobožnosti, opetovano klečanje tijekom mise, Podizanje Presvetoga kako bi mu se svi klanjali. U srednjem vijeku se u trenutku podizanja zvonilo, pa su Presvetog štovali i oni koji su bili na poljima…» (ibid., s 331).

A Papa je u Dublinu 29. rujna 1979. prisutne podsjetio na sljedeće: «Euharistija U MISI I IZVAN NJE JEST TIJELO I KRV ISUSA KRISTA I ZASLUŽUJE KLANJANJE KAKVO ISKAZUJEMO ŽIVOM BOGU, I SAMO NJEMU…».

«Od XVII. stoljeća – nastavlja s izlaganjem Kiko – s industrijalizacijom nema više te svetkovine i ljudi koji su jako religiozni na svoj način sudjeluju u svetim časovima i u Križnom putu» (ibid., s 331).

I ovdje kreće ispočetka, interpretirajući II. vatikanski sabor kao kretanje prema ekumenskoj viziji kršćanstva u kojem će jednog dana nestati sve razlike između katolika, protestanata i istočne Crkve: «Obnova koja dolazi s II. vatikanskim saborom (…) dovest će Crkvu do neopisive slave, a u Istočnoj će Crkvi te kod protestanata izazvati čuđenje i divljenje. Svi ćemo sjesti za jedan ugaoni kamen, na stijenu na kojoj nema podjela. Sabor je ekumenski…» (ibid., s 333).

«A II. vatikanski sabor izjavio je da se ‘duhovni život’ ne može ograničiti samo na sudjelovanje u liturgiji…» (Sacrosanctum Concilium, 12). On dapače potiče kršćanski narod na pobožnosti…, za koje kaže da imaju ‘posebno dostojanstvo’…».

Kiko je, obmanjujući naivne na način da to ne kaže izravno, izjavio da je ‘kršćanin’ (?) ali ne katolik katoličanstva svojstvenog Rimskoj Crkvi, koju je ustanovio Petar, a danas je predvodi Ivan Pavao II.; baš one Crkve II. vatikanskog sabora koji Kiko krivo suprotstavlja Tridentskom saboru…

XI.

SAKRAMENT POKORE

PAPA

A) Pojam

«Sakrament pokore je redoviti put potreban svima onima koji su nakon krštenja pali u teški grijeh. No pokora se ne ograničava samo na brisanje grijeha pokornika, nego je i izraz Božje milosrdne dobrote i njegove slave…» (Biskupima u Abruzzu i Moliseu, 4. 12. 1981.).

– «…Veliki sakrament Božje ljubavi (…). Svaki put kad primimo Sakrament Pokore i Pomirenja, dobivamo i Kristovo oproštenje, a mi znamo da to oproštenje dolazi po Kristovoj smrti…» (Dublin, 29. 9. 1979.).

b) Ustanovljenje

«I sami apostoli – u bliskoj vezi s Kristovom Pashom – dobili su ovlast da opraštaju grijehe. I Krist je naravno bio vlastan otpuštati grijehe (Mt 9, 6). Tu istu ovlast On je prenio na Apostole nakon Uskrsnuća kad dahnu u njih i kaže im: ‘Primite Duha Svetoga’ (Iv 20, 22 i dalje). Otpustiti grijehe znači u pozitivnom smislu vratiti čovjeku sudioništvo na Kristovom životu» (Opća audijencija, 13. 7. 1988.).

«Kao što je apostolima najprije dao pravo slavljenja Euharistije, tj. sakramentalnog obnavljanja njegove uskrsne Žrtve, tako im je drugi put dao ovlast da otpuštaju grijehe» (Svećenicima, 27. 3. 1983.).

«Sakrament Pokore (…) je (…) neka vrst sudovanja; ali to se sudovanje odvija pred sudom milosrđa, a ne pred sudom striktne i rigorozne pravde…» (Angelus, 9. 3. 1986.).

d) Sakrament koji može dati samo svećenik

«Svećenik i hostija u Euharistiji; on isto tako mora biti žrtva i zalog uskrsnuća kad sluša sakramentalne ispovijedi …». «Polaganjem ruku biskup ordinarij posvećuje svakog prezbitera i u potpunosti ga predaje u službu povjerenih mu duša. ..» (Prelatima Apostolske Penitencijarije, 31. 3. 1990.).

«Isusovom voljom (…) svećenik je služitelj pomirenja (…). Svećenik je od apostola naslijedio plemeniti zadatak da u Kristovo ime pomiruje ljude s Bogom. Kao sv. Pavao, i on, u svojstvu Kristova izaslanika, potiče kršćane da se pomire s Bogom posredstvom sakramenta čiji je cilj davanje oproštenja…» (Angelus, 1. 4. 1988.).

«Snagom Kristova uskrsnuća po križu Crkva dobiva vlast otpuštanja grijeha, koja je povezana s apostolskom službom koju vrše biskup i svećenici…» (Rim, Župa sv. Benedikta, 14. 2. 1988.).

«Kršćanin zna da po sakramentu Pokore svećenik koji utjelovljuje samog Krista poklanja Božju milost i sigurnost da je Bog pojedincu oprostio» (Civitavecchia, Zatvorenicima, 19. 3. 1987.).

«Mi smo danas, za razliku od prošlog stoljeća, otkrili zajednički aspekt pokore, pripreme za oproštenje i djela Božje milosti nakon oproštenja. Ali sakramentalno oproštenje uvijek će zahtijevati osobni susret s raspetim Kristom i to posredstvom njegova služitelja …» (Pismo svećenicima, Veliki četvrtak, 16. 3. 1986.).

«U vršenju te službe svećenik se poistovjećuje s Kristom, djeluje u Kristovo ime i snagom Duha Svetoga predstavlja Crkvu koja grešnika prima i pomiruje…» (Meksičkim biskupima, 2. 12. 1983.).

«On je odabrao nas, svoje svećenike da BUDEMO JEDINI KOJI MOŽEMO OPROSTITI GRIJEHE U NJEGOVO IME. TA SLUŽBA BOGU PRIDRŽANA JE SAMO NAMA I MORAMO JOJ DATI PREDNOST» (Američkim svećenicima, 16. 12. 1983.).

«Prakticiranje tog sakramenta, u vezi s njegovim slavljenjem i oblikom, razvijalo se kroz povijest, kao što to pokazuju najstariji obrednici, saborski dokumenti, biskupske sinode, propovijedi crkvenih otaca i naučavanje crkvenih naučitelja».

«Ali u odnosu na materiju sakramenta svijest Crkve nepromijenjena je te se i dalje čvrsto smatra da je po Isusovoj volji svakome ponuđeno oproštenje posredstvom sakramentalnog odrješenja koje daju služitelji pokore. To je sigurna činjenica koju je izričito potvrdio Tridentski sabor (D-S 1668-70, 1701) a i II. vatikanski sabor (Lumen gentium, 11)…» (Esort. Apost., Reconc. et paent., br. 30).

d) Grijeh

«Vjerna svojem poslanju (…) Crkva mora propovijedati postojanje grijeha i zla (…). Već je najranija Crkva odlučno reagirala u odnosu na obmanu nekolicine da grijeh ne postoji, kao što se to vidi iz psima sv. Ivana: ‘Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama’» (1 Iv 1, 8 – Biskupima u SAD-u, 31. 5. 1988.).

Trenutačno postoje struje koje relativiziraju postojanje pojma grijeha, te zbog toga obezvrjeđuju ovlast otpuštanja grijeha dobivenu po ređenju…» (Svećenicima, Lourdes, 15. 8. 1983.; usporedi: Reconc. et paenit., 18 i dalje).

e) Struktura sakramenta

– «Za kršćanina sakrament pokore je uobičajeni način na koji se dobiva oproštenje i otpuštenje grijeha počinjenih nakon krštenja (…). Bilo bi dakle nerazborito i preuzetno proizvoljno zanemariti oruđe Božje milosti i spasenja koje je Gospodin uredio te bi posebno nerazborito i preuzetno bilo primiti oproštenje ne pristupajući tom Sakramentu, koji je Krist ustanovio da bi dao oproštenje. Liturgijska obnova koja se počela provoditi nakon Sabora ne dopušta nikakve obmane ni iskrivljavanja u tom smjeru…» (Reconc. et paenit., 31/I).

«Drugo uvjerenje koje se tiče funkcije Sakramenta Pokore za onoga tko mu pristupa je to da je taj sakrament po najstarijem tradicionalnom shvaćanju neka vrst sudovanja, ali to sudovanje odvija se pred sudom milosrđa, a ne pred sudom striktne i rigorozne pravde, pred sudom koji se ne može usporediti s onim ljudskim…» (ibid., s 31/II).

«Treće uvjerenje (…) tiče se stvarnosti ili dijelova sakramentalnog znaka oproštenja i pomirenja. Neke od tih stvarnosti djela su pokore, i to različitog značenja, no svako od njih je neophodno za valjanost, cjelovitost ili plodonosnost znaka…».

«Neizostavan je uvjet prije svega ispravna i čista savjest pokornika (…). Sakramentalni znak te čistoće je tradicionalni čin koji zovemo ispit savjesti…».

«No drugi bitni čin Pokore jest kajanje, ili jasno i odlučno odbacivanje počinjenog grijeha, praćeno namjerom da više ne griješimo …».

«Razumije se (…) kao što je to bilo od početaka kršćanstva, povezana s apostolima i Kristom, Crkva je u sakramentalni znak Pokore uključila i optužbu za grijehe. Taj čin Pokore toliko je važan da je već stoljećima i dan danas uobičajeno ime Sakramenta ispovijedi…».

«Još jedan vrlo bitan čin Sakramenta Pokore tiče se ispovjednika, suca i liječnika, slike Boga Oca koji prihvaća i oprašta onomu koji se vraća: to je odrješenje…».

«Zadovoljština je konačan čin koji okrunjuje sakramentalni znak Pokore…» (ibid., 31/III).

«I naposljetku treba imati na umu da toliko osoban i intiman nije ni jedan drugi sakrament kao što je ovaj u kojem je grešnik pred Bogom, sam sa svojom krivnjom, sa svojim pokajanjem i svojim povjerenjem…».

«Ali istovremeno neporeciva je socijalna dimenzija tog Sakramenta, u kojem je cijela Crkva – i to ona vojujuća Crkva, pročišćujuća i slavna nebeska Crkva – koja hita u pomoć pokorniku te ga ponovno prihvaća u svoje krilo, tim više što je taj grijeh uvrijedio i ranio cijelu Crkvu. Služitelj se ovdje pojavljuje u svetoj službi svjedoka i crkvenog predstavnika. TO SU DVA KOMPLEMENTARNA ASPEKTA: INDIVIDUALNOST I EKLEZIJALNOST…» (ibid., 31/IV).

f) Potreba ispovijedi za smrtne i male grijehe

«Sakrament pokore (…) sredstvo je koje je neophodno za stjecanje božanske naklonosti – barem onoliko koliko se vjernik, koji je upao u grijeh, iskreno želi vratiti u Božji život».

«Tumačeći Kristovu volju, Crkva je stoljećima poticala vjernike da pristupaju tom Sakramentu (Tridentski sabor, Vatikan, 1946., ss 239-242) pa i zato da nam se oproste i samo mali grijesi. Takav razvoj u prošlosti, kao što je rekao moj prethodnik Pio XII., nije bio moguć bez sudjelovanja Duha Svetoga (usporedi Enc. Mystici Corporis, 87)…».

«Naravno, otpuštanje malih grijeha moguće je s pomoću drugih sakramentalnih sredstava i (…). Ne smije se zaboraviti da sitni grijesi grešniku mogu nanijeti opasne rane. S obzirom na taj poziv shodno je da nam i takvi grijesi budu oprošteni posredstvom sakramenta Pokore…» (Opća audijencija, 11. 4. 1984., usporedi Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, 17. 4. 1986.; Sveučilištarcima, 18. 12. 1979.; Pokajnicima u rimskim bazilikama, 30. 1. 1981.; Opća audijencija, 15. 6. 1983.)

