Nekoliko pitanja Generalnom vikaru nakon njegova intervjua…

Pitanja u vezi intervjua mons. Ivana Mustaća Radiju O57

1. Spominjete da je razlog tematiziranja pokreta u Crkvi u Korizmenom pismu „jedan poticaj da se nastavi evo nakon jednog vremena… da se oni potaknu na svoje djelovanje, na svoj rad.“ Radio voditeljica je u svojim pitanjima jasno naznačila da su poticaj bila pitanja vezana uz Neokatekumenski put, a ne uz pitanje pokreta općenito. Je li bilo onda primjereno na ta pitanja odgovarati putem Korizmenog pisma? Nije li se moglo napisati pismo u kojem bi se odgovorilo isključivo na pitanja koja su se u javnosti pojavila vezano za Neokatekumenski put?
2. U Korizmenom pismu se apsolutno i bez ostatka podupire djelovanje Neokatekumenskog puta, a vi ipak spominjete da „sigurno svi ovi pokreti u Crkvi sa sobom nose jedna određena pitanja i dileme“ Kako navodite, za Neokatekumenski put se vezuju problemi inkulturacije, pjesama, subotnje euharistije, uklapanja u župnu strukturu. Kažete da se ta pitanja postavljaju i dobronamjerno. Kako je onda moguće unaprijed bez argumenata optužiti ljude koji postavljaju ta pitanja da izazivaju nelagodu među članovima Neokatekumenskog puta, a u vjerničkim redovima sablazan. Oni dakle, kaže se, postavljanjem tih pitanja etiketiraju, omalovažavaju i kleveću, te sablažnjavaju malene u mjesnoj Crkvi. Gdje su, dakle, argumenti za ovako teške optužbe onih koji (vi kažete) dobronamjerno postavljaju pitanje o, složit ćete se, vrlo važnim pitanjima u Crkvi.
3. Na problem euharistije subotom kažete, „mi vidimo to mladima pomaže da ne izlaze“. U starom Statutu, u bilješci br. 49 stajalo je ovo: „Na taj se način ide u susret potrebama suvremenog čovjeka: vrednuje se nedjelja, izbjegava se raštrkanost svojstvena vikendu, mladi se otkidaju od diskoteka subotom navečer i od droge, obitelji se pruža prilika da bude ujedinjena u kućnoj liturgiji – privilegiranom trenutku za prenošenje vjere djeci – i dopušta se braći koja su bolje formirana da pomažu pri animiranju župnih nedjeljnih misa; ali iznad svega intenzitet sudjelovanja male zajednice u svetoj Euharistiji stimulira i podupire moralnu preobrazbu i ujedno je izvor umnoženih svećeničkih zvanja i zvanja na redovnički i misionarski život.“ Cijela je bilješka izbačena iz novog Statuta. Pitanje dakle glasi: Što ako suvremeni ritam života izlaženje mladih prebaci sa subote, recimo, na petak? Hoće li onda neokatekumeni slaviti nedjeljnu euharistiju u petak navečer? Kako je moguće da se razlog za slavljenje nedjeljne mise u subotu navečer, među ostalim, nalazi u radnom vremenu diskoteka? Zar Krist svojim uskrsnućem i pouskrsnim ukazanjima nije za svagda odredio vrijeme nedjeljne svete mise?
4. Činjenicu zatvorenosti neokatekumenske euharistije Vi opravdavate! „Pitanje je zašto su zajednice pomalo zatvorene. Vidite vi na neku ozbiljnu probu jednog kazališta, ne možete ući. Tako zajednica ima jedan svoj život.“ U starom Statutu u čl. 13, br. 3 stoji: „Vodeći računa o ‘specifičnim odgojnim i pastoralnim zahtjevnim, imajući na pameti dobro pojedinaca i skupina, a posebno plodova koji mogu proizići za cijelu kršćansku zajednicu’, mala neokatekumenska zajednica, uz odobrenje dijecezanskog biskupa, slavi nedjeljnu Euharistiju, otvorenu i drugim vjernicima, nakon prve Večernje.“ I u starom Statutu, dakle, zajednica ne može imati svoj jedan život, već mora u euharistiji biti otvorena i drugim vjernicima. Što se tiče novog Statuta, i on jasno govori o nužnoj otvorenosti zajednice u slavlju euharistije. U čl. 13, br. 2 kaže se: „Neokatekumeni slave nedjeljnu Euharistiju u malim zajednicama, nakon prve nedjeljne Večernje. Ovo slavlje se odvija prema uputama dijecezanskog biskupa. Slavlja Euharistije u subotu navečer u neokatekumenskim zajednicama su dio nedjeljne liturgijske župne službe i otvorena su također i drugim vjernicima.“ Novi Statut pojačava obvezu otvorenosti drugim vjernicima i dodaje da to ne može biti dio života zajednice, već to mora biti dio nedjeljne liturgijske župne službe. U starom Statutu govori se o odobrenju dijecezanskog biskupa, a u novom o uputama dijecezanskog biskupa. Postavlja se, naravno, nekoliko pitanja. Ako se euharistija slavi u malim zajednicama kako je moguće da je otvorena svim drugim vjernicima? Jer, recimo, ako bi došao velik broj vjernika na neokatekumensku euharistiju, ona onda ne bi bila moguća, jer više nije riječ o maloj zajednici. Ako se u jednoj župi u kojoj postoje dvije neokatekumenske zajednice po 50 članova slave dvije euharistije u isto vrijeme, jedna do druge, u istoj župi, koja je od njih otvorena za druge vjernike? Ne samo to, jedna nije otvorena ni za same članove Neokatekumenskog puta. O drugim kombinacijama bi trebalo ozbiljno razmisliti!
