Sacramentum Caritatis
SAKRAMENT LJUBAVI
Postsinodalna apostolska pobudnica
Svetoga Oca Benedikta XVI. o euharistiji,
izvoru i vrhuncu života i poslanja Crkve,
upućena biskupima, kleru,
osobama posvećenog života
i vjernicima laicima

Hrana Istine

• “Za čim duša tako žarko gine kao za istinom?” (sv. Augustin)
• Isus je zvijezda vodilja ljudske slobode: bez njega ona gubi svoj smjerokaz jer se sloboda bez istine izopačuje, osamljuje i svodi na jalovu samovolju. S njime se, pak, sloboda pronalazi.” U sakramentu euharistije Isus nam osobito pokazuje istinu ljubavi, a to je sáma Božja bit.

Hermeneutika kontinuiteta

• (Liturgijske promjene nakon Koncila). Riječ je, konkretno o tome da se promjene, koje je Koncil htio, iščitaju unutar jedinstva svojstvenog povijesnom razvoju samoga obreda, a da se pritom ne uvode umjetni lomovi. (br. 3)

Vjera u euharistijsku prisutnost Gospodina

6. Vjera i sakramenti su dva nadopunjujuća vida crkvenog života. Pobuđena navještajem Božje riječi, vjera se hrani i raste u milosnom susretu s uskrslim Gospodinom, susretu koji se ostvaruje u sakramentima: “Vjera se izražava u obredu, dok istom obred osnažuje i učvršćuje vjeru.” Zbog toga je Oltarski sakrament vazda u središtu crkvenog života: “Crkva se, zahvaljujući euharistiji, uvijek iznova rađa.” Što je u narodu Božjem življa euharistijska vjera to je dublje njegovo sudjelovanje u crkvenom životu posredstvom postojanoga prianjanja poslanju koje je Krist povjerio svojim učenicima. To svjedoči i sama povijest Crkve. Svaka je velika reforma na neki način povezana s ponovnim otkrićem vjere u euharistijsku prisutnost Gospodina posred svoga naroda.

Ustanovljenje euharistije

u 10. Upravo u tom kontekstu (Posljednje večere) Isus unosi novost svoga dara. U zahvalnoj molitvi Berakah on zahvaljuje Ocu ne samo za velike događaje iz davne prošlosti nego i za vlastito “uzvišenje”. Ustanovljujući sakrament euharistije, Isus anticipira i uključuje žrtvu križa i pobjedu uskrsnuća. No on se istodobno objavljuje kao pravi žrtveni jaganjac, koji je u Očevu naumu predviđen prije postanka svijeta, kao što čitamo u Prvoj Petrovoj poslanici (usp. 1 Pt 1, 18-20).

u 11. Isus na taj način svoj korjeniti novum uklapa u drevnu židovsku žrtvenu večeru. Nama kršćanima tu večeru nije nužno ponavljati. Kao što s pravom kažu crkveni oci, figura transit in veritatem: ono što je naviještalo buduće stvarnosti, sada je ustupilo mjesto samoj istini. Drevni obred je dovršen: dar ljubavi utjelovljenoga Božjeg Sina zauvijek ga je nadišao. Hrana istine, Krist za nas žrtvovan, dat…figuris terminum. Zapovjedivši nam: “Ovo činite meni na spomen!” (Lk 22, 19; 1 Kor 11, 25), Isus od nas traži da odgovorimo na njegov dar i da ga sakramentalno uprisutnjujemo. Prema tome, Gospodin tim riječima na neki način izražava iščekivanje da njegova Crkva, rođena iz njegove žrtve, prihvati taj dar, razvijajući pod vodstvom Duha Svetoga liturgijski oblik toga sakramenta. Doista, spomen njegove savršenog dara ne sastoji se u pukom ponavljanju Posljednje večere, nego upravo u euharistiji, tj. u korjenitoj novosti kršćanskog bogoslužja. Isus nam je na tj način ostavio zadaću da uđemo u njegov “čas”: “Euharistija nas uvodi u čin Isusove žrtve. Mi ne primamo samo na statički način utjelovljenoga Logosa, već ulazimo u samo dinamiku njegova predanja samoga sebe.”