«…Ne gubeći iz vida eklezijalnu dimenziju Sakramenta Pokore (…) važno je shvatiti smisao individualne ispovijedi; upisujući se u trajnu tradiciju Crkve, ispovijed je uvijek potrebna za otpuštanje teških grijeha te je u svim slučajevima prepuna značenja…» (Francuskim biskupima u Midiju, 27. 3. 1987.).

g) Individualna i kolektivna ispovijed

«Što se tiče problema odrješenja koje se generalno daje nekolicini pokornika a da se te osobe prije toga nisu individualno ispovjedile, očito je da se usprkos preciznim odredbama Zakonika kanonskog prava (kanoni 961-3) navedenim u Apostolskoj pobudnici Reconciliato et Paenitentia (br. 33) u mnogim pojedinim crkvama to zlorabi.»

«U vezi s tim osjećam potrebu opet istaknuti kako taj oblik slavljenja tog Sakramenta ‘ima izniman značaj, pa se ne može prepustiti našem slobodnom izboru, te kako slavljenje tog Sakramenta uređuje pripadajuća disciplina’ (ibid., br. 32). Odredbe te discipline poznate su: CRKVA, VJERNA VOLJI SVOG UČITELJA I GOSPODINA, NE NAMJERAVA IH MIJENJATI…» (Plenarno zasjedanje o sakramentima, 17. 4. 1986.).

«U ime Krista i Crkve, u moje i u vaše ime, pozovite kanadske vjernike na obraćenje i NA OSOBNU ISPOVIJED…» (Kanadskim biskupima, 23. 9. 1983.).

«Pozvao bih vas na strogo poštivanje navedenih uvjeta te bih istaknuo da u slučaju smrtnog grijeha, i nakon kolektivnog odrješenja, postoji obveza posebnog sakramentalnog priznanja grijeha. Ponavljam također da u svakom slučaju vjernici imaju pravo na individualnu ispovijed…» (Ispovjednicima u rimskim bazilikama, 30. 1. 1981., usporedi Kanadskim biskupima, 17. 11. 1978.).

«Poštujući stoljetnu praksu Sakramenta Pokore – i to praksu individualne ispovijedi, ujedinjene s osobnim činom osjećanja boli i odluke da se popravimo i pružimo zadovoljštinu – Crkva brani to posebno pravo koje ljudska duša ima. A to je pravo pojedinaca na osobni susret s raspetim Kristom koji oprašta, s Kristom koji nam posredstvom služitelja Sakramenta otpušta grijehe: ‘Tvoji su grijesi otpušteni’, itd.» (Redemtor hominis).

h) Učestalost ispovijedi

«I ovim nagovorom pozivam sve svećenike svijeta, a posebice svoju subraću u biskupstvu te župnike da svim snagama vjernike potiču da što češće pristupanje tom Sakramentu, te da za to upotrijebe sva moguća i uvjerljiva sredstva, da iskušavaju sve načine kako bi što veći broj naše braće približili ‘milosti Božjoj koja nam je dana’ posredstvom Pokore i po pomirenju svake duše i cijelog svijeta s Bogom u Kristu…» (Reconc. et paenit., 31/V).

«Pokušajmo još jednom naglasiti pred našim vjernicima velike prednosti koje proizlaze iz česte ispovijedi…» (Kanadskim biskupima, 17. 11.1978.).

i) Ispovijed djece

«Vjernik koji pristupa tom Sakramentu u kojem do izražaja dolazi pobjednička ljubav uskrslog Krista neće iskusiti pravdu što osuđuje, nego ljubav koja oprašta (…). S obzirom na to činjenično stanje ne možemo a da u pravilnom davanju tog sakramenta ne vidimo nešto što bi i djeci itekako pomoglo u harmoničnom razvoju savjesti, sposobnosti samosvladavanja i spremnosti da prihvate vlastita ograničenja, a da se pri tom s njima pasivno ne pomire?»

«Neovisno o pitanju (….) u kojoj se dobi može počiniti teški grijeh (…) stoji činjenica da su i blaži oblici zla itekako važni, pogotovo ako se promatraju u pedagoškom kontekstu rasta nekog kršćanina…» (Plenarno zasjedanje o sakramentima, 17. 4. 1986.).

(Usporedi: Izvor Sakramenta pokore; LEON I., D-S 308; GELAZIJE I., ibid. 348 i dalje; Tridentski sabor, ibid. 1542, 1668, 1670, 1702, 1764, 1771; Ministro d. Penit.: Sabor u Konstanzi, ibid., 1260; Sabor u Firenci, ibid., 1323; Tridentski sabor, ibid. 1684, 1710).

KIKO

a) Simptomatična strategija «tajnosti»

Zaprepašćujuće je kako Kiko – kritizirajući – svojim katehistima preporuča šutnju kad govori o običnom vjerniku, koji se, čim prihvaća riječi ‘vjerovanja’ ispovijeda, itd.: «Ljudima o tomu ne smijete govoriti…» (ibid., s 539).

Primijetivši da «ispovijedi duhovne naravi» i «mali savjeti» imaju za cilj zamijeniti «Božju riječ koja rješava sve probleme i pomaže pojedincu da shvati da je grešnik», te usprkos tomu još uvijek individualno ispovijedajući što je još uvijek običaj, Kiko ponavlja: «Ne govorite ljudima ništa o tomu…» (ibid., s. 177).

Kao što ćemo vidjeti, Kiko je nepokolebljiv u svojem neprihvaćanju «individualne i privatne ispovijedi» (ibid., s 184-5). Ali zatim zaključuje: «Nipošto se s ljudima ne upuštajte u razgovor o tomu, jer biste tako izazvali samo brdo problema…» (ibid., s 185).

Sve u svemu, «ne pokušavajte ih uvjeriti govoreći im o stvarima o kojima smo mi govorili kad je bila riječ o pokori…» (ibid., s 191).

Ali zašto bismo šutjeli, skrivali? Kiko je, naravno, svjestan da se protivi službenoj praksi Katoličke crkve. On ne naučava ono što naučava Ivan Pavao II… Ubrzo ćemo saznati i zašto…

b) Negativne pretpostavke

To su pretpostavke koje Kiko ne taji i koje logično (zbog problema u vezi s pravovjerjem iz teoretskog, vrlo važnog kuta gledanja) na radikalan način isključuju postojanje Sakramenta Pokore:

1. pretpostavka koja se tiče grijeha, koji po njegovu mišljenju nije moguć:

a) zato što čovjek ne može povrijediti Boga (ibid., s 182)

b) jer čovjek ne može počiniti grijeh pa zbog toga nije kriv… (ibid., s 130, 135, 138). Dakle, ne može se kajati, te nije dužan okajati grijeh;

2. pretpostavka koja se tiče ispovjednika, čije se svećeništvo ne razlikuje od onoga svih krštenih te je jednako s njime (ibid., s 56-7);

3. kao posljedica toga treća pretpostavka odbija ‘hijerarhijsku crkvu’ kojoj je dana vlast da oprašta grijehe. Kiko prihvaća samo ‘Karizmatsku crkvu‘ (usporedi, ibid., s 88)

Treba naglasiti da u vezi grijeha Kiko upućuje svoje katehiste na šutnju: «… Danas nemojte nikomu govoriti o grijehu jer bi vas ismijao…» (ibid., s 47).

Kako dakle može tvrditi da još uvijek vjeruje u Sakrament Pokore u skladu s katoličkom tradicijom, sakrament koji je svečano protumačio Tridentski sabor? A baš to Kiko odbija kao i svi protestanti…

Ali neokatekumensku katehezu moramo raščlaniti korak po korak, makar se izlagali opasnosti da se ponavljamo.

c) Grijeh

Kao što naučava Papa, «nema, naravno, grijeha ni najintimnijeg, ni najtajnijeg, ni onog najindividualnijeg, koji bi se ticao isključivo onoga koji ga je počinio. Svaki se grijeh održava, slabije ili jače na cijelu crkvenu zajednicu i na cijelu ljudsku obitelj…» (Reconc. et paenit., 16).

Ali to ne znači da odgovornost za tu štetu nije grešnikova odgovornost te da on svoj grijeh može pripisati zajednici. Činjenica je da je pojedinac na čelu zajednice i da je njezin temelj, kao što je činjenica da je «njegovo dobro» jedini cilj te iste zajednice: «Grijeh JE, u istinskom i pravom smislu, UVIJEK ČIN POJEDINCA, jer je to čin slobode pojedinca, a ne neke skupine ili zajednice (…). Budući da je čin pojedinca, grijeh se NAJPRIJE I NA NAJTEŽI NAČIN ODRŽAVA NA GREŠNIKA SAMOG, tj. na odnos u kojem je grešnik prema Bogu, a koji je temelj ljudskog života…» (ibid.) Istina je da je «obraćenje unutarnji, posebno duboki čin, U KOJEM POJEDINCA NE MOGU ZAMIJENITI DRUGI, NA NJEGOVO MJESTO NE MOŽE STUPITI ZAJEDNICA…» (Redemptor hominis, 20).

– Kiko se s tim nikako ne slaže: Svaki grijeh ima (…) socijalnu dimenziju, nikad onu individualnu…(ibid., s 167).

– Kao što Kiko naglašava socijalnu dimenziju grijeha i dimenziju zajedništva na štetu one osobne dimenzije, koja je svakako na prvom mjestu, isto to čini i kad je riječ o obraćenju.

d) Obraćenje

Kiku promiče početni trenutak, koji kao rezultat prethodne Božje milosti, na potpuno osobni način proživljava grešnik, u najintimnijem i najneposrednijem odnosu s Bogom, koji ga poziva i potiče iz dubine njegove duše. Po Kikovu mišljenju crkvena zajednica sve čini, svime upravlja, sve izvršava: «… Crkva smatra obraćenje dugim procesom, koji je praćen egzorcizmima, skrutinijima itd. Obraćenjem katekumena duže vrijeme upravlja Crkva, a obraćenje se pritom ne smatra nečim što se postiže vlastitim naporima, nego se smatra darom, djelom koje Bog provodi preko Crkve koja vodi obraćenje».

«Obraćenje pokornika ovisi o molitvi Crkve i o tome kako je osoba dovedena do obraćenja koje se nanovo događa u njemu. U tom isključivanju pokornika bitno je sudjelovanje crkvene zajednice. Zajednica je strahovala za pokornike. Dakle, najveća vrijednost sakramenta pokore je ona eklezijalna i komunitarna, jer je Crkva ta koja vodi do obraćenja i upravlja njime…» (ibid., s 168).

e) Pokajanje

Papa smatra da je «dobro neprestano ponavljati bitni čin Pokore, a to je kajanje ili odlučno odbacivanje počinjenog grijeha, popraćeno odlukom da više ne griješimo…» (Reconc. et paenit., 31/III). Kiko misli drukčije: «Obraćenje nije kajanje zbog prošlosti, nego je kretanje naprijed, prema budućnosti…» (ibid., s 166).

Ali, ne pokajati se znači ustrajati u grijehu… ili se ne osjećati krivim…U oba slučaja nema smisla «krenuti naprijed…». Radi čega?

f) Ispit savjesti

Ispit savjesti neophodan je preduvjet za ispovijed, smatra Papa (ibid.) te se taj ispit savjesti očito tiče počinjenog grijeha, a potiče na kajanje te na ispit savjesti i za ubuduće. Ali Kiko i ovdje sve mistificira, izmišljajući da «prva Crkva ispit savjesti ne ostavlja za kraj dana, nego za jutro, čim čovjek ustane…». «A ispit savjesti navečer uveli su jezuiti…» (ibid, s 167). Osim što je pomiješao ideje, Kiko vješto iskrivljuje činjenice. Ali sve je jasno od trenutka kad polazimo od pojma «kajanja» kakav je on odredio…

g) Optuživanje za grijehe

Ivan Pavao II. kaže da je «priznavanje grijeha toliko bitno da je uobičajeni naziv koji se već stoljećima upotrebljava za ispovijed…» (Reconc. et paenit., ibid.). Ali Kiko negira da je ispovijed potrebna, tražeći početak ispovijedi u VI. stoljeću te tako drsko krivotvoreći povijest. Papa je uvjeren da je još od početaka kršćanstva, a povezano s apostolima i Kristom u «sakramentalni znak» uključena i optužba za grijehe (ibid.).