5. Uspoređivati euharistiju s probom nekog kazališnog komada doista je neumjesno!
6. Kažete da je problem uklapanja pokreta u župnu strukturu. Za očekivati bi bilo da se pokret prilagodi i uklopi u župu. Ali ne! Župa treba promjeniti strukturu kako bi odgovarala pokretu. Župa se dakle mora uklopiti u pokret. Koji to ‘mi’ definiraju župu kao ‘zajednicu zajednica’? U kojim to crkvenim dokumentima se župa nanovo definira? Da ima različitih promišljanja i prijedloga pa i o samoj župi, prirodno je. Ali da se daje nova definicija naravi župe to je doista začuđujuće. Kako netko nanovo može definirati narav jedne jedinice mjesne Crkve? Nije li lokalna Crkva Tijelo Kristovo, organizam? Po definiciji dakle ne može biti nikakav konglomerat ili nakupina ili konfederacija raznih ‘zajednica’. Župa bi trebala biti prazna mješina u kojoj se smještaju ‘sadržaji’ raznih zajednica? Po sebi bi župa onda bila prazna. Samo okvir bez supstancije. Nema li župa u sebi sva sredstva spasenja: riječi i sakramenata? Otkad je to župa amorfna masa u kojoj niko nikoga ne poznaje? Nije li župa oduvijek imala svoje strukture i ‘zajednice’ vijećnika (koje ste i sami hvalili zbog angažmana oko Papina dolaska), pjevača, bratovština itd.? Tek kad su u njoj počele djelovati zajednice od pedeset članova onda je ona počela funkcionirati? Jasno je da se 50 ljudi može upoznati kako bi onda župa dobro funkcionirala. Kako onda tih pedeset upoznati sa svim onim drugim grupama od pedeset u jednoj župi koja broji po nekoliko tisuća ljudi, ako je uvijet funkcioniranja župe da se svi međusobno ‘poznaju’?
7. Vratimo se začas na pitanje zajednica po 50 članova. U starom Statutu čl. 13, br. 2 stoji: „Neokatekumeni slave Euharistiju u maloj zajednici kako bi postupno bili uvedeni u puno, svjesno i djelatno sudjelovanje u božanskim otajstvima, i po Kristovu primjeru koji je kod umnažanja kruhova dao posjedati ljude ‘po skupinama, otprilike po pedeset’ (Lk 9, 14). Takav je običaj, ustaljen u više od trideset godina prakse Puta, bogat plodovima.“ Začudo u novom Statutu ni traga ni glasa tom pasusu. Je li taj običaj ustaljen više od 30 godina u praksi Puta doista donosio bogate plodove, ako ga u novom Statutu nema? Nema ništa od broja 50 niti od Kristova primjera posjedavanja ljudi po skupinama od pedeset ljudi. Kad ih je Isus posjedao po pedeset nije između njih stavio ni ograde ni betonske zidove. Čime ih je Isus tada nahranio? Kruhom zemaljskim ili kruhom nebeskim? Nisu li svi pobjegli kad im je ponudio svoje Tijelo za hranu? Tada ih nije bilo ni pedeset, a moglo ih je biti i manje od dvanaest da Petar nije rekao „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!“ Što se onda po pedeset članova u neokatekumenskoj euharistiji dijeli: zemaljski kruh ili nebeski? Mana ili Tijelo Kristovo? Bez obzira na promjene u novom Statut, neokatekumeni, štoviše, princip broja pedeset primjenjuju na sve druge zajednice uopće, kako bi župa mogla funkcionirati. Doista čudno!