Karmenino strašno krivotvorenje evanđelja
Konvivencija, Porto S. Giorgio 25-28. rujna 2008.

 

Pročitajte slijedeće pismo!

“Budite s mirom u Gospodinu!

Obraćam vam se ovim pismom prilažući vam “dragocjeni materijal”. Uspio sam pribaviti dva interventa s nedavne neokatekumenske konvivencije.

Sve sam više uvjeren da su se neokatekumeni ukorijenili u Crkvu … Cionističke ideje glavne su smjernice Pokreta, a proces destabilizacije počeo je već odavno.
Ovdje je jako utjecajna masonerija. Taj okultni pokret u potpunosti upravlja mjesnom Crkvom. Crkveni život je samo fasada…

Nadbiskup je naklonjen neokatekumenima, ali ono što zabrinjava je to što se premala pozornost posvećuje kleru. Sve za laike……
Dugo sam sprječavao ulazak neokatekumenskih zajednica u moju prijašnju župu. Sada ondje djeluju tri zajednice. Šire se poput ‘kapi ulja na vodi’.
Gospodin neka nas oslobodi i prati. Ne znam što me čeka u budućnosti…
Molite za mene kao što ja molim za Vas. Mislim i molim se u mislima za sve koje sam susreo: Gospodin je naša snaga! Uzdajmo se u njega. Sa zahvalnošću.

Bratski pozdrav, P…

16. studenog 2008.

_____________________________

Ovo pismo koje nam je uputio jedan od naših svećenika – dopisnika, omogućilo nam je upoznavanje dokumenata o ponovnom započinjanju neokatekumenske katehetske godine u kojoj, prema njihovoj praksi, žele okupiti sve više katehista na „konvivenciji“ u utvrdi grada Porto S. Giorgio kako bi čuli i u sve zajednice na svijetu „od riječi do riječi“ mogli prenijeti sadržaje koji su im ondje bili izloženi.
Ono što je bilo najočitije i zaprepašćujuće – i što smo uspjeli primijetiti upravo zato što smo Pokret upoznali iznutra – je iznenadno pojavljivanje najvećih katoličkih elemenata: nije samo riječ o unošenju statuta i iskustava u ‘duhu koncila’ s uokvirivanjem novih statuta u crkvene dokumente, nego također i neke profinjene i istinske i vlastite ‘novotarije’ u sadržaj propovijedanja: gotovo da je riječ o nekoliko koraka unatrag u odnosu na prošlost… Što, ipak, nije dovoljno da ukloni „modernizam“ Farnesa. Isto tako, na primjer, ponovljeno klanjanje pred Kikovim križem ne može skriti jasne dodirne točke s judaizmom, blagdanom proslavom KipuraKrižem ne može skriti dodirne točke s Kippura, koji nemaju baš nikakve sličnosti s „kršćanskom inicijacijom“, već su u skladu s judaizmom, koji je kršćanstvo naravno naslijedilo u Knjizi zakona, ali s kojima ga potpuno „nadilazi“ „Novi Savez“ u Kristu Gospodinu, kako nas uči apostol Pavao.

Sve to nema baš nikakve veze s Kippurum, kad Carmen Hernandez naprimjer doslovce kaže:

(njezine smo riječi stavili u navodnike, dok su znakovi stavljeni u kurziv naše neposredne primjedbe; odmah ćemo prijeći na bit teme koja je vrlo široka i tiče se pretjeranosti Neokatekumenskog pokreta).

„Otkrili smo pomalo (?) euharistiju kroz židovski Pesah (!?) i zahvaljujući Koncilu uvidjeli smo da se euharistija ne može shvatiti bez egipatskog sužanjstva, smrti, i da ako to ne shvatimo ne možemo prijeći na vino, na ponovno uskrsnuće i slavlje, jer u pustinji nema vina“.

(Ovdje vino znači sve drugo samo ne krv Isusovu: još uvijek smo na četvrtoj čaši židovske obredne knjige haggada. Prisjetite se Kikovih riječi u intervjuu iz lipnja?)

„Ovo će biti na moj spomen.“ (?)

(Isus je doista rekao „Ovo činite meni na spomen“ (Luka 22, 19) misleći pritom na prinošenje žrtve svoga Tijela i svoje Krvi Ocu nebeskom)

“U euharistiji smo ponovno otkrili i iskusili Gospodinovo uskrsnuće, prelazeći iz smrti u život. Sakrament pomirenja je najvažniji – kažem ja – jer euharistija se neće više slavi na nebu, budući da je taj sakrament (euharistija) zapravo sakrament krštenja. “Podignut na križ, iz boka mu je potekla krv i voda“. Euharistija i krštenje. To je ono oko čega se trudimo, kršćanska inicijacija. Taj sakrament nije ništa drugo nego krštenje.“

(Karmen uvodi pomutnju: zaboravlja da čovjek sakrament krštenja prima samo jednom („Ispovijedam jedno krštenje“) koje nas oslobađa od istočnog grijeha i uključuje u Crkvu, ali nas ne oslobađa sklonosti zlu koje zahtijeva ponovni sakrament pomirenja.)