Očito je da je riječ o detaljnoj, a ne generalnoj optužbi za grijehe (usporedi Tridentski sabor, D – S 1679 i dalje), što se Kiku nikako ne sviđa. On nam daje podatak da na Istoku «nema detaljnog priznavanja grijeha. Onaj koji se ispovijeda klekne, i ispovjedniku kaže samo ‘Grešnik sam!’. Zatim mu se daje određeno vrijeme za post i obraćenje nakon čega se grešnik vraća i dobiva odrješenje» (ibid., s 173). Ali tradicija detaljnog priznavanja grijeha vrlo je stara (usporedi ORIGEN, In Lev. Hom 3, 4 PG 12, 429; SV. CIPRIJAN, De lapsis, 28 PL4, 488; SV. AMBROZIJE, Komentari 12 Davidovih psalama, Ps 37, PL 14, 1037; SV. JERONIM, Komentari Matejeva evanđelja III, c. 16, br. 19, PL 26, 118: SV. GRGUR M., Hom. in Evang., II, 26, 4, PL 76, 1199). Kako dakle Kiko može tvrditi: «Tada se javlja priznanje grijeha. Javlja se ispovijed…» (ibid., s 171)?

U svom krivotvorenju povijesti Kiko ide tako daleko da je pomiješao optuživanje za grijehe s okajanjem grijeha, djelima pokornika koja su se uvijek jasno razlikovala od drugih djela (usporedi SV. TOMA, Suppl., qq. 12-15. IVAN PAVAO II., Reconc. et paenit. 31/III). Tako se čini da je najveći čin kajanja upravo ispovijedanje grijeha. Stid što priznajemo grijehe te poniženje koje zbog toga osjećamo poprima oblik okajanja. Tu ulazimo u razdoblje u kojem je priznanje grijeha središte pokore.

Tako je bilo već u XII. stoljeću. Pojavljuju se ideologije o iskupljujućem značenju ispovijedanja grijeha. Tako je u sakramentu pokore središnji čin priznanje grijeha. Dakle, što se više stidiš i ponižavaš nabrajajući u pojedinosti svoje grijehe tim je veće tvoje okajanje.

«Tako ispovijed postaje ispovijedanje iz pobožnosti. U tom se trenutku ne priznaju samo smrtni grijesi, već bilo kakva glupost, jer je bitan samo čin ispovijedanja. Tako se ispovijed čini osobnom pobožnošću u kojoj se ponižavaš i žrtvuješ priznajući detaljno svoje grijehe…» (ibid., s 172).

Čini se da se Kiko zabavlja iskrivljujući povijest, ili bolje rečeno, zamjenjujući legitimnu praksu Katoličke crkve s predrasudama, pretjerivanjima, zlorabljenjem. Svatko zna da je

1. priznanje grijeha čin koji se razlikuje od činjenja zadovoljštine, kao što to vrlo jasno objašnjava Papa;

2. Priznavanje manjih grijeha je odraz sve veće senzibilnosti kršćanske savjesti, što Crkva odobrava i potiče. Taj savjet Kiko naveliko ismijava…;

3. Crkva je oduvijek poticala na «ispovijedanje iz pobožnosti» čiji je predmet priznanje sitnih grijeha. Papa, potvrđujući tradiciju koju su zastupali njegovi prethodnici, opominje: «… Sjetimo se da je česta ispovijed, tzv. ispovijed iz ‘POBOŽNOSTI’, uzdizanje k svetosti (Ispovjednicima u rimskim bazilikama, 30.1.1981. – usporedi Kanadskim biskupima, 17. 11. 1978.).

h) Sakramentalna tajna

Kao što smo mogli primijetiti, Ivan Pavao II. ustrajava u potrebi individualne, privatne, dakle, ispovijedi na uho koja uključuje tajno optuživanje za grijehe, u vezi čega Crkva ne namjerava mijenjati pravila. Budući da Crkva vjernicima nikad nije nametala javnu ispovijed, priznavala im je pravo na tajnu ispovijed. Kad bi netko zabranio tu tajnu ispovijed, postupio bi «contra apostolicam regulam», kao što SV. LEON VELIKI svojedobno podsjeća biskupe u Kampanji (Magna indignatione, 6. 3. 459., PL 54, 1210 Cs. Usporedi SIKSTO IV., Licet ea quae de nostro mandato, 9. 8. 1479., D-S 1414; Tridentski sabor). U vezi s tim pokornička disciplina upućuje na tradiciju Crkvenih otaca (usporedi ORIGEN, Hom. In Lev. 2, 4 PG 12, 417; SV. CIPRIJAN, De Lapis, 28, PL 4, 488; AFRAATES, Demonstrationes, 7, 3, Patr. Syr. 1, 318; SV. BAZILIJE M., Reg. breve., ad interr. 229, PG 31; ibid., 228, PG 31, 1284; SV. IVAN KRIZOSTOM, De Lazaro hom. 4, 4, PG 48, 1012; SV: AMBROZIJE, Enarr. In Ps 37, PL 14, 1037; SV. JERONIM, Comm. in Eccle., 10, 11, PL 23, 1096; Comm im Matth., III, c 16, 19, PL 26, 118).

Kiko namjerava zadržati «individualnu ispovijed, zato što se ona mora sačuvati te zato što ima svoju vrijednost» (ibid. S 194.). Ali osim što je neodlučan i uzdržljiv u vezi s tim razlozima, Kiko nije nimalo oduševljen «individualnom, privatnom ispovijedi» (ibid., s 184) On dakle isključuje «ispovijedi ispovjedniku na nekom skrovitom mjestu, jer u protivnom se gubi znak.» (ibid., s 194). Misno slavlje mora biti okrenuto zajednici. S druge pak strane Kiko drugima preporuča da ne govore o onomu što je rekao o ispovijedi (ibid., ss 177, 184, 191).

Opsjednut «komunitarnim značenjem pokore» te odbijajući ministerijalno svećeništvo, Kiko ne shvaća ono što Papa ističe kad objašnjava «da optuživanje za grijehe na određeni način može grijeh iščupati iz najskrovitijeg dijela srca pa tako i iz područja individualnosti, ističući socijalno značenje grijeha, jer posredstvom služitelja Pokore crkvena je zajednica, ranjena grijehom, ona koja ponovno prihvaća pokornika koji je dobio oproštenje» (Recon. et paenit., 31/III).

Sve to objašnjava zašto Kiko u svojim zajednicama dopušta javnu ispovijed, izazivajući tako oštru opomenu Umbrijskog episkopata (Pastoralna nota, 2. 3. 1986.): «U skrutinijima katehist mora paziti da ne zauzme položaj koji bi bio poput onoga koji ima ispovjednik. Stoga neka se pazi da se ne otkriju tajni grijesi koji se otkrivaju samo u tajni sakramentalne ispovijedi.» Ali neokatekumenska praksa i dalje se suprotstavlja pozivu crkvenih autoriteta. Ono što nam povjeravaju mnogi nesretni vjernici koji su se oslobodili začaranosti neugodno je i izaziva jezu. Dovoljno je navesti neke od potpisanih svjedočanstava:

«Ja sam prošla dva skrutinija, sjećanje na vlastiti život, naglas pred 60 ljudi koji nemaju obvezu čuvanja tajne.

Katehisti ti, kao da si podvrgnut inkviziciji, govore da si ispred Križa, da moraš govoriti o sebi, o onomu što je prošlo, o svojim idolima, o tomu kako i jesi li ih uspio svladati. I ti počinješ govoriti. Prava je kazna prisustvovati takvim prizorima. Vidjeti poniženje onoga koji govori o svojim jadima. Ali to nije dosta. Sugovornik prstom pritišće sve dublje, želi saznati i ono najskrivenije. Kad sam rekla da sam dosad živjela za svoju djecu i supruga kojega sad pokušavam voljeti kao brata u Kristu, a prije sam ga se pomalo bojala i bila sam ovisna o njemu, katehist mi je rekao. ‘Ti ne voliš svog supruga.’ Zamislite taj trenutak: sud tog ‘velikog katehiste’, žamor braće, supruga koji se zacrvenio od bijesa. Ja sam, zbunjena, briznula u plač, moj je župnik svemu tomu prisustvovao spuštenih ruku i pognute glave, crveniji od mene.

Kad ti završiš sa svojom pričom, čuješ priču nekog brata ili sestre.

I evo što ljudi priznaju:

Netko kaže da je imao ljubavnike ili da je uzimao drogu.

Netko ispred roditelja kaže da je imao nedopuštene tjelesne odnose.

Netko izbacuje iz sebe godinama zatomljivanu mržnju i ogorčenost prema roditeljima, koji se ne mogu braniti, jer nisu prisutni.

Sve je javno. Ne znam je li to lijepo ili ružno!

Nekom je to koristilo, a neki se boje i žive vjeru u strahu, u stanju moralne ucjene.

Je li to isto Krist ikada očekivao od svojih grešnika koje je susretao? Je li Crkva ikada tako postupala s onima koji su pristupili Sudu pokore? Koji to autoritet laicima, koji ne poznaju moralnu teologiju, daje ovlasti da se proglase ispovjednicima svoje braće, od kojih traže da u najsitnije detalje ispričaju sve svoje životne nevolje? I dok se neka osoba ispovijeda, svi prisutni sa strahom prate ispovijed u strahu da će otkriti nešto što za svog supruga, svoju ženu ili dijete nikad ne bi rekli.

Tako se uništava osobnost i povjerenje onoga tko se ispovijeda. Tako se izaziva sumnja, razdor, mržnja. Katehisti nameću užasne i iracionalne pokore kao uvjet ostanka u Pokretu. I nakon što je izrekao sve to, kamo će se jadni pokornik usuditi otići? Tada neokatekumenska skupina postaje njegov zatvor kojeg će se moći osloboditi samo uz ogromni napor.

Poznajem svećenike koje je Pokret uništio tjelesno i duhovno. Nad njima su poput Damaklova mača skrutiniji kojima su se morali podvrgnuti pred svim vjernicima!

Biskupi o tomu ništa ne znaju, jer nikad nisu sudjelovali u takvim ispovijedima! Možda se njima ovo što govorim može činiti klevetom, ali to je istina!

Ne krivim ih. Molim da se na njih spusti Duh Sveti i da ih pouči u onome što ne znaju, i to za dobro Crkve i dobro njezinih duša čiji bi pastiri trebali biti.»

i) Česta ispovijed

U Kikovu reformatorskom ludilu (tipično protestantskom) povijest Sakramenta Pokore predstavlja se melankolički rekonstruiranom prema načelu povratka korijenima, također sasvim iskrivljenim.

«U IX. stoljeću pokora (…) doseže najveći stupanj dekadencije (…). U XI. stoljeću javljaju se pokušaji obnove. No, budući da smo izgubili iz vida izvore, sve reforme koje se žele provesti nemaju orijentir, jer ne obaziremo se više na izvore katekumenata (izvorne Crkve) i judaizma. Tada se pojavljuju teorije kojima se pokušavaju popraviti stvari, a da se pritom ne postiže potpuna obnova. Cilj je da ljudi budu iskreni i da se što više ispovijedaju.»

«Franjevci i dominikanci posvuda šire privatnu ispovijed kao pobožnost. Uvodi se česta ispovijed, koja je u potpunoj suprotnosti s ispovijedi kakva je bila u izvornoj Crkvi…» (ibid., s 173).

Pitam se: Kako se Kiko usudi predlagati «put» rekristijanizacije suprotstavljajući se tako očito jednoj od najpohvalnijih vrednota kršćanskog milosrđa, koje tako usrdno promiču i blagoslivljaju zadnji pape, uključujući i Ivana Pavla II.?

l) Savršeno i nesavršeno kajanje

No tu nije kraj nevoljama: Kiko se usuđuje kritizirati i čak ismijavati razlikovanje između savršenog «kajanja» i nesavršenog «kajanja» nadahnutim odgovarajućom tzv. savršenom «ljubavlju milosrđa» ili prijateljstva te nesavršenom «ljubavlju nade». No Tridentski sabor jasno se izjasnio, rekavši da je nesavršeno kajanje dovoljno da bi se na valjan način primilo sakramentalno odrješenje (D-S 1677-8). Ovo je dakle nauk u koji se vjeruje i koji se prakticira oduvijek sve do Ivana Pavla II. :» …Kajanje je dakle temelj i duša obraćenja, one evanđeoske metanoje koja čovjeka dovodi Bogu kao što se izgubljeni sin vraća ocu i koje u znaku Sakramenta Pokore ima svoj vidljivi znak, usavršen prema vlastitom pokajanju…» (Recon. et paenit., 31/III). Ali Kiko se s tim ne slaže: «Gotovo da je smiješno misliti da je dovoljno nesavršeno kajanje ako se ideš ispovijedati, a savršeno kajanje, ako se ne ispovijedaš…» (ibid., s 174).

m) Napad na tridentsku protureformaciju

Kao tajni pristalica luteranske škole Kiko gubi živce.

