Kardinal Llovera
VATIKAN. Kardinal Antonio Cañizares Llovera govori
“Zašto uvijek traži susret i dijalog s ljudima“
Intervju s novim prefektom Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu: njegov studij liturgije, iskustvo kao biskupa, odnosi s španjolskom vladom, II. vatikanski koncil i povlačenje izopćenja Lefebvrovih sljedbenika
Intervju s Kardinalom vodio Gianni Cardinale
Izabrana pitanja
Kako se sjećate tog razdoblja liturgijske obnove?
CAÑIZARES LLOVERA: Mislim da je produbljivanje i obnova liturgije bila nužna. No, iz moga vlastitog iskustva, ona nije bila savršeno uspješna operacija. Prvi dio konstitucije Sacrosanctum Concilium nije ušao u srca kršćanskog naroda. Bilo je promjene oblika, reforma, ali ne i istinske obnove kako je tražio Sacrosanctum Concilium. Ponekad je promjena bila radi same promjene prošlosti na koju se gledalo kao na nešto negativno i zastarjelo. Ponekad se reformu smatralo prekidom, a ne organskim razvojem Tradicije. Iz toga su proizišli svi problemi s tradicionalistima koji su bili privrženi obredu iz 1962.
Je li to, dakle, bila reforma koja, zapravo, nije potpuno odgovarala koncilskim odlukama?
CAÑIZARES LLOVERA: Više od svega drugoga rekao bih da je to bila reforma koja je bila provedena i iznad svega doživljena kao apsolutna promjena, kao da je trebalo stvoriti jaz između onog prije i onog poslije II. vatikanskog koncila, u kontekstu u kojem se ono ‘predkoncilsko’ koristilo kao pogrda.
Vratimo se liturgiji. Kao nadbiskup Toleda, Vi ste također bogoslužili veoma drevnim mozarapskim obredom…
CAÑIZARES LLOVERA: Zapravo, svaki dan u katedrali u Toledu misa se slavi i moli časoslov također tim drevnim obredom koje je preživio tridentsku reformu. Treba se prisjetiti – a možda neki ljudi to ne žele – da tzv. Misal sv. Pija V. nije dokinuo sve prethodne obrede. Ti obredi, koji se mogu dičiti sa najmanje dvostoljetnom prošlošću, su zapravo „spašeni“. I mozarapski obred – zajedno, naprimjer, s obrednim proprijem dominikanskog reda – bio je među njima. Dakle, nakon Tridentskog koncila nije bilo apsolutne uniformnosti u liturgiji Latinske Crkve.
Što su, osim onoga što smo već spomenuli, problemi s kojima ćete se morati suočiti u obavljanju svog novog poslanja?
CAÑIZARES LLOVERA: Pomagati cijeloj Crkvi da u potpunosti slijedi ono što je II. vatikanski sabor naznačio u konstituciji Sacrosanctum Concilium. Pomagati da se potpuno razumije ono što Katekizam kaže o liturgiji. Učiti iz onoga što je Sveti Otac – dok je bio kardinal Joseph Ratzinger – napisao o toj temi, osobito u svojoj predivnoj knjizi Duh liturgije. Učiti iz onoga kako Sveti Otac – pomognut Uredom za liturgijska slavlja kojeg vodi mons. Guido Marini – slavi liturgiju. Pontifkalne liturgije zapravo su uvijek bile, i još uvijek su, primjer za cijeli katolički svijet.
U intervjuu kojeg ste dali u Španjolskoj, hvalili ste Papinu odluku da podjeljuje Pričest, u misama kojima predsjeda, samo klečeći na jezik. Jesu li promjene u toj stvari očekivane u općoj praksi Crkve?
CAÑIZARES LLOVERA: Kao što je poznato, sadašnja praksa opće Crkve obično zahtijeva da se Pričest vjernicima dijeli na jezik. Onda postoji izuzetak koji dopušta, na zahtjev biskupa, da se Pričest dijeli na ruku. To je važno zapamtiti. Papa je, da bi dao veću važnost dužnom štovanju kojim bismo trebali pristupati Tijelu Kristovu, odlučio da vjernici koji Pričest primaju iz njegovih ruku čine to na koljenima. To mi se činilo lijepom i plemenitom inicijativom Rimskog biskupa. Sadašnja pravila ne zahtijevaju da svatko mora činiti to isto, ali niti ne zabranjuju.
