dr. Ivan Žižić o liturgiji
Liturgija u crkvenim pokretima riskira da ne bude objektivna stvarnost nego ona koja polazi i završava sa samim sudionicima. Zajedništvo tako biva shvaćeno i prihvaćeno kao plod inicijative same zajednice. Neosporno zajedništvo osporava se u trenutku kada onaj Drugi, pisan velikim slovom i ispovijedan u ’Imenu nad svakim imenom’, biva priznat samo u snazi zajednice i njezina izraza, unatoč činjenici da je upravo kristološka inicijativa ona koja stoji u počelu sakramentalnog jedinstva i u cjelini njegova ostvarenja. Stvarni je rizik zajedništva u crkvenim pokretima sakramentalno nejedinstvo koje za sobom vuče i ’obredni pluralizam’ kao plod konsenzusa, zajedničkih interesa ili, još bolje, plod zajedničkih traganja za svetim okružjem kršćanske vjere. Prevagu nosi zajednica koja u želji za otkrićem ’pravog’ iskustva sakramenta ima neodoljivu potrebu za reformom bogoslužja. Iz te perspektive relativno je lako uvidjeti stvarni rizik liturgijskog zajedništva u pokretima: liturgija može postati (ili već jest) izrazom samih sebe, posredovanjem samih sebe, pa i vlastitog viđenja svoje vjere i zajednice. U žudnji za ’snažnim jastvom’ liturgija se više događa kao ’simptom’ religiozno motiviranog procesa individualizacije, odnosno jedan od trenutaka traženja vlastitog identiteta, negoli stvarni simbol crkvenog jedinstva, te mjesto otkrića Crkve. Svedena na drugotni trenutak, na horizontalnu i cirkularnu komunikaciju, liturgija se u crkvenim pokretima, ovisno o ’duhu pokreta’, pretače u intimistički ili pak spektakularni fidei protestatio. Time zajedništvo, naravno, dobiva svoj ’liturgijski trenutak’, ali ne kao utemeljujući nego kao izražajni, uvijek u funkciji osnaženja identiteta pojedinca i zajednice. Prvotnost sakramentalnog bogoslužja, s obzirom na vjerovanje i življenje kršćanskog identiteta, uzmiče pred prvotnošću ideja zajednice. U tom je smislu kod crkvenih pokreta često na djelu ’patologija simboličkog identiteta’.9 Čini se da je bogoslužjem važnije formirati identitet pripadnosti, koji sa sobom sve više nosi obilježja pojedinog pokreta, a sve manje obilježja pripadnosti stvarnoj zajednici vjernika, koja nadilazi pokrete, skupine i subjektivna viđenja kršćanstva. U tom reformskom odnosu prema bogoslužju Crkve pokreti stvarno riskiraju postati slavljem vjere koja se događa između samih sudionika i tu izgara u gratificirajućim osjećajima potvrde i pripadnosti.
2. Prema sakramentalnom jedinstvu Crkve: pokreti u korekcij i prema Drugome i drugima
2.1. Sakramentalno jedinstvo i liturgij ska zajednica
»Liturgijski čini nisu privatni čini; oni su slavlje Crkve koja je ’sakrament jedinstva’ (unitatis sacramentum) – sveti puk pod biskupima okupljen i uređen. Stoga ti čini pripadaju čitavom Tijelu Crkve te ga očituju i na nj se odnose …«
_________
9 Neokatekumenski put zasigurno nije jedini, ali je svakako najradikalniji ’pokret’, koji ustraje u reformama liturgije prema vlastitim načelima opirući se i pokušajima korekcije od strane crkvenih pastira i samog rimskog biskupa. Na ovom mjestu liturgijska praksa kod neokatekumena može nam poslužiti kao primjer ’nasilnog’ i, u konačnici, ’represivnog’ odnosa prema sakramentalnim simbolima. U sve radikalnijim reformama rimskog obreda, neokatekumeni diktiraju formu euharistije uvjereni da se ona ozbiljuje samo u liku večere Gospodnje. Upravo zbog toga što euharistija ’mora’ biti ’večera’, treba ju slaviti samo navečer i stoga samo sjedeći. Na ovaj način diktat mimetizma, koji se predlaže prethodnim pseudoteološkim evidencijama, uklanja logiku simbolizacije, te narušava polivalentnost euharistijskog simbola, koji u sebe sabire i žrtveni i konvivijalni vid. Manipulacija simbolima, vođena idejama pokreta, sasvim izvjesno dovodi do zamiranja smisla koji posreduju, a tako i do vrlo upitne evidencije vjerovanja.