«Tako dolazimo do Tridentskog sabora. Tim je Saborom od XVI. do XX. stoljeća sve zaustavljeno. Pojavljuju se ispovjednici, njihove kućice novijeg su datuma. Potreba za ispovjednikom javlja se s generaliziranjem privatne, ljekovite ispovijedi, ispovijedi iz pobožnosti koju su uveli redovnici.

Ne smijte se jer to smo i mi proživjeli. Ispovijed putem osobnog posvećenja, ispovijed kao duhovno vodstvo, sve je to dio puta usavršavanja. Ispovjedaonice je posvuda postavio sv. Karlo Boromejski. I to utvrđujući detalje kao što je rešetka itd. Sada razumijete da su mnoge stvari o kojima je govorio Luther imale svoj razlog…» (ibid., s 174).

n) Odrješenje

«Drugi bitni detalj Sakramenta Pokore tiče se (…) ispovjednika, suca i liječnika, slike Boga Oca koji prihvaća i oprašta onomu koji se vraća (…). To je trenutak u kojem se, kao odgovor pokorniku, uprisutnjuje Trojstvo kako bi izbrisalo grešnikov grijeh i vratilo mu nedužnost. Pokorniku se daje spasiteljska snaga Muke, Smrti i Uskrsnuća Isusa Krista , ‘milosrđe koje je jače od krivice i uvrede’ (…). Stoga je odrješenje, koje svećenik, služitelj oproštenja (…) daje pokorniku, djelotvorni znak Očeva posredovanja u svakom odrješenju i «uskrsnuću» od «duhovne smrti», a koje se događa svaki put kad se aktualizira Sakrament pokore. Samo vjera može jamčiti da će u tom trenutku po otajstvenom Otkupiteljevu posredovanju biti otpušten svaki grijeh…» (Reconc. et paenit., br. 31/III).

To je katolička vjera kakvu potvrđuje Papa. Ali Kiko to ne prihvaća. Pogledajmo kako to obrazlaže.

Početna točka je po Kikovu mišljenju da je «grijeh komunitaran» (ibid., s 177). Kao što smo već potkrijepili dokazima «Crkva vodi do obraćenja i upravlja njime (ibid., s168), pa je najveća vrijednost Sakramenta Pokore ona komunitarna i eklezijalna…» (ibid.).

Slijedi povijesna pseudo-rekonstrukcija najstarije crkvene prakse: «U prvoj Crkvi (…) oproštenje se nije dobivalo odrješenjem nego pomirenjem s cijelom zajednicom, i to posredstvom znaka otpuštanja grijeha, u novom primanju u zajednicu po jednom crkvenom liturgijskom činu…» (ibid., s 173).

Osim toga, «izraz oproštenja grijeha bit će otpuštanje grijeha u zajednici, u euharistiji. To će biti prvo očitovanje prve Crkve kao pokorničkog sakramenta… Kao znak činjenice da su oni kojima je oprošteno (pokornici) ponovno primljeni u zajednicu» (ibid., s 168). «Veliki četvrtak bio je dan pomirenja i biskup je u prisutnosti naroda pokornike ponovno prihvaćao u zajednicu…» (ibid., s 169).

– Zaključak je da «nije važno odrješenje …» (ibid., s168), budući da se radi «samo o pomirenju sa zajednicom, ranjenom grijehom, pomirenju koje ima svoju socijalnu i komunitarnu dimenziju …»

– Slijedi oštra kritika «privatne ispovijedi» i «odrješenja». «Tako se ispovijed pretvara u nešto privatno, u čemu nema mjesta za zajednicu. Sakrament nije više izraz crkvene zajednice nego privatne i osobne pobožnosti. Sve deformacije potječu od toga što se gubi smisao crkvene zajednice kao sakramenta. Sada je Crkva samo juridičko mjesto spasenja za ljude. Pokora se, bez stupa potpornja koji je zajednica, pretvara u osobnu ispovijed…».

«Tako se uvodi ispitivanje Kako? Na koji način? Koliko? itd. i to zbog ljekovite vrijednosti koja se više pripisuje postupku ispitivanja grijeha nego samoj ispovijedi pokornika. Zapravo se počinje pridavati značenje kajanju. I to traje do danas …» (ibid., s 174).

«U Tridentu se sve usmjerilo na bit i djelotvornost, a iz vida se gubi sakramentalna vrijednost znaka…» (ibid., s 175). Kojeg znaka? Znaka koji je «zajednica» koja prihvaća i pomiruje… «Tu će doći do izražaja djelotvornost sakramenta pokore kojom se dobiva oproštenje grijeha te odrješenje postaje apsolut. Tako ispovijed dobiva čarobno značenje u kojem je odrješenje samo po sebi dovoljno za dobivanje oproštenja. Odrješenjem ti se opraštaju grijesi i ti ostaješ miran.»

«Tako smo mi doživljavali ispovijed, a zbog učinkovitosti sakramentalnog odrješenja iz vida se gubi sakramentalno značenje, a upravo nam ono daje sposobnost da primamo oproštenje. Ono stupa u drugi plan, a kao važnije pokazuje se pojedinačno ispovijedanje grijeha i primanje odrješenja.»

«Ispovijed postaje nešto čarobno i privatno i to traje do naših dana. I do danas se dakle održala legalistička vizija grijeha, po kojoj nije toliko važan unutarnji stav koliko vanjsko detaljno priznavanje svih grijeha. (Kiko doista sanja i izmišlja poput pravog zagriženog antiklerikalca!). Radi se o legalističkoj, potpuno ‘osobnoj’ viziji grijeha. Crkve tu jednostavno nema, a grijehe ti oprašta čovjek…» (ibid., s 175).

To je doista vrhunac mistificiranja i drskosti. Kiko neoprostivo iznosi dvosmislenosti te brka način mišljenja i ponašanja lakoumnih, neupućenih i nedostojnih vjernika s naukom i praksom univerzalne Crkve koja je uvijek naučavala da:

1. se optužba za grijehe odvija pred Božjim «služiteljem» koji sluša «u ime i in persona Cristi», utjelovljujući tako cijelu zajednicu vjernika, s kojom ispovjednik pomiruje pokornika.

2. optužba za grijehe nije dovoljna, a ima i slučajeva kad nije potrebna da bi se dobilo oproštenje od Boga ili da bi se na valjan način primilo sakramentalno odrješenje …;

3. odrješenje od grijeha koje daje svećenik ne znači ništa bez iskrenog kajanja i odluke da se popravimo…;

4. svećenik koji daje odrješenje nije čovjek nego Krist, koji je na svećenika prenio svoje dostojanstvo i ovlasti otkupljenja…

Dosad su se tisuće svetaca prije i nakon Tridentskog sabora ponašali onako kako Crkva i dalje naučava, i kao što Ivan Pavao II. svima preporuča, iako u Kiku nije našao poslušnog učenika kakvim ga smatra.

o) Zadovoljština

Papa govori o «djelima» zadovoljštine koja su «dragocjene stvari». Ona su znak «osobnog truda» koje je kršćanin s Bogom preuzeo po sakramentu ZAPOČINJANJA NOVE EGZISTENCIJE pa se te stvari ne bi trebale svesti na «formule koje se recitiraju», nego bi trebale biti djela bogoštovlja, milosrđa, samilosti i zadovoljštine…». Zadovoljavanje Božje pravednosti ne znači samo «kajanje» nego (kako bi to kajanje bilo iskreno i učinkovito) uklanjanje «sjenovitog područja nastalog zbog rana koje nanose grijesi, nesavršena ljubav u pokori ili oslabljenje duhovne sposobnosti. ..». Treba dakle voditi borbu s pomoću mrtvljenja i pokore. To je značenje ponizne, ali iskrene «zadovoljštine» protivne Kikovim lažima (Reconc. et paenit., 7. 3. 1984.).

Nažalost u Kikovoj koncepciji Pokore «zadovoljština» nema smisla jer

1. ako čovjek grijehom nije uvrijedio Boga, čovjek se ne može pokajati niti osjetiti obveznim da pokorom zadovolji za grijeh

2. ako je čovjek nesposoban za dobro i ne može a da ne čini zlo, ne može griješiti pa tako ni obratiti se, okajati grijeh, dati zadovoljštinu Božjoj pravednosti…;

3. Bilo koja gesta pružanja zadovoljštine zapravo je suvišno i zapravo uvredljiva za Krista: «… ako je on umro za naše grijehe, i mi umiremo za svoje grijehe (…). Ako je on zauzeo tvoje i moje mjesto, i ako je položen u grobnicu umjesto nas, i ako ga je Otac uskrsnuo, uskrsnuo je i nas. Jer uskrsnuo ga je kao zalog, kao jamstvo da su ti tvoji grijesi oprošteni, da imamo pristup Božjem životu i da se sada ponovno možemo roditi u Bogu…» (ibid., s141).

«Smrt i grijeh pobijeđeni su u smrti i uskrsnuću Isusa Krista, koji je u svojem tijelu, pokopao i uništio grešno tijelo (…).»

«Ako je jedan čovjek uskrsnuo od mrtvih, to znači da je grijeh oprošten (…). On je uskrsnuo prvi da opravda cijelo čovječanstvo, da bi pokazao svim ljudima da je smrt oproštena svima, jer je oprošten grijeh …» (ibid., s 143-4);

«Isus Krist došao je patiti da ti ne bi patio, došao je umrijeti kako ti ne bi umro. On će umrijeti, a ne ti, i to tako da će ti se život besplatno darovati, tebi, najbjednijem na ovom svijetu, najgrešnijem i najporočnijem, tebi ‘ubojici‘. Život vječni darovat će se svakom.» (ibid., s 222).

4. Dovoljno je dakle vjerovati. «Slavit ćeš Boga, budeš li vjerovao da Bog od tebe, grešnika, pohotljivca, egoiste, škrca može napraviti sina Božjega, kojega voliš kao Isusa Krista. Vjeruješ li u to? To će napraviti Bog, a ne ti. Stoga je kršćanstvo dobra vijest za siromašne i nesretne; kršćanstvo ni od koga ništa ne zahtijeva, ono sve poklanja…» (ibid., s 122 – 3).

5. A namjera, napor da se svladavamo, obveza da ponesemo vlastiti križ slijedeći Krista, itd.? Kiko odgovara: «Obraćenje nikad ne znači stisnuti zube, uložiti napor …». Ono je «Božji dar, Božji poziv, Božja inicijativa…» (ibid., s 163). To nikad ne može biti «nešto što se stječe vlastitim naporom…» (ibid., s168). Nažalost je odgovor dvoznačan, jer je po Kikovu mišljenju ljudska volja, sama po sebi, toliko pasivna da nije sposobna za dobro te ne može a da ne čini zlo (ibid., ss 130, 135, 136). Naša kritika bi bila beznačajna da se Kiko nije udostojao dodati kako Božja milost omogućuje djelotvorne i hvale vrijedne napore volje. Ali čini se da njega ne zanimaju napori, po njegovu mišljenju «sve mora biti besplatno», a kao ‘moralistički’ uporno odbija katolički nauk koji pomiruje slobodnu volju s Božjom milošću, dovodeći ih u međusobnu zavisnost, a da pritom ništa ne potiskuje, što je pak u potpunoj suprotnosti s pelagijanizmom i luteranizmom. Uporno Kikovo ustrajavanje na tom mišljenju (ističemo potrebu analize njegove misli) prisiljava nas, nažalost, da se tom temom bavimo toliko da će nam i dosaditi.