u 12. S tim u svezi, nužno je da si posvijestimo odlučujuću ulogu koju Duh Sveti ima u razvoju liturgijskog oblika i u produbljivanju božanskih otajstava… Duh je onaj koji će poučavati o svemu i dozivati u pamet sve što je Isus rekao (usp. Iv 14, 26) jer budući da je Duh istine (usp. Iv 15, 26), njemu pripada da upućuje učenike u svu istinu (usp. Iv 16, 13)

Euharistija i crkveno zajedništvo

Ø 15. Znakovito je da druga euharistijska molitva, zazivajući Branitelja, na taj način formulira molitvu za jedinstvo Crkve: “da nas, pričesnike Tijeka i Krvi Kristove, Duh Sveti sabere u jedno”. Ovaj prijelaz omogućuje nam da shvatimo kako je res sakramenta euharistije jedinstvo vjernika u crkvenom zajedništvu. Euharistija se tako u izvorištu Crkve očituje kao otajstvo zajedištva… Euharistija je “najviše sakramentalno očitovanje zajedništva u Crkvi.” Jedinstvo crkvenog zajedništva konkretno se očituje u kršćanskim zajednicama i obnavlja u činu euharistije koji te zajednice sjedinjuje i razlikuje u partikularne Crkve… Upravo nam stvarnost jedinstvene euharistije koja se u svakoj biskupiji slavi oko njezina biskupa omogućuje shvatiti kako same partikularne Crkve subzistiraju in i ex Ecclesia. Doista, “jedinstvenost i nedjeljivost Gospodinova euharistijskog tijela predmnijeva i jedinstvenost njegova mističnog Tijela, to jest jedne i nedjeljive Crkve. Iz euharistijskog središta nužno izvire i otvorenost svake zajednice koja slavi, odnosno svake partikularne Crkve: privučena u Gospodinovo naručje, ona biva uključena u njegovo Tijelo, koje jedno i nedjeljivo.” Zbog toga se svaki vjernik koji slavi euharistiju nalazi u svojoj Crkvi, to jest u Kristovoj Crkvi.

Christus totus in capite et in corpore

l 36. Istinski subjekt unutarnje ljepote liturgije jest uskrsli Krist u Duhu Svetome, koji u svoje djelovanje uključuje Crkvu… Krist nas sam asimilira u sebe… Ako ste ih (Tijelo i Krv) ispravno primili, vi sami postajete ono što ste primili. Prema tome, “ne samo da smo postali kršćani nego smo postali sam Krist”.

l 37. Budući da je euharistijska liturgija bitno actio Dei koja nas čini dionicima u Isusu po Duhu Svetomu, njezin temelj ne stoji na raspolaganju našoj samovolji niti je podložan uvjetovanjima pomodnih hirova… Doista, euharistijsko slavlje podrazumijeva živu tradiciju. Crkva slavi euharistijsko žrtvu poslušna Kristovoj zapovijedi, polazeći od iskustva Uskrsloga i izlijevanja Duha Svetoga. Zbog toga se, od samih početaka, kršćanska zajednica sabire na fractio panis u Dan Gospodnji. Dan u koji je Krist uskrsnuo od mrtvih, nedjelja, ujedno je prvi dan u tjednu, dan u koji je starozavjetna tradicija smještala početak stvaranja. Dan stvaranja sada je postao dan “novoga stvaranja”, dan našega oslobođenja u koji se spominjemo Krista, u koji je umro i uskrsnuo.

