dr. Milan Špehar o nasilju u duhovnosti
)
Nijedan vođa određene duhovnosti nije želio da ga se kopira, jer kopiranje ne bi bilo nastavak življenja određene duhovnosti te bi se ona pretvorila u svoju nakaradu. Vođa istinske duhovnosti nikad ne upućuje na sebe nago na izvorište duhovnosti iz kojega je i on crpio.
O katoličkoj duhovnosti ne možemo govoriti ukoliko joj ne prethodi poznavanje, prihvaćanje i življenje onoga što općenito zovemo dogmom vjerovanja i moralnošću življenja. Bez istinske dogmatike i morala ne može se graditi katolička duhovnost. Ove su njezin temelj i zidovi. Bez njih duhovnost ostaje krov koji lebdi, ali po pravilu logike stvari, ne dugo… (str. 434-435.)
Danas se jako punog govori o darovima i karizmama, ali rijetko se tko usuđuje i moglo bi se zaista reći da je gotovo zabranjeno ući u nečiju karizmu, ‘provjeriti’ karizmatika ne u smislu inkvizicije-policije nego u Pavlovu smislu ‘razlikovanja duhova’. ‘Razlikovanje duhova’ uglavnom se danas interpretira kao različite duhove koje Crkva, k tome, dopušta jer nema ‘imprimatura’ (ne samo za knjige nego za mnoge druge stvari na području duhovnosti). Dovoljno je na početku knjige viđenja ili časopisa ukazanja napisati da Crkva više ne traži ‘imprimatur’; dovoljno je reći da je biskup ovo djelovanje odobrio ili, što je puno češće, nije ga (izrijekom) zabranio. Razlikovanje se duhova ipak ne postiže tako. To uopće nije svetopisamsko, pavlovsko razlikovanje duhova. Tko je išao istraživati, na temelju svih potrebnih grana teologije, što u toj knjizi ili u tim viđenjima stoji kao potvrda Sv. Pisma i teologije kao učiteljstva Crkve? Tko pravi superviziju karizmatskih okupljanja, raznih duhovnih susreta i duhovnih terapija? Zašto je tu dovoljno da netko to radi i tako okuplja mase? Ne smije li se takvim vođama reći i ukazati na ono što se ne slaže ni sa Sv. Pismom ni s naukom Crkve? Mnogi pape u povijesti Crkve pokazali su se kao nedolični te zadaće. Otkud nam pravo pretvarati duhovnog vođu u nepogrešivoga i onoga koji nikad neće pogriješiti i zastraniti kad znamo da ni Luther nije želio raskol s Crkvom ni stvaranje ikakve nove Crkve, pa se ipak upravo to dogodilo?
Temelj za razlikovanje duhova, prema Pavlu, nije individuum u svom intimnome ili intimističkome proživljavanju Boga nego zajednica. Sve duhovne terapije, svi duhovni seminari, svi duhovni pokreti trebali bi voditi prema jednoj zajednici koja je vrlo bogata u svojoj različitosti. To je upravo župa i, zajedno s njom, cijela Crkva. Bez te svijesti i takve savjesti čovjek se kao pojedinac ili u skupini odvaja od same Crkve… (str. 436-437.)