6. Iz toga proizlazi da katekumen na svom «putu» može pristupiti euharistijskom blagovanju a da prije toga ne ispovijedi teške grijehe. Kao što znamo, Kiko odbija «privatnu, individualnu ispovijed», čiji je cilj dobivanje Božje milosti, ponovno ulaženje u osobnu svetost…

Zaključit ćemo tako da Kiko u razdoblju pretkatekumenata poziva na primanje pričesti čak i ateiste, lopove, one koji nevjenčano žive zajedno, itd.. «Svatko je nastavio raditi ono što je želio…» (Kateheza, 1974., s 96).

p) Eklezijalni korijen Sakramenta Pokore

Kiko je dosljedan, ali nije vjeran Katoličkoj crkvi kad tvrdi – suprotno povijesti i Učiteljstvu svih papa i sabora, uključujući i Ivana Pavla II. – «da prva Crkva nije imala ispovijed (…) kakvu mi imamo danas…» (ibid., s 164). Ispovijed u današnjoj Crkvi je ona kakvu je priznao Tridentski sabor, koji ju je svojedobno proglasio ustanovljenom od Krista i institucijom apostolske tradicije. (D-S 1668-70, 1679-83, 1701-3).

Koliko je pod utjecajem luteranske teologije Kiko potvrđuje kad izjavljuje: «Prva Crkva nema sakramenta pokore osim krštenja (…). Kad se Crkva institucionalizirala, pojavljuje se pokornička služba…» (ibid., s 167). Ali baš u vezi s tim razlikovanje između krštenja i pokore naučava se na Tridentu kao protivnost ovakvoj teologiji: «Hoc sacramentum multis rationibus a baptismo differre disgnoscitur…» (D-S 1671 i dalje, 1702). Postavlja se pitanje gdje je Kiko usvojio ovakve pogreške. Sasvim sigurno ih nije preuzeo od Ivana Pavla II.

q) Protestantska opsjednutost «izvornim»

Po Kikovu mišljenju (i njegovih vjerojatnih «učitelja») sadašnja Crkva, koju smatra samo juridičkom (ili vidljivom ili hijerarhijskom) itd., ima ljudske korijene. Dok je Crkva koju je ustanovio Krist Crkva duha i istine, ili «karizmatska», unutarnja, slobodna od bilo kakvog učiteljstva i vanjske jurisdikcije …Kiko se namjerava vratiti izvornoj Crkvi, a da možda ne zna da je prije njega bio Luther i svi njegovi srednjovjekovni prethodnici (usporedi D-S 911, 1201-1206, 1220-1224; 2476, 3803). Lako je zaključiti da je Kiko, kad ga je primio Papa, pregovarao s poglavarom hijerarhijske Crkve i juridičke institucije (usporedi Lumen gentium, 18-29). Zna li to ili se pravi da ne zna?

Uporna želja da se vrati izvorima protivna je uvjerenju da Crkva ne da nije organizam koji se razvija kako bi odgovorio na savršenstvo Krista, svog Zaručnika, nego se s vremenom i krivnjom svojih članova pokvarila pa je tako ona «izvorna» Crkva degenerirala…I tu smo došli do arheologizma koji je odbacio Pio XII., posebice u vezi s liturgijom (Mediator Dei, 45-52).

XII

BOŽJA MILOST, SVETOST, SLOBODNA VOLJA

PAPA

«Božja milost unutarnja je stvarnost. To je otajstveno kucanje bila božanskog života u ljudskim dušama. To je unutarnji ritam Božje prisnosti s nama pa tako i naše prisnosti s Bogom. Ona je izvor svakog pravog dobra u našem životu. I temelj je dobra koje ne prolazi. Posredstvom Božje milosti mi već živimo u Bogu, u jedinstvu Oca, Sina i Duha Svetoga…» (Rim, Te, Deum, 31. 12. 1979.).

– «Božja milost znači posebnu stvaralačku puninu posredstvom koje biće, koje nalikuje Bogu, sudjeluje u unutarnjem životu Boga…» (ANGELUS, 8. 12. 1978.).

– «On želi da svaki čovjek bude sudionik njegove istine, njegove ljubavi, njegova otajstva, kako bi mogao sudjelovati u njegovu životu.» (Mladićima i mladima, 20. 12. 1978; usporedi Opća audijencija, 4. 4. 1979.; u Sv. Mariji u Valiccelu, Rim, 26. 5. 1979.; Opća audijencija, 13. 12. 1978.; HOMILIJA 25. 3. 1979.; Straži i Švicarskoj straži, 29. 7. 1990.; Hodočasnicima iz Aleksandrije, 19. 3. 1988.; Opća audijencija, 15. 2. 1989.).

KIKO

– «Isus, kojega je Otac imenovao ‘životvornim Duhom’, dolazi da bi nam dao vječni život, svoj Duh, dolazi da bi nas oslobodio duha grijeha i da bi nam dao svoj Duh, dolazi da bi nam srce oslobodio grijeha i da bi nam dao Duha Svetoga. Dolazi da bi ponovno stvorio čovječanstvo (…), da bi čovjeku pružio mogućnost da se rodi od Boga. Dolazi da bi nas učinio Božjim sinovima i svojom braćom (…). Daje ti svoju milost i svoj duh u kojem imaš pristup Bogu. U Kristu ti si baštinik Boga, Kristov brat, zbog čega Boga možeš zvati ‘Papa, Abba!, imajući istinsko povjerenje u njega. Sve je Božja milost, sve je ljubav. Jer ti si spašen od straha, smrti, grijeha i živiš u Božjoj milosti, u zahvalnosti, u Božjoj ljubavi. Više nisi pod vlašću zakona nego pod vladavinom Božje milosti, jer Bog ti je oprostio sve tvoje grijehe, jer Bog je onaj koji te voli, bio ti i najveći grešnik…» (ibid., s 145).

«Bog te voli, pa bio ti i malodušan, pa bio mu ti nevjeran i osamdeset tisuća puta, pa bio ti okorjeli grešnik, nepodnošljivo ohol čovjek, pa bio ti pijanica, uobražen, ili glupan. Bog te voli i voljet će te preko svake granice …» (ibid., s 146).

Primjedbe:

a) Kiko predočava snagu i djelo Božje ljubavi koja nas, grešnike, ispunjava i ne traži ništa zauzvrat. I zato je Božja milost «dar».

b) Ali Kiko nam ništa ne govori o tomu kako na to uzvraća čovjek, tj. mora li se čovjek snagom svoje volje truditi – a neka se i trudi – da slijedi ono što se od njega traži, da udovolji zahtjevima, boreći se protiv grešnih nagona, dok god sebi ne umre. Ukratko, Kiko ne objašnjava najosjetljiviju točku odnosa između milosti Božje i slobodne volje, između volje Boga, koji voli i daje se, i volje čovjeka, koji može odbiti njegovu ljubav i oglušiti se na nju…

c) Iz onoga što Kiko kaže o dubokoj pokvarenosti ljudske naravi, naslijeđene od istočnog grijeha, trebalo bi se zaključiti da je čovjek pasivan i da pasivno dopušta da ga ponovno stvore, uzvise, da postane Božji sin i Kristov subaštinik… Kiko nas navodi na pretpostavku – baš zbog toga – da dobiti oproštenje znači – kao kod Luthera – ne biti okrivljen za grijeh, od trenutka kad nam je taj grijeh Spasitelj već otpustio… Kiko stalno ponavlja: «Kršćanstvo ni od koga ništa ne traži, ono sve poklanja…» (ibid., s 222 i dalje). «Crkva ne sudi, ne traži, nego spašava, liječi, oprašta, uskrsava…» (ibid., s 90). «Ti ćeš slaviti Boga, ako vjeruješ da Bog od tebe (…) može napraviti Božjeg sina, kojeg ćeš voljeti kao Isusa Krista. Vjeruješ li u to? To će učiniti Bog, a ne ti…» (ibid., s 222 i dalje).

d) Poslije, u svojim Smjernicama za shemu, Kiko otkriva svoju zbunjenost, zbrkane ideje, želju da prekine s prošlošću obilježenom tisućama svetaca. «Postoji oblik kršćanstva – i ja sam osobno bio dio toga – u kojem osobe vjeruju da su obraćeni kršćani, da su zauvijek sv. Luigi Gonzaga. I tada se pojavljuje takav stav ‘prije umrijeti nego griješiti’ … A pojavljuju se i druge stvari čiji se pravi smisao nije ostvario.

To je vrsta kršćanstva u kojem je osnovno biti u Božjoj milosti u statičnom smislu i pokušavati ne izgubiti tu milost, nego ustrajati u njoj…» (ibid., s 190).

Ja se s tim ne slažem:

1. Kiko kritizira upravo ono što čini dušu nadnaravnog života. Ivan Pavao II. smatra da je jedan od objektivnih kriterija na osnovi kojih se netko može nazvati pravim kršćaninom (…) život u Božjoj milosti. (Hodočasnicima iz Aleksandrije, 19. 3. 1988.);
2. Kiko ne zna što govori kad rabi riječ «u statičnom smislu», jer biti u milosti Božjoj znači biti ispunjen snagom koja treba voditi do svetosti…;
3. Sačuvati milost Božju, ili ustrajati u njoj sve do smrti najveći je Božji dar (usporedi Capit. ps- Clementina, D-S 241, 246; Sabor u Orangeu, ibid. 380: Sabor u Quierzyu, ibid. 623; Sabor u Valenciji, ibid. 626, 632 i dalje; Tridentski sabor, ibid. 1541, 1566, 1572; PIO V., ibid. 1911; I. Vatikanski sabor, ibid. 3014);

e) «Milost Božja – nastavlja Kiko izlaganje – smatra se nečim za što se ne zna točno što je…» Zar ne zna da je milost Božja prijateljstvo s Bogom? Ako to ne zna, teško griješi, jer pokazuje da ne poznaje najveći dar Božje ljubavi koji je dobro poznat i djeci prije Prve pričesti…. «I da treba umrijeti s njom kako je nikad ne bismo izgubili…» (ibid.). Zar je moguće u nju sumnjati?

f) «Ta vrsta kršćanstva jako iznenađuje, jer čovjek se predstavlja kao savršen i uzvišen(!?) A zapravo se suprotstavlja kršćanstvu, jer kršćani nisu savršeni nego svjesni svoje složene stvarnosti. Oni doista znaju da su grešnici i u tom su grijehu iskušali milosrđe Boga koji oprašta i daje novi život, plod svoje milosti. Ako nije tako, to znači da smo instrumentalizirali religiju kako bismo stvorili sebe. I budite oprezni, jer je to trijumfalizam Crkve, a taj trijumfalizam jednak je farizejstvu.»

«Tko smo mi zapravo? Grešnici i nesretnici. Ali na trenutke se predstavljamo s trijumfalizmom koji druge smeta. Može nas spasiti trijumfalizam koji je nezgrapan – potpuna unutarnja neiskrenost, pokušaj da se prikažemo onakvima kakvi nismo – kad nas Bog prosvijetli i pomogne nam da se vidimo u istini, kad nam pomogne upoznati sebe u našoj dubokoj grešnoj stvarnosti.»

«Svećenici su se često predstavljali kao bezgrešni i činilo se da bi njihov grijeh izazvao sablazan. To je bilo tako jer im je takav bio mentalitet. Svi smo mi lažljivci, baš zato što vjerujemo da nas ljudi neće voljeti, ako saznaju tko smo mi zapravo…» (ibid., s 190-1).

g) Gomila je to pogrešaka koje otkrivaju neznanje, zbrku, mržnju. Tko poznaje katoličku teologiju i biografije svetaca može potvrditi sve što je u suprotnosti s onim što Kiko izmišlja, gazeći pritom poštovanja najvrjedniju istinu o unutarnjem životu Crkve;

1. Je li ikad pravi kršćanin za sebe rekao da je savršen? Milost Božja ne čini nas automatski «savršenima», ali sigurno je da je ona klica i poticaj za «savršenstvo»…;

2. Što znači instrumentalizacija religije? Zar to ne znači izgraditi sebe, tj. duhovno se usavršiti, odgovoriti konačnom smislu otkupljujućeg utjelovljenja. Koja bi inače bila svrha krvne žrtve na Križu?