„Ući u smrt naših problema, kao što je Isus Krist sišao u rijeku Jordan, a Duh Sveti bijaše na njemu. Tako je i u židovskom slavlju Yom Kippur, tijekom kojeg se vjernik 10 dana kaje prije negoli se pridruži skupu vjernika odjevenih u bijelo – šabat nad šabatima – i u kojem vjernik mora tražiti oprost od Ticija i Kaja, a ako ga nije dobio, bilo mu je rečeno da ode k njima sa svjedocima. Jer ne može se ići slaviti Boga ako niste oprostili braći…,

(Katolici slave Boga, nakon što su oprostili braći, ali nikako ako prije toga nisu pitali za oprost Boga u sakramentu pomirenja, a ne pridržavaju se „rituala“ u kojem se za oprost moli Ticija i Kaja u zajednici vjernika, kako to rade Židovi u Teshuvi, kao i njihovi neokatekumenski takmaci.)

„Zašto se traži oprost od Boga? Zbog toga se i izgovara Oče naš: „Otpusti nam duge naše kao što i mi otpuštamo dužnicima našim.“

(U redu. Ali kakvog smisla ima miješati pomirenje s Yom Kippurom?)

Nad ovim što slijedi čovjek ne zna bi li plakao zbog tolike zabune i zablude ili bi se smijao zbog drskosti i bunila u kojem se stvari iznose bez smisla i reda te bez oslanjanja na evanđelje, nego se, štoviše, krivotvori evanđelje svodeći sakrament pomirenja na Yom Kippur, dok je pravi Kippur (čin okajanja) Isusova žrtva na križu…!!!

„Vrlo je važno otkriti ovaj sakrament, ne može se izvesti loše i na brzinu, u dvije minute…,

(Zapravo, to je ono što čine neokatekumenski pokajnici koje potiču da na brzinu izgovore svoje grijehe u buci i žamoru pjesama koji sprečavaju bilo koji oblik unutarnjeg proživljavanja. Čini se da Karmen želi ponovno dati vrijednost sakramentu pomirenja, za razliku od prethodnih kateheza koje su pomirenje pokušavali odbaciti. Ali vidjet ćemo kako Karmen to čini koristeći se terminima iz judaizma).

„Izraelu je trebalo 10 dana da dođe do Kippura..“

(Zapravo, u židovstvu, nakon Nove godine, Rosh Hashanah (koja je spomen na stvaranje) ispunjava se Teshuva (povratak, obraćenje): deset dana pokajanja prije blagdana Kippura, koji predstavlja dan iskupljenja grijeha počinjenih tijekom protekle godine i prema Bogu i prema bližnjima, nekad življen svake godine u Hramu s vrhovnim svećenikom a danas slavljen u sinagogama i tako se ulazi u Sukkot. (Blagdan sjenica). To je razdoblje nakon Kippura u kojem se počinju izrađivati sjenice koje imaju samo tri zida kao simbol otvorenosti prema drugima, te krov od grana kako bi se vidjelo nebo. Odnos između Kippura i Sukota je pokušaj ponovnog stvaranja uništenih odnosa. No Crkva ne razmatra ponavljanje stare židovske prakse.)

„Jesensko doba je vrlo važno jer u to doba su okrunjeni mnogi kraljevi: David, Salomon, ali i kraljevi u drugim religijama, poput faraona, koji su smatrani bogovima. Nakon progonstva i razaranja hrama najvažniji postaje svećenik, Kaifa, onaj koji predsjeda Kippuru.

(Vrhovni svećenik u hramu, uključujući Kajfu – onoga koji osuđuje Gospodina – postojao je samo prije razaranja hrama; ali Karmen se proizvoljno igra imenima Kajfa – Kefa)

„Da bi prispio do Kippura vrhovni svećenik morao je bdjeti cijelu noć, kako ne bi imao noćnu poluciju, jer ne može ući u sveti hram ako ima neki grijeh (ili nešto što se zbog kultnih propisa smatralo nečistoćom), jer u Božjem pojavku – koji će se očitovati – svi bi pomrli. Zbog toga Izrael nikada ne izgovara Božje ime, jer bi izgovoriti ga značilo da ga činimo prisutnim, i tada bismo svi umrli, kao kad bi se sunce spustilo, ostali bismo svi mrtvi.“

(Trebamo biti oprezni kad kažemo da Boga sada možemo imenovati, jer Bog ima ime Isus i došao je da nas spasi. I uprisutnio se i nastavlja stvarno biti prisutan u svakoj euharistiji.“)

Zato je taj sakrament toliko važan

(mi se pitamo koji? Pomirenje ili Yom Kippur?)

