Neokatekumenski put
Neokatekumenski put ili Neokatekumenat je kršćanska inicijacija unutar Rimokatoličke crkve koja je posvećena vjerskom odgoju odraslih. Utemeljio ga je 1964. godine španjolski umjetnik Kiko Argüello. Nastao je kao odgovor na II. vatikanski sabor, te vjeruje da Crkva mora odgovoriti na socijalne promjene nastale u 19. i 20. stoljeću, osobito na sekularizam postajući više zajednica i vraćajući se učenju ranih kršćana. U proteklih trideset godina pokret je sagradio sjemeništa diljem svijeta i danas je jedan od najbrže rastućih pokreta unutar rimokatoličanstva. Djelomično je odobren od strane Svete Stolice kao «put kršćanske inicijacije», ad experimentum, do lipnja 2007.
Kiko Argüello i oblikovanje Neokatekumenskog puta
Nakon što je doživio egzistencijalnu krizu u ranim šezdesetim prošloga stoljeća, španjolski slikar imenom Kiko Argüello poistovjetio je patnju siromašnih s raspećem Isusa Krista. Ovo otkriće promijenilo je njegov život. Prije svoga obraćenja Kiko je bio ateist.
Slijedeći put Charles de Foucaulda, Argüello je otišao živjeti u Palomeras Atlas, siromašna predgrađa Madrida. Ta predgrađa bila su nastanjena Romima i «quinquis» (bijelim nomadima) kao i nepismenim ljudima, skitnicama, lopovima, prostitutkama, mladim delikventima itd. Tamo je jedna španjolska žena, Carmen Hernandez koja je diplomirala kemiju, susrela Kika Arguella. Ona se susrela s obnovom II. vatikanskog sabora kroz prijateljstvo s liturgičarom mons. Pedro Schererom, te ju je njezin biskup pozvao da okupi grupu ljudi koji će evangelizirati rudare u Orurou u Boliviji. Hernanedez nikad nije otišla u Boliviju već je napustila Misioneras kako bi slijedila Kika. Kasnije, 1970. godine, talijanski svećenik Mario Pezzi napušta Comboni Misionare kako bi se pridružio Putu, postajući jedan od vođa zajedno s Kikom i Carmen.
Kikov umjetnički temperament, njegovo egzistencijalno iskustvo, prijašnja katehistička formacija u Kursilju, te Carmenina evangelizacijska snaga oblikovana na Institutu Misioneras de Cristo Jesus, njezina teološka priprava (ima licencijat iz teologije), njezino poznavanje pashalnog misterija i liturgijske obnove II. vatikanskog sabora zajedno sa okolinom «najsiromašnijih od svih siromaha» na zemlji, bili su elementi u kojima je nastala kerigmatska, teološko-katehetska sinteza. Ta sinteza postala je kralježnica procesa evangelizacije odraslih katolika, kasnije nazvana Neokatekumenski put.
Ime potječe od starog katekumenata rane Crkve koji je služio za formiranje odraslih kršćana. Ova praksa uključivala je razdoblje od dvije do tri godine u kojem je netko bio nazivan katekumenom, te je učio i sve više razumijevao kršćansku vjeru. Katekumen je postao competens tijekom Velikog tjedna u kojem je bio kršten. Do srednjeg vijeka Crkva je toliko brojčano narasla da se ova praksa izgubila. Neokatekumenski put se fokusira na primjenu odgoja odraslih u vjeri ne samo za one koji se obraćaju na katoličanstvo, već služi kao sredstvo katolicima da bi evangelizirali druge katolike.
Kritički aspekti Neokatekumenskog puta
Mnogi biskupi i svećenici hvale i ohrabruju Put; najčešće se citira pismo pape Ivana Pavla II. «Ogniquavolta» monsinjoru Paul Josef Cordesu od 30. 8. 1990. gdje on piše: «Nakon što sam pogledao dokumentaciju koju ste mi poslali, pozdravljajući zahtjev koji ste mi uputili, priznajem Neokatekumenski put kao jedan itinerarij katoličke formacije, valjan za naše društvo i za naše vrijeme», objavljeno u Acta Apostolicae Sedis, 82/1990., str. 1513-1515, uključujući bilješku koja ovo pojašnjava: «Sveti Otac nije mislio dati bilo kakvu obvezujuću uputu biskupima, već ih samo ohrabriti za pozorno promatraju neokatekumenske zajednice; biskupi će odlučiti hoće li i kako prihvatiti neokatekumenske zajednice u svojoj biskupiji». Engleski prijevod na neokatekumenskoj internet stranici ispušta dio rečenice «nakon što sam vidio dokumentaciju koju ste mi poslali.»