3. Nitko nije postao «svet», a da prethodno nije priznao da je grešnik ili da bi to svakog časa mogao postati, te da samo pouzdanje u Božje milosrđe to može spriječiti. To je povijesna istina o duhovnosti svetaca, koju Kiko, kao što pokazuje, nikada nije shvatio…;

4. Potpuna iskrenost prema sebi svece je učinila poniznima, neumoljivim neprijateljima svake laži, farizejstva i trijumfalizma… Trijumf je po njihovu mišljenju samo Kristov Križ, snaga njegove žrtve, koju su slavili kao jedini izvor svih zasluga i postignuća…;

5. Kikova je pogreška (kao pravog Lutherova sljedbenika) u tome što ne vjeruje da milost Božja ponovno stvara, da doista rađa novog čovjeka, kojemu ujedno daruje novi Božji život. Rezultat «opravdanja» sveo bi se na «oproštenje grijeha» koje bi bilo isto što i «neoptuživanje» za te iste grijehe, budući da ih je sve okajao Spasitelj, zbog čega čovjek u sebi ostaje grešnik, sposoban spasiti se samo ako prizna grijeh, pritom se bezuvjetno uzdajući u Božje zasluge… Tridentski sabor osudio je takvo poimanje (usporedi D-S 1515, gdje se citira sv. Augustin, Contra duas epist. Pelagianorum, I c. 13, br. 26, PL 44, 562;

6. Krivo je i glupo misliti i nametati mišljenje «da su se svećenici ponekad prikazivali bezgrešnima» (ibid., s190). Katolički svećenik ima vlast otpuštanja tuđih grijeha, ali svećenika ili vjernika kojeg je odriješio grijeha time ne čini bezgrešnim.

h) Kiko naposljetku ne primjećuje da, ako Božja milost ne posvećuje niti potiče da se posvećujemo – zbog čega čovjek ostaje grješnik, u nemogućnosti da čini dobro i odupre se zlu – tada se svatko od nas može osjećati pozvan da slijedi svoje strasti i udovoljava svojim neurednim sklonostima, i onim najnižim?… To objašnjava zašto su mu ljudi govorili da ga vole više zbog njegovih slabosti nego vrlina…(ibid., s191). Doznali smo da se u nekim njegovim neokatekumenskim zajednicama gotovo vodi natjecanje u tomu tko je veći grešnik, kao da je biti takav nešto čime se treba ponositi…

i) To isto tako objašnjava zašto Kiko nikada nije izgovorio ni riječ pohvale za vjernike, koji su, posvetivši se Bogu u redovničkom životu, odabrali «stanje savršenstva»…; Kika ne potiče na razmišljanje to što Katolička crkva smatra obvezom svih kršćana da teže svetosti (usporedi Lumen gentium, 40)…; On ne spominje, ne štuje, ne moli svece jer ne vjeruje u njihovu sposobnost posredovanja kod Boga…

Kiko i njegovi sljedbenici nikad ne bi shvatili ono što je shvatio Papa slaveći ‘svetkovinu Svih Svetih…’. «Ta svetkovina u sebi nosi posebni poziv na svetost. Ne smijemo zaboraviti da je to univerzalni poziv, koji se tiče svih ljudi bez obzira na dob, zanimanje, rasu i jezik. Koje pozva te i odabra…» (Župa sv. Lovre, Rim, 1. 11. 1981.).

«…Svi smo pozvani na svetost; za sve ljude postoje potrebne i dostatne Božje milosti. Nitko nije isključen, kao što je to istaknuo II. vatikanski sabor…» (Za 3 nova blaženika, 26. 10. 1980.; usporedi Župa sv. Marcela, Rim, 6. 2. 1983.).

XIII

ISUS, UNIVERZALNI MODEL SVETOSTI

PAPA

«’Pođite za mnom!’ i danas vam ponavlja Gospodin i Učitelj. Blaženi vi, koji ćete, slušajući taj glas, spaziti njegovu privlačnost, istodobno veličanstvenu i strašnu, radosnu i tešku. Blaženi vi mladi, budete li plemenitim i snažnim srcem znali prihvatiti to kao program svog života! Iskusit ćete da vam ni jedna druga životna perspektiva ne može pružiti uzor koji bi bio istinitiji, ljudskiji, svetiji od onoga koji potječe od NASLJEDOVANJA ISUSA KRISTA, od njegova junaštva, njegove svetosti i njegova poslanja dobrote i spasenja, te da ni jedan životni program nije privlačniji od ovoga koji ljudima otkriva beskonačna i neizreciva bogatstva Kristova milosrđa. I vi ste pozvani: budite toga svjesni i dostojni» (Puljiškim sjemeništarcima, 19. 1. 1982.).

«Isus Krist, Spasitelj svijeta bio je model za sv. Tereziju Avilsku. U njemu je ta svetica vidjela veličanstvenost njegova božanstva i susretljivost njegove ljudskosti…» (Časnim sestrama u klauzuri u Avili, 1. 11. 1982.).

«…Ti si naša nada, naš mir, naš posrednik, brat i prijatelj (…). Želimo osjećati što i Ti i vidjeti stvari onako kako ih Ti vidiš, jer ti si središte, početak i kraj svega (…). Želimo ljubiti kao i Ti, koji daješ život (…). Željeli bismo moći reći kao sv. Pavao: ‘Ta meni je živjeti Krist.’ (Fil 1, 21). Naš život bez tebe nema smisla…» (Španjolska, Noćno klanjanje, 31.101982.). – usporedi Mladima u Bresci, 26. 9. 1982.; Mladima u Španjolskoj, 3. 11. 1982.; Mladima u Murrayfieldu (Engleska), 31. 5. 1982.; Mladima u Beneventu, 2. 7. 1990.; Rim, Cvjetnica, 27. 3. 1988.; Za treći svjetski dan mladih, 19. 1. 1988.; Mladima u Montrealu, 11. 9. 1984.; Mladima u Seulu, 6. 5. 1984.; Mladima u Engleskoj i u del Gallesu, 23. 8. 1983).

KIKO

Nakon svega što smo rekli o Kikovoj misli, posebice o stanju u kojem je čovjek nakon istočnog grijeha, čini se da Kiko želi skinuti masku i da se želi svega osloboditi dajući paradoksalne i bogohulne tvrdnje, koje su nepomirljive s Učiteljstvom Ivana Pavla II. Te bi se tvrdnje mogle činiti nevjerojatnim, kad ih ne bismo mogli pročitati u njegovim Smjernicama…:

«Isus Krist nije uopće ideal života. Isus Krist nije došao da bi vam dio primjer i da bi nas poučio kako vršiti zakon…» (ibid., s 125). Odlomci iz Novog Zavjeta kojima bismo mogli pobiti ovakve laži nebrojeni su, pa ćemo si uštedjeti trud da ih potanje citiramo.

«Ljudi – nastavlja Kiko, prešućujući da se radi o Crkvi koja to ponavlja dvije tisuće godina! – misle da je Isus Krist došao da nam dade zakon koji je savršeniji od prethodnog (Koji bi smisao onda imao ‘govor na Gori’?) te da nam je svojim životom i svojom smrću, a nadasve svojom patnjom dao primjer kako se to isto ne bi ponavljalo (što je u suprotnosti s onim na što nas opominje sv. Petar: ‘ Krist je trpio za vas i ostavio vam primjer da idete stopama njegovim…’ (ibid., s 126.). Za te osobe (ili za sve vjernike) Isus je ideal, model života…» (ibid., s 126).

No to nije dovoljno: «…Mnogi misle (…): Svojim nam je životom dao primjer, govoreći nam: Vidite li kako ja postupam? Postupate li i vi tako? Pitaš li nakon toga ljude: Postupaš li i ti tako? Odgovorit će ti: Molim te, pa nisam ja Isus Krist, nisam ja svetac… Kršćanstvo nipošto nije moralizam. Jer ako je Isus Krist došao da nam dade jedan ideal života, kako nam je mogao dati tako visoki i uzvišeni ideal da ga nitko ne može dosegnuti…?» (ibid.).

Ovdje Kiko prelazi sve granice, drsko negirajući dogmu o «božanskoj vjeri». Tko je ikada mogao posumnjati u to da je nasljedovanje Krista, uz sudjelovanje u njegovoj smrti (koju simbolizira krštenje), jedini put spasenja koji nam je on dao? – Kiko se osim toga ne osvrće na činjenicu da je Evanđelje egzistencijalna poruka koja u sebi sadrži najviši «kodeks» ponašanja, koji se naposljetku svodi na najmudriju, najljubazniju i herojsku dosljednost Kristu, koja ide do toga da u «nama bude isto mišljenje kao u Isusu Kristu…» (Fil 2, 5) – Kiko sluša glupane koji su uvjereni da, kako bi se nasljedovalo Krista, treba biti sam Krist, ne znajući da je njegovo savršenstvo nedostižno, zbog čega ne možemo ne biti njegovi vječni učenici…- Koji bi smisao imao njegov neokatekumenski «put», kad njegovi sljedbenici na njega ne bi krenuli sa strahom od velikodušnog preobraženja vjernika u Kristu, jedinom «Putu» koji vodi do Oca?

U Smjernicama za shemu (Rim, Madrid, 1974.) Kiko se vraća na svoju temu, još više zaoštravajući stvari: «Krist nije slika koja se pretvara da će doći govoreći ti da moraš ljubiti tako moralistički. Nismo se zbog toga pobunili protiv kršćanskog nasljedovanja. Crkveni Oci, kad god su govorili o nasljedovanju Krista, nisu mislili na oponašanje u moralnom smislu, na tjelesnog čovjeka koji mora oponašati Čovjeka-Boga! Kako bi to bilo moguće? Ako pitate ljude može li se ostvariti Evanđelje, oni odgovaraju: Nisam ja Bog! I tu su prevareni. Razlog tomu je činjenica da kerigma nikad nije doista navještena (krivo!). Jasno je da narod vidi Isusa Krista i da ga želi oponašati vlastitim snagama, ali tjelesni čovjek ne može oponašati Čovjeka–Boga. Apsurdno je da Bog pred nas postavlja Čovjeka-Boga, a mi smo samo ljudi prepuni grijeha i nedostataka…» (ibid. s 59).

Kiko ne zna o čemu govori. Krivo je:

a) da Isus nije pozvao sve nas da ga nasljedujemo, i da pritom nalikujemo «pravom Božjem sinu» kako bismo postali Očevi «sinovi u Sinu» te kako bi nas Otac prihvatio…;

b) da nasljedovanje Krista ne zahtjeva pomoć Božje milosti, koju smo zaslužili i koju nam je on sam zaslužio, zbog čega ne možemo baš ništa bez njegove pomoći? (Iv 15, 1-7);

c) da Katolička crkva nikad nije navijestila kerigmu. Istina je dapače da je Crkva oduvijek bili plodna Majka svetaca, tih savršenih nasljedovatelja Isusa Krista… Kiko je uvijek raspoložen za krivo optuživanje Crkve u razdoblju nakon Tridenta…;

d) isto tako, ni jedan vjernik, ma koliko bio neuglađen i neuk, nikad se nije mogao izgovoriti na način da iskreno prizna kako ne može nasljedovati Krista, budući da nije Bog poput njega…;

e) da mi ne moramo nasljedovati Krista nastojeći živjeti u skladu sa zahtjevima njegove milosti, koja čovjeka čini sudionikom naravi i života Isusa Krista, te čineći nas spremnim da dijelimo njegovo blaženstvo…

f) Nažalost, kikijanska doktrina o nasljedovanju Krista razumijeva drukčiju, tipično luteransku doktrinu, u skladu s kojom je spasenje uvjetovano jedino vjerom u snagu Uskrsnuća…Snagu koja je djelatna samo ako se svatko od nas suoči sa svojim grešnim stanjem. Iz toga proizlazi da «posljednji na zemlji jesu prvi koji ulaze u živu vodu, ubojice, prostitutke, homoseksualci, pijanice. Te su osobe zaslužile svaku osudu, jer istina je da su prepuni grijeha, istina je kad Isus Krist kaže da je čovječanstvo prepuno grijeha. Ali sada ti ljudi trebaju besplatno dobiti novo odijelo, odijelo vječnoga života…» (ibid., s 61).

Zapravo: «On je umro zbog tvojih grijeha, on je postao grijehom (…), on je sam sebe učinio grešnikom i bio je osuđen na smrt. Umro je da ti ne bi umro, on je ispaštao kaznu za tvoje grijehe. Ali ako je on sam sebe učinio onakvim kakav si ti, koje je onda značenje USKRSNUĆA? Da ti je Bog oprostio. Jer ako si bio ono što jesi kad si ušao u smrt, onda si i onaj koji je uskrsnuo. To je ono što naviješta Crkva za uskrsno bdijenje kada krštava. Kad čovjek ulazi u vodu, ulazi u lijes s Isusom Kristom. Isus Krist je za nas ušao u smrt i tada će sv. Pavao reći: Pogledajte kako je veliki sakrament u kojem će – kad oponašamo Isusa Krista po sakramentu vode, ali u smislu da ne umiremo zbiljski – doista umrijeti onaj stari čovjek i mi ćemo uskrsnuti. Zamisli, ne moraš ništa činiti, moraš samo glumiti da ulaziš u vodu. Ali ta voda ima snagu da u tebi ubije starog čovjeka, baš zato da bi te spasila od moći koju u tebi ima grijeh…» (ibid., s 60).