A sada slijedi Evanđelja po Karmen, potpuno izmišljeno.

„Zanimljivost vezana uz Yom Kippur je da se u taj dan rađa Crkva (‘) jer je Isus Krist napustio Jeruzalem i otišao u Gornju Galileju gdje je kraj izraelskog teritorija i započinje poganski svijet. Vrlo je važan grad Cezareja Filipova, koju je kao i druge gradove poput Cezareje Primorske osnovao Herod Veliki, gdje je već bilo jedno svetište boga Pana, pa je, dakle, riječ o strašnom poganstvu. Isus je, dakle, došao onamo, a prije toga je već napravio čuda poput onoga s jednom Kanaanejkom, koja je toliko u javnosti govorila o ozdravljenju svoje kćeri da je Kana galilejska postala prvo biskupsko središte na Istoku.

Isus je Krist, dakle, onamo došao, nakon što je prethodno doživio mnogo toga, poput napada na apostole, kada su trgali klasje i jeli, te nakon što je rekao da će se hram srušiti i da će on napraviti novi hram… i to je razlog zbog kojega će ga osuditi, jer sam sebe proglašava Bogom. Tada je, dakle, Isus stigao u Cezareju Filipovu i počeo slaviti blagdan Kippur.

(Čista Karmenina izmišljotina)

„A što se tamo dogodilo? „Što ljudi kažu tko sam ja?, pitao je Krist. A Petar odgovara: „Ti si Isus Krist, Sin Boga živoga.“. Petar, dakle, spominje Boga imenom! U isto vrijeme kad veliki svećenik Kajfa – Kajfa i Kefa su isto ime – izgovarajući u hramu ime Božje te slaveći u Jeruzalemu Yom Kippur izvan hrama osniva novu Crkvu: „Ti si Petar –Stijena (Kefa-Stijena) – i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju!

(To je prvi put da se kod Neokatekumenskog puta spominje taj događaj tj. osnivanje Crkve), ali potpuno krivo, od trenutka kad se Crkva više ne može poistovjetiti s Yom Kippurom pravo okajanje događa se po Kristu na križu! A ustanovljenje Crkve događa se nakon što Petar priznaje našeg Gospodina Bogom).

„Taj je obred vrlo zanimljiv, unatoč tomu što će apostoli poslije ponovno zanijekati

Isusa. Šest dana poslije ili osam dana prema kalendaru pada blagdan Sukota (Blagdan sjenica), u kojoj se odražava cijela židovska povijest sa svjetlom i vodom…“

(Nitko od nas ne namjerava poricati dodirne točke sa židovskom vjerom, ali trebamo upoznati i živjeti onu autentičnu židovsku vjeru, a ne onu koja požidovljuje kršćanstvo, stavljajući u prvi plan Stari zavjet, mudre izreke rabina, midrashim.. . umjesto istinskog lica Gospodina Isusa!

Karmen, naprotiv, – a i Kiko u drugim svojim predavanjima – osim što govori more neistina, izaziva veliku zbrku izjednačujući sakrament pomirenja i Yom Kippur… i to tim više zbunjuje što je jedan rabin u novinama L’Osservatore Romano napisao krajem prošle godine: „Pojednostavnimo suprotstavljene položaje: Kršćanin na osnovi svoje vjere više ne treba Kippur, isto onako kao što Židov ne treba iskupljenje od grijeha na način koji predlaže kršćanska vjera.“

Zapravo, istinski kršćanski Kippur je okajanje (izraz uzet iz neokatekumenskih predavanja) koje je izvršio za nas Isus na križu… Koja korist od toga da Neokatekumenski put uzdiže Yom Kippur kad kršćanstvo sada ima sasvim drukčiji odnos prema Ocu našega Gospodina Isusa Krista?

_____________________________

JE LI TO „KRŠĆANSKA INICIJACIJA“ KOJU ĆE PAPA PROSLAVITI S NJIMA 10. SIJEČNJA SLIJEDEĆE GODINE, KAKO SU NAM NAPISALI?

http://www.internetica.it/neocatecumenali/vangelo-secondoCarmen.htm