Postoje, ipak, ozbiljna zabrinutost glede njihovog položaja u Katoličkoj crkvi. Već 1983. godine, papa Ivan Pavao II. rekao je neokatekumenskim zajednicama: «Ne izolirajte se od župa i biskupija (…) Slijedite pozorno i bez ispuštanja kanonske i liturgijske propise», objavljeno u L’Osservatore Romano, 11. 2. 1983.
Zabrinutost glede Puta očituje se u četiri stvari: doktrina; dvosmislene i zavodljive doktrinarne izjave, ponekad skoro heretične: liturgija; ozbiljne razlike između Puta i liturgije Katoličke crkve (dugi «odjeci» – «uvodi» kao homilije – upotreba stolnjaka za prekrivanje četverokutnog stola koji nalikuje na stol za objedovanje umjesto oltara, primanje Svete pričesti sjedeći, duge i zatvorene liturgije, itd.): pastoral; neki aspekti sekte (originalni katehetski tekstovi se čuvaju tajnima koliko god je moguće; Put se predstavlja kao jedini put da se bude katolik; dužina Puta, često preko 15-20 godina; pretjerano naglašavanja Starog zavjeta; reduciranja važnosti sakramenata; reduciranje pobožnosti Blaženoj Djevici Mariji; neokatekumenske vođe smatraju se boljima od svećenika i biskupa, itd.): drugi aspekti; čudne pjesme, loše mišljenje o katoličkoj hijerarhiji između Konstantina i II. vatikanskog sabora, pretjerano naglašavanja demona, itd.).
Neokatekumeni se brane optužujući kritičare za pristranost, ogovaranje i nerazumijevanje, te tvrdeći slaganje između Puta i Katoličke crkve. Kakogod, jedino Rimokatolička crkva ima pravo suditi jesu li i kako oni u skladu s njoj. U sljedećim odlomcima donosimo neka razmišljanja katoličke hijerarhije o prve tri točke.
Primjedbe svećenika
Prva dokumentirana kritika, Il movimento neocatecumenale. Esposizione e guidizio di mons. P. C. Landucci (Nekatekumenski pokret: objašnjenja i komentari mons. Pier Carlo Landuccija) dolazi nam od talijanskog monsinjora Landuccija (1900.-1986.), bivšeg inženjera koji je postao svećenik, te je napisao brojne apologetske knjige i članke. U tijeku je proces njegove beatifikacije koji je započeo Camillo Cardinal Ruini 2002. godine. Landucci analizira «tajne katehetske knjige» Puta i piše da, uspoređujući ih s Katoličkom crkvom «ne postoji niti jedna doktrinarna izjava ili praktična akcija koji ne bi bila deformirana; sve je očito grubo i konfuzno, i u teološkom i u biblijskom smislu, dok zadržava izazivački pristup osobnom angažmanu». Landucci ističe da: – uspoređujući Put s Crkvom «sve temeljne teološke istine su strašno izobličene, i – slijedno tome – također i sakramenti»;
– u Putu, dok zadržava neke aspekte istine, «sve izjave imaju namjeru impresionirati» ljude, kao u nekoj sekti;
– Neokatekumenski nauk je «na liniji protestantske negacije istinskih sakramenata»;
– u Putu susrećemo «veliku konfuziju o teologiji i Bibliji, koja se prikazuje kao točna i karizmatična»;
– Neokatekumeni pokazuju «prijevarno poistovjećivanje» Puta s II. vatikanskim koncilom, «kao da je II. vatikanski bio (i samo on) njihov».
Druga dokumentirana kritika dolazi kasnije od teologa i filozofa, pasionističkog svećenika Enrica Zoffolija (1915.-1996.), koji je, u posljednjim godina svoga života, napisao mnoge knjige o Putu. U svom Rječniku kršćanstva (1992.) napisao je o neokatekumenima: «njihov nauk je ozbiljno pomiješan s pogreškama protiv temeljnih istina crkvene dogme, papa i koncila. Oni negiraju otkupljenje, žrtveni karakter euharistije, transupstancijaciju, itd… Oni ne razumiju pojmove grijeha i milosti… njihove doktrinarne izjave su u temelju krive.»
U svom pismu direktoru Radio Marije, vlč. Liviju Fanzagi 1994. godine, Zoffoli piše da je već u kasnim šezdesetim Padre Pio iz Pietrelcina označio Kika i neokatekumene kao «nove lažne proroke».
Primjedbe biskupa i kardinala Biskupske konferencije Italije koji su iznijeli svoju kritiku protiv Neokatekumenskog puta: npr. biskup Bruno Foresti (Brescia, kasne 1986.), biskup Lorenzo Bellomi (Trst, tijekom 1989.), biskup Arduino Bertoldo (Foligno, 1. 8. 1995.), biskup Pietro Nonis (Vicenza, 18. 12. 1996.), biskup Benito Cocchi (Modena, 2002.), biskup Giulio Sanguineti (Brescia, 25. 12. 2003.), Silvano kardinal Piovanelli (Firenca, 25. 2. 1995.), Giovanni kardinal Saldarini (Torino, 17. 5. 1995.), Giacomo kardinal Biffi (Bolonja, 31. 3. 1996.), Carlo Maria kardinal Martini (Milano, 29. 10. 1999.), Ersilio kardinal Tonini (5. 6. 2006.), te talijanske Biskupske konferencije Umbrije (2. 3. 1986.), Puglije (1. 3. 1996.) i Basilicate (1. 3. 1998.).