Ars celebrandi – umijeće (ispravnog) slavljenja

o 38. …nadići svaku moguću suprotstavljenost između umijeća (ispravnog) slavljenja te punog, aktivnog i plodnog sudjelovanja svih vjernika. Doista, glavni način kojim se promiče sudjelovanje Božjega naroda u svetom obredu jest primjereno slavljenje samoga obreda. Ars celebrandi je najbolji uvjet za actuosa participatio. Ars celebrandi izvire iz vjerne poslušnosti liturgijskim normama u njihovoj cjelini, jer upravo taj način slavljenja tijekom dvije tisuće godina osigurava vjerski život svih vjernika…

Liturgijsko pjevanje

l 42. …Crkva je tijekom svoje dvotisućljetne povijesti stvarala, a i danas stvara, glazbu i pjesme koje čine baštinu vjere i ljubavi. Ta se baština nikad ne smije izgubiti. Uistinu, ne možemo reći da su za liturgiju sve pjesme jednako vrijedne. Stoga je potrebno izbjegavati općenitu improvizaciju ili uvođenje glazbenih rodova koji ne poštuju smisao liturgije… želim, a to su zatražili i sinodalni oci, da se primjereno vrednuje gregorijanski koral jer je to pjevanje vlastito rimskoj liturgiji.

Euharistijska slavlja u malim skupinama

• 63. Prilično različitu situaciju nalazimo u onim pastoralnim okolnostima u kojima se, upravo zbog svjesnijeg, djelatnijeg i plodonosnijeg sudjelovanja, promiču slavlja u malim skupinama. Premda priznajemo formativnu vrijednost takvih opredjeljenja, nužno je pojasniti kako ta slavlja trebaju biti usklađena s cjelinom pastoralnih djelatnosti u biskupiji. Doista, ta bi iskustva izgubila svoj pedagoški značaj ako bi se vidjelo da su paralelna sa životom mjesne Crkve, ili u suprotnosti s njom. Sinoda je u tu svrhu izdvojila nekoliko kriterija kojih se treba pridržavati: male skupine moraju biti u službi jedinstva zajednice, a ne poticati podijeljenost – što se treba potvrditi u konkretnoj praksi; te skupine trebaju promicati plodonosno sudjelovanje cijele zajednice te sačuvati, koliko je moguće, jedinstvo liturgijskog života pojedinih obitelji.

Poštovanje prema euharistiji

l 65. Uvjerljivi pokazatelj učinkovitosti euharistijske kateheze među vjernicima zasigurno je porast osjećaja za otajstvo Boga, prisutnog među nama. To se može potvrditi pomoću zasebnih znakova iskazivanja poštovanja prema euharistiji, koja je cilj vjerničkog mistagoškog hoda. Mislim na općenitu važnost gesti i držanja tijela, primjerice na klečanje za vrijeme istaknutih momenata euharistijske molitve… svijest da se u svakom slavlju nalazi pred neizmjernim Božjim veličanstvom, koje k nama dolazi ponizno, u sakramentalnim znakovima.

Unutarnji odnos slavlja i klanjanja

• 66. …Biskupski je zbor htio skrenuti pozornost na važnost unutarnje povezanosti euharistijskog slavlja i klanjanja. … Iako je obnova učinila prve korake, katkada unutarnji odnos između svete mise i klanjanja Presvetom Oltarskom Sakramentu nije bio shvaćen dovoljno jasno. Primjerice, u to je vrijeme bio raširen prigovor da nam euharistijski kruh nije dan da bismo ga motrili, nego da bismo ga blagovali. No u svjetlu iskustva molitve Crkve shvatilo da je ta suprotstavljenost lišena svakoga temelja. Već je sv. Augustin rekao: “Nitko ne jede ovo tijelo ako mu se prije nije klanjao; sagriješili bismo ako mu se ne bismo klanjali.”… Primiti euharistiju znači staviti se u stav klanjanja Onomu koga primamo. …Čin klanjanja izvan svete mise produljuje i intenzivira ono što smo činili u samom slavlju. Doista, “samo u klanjanju može sazrijevati duboko i istinsko primanje…”

