Sedam slabih točaka crkvenih pokreta prema «La Civiltà Cattolica»

Tri «opasnosti» i četiri «izazova»: kroz magazin rimskih isusovaca Vatikan daje kritičku prosudbu crkvenih pokreta. Upozorenje za Neokatekumenski put, Fokularine, Sant Egidio i Bose

 

 

piše Sandro Magister

Rim – S Ivanom Pavlom II. zajednice i pokreti nastali unutar Katoličke Crkve tijekom nekoliko prošlih desetljeća uživali su ugodnu klimu Papinog prijateljstva. Međutim, sjene se skupljaju tamo gdje sunce sja. Nedavni uvodni članak u «La Civiltà Cattolica» naveo je «opasnosti» i «izazove» koje pred Crkvu postavljaju mnogi od tih pokreta.

Uvodni članak – od 19. 6. 2004. nosi naslov «Crkveni pokreti danas», a napisao ga je isusovac p. Giuseppe De Rosa – je tim više važan što je prije tiskanja pregledan i autoriziran od strane vatikanskog državnog tajništva, kao što je i inače pravilo za svako izdanje «La Civiltà Cattolica». Kad ga čovjek čita čini se kao da prelazi preko podsjetnika koji donosi listu neriješenih problema ne na upotrebu sadašnjem pontifikatu, već nekom budućem. A odgovori na te probleme se moraju pronaći.

Dajući pregled «opasnosti» i «izazova» koje pokreti donose, magazin ne spominje imena. Ipak, za dobre poznavatelje, nije teško prepoznati one kojih se kritika tiče, točku po točku.

Prema članku, «najozbiljniji i najteži izazovi crkvenih pokreta za Crkvu danas su slijedeća četiri.»

Legislativni vacum

Prvi je «nedostatak zakonske regulative». «Sadašnji Zakonik kanonskog prava ne bavi se izričito crkvenim pokretima», što generira konfuziju. Crkvene pokrete treba «kanonski sistematizirati: što nije uopće lako učiniti».

Ova opaska vrijedi za većinu pokreta. Važni izuzetak čini Opus Dei koji kao osobna prelatura jedini u Crkvi danas uživa solidni i nedodirljivi pravni okvir.

Dvojno članstvo

Drugi problem jest prisutnost redovnika i redovnica u nekim pokretima: ova činjenica «izaziva krizu identiteta kod nekih od njih te potiče druge da napuste svoje vlastite redovničke zajednice ili da uspostave neku vrstu dvojnog članstva».

Ovo je fenomen osobito prisutan među karizmaticima i članovima Neokatekumenskog puta. Često se, na primjer, događa da isusovci ili franjevci postanu članovi ovih pokreta. Otac Raniero Cantalamessa, službeni papinski propovjednik, poznati je slučaj dvojnog članstva: on je franjevac i u isto vrijeme član Karizmatskog pokreta obnove u Duhu. Postoje mnogi drugi slučajevi dvojnog članstva među karizmaticima. Kod Neokatekumenskog puta s druge strane, češće se događa da redovnici napuštaju vlastite zajednice i potpuno postaju članovi pokreta. Razumljivo je da stare i slavne redovničke zajednice ne gledaju blagonaklono na izlazak svojih članovi i prelazak u te nove pokrete.

Nekatolici unutar kuće

Treći izazov «sastoji se u činjenica da neki crkveni pokreti dopuštaju da i kršteni nekatolici postanu njihovi članovi»: ako ovi «postanu brojniji, mogli bi utjecati na to da se donesu značajne statutarne promjene vezane za život pokreta, a što bi dovelo u opasnost katoličku narav samog pokreta».

Ovo upozorenje nam doziva u pamet Fokularine koje je osnovala i vodi Chiara Lubich, a među kojima ima tisuće nekatolika i nekršćana, od kojih je mnogo muslimana i budista. Istina je da nekatolici koji pripadaju Fokularinima nemaju nikakvu odlučujuću ulogu. No, postoji strah da bi oni mogli postati utjecajna grupa koja bi mogla vršiti pritisak te doprinijeti javnoj slici pokreta i Crkve u smislu otklona prema relativizmu.

Mnogo teži slučaj je zajednica monaha Bose, čiji je osnivač i prior Enzo Bianchi. Među njima su neki nekatolici punopravni članovi zajednice: švicarski reformistički pastor Daniel Attinger, dva druga protestanta i pravoslavni monah Emilianos Timiadis, prijašnji nadbiskup i metropolita Silyvria. Ovo je dovoljno da bi bilo nemoguće dobiti kanonsku dozvolu od Svete stolice, a da i ne spominjemo druge zapreke ove mješovite zajednice, s monasima i sestrama u istom samostanu.