To je uobičajeni Kikov jezik koji se na obazire na obnoviteljsku snagu Božje milosti, zbog čega djelo spasenja Isusa Krista ostavlja čovjeka grešnikom u njegovoj nutrini, budući da je on sam svjestan svoje bijede i vjere u snagu Uskrsnuća… Stoga je «obraćenje» samo prosvjetljenje uma (o istini o vlastitom grešnom stanju), a ne preobrazba volje te stremljenje svim snagama da ostvarimo vlastito umiranje, koje će uroditi životom koji je moguć jedino po sudioništvu u životu Raspetog i Uskrslog Krista.

XIV

POBOŽNOSTI PRESVETOM SRCU

PAPA

«Draga braćo, želite li sačuvati in aeternum svoj svećenički identitet u ovoj epohi u kojoj ljudi preveliki značaj pridaju svjetovnom, pokušajte NASLJEDOVATI VIŠE NEGO DOSAD KRISTOVO SRCE.»

«Želite li da Crkva doista bude sakrament spasenja za današnjeg čovjeka, želite li da Crkva ne izgubi vlastiti identitet i da ne osjeti tjeskobu duhovne praznine, USMJERITE CIJELI SVOJ DUHOVNI ŽIVOT NA NASLJEDOVANJE KRISTOVA SRCA. To je središte koje objašnjava energiju i žar vašeg kardinala (Wrighta). To je trajni putokaz koji nam daje, ako mi biskupi i svećenici ne želimo da naše otajstvo oslabi ili da se poništi.» (U sjećanje na kardinala Wrighta, 22. 9. 1979.)

Isusovo srce, oblikovano od Duha Svetoga u krilu Marije Djevice, smiluj nam se!» Tako molimo u litanijama Presvetog Srca Isusova (…). Srce Isusovo, od čije punine svi mi primismo (…). Predivna je to molitva, u cijelosti usmjerena na unutarnje Kristovo otajstvo: Bogočovjeka. Litanije srcu Isusovu imaju svoje prebogate biblijske izvore, a istodobno odražavaju najdublja iskustva ljudskog srca. To su istodobno molitve štovanja i molitve izvornog dijaloga.

U toj molitvi govorimo o srcu i istodobno srcima dopuštamo da razgovaraju s tim jedinstvenim srcem, koje je ‘Izvor života i svetosti’ te ‘želja bregova vječnih’. Dopuštamo našim srcima da razgovaraju sa Srcem koje je ‘strpljivo i milosrdno’ te darežljivo prema svima koji ga zazivaju. Ta meditativna molitva postaje istinska škola unutarnjeg čovjeka: škola kršćanina.»

«Svetkovina Presvetog Srca Isusova nadasve nas podsjeća na trenutak u kojem se to srce ‘kopljem probodeno, otvorilo vidljivom’ svijetu i čovjeku. Moleći litanije – zapravo štujući Presveto Srce – ulazimo u Misterij Otkupljenja u svoj njegovoj božanskoj i, istodobno, ljudskoj dubini. Tako postajemo osjetljivi na potrebu pružanja zadovoljštine. Krist nam otvara svoje srce, jer u njegovoj zadovoljštini ujedinjujemo se s njim za spasenje svijeta. Govoriti o ranjenom Srcu Isusovu najavljuje svu istinu njegova Evanđelja i Uskrsa. Pokušajmo što bolje shvatiti taj govor. Naučimo ga!» (Angelus, 27. 6. 1982., usporedi s govorom U poliklinici Gemelli , 28. 6. 1984.; U samostanu Paray – Le – Monial, 5. 10. 1986.; Homilija U Vancouveru (Kanada), 18. 9. 1984., usporedi: PIO VI., D-S, 2661, 2663; LEON XIII., ibid. 3353; PIO XII., ibid. 3922-5).

KIKO

Kiko se osjeća pozvanim podrugivati se slici Presvetog Srca, onako kako to može samo stranac, koji se izdaje za velikog znalca, koji može poučavati o Bogu: «Pozivati čovjeka na obraćenje znači pozivati ga da prihvati svoju složenu stvarnost. Stoga budite oprezni s određenim predodžbama o Bogu kao što je Presveto Srce, s onom ručicom, Isus dotjerana lica, sav šećer i med, mio i nježan… Pođite radije u neku baraku da vidite ženu čiji je sin u zatvoru, a muž joj je pijanac koji je tuče svaku noć. Pogledajmo onda malo bolje tog vašeg milog Boga, taj uređeni i uredni život, taj vaš slatki život! Ne!

Život je puno ozbiljniji od toga i ne možemo ga pretvoriti u karikaturu. Taj Bog od kartona ne postoji. Bog iz Biblije nije takav. To je Bog koji odabire svoj narod i daje mu milosti koje ne daje drugim narodima, kako bi taj narod ispunio svoje poslanje. A i zato da ne bi izdao tog Boga, jer bi Božje prokletstvo bilo strašno. To je Bog koji istovremeno proklinje i blagoslivlja…» (ibid., s 115).

«Ljudi ne poznaju Sveto Pismo. Zato i imaju takve predodžbe o Isusu, ljepuškastom, zašiljene bradice i bez trepavica, s ručicom položenom ovdje, a pogleda uprtog nekamo drugamo… (kao na slikama koje prikazuju Presveto Srce). Mi mislimo da je Isus utjelovljenje blagosti, a ne znamo da je znao reći: «Nitkovi, leglo gujinje…» (ibid., s 139).

I ovdje zbrka, izvrtanje, nepoštovanje! Kiku, kao vjerniku i Papinom prijatelju, nikako ne služi na čast to što se ismijava načinima na koje je obično prikazano Presveto Srce. Ma koliko ih on ismijava i kudi – smatrajući se velikim umjetnikom – te slike u sebi sadrže jedan vid Kristove osobnosti koja bi njemu itekako trebala biti važna: blagost, milosrđe, praštanje… Zar nije Kiko rekao «Isus Krist došao je da bi patio za vas, umro je da ti ne bi umro»? I zar nije rekao da nam Isus «poklanja život i ne traži ništa zauzvrat (…) vječni život» ? (ibid., s 62). Da je «Bog iz Biblije milosrđe i ljubav « (ibid., s 62)? Da želi nadvladati «svu prirodnu religiju (…) koja se temelji na strahu…»? Da treba imati apsolutno «povjerenje u Boga koji te voli»? (ibid.) Da «si od Boga primio dar: milosrđe, vječni život, oproštenje…»? (ibid., s 67). Zašto proturječi sam sebi na način vrijedan žaljenja? Čini se da uživa u odbijanju svega onoga što su najveće duše ikad proživjele u Isusovu Otajstvenu Tijelu… Kiko ne prihvaća tridentsku protureformaciju… U tomu je bit.

– S druge strane čini se da nikad nije razmišljao o tomu da i pobožne slike prikazuju Presveto Srce samo kao ranjeno srce, rasparano trnjem, gdje dominira križ… Nije razmišljao o tomu da te slike podsjećaju na obvezu da sudjelujemo u njegovoj Žrtvi, da te slike prikazuju kult zadovoljštine, obvezu da suosjećamo s tuđim nevoljama, uključujući i onu ženu koju tuče muž pijanac, a sin joj je u zatvoru… Ovdje kršćanska solidarnost postaje demagogija, a Kiko se izlaže opasnosti da postane hvalisavac koji agitira za humanitarni rad sa stanovnicima baraka u Palomas Altas u Madridu…

XV

KRUNICA

PAPA

Papinu pobožnost Djevici Mariji ne treba dokazivati, a svima je dobro poznata Njegova Molitva Krunice. Od brojnih prigoda u kojima je govorio o krunici, dovoljno je spomenuti prigodu kad je za Angelus 30. 9. 1981. vjernicima poručio: «Želio bih vas potaknuti na ponovno otkrivanje i veće vrednovanje Svete Krunice, pogotovo u listopadu, i to kao na osobnu i obiteljsku molitvu, upućenu njoj koja je majka svakog vjernika i cijele Crkve. Moji prethodnici Pio XII. i Pavao VI. željeli su Krunicu prozvati ‘priručnikom za cijelo Evanđelje‘. Ta molitva već stoljećima zauzima povlašteno mjesto u štovanju Svete Djevice. Moleći, njezinoj se zaštiti utječu vjernici u potrebi i pogibelji. (Lumen gentium, 66). Krunica je istovremeno jednostavna molitva, ali u teološkom smislu prepuna biblijskih navoda…». (usporedi: Opća audijencija, 28. 10. 1981.; Obraćanje pokretu «Živa krunica», 7. 5. 1981.; Opća audijencija u Nigeriji, 14. 2. 1982.; Vjernicima u Foggi, 22. 5. 1982.).

KIKO

U svojim Smjernicama … Kiko spominje Djevicu Mariju, ali ne bavi se njome zato da bi je uzvisivao zbog njezinih privilegija, nadasve zbog njezina bezgrešnog začeća, punine milosti, uzvišene svetosti koja ju čini Majkom i Kraljicom svih Svetaca, niti spominje njenu moć posredovanja…

Kad bolje razmislim, nije mi jasno kako to da je Kiko pokazao zanimanje za Djevicu Mariju. Dovoljno je prisjetiti se onoga što tvrdi o stanju čovjeka i djelotvornosti milosti koja zapravo ne «stvara», ne «obnavlja», ne «opravdava» iznutra, pa bi njezino milosno djelovanje čovjek mogao uživati samo pasivno. Sumnje u istinitost Kikove pobožnosti Djevici Mariji potvrđuje i praksa u njegovim neokatekumenskim zajednicama u kojima se ne moli Krunica ili se o tomu ne govori. Dapače moljenje Krunice se predbacuje onima koji pokušavaju ostati vjerni toj najpobožnijoj praksi… Sve navedeno je simptomatično, jer je u skladu s Kikovom pseudo-teološkom vizijom koju objašnjava u svojim Smjernicama.

 

 

XVI

NEDJELJNA MISA

PAPA

«Za svakog vjernika katolika sudjelovanje u Svetoj nedjeljnoj misi istovremeno je i obveza i povlastica. To je blažena obveza da u svakodnevnom životu odgovorimo na Božju ljubav (…). Ispunjavanje te nedjeljne obveze svakoj je kršćanskoj obitelji razlog sreće i jedinstva. Svake nedjelje svi vi i svatko pojedinačno (…) susreće se s Božjom ljubavlju. Ne možete pogriješiti!…» (U Urugvaju, 7. 5. 1988.).

«Svi kršćani moraju vjerovati da je nedjeljno okupljanje za svijet znak otajstva zajedništva koje se ostvaruje u Euharistiji…» (Francuskim biskupima, 27. 3. 1987.).

U tradiciji Crkve nedjeljna Euharistija posebni je izraz vjere Crkve u Uskrsnuće Isusa Krista (…). Liturgijsko okupljanje u Euharistiji oduvijek je, još od apostolskih vremena, bilo poseban znak crkvenog slavljenja DANA GOSPODNJEG, a II. vatikanski sabor posebno je istaknuo važnost nedjeljne mise. (usporedi Sacr. Conc. 106). To je zapravo cijelo pashalno otajstvo, na čije je slavljenje i sudjelovanje u njemu pozvan Božji narod svake nedjelje.

«Vitalnost Crkve uvelike ovisi o slavljenju nedjeljne euharistije, u kojoj se otajstvo spasenja uprisutnjuje u Božjem narodu i ulazi u njegov život. Kao što je rečeno u Lumen gentiumu (9), Bog nas želi spasiti i posvetiti kao narod i mi ni u jednom drugom trenutku nismo s njim tako prisno sjedinjeni kao na nedjeljnoj misi…» (Biskupima u Sjedinjenim američkim državama, 9. 7. 1983.).

