Neokatekumenske

KATEHEZE

u Zadru

Što, zapravo, slušaju i u što se upuštaju oni koji sudjeluju na neokatekumenskim katehezama?

– oni, zapravo, ne slušaju kateheze Katoličke Crkve koje se nalaze u Katekizmu Katoličke Crkve i koje su napisane za pravu i istinsku vjersku pouku za sve katolike, nego slušaju Kikove kateheze koje se tajno prenose među neokatekumenskim katehistima, a koje nisu javno objavljene niti odobrene od strane Crkve (točnije od Kongregacije za nauk vjere).

– oni slušaju kateheze ‘zajednice’ koja ima svoju parahijerarhiju, paralelnu onoj Katoličke Crkve (to su odgovorni u ‘zajednici’, katehisti, regionalni katehisti sve do troje u vrhu – Kiko, Carmen i o. Mario). To nikada otvoreno ne kažu, već se kriju iza Katoličke Crkve (vidi i plakate kojima pozivaju na kateheze).

– sljedbenici ‘zajednice’, koje se nikad ne poziva na razmišljanje, moraju slijepo slušati tu parahijerarhiju, a ne hijerarhiju Katoličke Crkve.

– ako postanete član ‘zajednice’ bit ćete izdvojeni iz života Crkve slaveći euharistiju u subotu navečer, a sve sakramente nećete slavi u zajedništvu s Crkvom nego u svojoj zatvorenoj ‘zajednici’.

– ako postanete član ‘zajednice’ neće vam se reći što je slijedeći korak i koji je konačni cilj toga ‘puta’, to ćete tobože doznavati tijekom puta, tako da ni u jednom trenutku ne ćete zapravo znati gdje ste.

– odvojit će vas od ostatka obitelji i rodbine jer ćete se stalno vrtjeti u istom krugu ljudi da biste konačno postali stranci najbližima. Samo oni koji su u zajednici bit će ‘pravi’, a svi drugi, pa i najbliži, osobito ako imaju bilo kakvu primjedbu na ‘zajednicu’, bit će vam ‘neprijatelji’.

– u ‘zajednici’ potiču na endogamiju (samo ženidbu unutar članova ‘zajednice’), ukoliko jedan bračni drug nije član ‘zajednice’ moguća je zbog toga i rastava braka. Ako djevojka (neokatekumenka) ima mladića koji nije član ‘zajednice’, ostavit će ga ako ga ne uspije prisiliti da i sam postane član.

– oni favoriziraju obitelji s velikim brojem djece (što je hvalevrijedno s vjerskog i nacionalnog stajališta), ali oni to rade isključivo kako bi povećali broj svojih pripadnika. U tu svrhu protive se katoličkom moralnom nauku koji dopušta prirodnu regulaciju poroda (plodni i neplodni dani). Kad budu imali sedmero ili više djece, zbog stalnih konvivencija i putovanja od hotela do hotela, ostavljat će ih na čuvanje baki i djedu zanemarujući dužnu roditeljsku brigu.

– primijetit ćete da imaju svoj vlastiti rječnik (pomalo talijaniziran, kao što je primjer s neodređenim članom jedan, jedno, jedna…), a napose isključivo korištenje naziva za sakramente i službe. Tako govore samo o euharistiji, a nikad ne spominju sv. misu; za svećenika koriste isključivo izraz prezbiter itd.

– ne vrednuju sveti crkveni prostor, niti sveto posuđe u njemu. Za svoje ‘obrede’ koriste isključivo svoje posuđe. Euharistiju ne slave na oltaru, nego na stolu, ne u crkvi nego u dvorani. Kad u crkvu ulaze ne klanjaju se, a i kod pretvorbe u svetoj misi ne kleknu, nego ostaju stajati prekriženih ruku. Sve to čine jer ne vjeruju u Kristovu realnu, stvarnu prisutnost u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Zato nikad nemaju pobožnost Klanjanja pred Presvetim niti Krunicu u svojim ‘zajednicama’.

