Papa Benedikt XVI. o klečanju
KLEČANJE
Postoje krugovi s ne malim utjecajem koji nas žele odvratiti ili nam izbiti iz glave i prakse klečanje. Ono, kako vele, ne odgovara navodno našoj kulturi (kojoj to zapravo kulturi?). Kao, klečanje ne dolikuje odraslome čovjeku koji stupa pred Boga uspravno, ili kako pak ne dolikuje klečanje otkupljenome čovjeku koga je Krist učinio slobodnim te stoga više ne treba klečati. Pogledamo li malo u povijest, možemo ustanoviti da su Grci i Rimljani odbacivali klečanje…
U stvari – kršćansko klečanje nije oblik nekakve inkulturacije u postojeće običaje, već posve suprotno, naime, izražaj kršćanske kulture koja preobražava postojeću kulturu i to s nove, dublje spoznaje i iskustva samoga Boga.
Klečanje ne dolazi ni iz koje kulture – ono dolazi iz Biblije i njezine spoznaje Boga…
Gdje je klečanje puka vanjština, obični tjelesni čin, ono postaje besmisleno. Ali također, gdje netko pokušava svesti poklon na samo duhovnu sferu, a da ga se ne utjeli, ne učini tjelesnim, gasi se čin poklona jer čovjekovu biću ne odgovara samo duhovna protežnica. Stoga se nije moguće odreći prigibanja koljena pred nazočnošću živoga Boga.
Time smo dospjeli do tipičnog stava klečanja na jednome ili na oba koljena. U hebrejskome Starome zavjetu odgovara riječ „berek“ (koljeno) glagol „barak“ klečati. Koljena su za Židove bila simbolom snage. Prigibanje koljena jest zato prigibanje naše snage pred živim Bogom, priznanje da sve što jedno i što imamo, imamo od njega. Ta gesta pojavljuje se na bitnim i ključnim mjestima Staroga zavjeta kao izražaj poklona. Salomon je za posvete Hrama „klekao pred svim zborom Izraelovim i, raširivši ruke prema nebu, rekao“ (2 Ljet 6, 13). Nakon sužanjstva, u nevolji Izraelovih povratnika doma, koji su još bez pravoga Hrama, ponavlja Ezra o večernjoj žrtvi istu gestu: „Padoh na koljena, raširih ruke prema Gospodinu, Bogu svome“ (Ezr 9, 5). Veliki psalam koji opijeva Gospodnju muku (Ps 22: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio“) svršava s obećanjem: „Njemu će se jedinome klanjati svi moćnici zemlje, i pred njime će pasti na koljena svi što u prah silaze“ r. 30). Tome srodno mjesto kod Izaije 45, 23 („Iz mojih usta izlazi istina, riječ neopoziva: da će se preda mnom prignuti svako koljeno“) razmatrat ćemo u kontekstu Novoga zavjeta. Djela apostolska pripovijedaju o molitvi na koljenima svetoga Petra (9, 40), svetoga Pavla (20, 36) i cijele kršćanske zajednice (21, 5).
…Stjepan je na koljenima, klečeći, ponavljao molitvu raspetoga Krista: „Gospodine, ne upiši im ovo u grijeh!“ (7, 60). Podsjetimo se da je Luka – za razliku od Mateja i Marka – govorio o Gospodinovoj molitvi na koljenima na Maslinskoj gori. To će reći da Luka želi da i mi shvatimo da je klečanje prvomučenika Stjepana zapravo uranjanje u Isusovu molitvu. Klečanje nije samo kršćanska nego i kristološka gesta. Najvažnije mjesto za teologiju klečanja jest i ostaje za mene veliki kristološki himan, u Filipljanima 2, 6-11. U tome predpavlovskom himnu čujemo i vidimo molitvu apostolske Crkve i prepoznajemo njezinu vjeru u Krista. Čujemo također i glas Apostola koji uranja u tu molitvu i predaje nam je. Zapažamo napokon i duboko nutarnje jedinstvo između Staroga i Novoga zavjeta kao i kozmičku širinu kršćanske vjere. Himan označava Krista Isusa kao protulik prvome Adamu. Dok ovaj, Adam, samovoljno posiže za onim biti-kao-Bog, Isus se ne drži kao „otimačine“ svoga „biti-kao-Bog“, koje mu pripada kao Sinu, već se ponižava do smrti, smrti na križu. Upravo ta poniznost koja proistječe iz ljubavi jest istinski božanska i podaruje mu ime, „ime veće od svih imena“, „da svi na nebesima, na zemlji i pod zemljom prignu svoja koljena pred Imenom Isusovim, i svaka ustaju priznaju: ‘Isus Krist je Gospodin’ – na slavu Boga, Oca.“ Himan apostolske Crkve preuzima na ovome mjestu obećanje iz Izaije 45, 23: „Samim se sobom kunem, iz mojih usta izlazi istina, riječ neopoziva, da će se preda mnom prignuti svako koljeno, mnome će se svaki jezik zaklinjati…“ U prožetosti i jedinstvu Staroga i Novoga zavjeta biva jasno da Isus upravo kao Raspeti nosi „ime koje je nad svakim imenom“ – ime Svevišnjega te da je sam u Božjem biću. Po njemu, Raspetome, sad se ispunjava smjelo obećanje Staroga zavjeta: Svi prigibaju koljena pred Isusom, koji je sišao, i na taj se način upravo prigibaju pred jednim pravim Bogom koji je nad svim bogovima. Križ je postao sveobuhvatnim znamenom Božje nazočnosti i sve što smo prethodno čuli o historijskome i kozmičkome križu treba nam ponovno na ovome mjestu doći u svijest. Kršćanska je liturgija upravo po tome kozmička liturgija što prigiba svoja koljena pred raspetim i proslavljenjim Gospodinom. To je središte zbiljske „kulture“ – kulture istine.
Ponizna gesta kojom padamo Gospodinu do nogu svrstava nas na pravi životni kolosijek cijeloga svemira…
…Nesposobnost klečanja očituje se gotovo kao bitni đavolski element.
Ne želim, međutim, biti preopširan. Htio bih dometnuti samo još jednu primjedbu: Izričaj kojim Luka opisuje kršćansko klečanje (theis ta gonata) nepoznat je u klasičnome grčkom jeziku. Radi se o specifično kršćanskoj riječi. S tom primjedbom zatvara se krug s početka naših razmišljanja. Moguće da je suvremenoj kulturi klečanje strano – ukoliko je ta kultura takva kultura koja se udaljila od vjere i ne poznaje više Onoga pred kime klečati jest istinska i nužna gesta koja se rađa i dolazi iznutra. Tko uči vjerovati, naučit će i klečati, a vjera ili liturgija koja ne bi više poznavala klečanja, bila bi bolesna u svome središnjem dijelu i mjestu. Gdje je nestalo klečanja, morali bismo ga ponovno naučiti da bismo i sami ostali u molitvi, u zajednici apostola i mučenika, u zajedništvu s cijelim kozmosom, u jedinstvu s Isusom Kristom.
Joseph RATZINGER, Duh liturgije, Mostar-Zagreb, 2001, 182-190.