Salvatore kardinal Pappalardo, nadbiskup Palerma, napisao je 1996. godine pismo Cammino Neocatecumenale, diocesi e parrocchia (Neokatekumenski put, biskupija i župa) koje je poslao svim neokatekumenskim zajednicama i također svim svećenicima svoje biskupije. U njemu zabranjuje neokatekumenima održavanje «zatvorenih liturgija… ili bilo čega ‘izoliranog’ od drugih katolika». Također piše da: «Put nije jednak cijeloj Crkvi… te stoga Put neće izbjegavati župnu liturgiju». Pismo je objavljeno u Il Regno 9/1996., talijanskom mjesečniku o Katoličkoj crkvi.
Basil Hume, nadbiskup Westminstera (Velika Britanija) odbio je 1996. godine zarediti petnaestoricu neokatekumenskih bogoslova. Vijest se pojavila u Adista 67/1996. (Adista je ljevičarska Internet stranica jako polemična prema katolicima) i u Jesus 1/1997. (Jesus je talijanski mjesečnik o Katoličkoj crkvi). Razlog je bio taj što su oni poslušni svojim zajednicama umjesto biskupu.
Mervyn Alban Alexander, biskup Cliftona (Velika Britanija), dekretom je zabranio Neokatekumenski put u svojoj biskupiji. On kaže da «katehetske i evangelizacijske metode ‘Neokatekumenata’ nisu niti korisne niti prikladne».
Krajem 2001. godine, Luigi Bommarito, nadbiskup Catanije (Italija), napisao je pismo Lettera al Cammino Neocatecumenale Neokatekumenskom putu svoje biskupije ističući da u Putu:
– svećenik je reduciran na običnog «liturgijskog egzekutora (izvršitelja)»;
– «pesimizam» zamjenjuje «kršćansku nadu»;
– postoji namjerno «odjeljivanje» od ostalih vjernika;
– «navodna» «nenadmašiva» neokatekumenska «metoda»;
– «ozbiljni problemi» «javljaju se u župama gdje je Put prisutan»;
– takozvani «skrutiniji», zapravo su «javno ispovijedanje grijeha», kao u najgorim fundamentalističkim sektama.
Pitanje liturgije
Sveta Stolica se uglavnom bavi neokatekumenskom liturgijom. 1. 12. 2005., nekoliko dana nakon susreta Kika Arguella, Carmen Hernandez i Marija Pezzi s papom Benediktom XVI., Francis kardinal Arinze poslao im je pismo koje sadrži odredbe Svetog Oca o Neokatekumenskoj liturgiji.
Na službenoj web stranici Neokatekumenskoj puta nema teksta tog pisma, nego čudna interpretacija Giuseppe Gannarinija, vođe Puta za Sjedinjenim Američkim Državama. On je pokušao argumentirati svoju interpretaciju pisma kad je engleski prijevod pisma izašao na internetu. Kiko, Karmen i Mario Pezzi nikad nisu rekli ni riječi o Gennarinijevoj interpretaciji.
Statuti: djelomično odobrenje
Statuti Neokatekumenskog puta su odobreni u lipnju 2002. godine ad experimentum na pet godina, dakle do lipnja 2007. Prva verzija Statuta nije dobila odobrenje 1999. godine. Traži se odobrenje Katehetskog direktorija koji treba sadržavati «pravovjernu» verziju katehetskih postavki Puta; u tijeku je verificiranje i korigiranje dokumentacije Puta (više od 14 tomova) od strane kongregacija Svete Stolice. Kao što samo ime kazuje, Statuti govore o tome što Put «mora raditi», dok «Katehetski direktorij» govori o metodi i katehetskim postavkama Puta.
Stoga, izjava da je «Sveta Stolica odobrila Put» je prilično netočna (samo sadašnje i buduće smjernice su odobrene); čak i s konačnim odobrenjem samih Statuta, čak i s pohvalama i ohrabrenjima mnogih biskupa, Put ne može dobiti status «odobren od strane Katoličke crkve» sve do formalne verifikacije odsutnosti (ili osude) pogrešaka, zloupotreba, hereza i liturgijskih problema, itd. Neki kažu da bi moglo doći do «parcijalnog» ili sub condicione «konačnog» odobrenje Puta zbog budućih «pastoralnih» razloga (stoga još uvijek je nemoguće govoriti o formalno odobrenju Svetoga Oca).