Apologija neokatekumenata iz 2004. godine
Piergiovanni Devoto u knjizi pod naslovom, „Neokatekumenat: kršćanska inicijacija odraslih“ (2004.) piše apologiju Puta kao odgovor na mnoge kritike utjecajnih biskupa i kardinala koje su dali i prije i nakon odobrenja Statuta. Predgovor toj knjizi napisao je nadbiskup (sada kardinal) Paul Josef Cordes. Evo nekih izvadaka od 71-77. stranice:
„Tijekom stoljeća, euharistija je fragmentirana i okoštala, prepakirana do te mjere da nigdje u našoj misi nismo vidjeli uskrsnuće Isusa Krista“…
„U 4. stoljeću, obraćenjem Konstantina i ulaskom poganskih masa u Crkvu koji nisu ni razumijeli ni živjeli Uskrs, kršćanstvo je postalo službeno, stoga zaštićeno, religija carstva. Car i njegov dvor također su išli u crkvu slaviti euharistiju: tako su stvoreni obredi ulaska uveličani pjesmama i psalmima koji su tijekom vremena eliminirani, a ostala je samo antifona, koja predstavlja stvarni i istinski apsurd“…
„Slično, stvoren je prostor za prikazne procesije, u kojima se javlja pojam prirodne religioznosti koja smjera umirivanju božanstva preko darova i žrtava“…
„Kako su prolazila stoljeća, u većem broju su unesene u misu privatne molitve. Nije bilo više okupljene zajednice i misa je preuzela pokornički ton, u oštroj suprotnosti s pashalnim ushitom iz kojeg je misa proizišla“…
„Dok je narod privatizirao misu, učeni ljudi su stvorili racionalne teologije koje, iako su sadržavale bit objave ‘u osnovi’, bile su zaogrnute filozofskim ruhom stranim Kristu i apostolima“…
„Tako je razumljivo zašto se pojavio Luther koji je napravio jasan prekid sa svim onim za što je vjerovao da je bio čisto ljudski dodatak ili tradicija“…
„Kad se izgubi iz vida ono što sakrament jest, što spomen jest, upada se u formuliranje filozofskih definicija koje ne samo da ne mogu iscrpsti stvarnost koju sadržavaju, nego nisu čak ni nužno povezane sa filozofijom koju koriste kako bi ih izrazile. Stoga je Luther, koji nikad nije sumnjao u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji, odbacio ‘transupstancijaciju’, jer je ona bila vezana uz aristoteolovsko-tomistički pojam supstancije, koji je stran apostolskoj Crkvi i Ocima“…
„Rigidnost i fiksiranost Tridentskog koncila generirao je statički mentalitet u liturgiji, koji je ostao do današnjih dana, koji se brzo skandalizira bilo kakvom promjenom ili transformacijom. I to je pogreška, jer liturgija je život, stvarnost Duha koji živi među ljudima. Stog razloga, ona nikad ne može biti zatvorena u bocu“…
„Oslobodivši se legalističkog i rigidnog mentaliteta, svjedočili smo na II. vatikanskom koncilu dubokoj obnovi liturgije. Ogrtači koji su bili pokrivali euharistiju skinuti su s nje. Interesantno je vidjeti da, izvorno, anafora (molitva posvete) nije bila napisana, nego ju je predsjedatelj improvizirao“…
„Crkva je tolerirala neautentične oblike stoljećima. Stoga se vidjelo da je ‘Slava‘, koja je bila dio liturgije časova koju su recitirali monasi, uvedena u misu onda kad je jedinstveno slavlje podijeljeno u dva čina, i da se ‘Credo‘ pojavio nastankom hereza i apostazija. Čak i ‘Orate Fratres‘ jest vrhunski primjer molitava kojima se pretrpalo misu“…
„Euharistijsko slavlje subotom navečer ne namjerava pomoći nedjeljnoj rekreaciji, nego ima namjeru povratka korjenima: dan odmora za Židove počinje pojavkom prvih triju zvijezda u petak i prva Večernja nedjelje za cijelu je Crkvu uvijek bila u subotu navečer“…
„U subotu se pridružujemo blagdanu cijelim svojim bićem, sjedamo za stol Velikoga kralja i kušamo već sada gozbu vječnoga života. Nakon večere, dan završava sa srdačnih i prijateljskim slavljem“…