• 69. …Zato je nužno da mjesto u kojem se čuvaju euharistijske čestice svatko može lako uočiti čim uđe u crkvu… izbjegavajući ipak smjestiti svetohranište iza sjedala slavitelja… poželjno je smjestiti svetohranište u prezbiteriju, na dovoljno povišenom mjestu, u središtu apside ili, pak na drugom mjestu gdje će biti isto tako dobro vidljivo…

“Iuxta dominicam viventes”- Živjeti u skladu s nedjeljom

72. Kršćani su od početka živo svjesni ove korjenite novosti koju euharistija unosi u njihov život. Vjernici su odmah shvatili koliko euharistijsko slavlje duboko utječe na stil njihova života. Sv. Ignacije Antiohijski izrazio je tu istinu govoreći o kršćanima kao o onima “koji su prispjeli k novoj nadi” te ih je opisivao kao one koji žive “u skladu s nedjeljom”… Specifičan običaj kršćana da se sabiru prvi dan u tjednu, nakon subote, kako bi proslavili Kristovo uskrsnuće – prema izvještaju sv. Justina, mučenika – ujedno je i danost koja definira oblik života obnovljen susretom s Kristom… Živjeti u skladu s nedjeljom znači živjeti svjestan oslobođenja koje je Krist donio te živjeti vlastiti život kao prikazanje sama sebe Bogu. Na taj će se način, preko korjenito obnovljene egzistencije, njegova pobjeda potpuno očitovati svim ljudima.

Živjeti blagdansku zapovijed

l 73. Sinodalni su oci, svjesni toga novoga životnog počela koje euharistija stavlja u čovjeka, sve vjernike podsjetili na važnost nedjeljne zapovijedi kao izvora autentične slobode, kako bismo sve druge dane mogli živjeti u skladu s onim što su proslavili u “dan Gospodnji”. Život vjere je u opasnosti ako nestane želje za sudjelovanjem u euharistijskom slavlju, u kojem se spominjemo važne pobjede. Sudjelovanje na nedjeljnom liturgijskom sastanku, u zajedništvu sa svom braćom i sestrama s kojima u Kristu Isusu oblikujemo jedno tijelo, zahtjev je naše kršćanske savjesti. Gubljenje osjećaja za nedjelju kao za dan Gospodnji koji valja svetkovati simptom je gubljenja autentičnog smisla kršćanske slobode, slobode djece Božje.

Dan Gospodnji i crkvene zajednice

Ø 73. Dobro je, dakle, da u dan Gospodnji crkvene zajednice, prije ili nakon euharistijskog slavlja, organiziraju različite aktivnosti specifične za kršćansku zajednicu: prijateljske susrete, inicijative za formaciju vjere kod djece, mladih i odraslih, hodočašća, djela ljubavi i različite oblike molitve. Poradi tih tako važnih vrednota – priznajući, doduše, da i subota na večer, počevši od prve večernje, pripada nedjelji te je i tada dopušteno ispuniti nedjeljnu zapovijed – nužno je podsjetiti kako upravo nedjelja u sebi zaslužuje da je svetkujemo, ako ne želimo da taj dan na kraju postane “bogoprazan”.

Mučenici iz Abitine i dan Gospodnji

95. Početkom 4. st. carska je vlast još uvijek sprječavala kršćansko bogoštovlje. Neki kršćani u sjevernoj Africi, koji su se osjećali obveznima slaviti dan Gospodnji, prkosili su toj zabrani. Podnijeli su mučeništvo nakon što su se izjasnili da ne mogu živjeti bez euharistije, Gospodinove hrane: sine dominico non possumus. Ti mučenici iz Abitine, u zajedništvu sa svetima i blaženima kojima je euharistija bila životno središte, zagovaraju nas i uče vjernosti u susretu s uskrslim Kristom. Ni mi ne možemo živjeti bez sudjelovanja u sakramentu našega spasenja te želimo biti iuxta dominicam viventes, tj. prevesti u život ono što slavimo u dan Gospodnji. Doista, taj dan jest dan našega konačnog oslobođenja. Naša želja da svaki dan živimo novost koju je Krist donio otajstvom euharistije, vrijedna je divljenja.