Svećenici iščupani iz biskupija

Četvrta kritična točka zaslužuje cjeloviti citat:

«Najdelikatniji izazov je sudjelovanje svećenika u tim pokretima. Treba odmah reći da neki pokreti imaju i svoja vlastita sjemeništa, u kojima se formiraju studenti prema karizmi pokreta i pripravljaju se da budu svećenici u službi toga pokreta. Ostaje otvoreno pitanje kanonske inkardinacije tih svećenika: ako pokret ima obilježje univerzalnosti i misijsko djelovanje koje je priznato i odobreno od Svete stolice što mu daje status javne udruge, tko je onaj tko će inkardinirati svećenike tog pokreta? Općenito, mora se pribjeći instrumentalnoj inkardinaciji, u kojoj biskup koji podržava dotični pokret inkardinira svećenika u svoju biskupiju ostavljajući ga na raspolaganju – puno radno vrijeme i na odluku pokreta – pokretu samom sklapajući pismeni ugovor. To znači da je svećenik tako inkardiniran na službu pokretu gdje god ga taj pokret treba. Poteškoće mogu nastati kad takvog biskupa naslijedi netko tko se ne slaže s takvom vrstom inkardinacije, ili ako hitne i teške pastoralne potrebe zahtijevaju prisutnost svećenika u biskupiji: u ovom slučaju, može se dogoditi da biskup ograniči slobodu svećenika i ignorira pismeni sporazum. Među ostalim problemima, takav sporazum ima više formalnu nego pravnu vrijednost što nije u skladu s kanonskim pravom.»

Mnogi pokreti odgovaraju ovom profilu. Najočitiji slučaj je Neokatekumenski put, s više od 50 «Redemptoris Mater» sjemeništa po cijelom svijetu iz kojih dolaze tisuće svećenika koji su pravno inkardinirani u biskupije ali su često, zapravo, isključivo u službi Puta.

Sličan slučaj jest Zajednica svetog Egidija, Fokularini, Marian Oaza, Misionarska zajednica Villaregia i mnogi drugi: svi oni imaju svećenike u svojoj službi koje su zaredili biskupi koji ih podržavaju.

Rješenje koje predlaže «La Civilta Cattolica» jest u tome da «pokreti koji su po svojoj naravi univerzalni i misionarski moraju dobiti inkardinaciju vlastitog klera», kao što je slučaj s franjevcima, dominikancima, isusovcima i drugim redovima posvećenog života uopće.

Zapravo, neki pokreti su već dobili inkardinaciju vlastitih svećenika: Kristovi legionari, lefebvrovci koji su se vratiti u Katoličku Crkvu, misionari sv. Karla Boromejskog – povezani s pokretom Zajednica i Oslobođenje i s vrhovnim generalom O. Massimom Camisasc – i naravno, Opus Dei, koji ima osobnu prelaturu.

Neokatekumenski put je pokušao dobiti status osobne prelature. No, bez uspjeha. Mnogi od ovih novih pokreta su takvi da ne mogu dobiti potpuno odobrenje od vatikanske Kongregacije za ustanove posvećenog života. Marijina Oaza, na primjer, osim što ima ženu kao vrhovnog generala, ima zajednice muškaraca i žena koje žive zajedno: pod ovim uvjetima, teško je vjerovati da će dobiti dozvolu od Svete stolice za inkardiniranje vlastitih svećenika.

Listi od četiri neriješena problema autor dodaje tri upozorenja na opasnosti inherentne ovim pokretima.

Prva opasnost:

«Tendencija apsolutiziranja vlastitog kršćanskog iskustva, držeći da je ono jedino valjano. Iz tog razloga «istinski» kršćani su oni koji pripadaju tom pokretu.»

Druga opasnost:

«Tendencija zatvaranja unutar sebe, tj. slijediti vlastite pastoralne planove i metode formacije članova pokreta, provoditi vlastite apostolske aktivnosti odbijajući suradnju s drugim crkvenim organizacijama ili željeti okupirati sav teritorij za sebe ostavljajući malo prostora za aktivnosti drugih udruga.»

Treća opasnost:

«Tendencija odjeljivanja od lokalne Crkve pozivajući se u svojim apostolskih aktivnostima više na metode pokreta i direktive svojih lidera nego na direktive i pastoralne programe biskupija i župa. Iz ovog ponekad proizlaze žestoke tenzije između crkvenih pokreta i biskupa i svećenika.»

http://chiesa.espresso.repubblica.it/articolo/7057?eng=y