Uskrsna propovijed Benedikta XVI.

Draga braćo i sestre,

„Žrtvovan je Krist, naš Pashalni jaganjac!“ (1 Kor 5, 7) Na današnji dan, odzvanjaju ove pobjedničke riječi sv. Pavla, riječi koje smo upravo čuli u drugom čitanju, uzete iz Prve poslanice Korinćanima. To je tekst koji je napisan jedva dvadeset godina nakon Isusove smrti i uskrsnuća, a ipak – kao mnogi Pavlovi tekstovi – već sadrži, u zadivljujućoj sintezi, punu svijest novosti života u Kristu. Središnji simbol povijesti spasenja – Pashalni jaganjac – ovdje je poistovijećen s Isusom koji se naziva „naših Pashalnim jaganjcem“. Hebrejska pasha, kojom se spominje oslobođenje iz egipatskog sužanjstva, svake godine pripravlja za obrednu žrtvu jaganjca, jednog za svaku obitelj, kao što propisuje Mojsijev zakon. U svojoj muci i smrti, Isus se objavljuje kao Jaganjac Božji, „žrtvovan“ na Križu, kako bi odnio grijehe svijeta. On je ubijen u isti sat kad se po običaju žrtvovalo jaganjce u Hramu u Jeruzalemu. Značenje svoje žrtve on je sam anticipirao tijekom Posljednje večere, zamjenjujući sebe – pod znakovima kruha i vina – za obrednu hranu hebrejske pashalne gozbe. Stoga možemo doista reći da je Isus ispunio predaju stare Pashe i transformirao ju u svoju Pashu.

Na temelju ovog novog značenja Pashalnog blagdana, možemo također razumijeti tumačenje Pavlova „kvasca“. Apostol se referira na staru hebrejsku upotrebu kvasca: prema kojoj je u prigodi Pashe bilo nužno iz kuće ukloniti svaku i najmanji mrvicu kvasnog kruha. S druge strane, to je služilo prisjećanju na ono što se dogodilo njihovim praocima u vrijeme izlaska iz Egipta: napuštajući zemlju u žurbi, sa sobom su donijeli samo beskvasni kruh. U isto vrijeme, ipak je „beskvasni kruh“ bio znak čišćenja: uklanjajući staro kao bi se napravilo mjesta za novo. Sada sv. Pavao objašnjava ovu drevnu tradiciju dajući joj na sličan način novo značenje, još jednom izvedeno iz novog „Exodusa“ koji je Isusov prolaz/prijelaz iz smrti u vječni život. I budući da je Krist, kao pravi Jaganjac, žrtvovao sebe za nas, mi, njegovi učenici, također – zahvaljujući njemu i po njemu – možemo i moramo biti „novi kvasac“, „beskvasni kruh“, oslobođen svakog ostatka starog kvasca grijeha: ne više zloće i pakosti našega srca.

„Zato svetkujmo… s beskvasnim kruhom čistoće i istine“. Ova pouka i opomena sv. Pavla kojom se zaključuje kratko čitanje koje nam je naviješteno prije nekoliko trenutaka, odzvanja još snažnije u kontekstu Pavlove godine. Draga braćo i sestre, prihvatimo Apostolov poziv; otvorimo naš duh Kristu koji je umro i uskrsnuo kako bi nas obnovio, kako bi uklonio iz našeg srca otrov grijeha i smrti i kako bi ulio u naše srce krv života Duha Svetoga: božanski i vječni život. U Uskrsnoj sekvenci, koja se čini gotovo kao odgovor na Apostolove riječi, pjevamo: „Scimus Christum surrexisse a mortuis vere“ – znamo da je Krist uistinu uskrsnuo od mrtvih. Da, doista! Ovo je temeljni istina naše vjeroispovijesti; ovo je usklik pobjede koja nas danas ujedinjuje. I ako je Isus uskrsnuo, i stoga živ, tko će nas ikad moći rastaviti od njega? Tko će nas ikad moći lišiti njegove ljubavi koja je pobjedila mržnju i svladala smrt?

Uskrsni navještaj širi se svijetom radosnom pjesmom Aleluja. Pjevajmo je našim usnama i pjevajmo je iznad svega našim srcima i našim životima, životom koji je „beskvasan“, to jest, jednostavan, ponizan i plodan dobrim djelima. „Surrexit Christus spes mea: procedet suos in Galileam“ – Uskrsnuo je Krist moja nada, i ide pred vama u Galileju. Uskrsli ide pred nama i pridružuje nam se na putovima svijeta. On je naša nada, On je istinski mir svijeta. Amen!