– ako i slave svoju euharistiju u crkvi, onda uredno uklone sve ono što tamo zateknu i donesu svoj križ (i ostale predmete, od cvijeća do slika, sve izrađene po nacrtu i odredbama Kikovim), kojeg ne stavljaju na, pored ili prema oltaru, već pored ambona (kao da je Isus više prisutan u riječi Božjoj nego u Tijelu i Krvi na oltaru posvećenima i kao da sad ne prinosimo nekrvnu žrtvu Kristova križa, već samo vršimo gozbeni spomen na Pashu). Ne poštuju svetu tišinu u sakralnim prostorima, već plešu oko oltara (za njih stola) i plješću rukama remeteći potrebnu sabranost i mir koji je potreban kako bismo mogli susresti i primili mir Krista raspetoga i uskrsloga u sv. misi.  Svoje obrede ne vrše prema od Crkve odobrenim liturgijskim knjigama, nego prema tajnim uputama Kika Arguella, svoga utemeljitelja. Poslije jedu i piju u tim prostorima.

– oni ne vrednuju dovoljno, premda ju često čine, sakramentalnu ispovijed. Za njih je prava ispovijed pred ‘zajednicom’. Naime, na određenoj dionici ‘puta’ morat ćete se javno ispovijedati pred svim članovima, iznoseći od jednostavnih i poznati grijeha do onih najintimnijih (nešto slično ‘Trenutku istine’ na Novoj TV), čime se krši crkvena zapovijed o ispovjednoj tajni i otvara mogućnost neslućenih manipulacija i povrjeda savjesti.  

– materijalna sredstava i novac su za njih zlo, idol koji vas veže sve dok ih njima ne predate, a kad ih jednom predate onda se možete bez problema bogatiti. U tu svrhu skupljaju novac u crne vreće za otpad kako biste se prema novcu odnosili kao prema smeću i s gađenjem. U raznim prijelazima ili etapama puta morat ćete se odricati stvari ‘na koje ste vezani’ i njima ih predavati da biste tako bili oslobođeni navezanosti na materijalno. Ono što ste predali ne smijete znati gdje je završilo. Nitko nema evidenciju koliko i gdje novci idu. Nakon jednog ‘prijelaza’ morat ćete davati ‘zajednici’ 10 % od svih prihoda, opet ne znajući kamo novci idu. Bogati mladić kojemu je Isus kazao da sve proda, podijeli siromasima i pođe za njim, kod neokatekumena bi čuo da treba sve prodati i novac dati njima, a ne siromasima. Još bi vjerojatno čuo kod njih da čin odreknuća od bogatstva nije sredstvo za postizavanje Kraljevstva nebeskoga, nego cilj Kraljevstva nebeskoga.

– pjesme koje pjevaju na svojim službama isključivo su napisane i uglazbljene od strane Kika Arguella (utemeljitelja ‘puta’), španjolskog odnosno andaluškog melosa, sjetnog, depresivnog i tugaljivog. Ne smiju pjevati hrvatske liturgijske pjesme čak ni hrvatske božićne pjesme. Zamislite si Božić bez hrvatskih božićnih pjesama u crkvi. Opravdanje je da Kiko sklada samo nad biblijskim tekstovima, kao da hrvatske božićne pjesme nisu zapravo prilagođeni biblijski tekstovi. Time ne poštuju hrvatsku kršćansku i kulturnu baštinu, nego Hrvatima nameću stranu kulturu gazeći po 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata.

– ne poznaju pojam inkulturacije s II. vatikanskog koncila, nego nameću stranu kulturu već pokrštenim narodima. To su prepoznali biskupi i Biskupska konferencija Japana kad su svi zajedno zatražili dokidanje njihovog sjemeništa u biskupiji Takamatsu.

– kad jednom uđete u tu ‘zajednicu’ i kad vam isperu mozak teško da se iz nje možete izvući.

Svećenici Zadarske nadbiskupije