KIKO

Kiko ne misli kao što misle Papa i svi vjernici od samih početaka Katoličke crkve. On priznaje da je «prije Isusa Krista sedmi dan bio subota, a da je s pojavom Isusa Krista to nedjelja, dan Sunca…». «Kršćani su se – kaže Kiko u maniri ‘povjesničara liturgije‘ – okupljali subotom navečer, a zatim se prešlo na nedjelju ujutro…» (ibid., s 335). «Zbog toga je Sabor (onaj koji je on izmislio), postupno dopuštao slavljenje Euharistije subotom navečer…» (ibid., s 335).

– «Ali ‘subota navečer’ je već nedjelja, ili čak rani sati (op.p. nedjelje) …II. vatikanski sabor govori o ‘nedjeljnoj misi’ (Sacr. Con, 42) te o Misi koja se slavi ‘posebno u nedjelju’ (ibid., s 49), o ‘danu koji je nazvan nedjeljom’ … (ibid., s102), stoga je izvorno slavlje ono koje se održava nedjeljom…» (ibid., s106) itd.

Kiko se usuđuje suprotstaviti svemu, pretpostavljajući da pashalni misterij razumije mnogo bolje od same Crkve: «Crkva, (ona njegova, paralelna s ‘Katoličkom crkvom’) slavi euharistiju subotom jer tada je to veći znak. Subotnje je slavlje veće, u nedjelju je slavlje već okončano. Kad se vraćamo sa stadiona, već mislimo na ponedjeljak i na posao, dok u subotu navečer slavlje doseže svoj vrhunac…» (ibid., s 35).

Čudne su to izjave! Kiko sebe može smatrati originalnim ili savršenim Židovom, ali ne može se pohvaliti time da je prema tradiciji i crkvenim zakonima dobar katolik. I on sam to priznaje, kad kaže: «Te kateheze mnogima će biti nešto sasvim novo, kod nekih će izazvati sablazan!…» (ibid.) Ali njegova je umišljenost zadovoljena….: «Imate sreću što ste ovo mogli čuti, jer mnogi i dalje žive u neznanju.» (ibid.) Samo je on ‘prosvijetljen’. Upravo zato što se smatra takvim, neokatekumeni mu slijepo vjeruju, zbog čega na tom svom ‘putu’ – koji može trajati i više od deset godina – ne idu na nedjeljnu misu u svojoj župi…

No još gore je to što ne poštuju liturgijske norme, posebno one koje se tiču misnog slavlja te činjenica da ne vjeruju u realnu prisutnost, što proizlazi iz čuda transupstancijacije pa zato ne paze na «mrvice» posvećenog kruha, koje padaju na pod i po kojima svi ravnodušno gaze. Nakon nekoliko euharistijskih slavlja u S. Giovanni in Laterano sakristani su morali mesti i skupljati ostatke i mrvice Presvetoga… Čini se nemogućim, da to nisu rekle ni potvrdile osobe koje su to doživjele i zbog toga se zabrinule.

Vjerovanje se moli tek nakon nekoliko godina «puta», Slava se pjeva uvijek i posvuda. Kao zahvala za primanje pričesti pjeva se i pleše oko «stola»… Oltara nema… Ne prinosi se «žrtva».

Neokatekumeni kao da pripadaju nekoj drugoj crkvi, nekoj «boljoj» crkvi, paralelnoj s Katoličkom crkvom, u kojoj sudionici – po mišljenju Ivana Pavla II. – «ne mogu proizvoljno mijenjati stvari…» (Alla Congr. Del Culto, 22. 5. 1987.). Papa podsjeća da liturgija «’razvija pedagogiju vjere i života’ zbog čega se ne smije manipulirati propisima koje je donijela Crkva i njezini biskupi te koje biskupi, koji su upravitelji, promicatelji i čuvari liturgijskog života, moraju čuvati u svojim biskupijama» (Argentinskim biskupima, 1. 12. 1984.).

XVII

BUDUĆI ŽIVOT

PAPA

Kad je riječ o stanju duša u budućem životu, Ivan Pavao II., to je očito, ostaje vjeran apostolskoj tradiciji, crkvenom Učiteljstvu te općoj praksi svih vjernika. O tomu u:

– O čistilištu, Govor u Veranu, Rim, 1. 11. 19876., 1. 11. 1984.; Opća audijencija, 2. 11. 1983.;

– O Paklu; Opća audijencija, 30. 9. 1987.; Homilija u S. Antoniu, SAD, 13. 9. 1982., 1. 11. 1985.

KIKO

Kikova razmatranja o misteriju onostranoga zabrinjavajuće su manjkava, iako se trudi govoriti o Uskrslom Kristu i našem uskrsnuću u Njemu i po Njemu.

Spominje novi život, život milosti, ali ne kaže točno kakav je to život. Odaje dojam da mu uopće nije poznato otajstvo života Presvetog Trojstva, otajstvo sudjelovanja odabranih u svjetlosti Riječi i ljubavi Duha Svetoga, pa ni otajstvo sudjelovanja u Božjem vječnom blaženstvu…

U njegovim se «euharistijama» moli, pjeva, izvode se ritualne kretnje, pleše se, slavi se određena «liturgija», ali čini se da je tu početak i kraj, jer ne govori se o praksi osobne pobožnosti, sabiranju u meditativnoj molitvi, njegovanju šutnje, ne govori se o stremljenju da se po uzoru na svece, a na osnovi smjernica sukladnih tradiciji kršćanske duhovnosti koja potječe iz najranijeg doba što više sjedinimo s Bogom…

Ima toga još. Ni riječju se ne spominje Čistilište i Pakao. Ali to i ne iznenađuje, prisjetimo li se da po Kikovu mišljenju «kršćanstvo kaže da se svima nama sudi i da je osuda za sve naše grijehe donesena po Isusovu križu, koji nam je sve te grijehe oprostio… Božja presuda, i za lopove i kriminalce nije drugo doli oproštenje i milosrđe» (ibid., s 66).

Uostalom, koji to grijeh može čovjeka učiniti potrebitim pročišćenja i vrijednim vječne osude, ako čovjek ne može činiti dobro niti može izbjeći zlo?…

Kiko, osim toga, svima može reći: «Ako sam ja Krist, a Krist je uskrsnuo, i ja sam uskrsnuo…»? (ibid., s. 66). No to može reći sebi i ponavljati drugima, samo pod uvjetom da su svi uzvratili Bogu na njegovu milosrđu…Ali on, pod utjecajem luteranske hereze, o takvom uzvraćanju na Božju milost, koja bi čovjeka stajala «osobnog napora», ne može govoriti (ibid., ss 163, 168). Koji je onda njegov «put», ako je ljudska volja pasivna i Krist sve učini umjesto nas? «On je zauzeo tvoje mjesto i moje…» (ibid., s 141). Papa, komentirajući prispodobu o talentima, naučava da će «’mjera za presudu’ biti suradnja s darom primljenim od Boga, suradnja s milošću Božjom, ili njezino odbijanje (…). Presuda koju Otac povjerava KRISTU DONIJET ĆE SE PO MJERI OČEVE LJUBAVI I NAŠE SLOBODE» (Opća audijencija, 30. 9. 1987.).

Sve u svemu, po mišljenju Ivana Pavla II. kršćanstvo nam nameće «smisao postojanja u perspektivi besmrtnosti i odgovornosti» (Opća audijencija, 2. 11. 1983.).

ZAKLJUČAK

Između naučavanja Ivana Pavla II. i Kikove kateheze postoji očita, duboka i nepremostiva suprotnost, iako ona za mnoge, iz njihova kuta gledanja, nije vidljiva te iako nas ponekad zaprepašćuje upravo zbog Kikova temperamenta, mentaliteta, te njegove biblijske, teološke i povijesne kulture koja je zbrkana i fragmentarna… Upravo ona dovodi na vidjelo njegove predrasude koje neprijeporno odudaraju od službenog Učiteljstva Crkve.

Mnogi neokatekumeni odbacuju tu činjenicu tvrdeći da u svojim zajednicama nikad nisu vidjeli ni čuli nešto što bi bilo u suprotnosti s onim što su vidjeli i čuli u svojim župama. No i drugi će to ubrzo primijetiti, budu li pozorno slušali i o tomu ozbiljno razmišljali, kao što su to učinili mnogi koji su mi se dosad povjerili.

Neokatekumeni su i svećenici, pa čak i biskupi, kojima se čini da su doktrinarne razlike samo prividne, sporedne i neznatne, a pritom ne mogu a da ne budu zadovoljni «plodovima puta».

O kakvim je plodovima riječ?

Da bismo to prosudili, ti plodovi moraju sazreti. Da bi se istina potvrdila, treba samo vremena: «Veritas filia temporis.».

Uostalom, neke Kikove teze sadržavaju i tipično predsaborsku, teološku pseudo-kulturu, koju su promicali i mnogi svećenici, budući da se nisu prethodno dovoljno informirali o čemu je riječ.

Ti svećenici mogu se pohvaliti sasvim drukčijim informacijama: na brzinu skupljenim, površnim, pluralističnim, protestantske provenijencije, odvojenim od Učiteljstva, neosjetljivim na bilo kakvu ozbiljnu teološku tradiciju, posebice onu Tome Akvinskog… I sve to suprotno onome što je izrekao II. vatikanski sabor, na koji se neokatekumeni neprestano pozivaju, ali koji istodobno pobija njihove teze.

Želio sam svratiti pozornost na gotovo nezaustavljiv proces protestantizacije koji podupire neumorni rad njemačkih, nizozemskih, austrijskih i švicarskih teologa, koji si – nadasve na području biblijske egzegeze –umišljaju da oni nameću zakon, a ponizno ih slijede mnogi talijanski teolozi koji predaju na brojnim talijanskim sjemeništima te na Papinskom sveučilištu. Ne zna se kako je Kiko preuzeo sve njihove pogreške, koje su se posvuda proširile i koje nalazimo i u djelima JOSEFA BLANKA iz Saarbrückena, koji je otvoreno antikatolički raspoložen.

Poznato je da on daje (isključivu) prednost – a to sve više uzima maha i kod drugih – Svetom Pismu u odnosu na Crkvu i apostolsku tradiciju koju zastupa Učiteljstvo Papa i Sabora: «Kršćanstvo koje je prvenstveno usmjereno na Sveto pismo više odgovora eklezijalnom principu.» Stoga: «Nije Crkva ta koja određuje tko je kršćanin, nego egzegeta.» Blank zahtjeva «da se egzegeza još više oslobodi tradicionalnih i dogmatskih predrasuda». Tvrdi također «da se potpuno treba odreći dogme». Smatra da sam Isus «nije želio navijestiti ‘vječnu istinu’, koja nadilazi vrijeme». Po njegovu mišljenju istina vjere «nije siguran posjed, nego proces…», s čime bi se složili Kiko i Carmen, koji smatraju «da je Božja riječ … Božji zahvat, događanje, Božje djelovanje», što je u suprotnosti s tradicionalnim tumačenjem Božje Riječi koja se smatra «Logosom, Idejom, Mišlju…» (ibid., s 264). I dok se Blank suprotstavlja «tradicionalnim formulama» koje ne jamče da će točno izreći ono što su u prošlosti trebale izreći, neokatekumeni se ljute na «sve istine ili rasprave» na našim seminarima.

Po Blanku, «Papin je primarni zadatak teološko mišljenje». «Krist nikad ne bi dao prvenstvo Petru, niti bi ga odredio kao nasljednika. Sv. Petar svoje prvenstvo zahvaljuje ‘povijesno-sociološkom razvoju’».

Euharistiju Blank smatra «interpretacijom nekoliko tekstova» i pobija sve elemente euharistije. «Veselo euharistijsko slavlje nije novi obred sa sakralnim ritualom». Bilo tko mogao bi predvoditi euharistijsko slavlje. «Ne postoji nijedna služba božanskog prava.» Celibat, povezan sa svećeničkom službom u nesuglasju je s Novim Zavjetom.

«U prvoj Crkvi nije bilo sakramenta pokore, pa je Crkva pogriješila rekavši «da je davanje oproštenja grijeha pridržano crkvenom učiteljstvu»

Teoretičari Neokatekeumenskog pokreta ne bi mogli a da se ne razvesele svemu gore izloženom. (autor: GEORG MAY, Reevangelizacija.. Ali koja?… Kako? u listu Živa Crkva, siječanj 1992., ss 5-7).