Četvrtak, 19. ožujka 2009.
Neokatekumenski put: Metode i spletkarenja se ne mijenjaju…
Objavljujemo ovo svjedočanstvo koje je jučer prispjelo na blog – Istina o Neokatekumenskom putu – koje pokazuje još jedanput kako su metode i načini u Neokatekumenskom Putu uvijek iste… i koje je dobro ne zaboraviti!
Na Neokatekumenskom putu sam bila 10 godina sa svojim suprugom, prije tri godine sam izišla, ali moj suprug je ostao i sada se nalazi na dijelu puta koji se zove Redditio.
Osnovni razlozi koji su me naveli da napustim Put su slijedeći: nisam smatrala pravednim da dajem desetinu (radije sam osobno željela činiti dobro), mnogi ropski nameti od strane katehista koje sam smatrala zaista apsurdnim dok su me s druge strane «braća» neprestano osuđivala, umjesto da su mi pomagali, primjerice kad sam trpjela od teške depresije koja je trajala otprilike godinu danas.
Odluka da napustim zajednicu je bila jako mukotrpna, trebalo mi je godinu dana da donesem konačnu odluku zbog toga jer sam osjećala veliku krivnju. Nisam se nikad pokajala što sam napustila Neokatekumenski put, čak štoviše imam dojam da sam pobjegla od velike opasnosti. Osjećam se jako i trajno smirenom nakon što sam napustila zajednicu, kao što oni kažu «kršćanka sam nedjelje». Nakon što sam napustila Put, uvijek sam podržavala svoga supruga da nastavi svoj hod na NP, jer nisam htjela da bude pod utjecajem moje odluke. Već jedno kraće vrijeme osjećam se umornom, zbog toga što vidim da moj muž stavlja svoje neokatekumensko zalaganje ispred obiteljskog života. Ustvari, osjećam se napuštenom čak i u najvažnijim trenutcima. Nakon dužeg promišljanja s velikom gorčinom mislim da je moj muž, slušajući revno riječ Božju tijekom tih godina, trebao poboljšati naš bračni odnos. Upravno suprotno, naš bračni odnos iz dana u dan se sve više pogoršava: među nama ne postoji nikakav dijalog i sve više se gasi naša komunikacija. Moj bijes je narastao u tolikoj mjeri da sam mu upravo večeras dala ultimatum (vrijeme od 15 dana): ili napusti Neokatekumenski put ili se rastavimo jer smatram da je taj NP jedna sekta koja psihološki zlostavlja osobe koje u njemu sudjeluju.
http://neocatecumenali.blogspot.com/2009/03/cammino-nc-metodi-e-ingranaggi-non.html
Prije svega želim ti čestitati ne samo što si skupila snage i pobjegla od te bolesti tzv.Puta, već što smatram najbitnijim, što si osvijestila situaciju da je to jako loše i iznad svake ljudske gluposti. Ja sam osobno krenuo na taj put, i već nakon trećeg dolaska se više nikad nisam htio tamo pojaviti, jer je sekta slaba riječ za takvo nešto. I meni je također sestra ostala tamo,sad je i u vezi s nekakvim kao katehistom. E, da to tek ljudi vide… Nitko nije savrsšen, ali to je opća katastrofa. Sestra mi je otišla u tu zajednicu s određenim problemom, danas je tri puta gora i oholija.Vjerujem da je i to jedan od plodova što se tamo navodno besplatno prodaje. Još jednom svaka čast što si pobjegla, i vjeruj mi da nema ljepše i prirodnije stvari od mise nedjeljom i istinskih liturgijskih pjesama. Tu Ga možeš osjetiti u punoj milosti, u nikakvom tumbaranju niti stvaranju euforije. Veliki pozdrav
Držim da čovjek može živjeti kršćanskim životom držeći se Božjih zakona, nevezano uz zajednicu. Njihovo viđenje da je Sotona taj koji osobe odvraća od puta je suluda ideja u bolesnim manipulatorskim mozgovima.Držim da su katehisti velika prijetnja labilnim i povodljivim osobama, osobama koje se ne mogu nositi sa životom, koje u zajednicama nalaze grupnu psihoterapiju. A oni kojima je put navodno pomogao, možda su zapravo oni pomogli sami sebi na način da su pokrenuli pozitivnu stranu u sebi, koju su mogli pokrenuti i nevezano uz neokatekumenski put, sami svojom odlukom da će nastojati biti bolji. Dakle u svom spasenju sudjelujemo mi zajedno s Bogom. Držim da bi se vijernici trebali držati nedjeljnje mise, moralnog zakona, koji je ipak u svima nama, učenja Crkve. A onima koji su na putu i ostaju i dalje poželimo sretan put u nadi da ih valjda neće odvesti na krivo mjesto-vrijeme će pokazati. Svakako pozivam sve vjernike da se drže Crkve, a put, put vodi tko zna gdje.
Marko i Ana, ja bih se nadovezala na vaše komentare (doduše, s ‘malim’ zakašnjenjem, ali nebitno) i rekla da ste potpuno u pravu.
Ja sam provela pet godina na NP i vjerujte mi, ništa lijepo ondje nisam doživjela.
Autorica gornjeg teksta je zaista hrabra osoba čim je bila u stanju napraviti to što je napravila. Bog je na njezinom putu, a sotona na NP i to što rade ti sektaši od ljudi je zaista vrlo tužno.
Na NP čovjek izgubi svoje dostojanstvo i vlastiti identitet, a dobije samo hladnoću i prijezir od strane tih zadrtih ljudi.
Ja sam pobjegla u zadnji tren – prije drugog prijelaza.
Sad ponosno kažem da sam ‘katolik nedjelje’ i doista uživam u tome. Crkvene pjesme me mnogo više ispunjaju od Kikijanskih, a bila sam kantor.
Eto, ostalo možete zaključiti i sami.